„Koliko smo se promijenili! Sav naš luksus je crveni križ, naše zabave - rad, naš lakomisleni smiješak - ozbiljnost.“  piše Obzor. Ratno vrijeme zaista je promijenilo ne samo način života, već i same ljude. Stanovnici Zagreba prionuli su na posao, uključivši se maksimalno u humanitarni sustav.

Kako promatrati epidemije u prošlosti? Odmah se pomišlja na izvore, one u knjigama, na kamenim spomenicima. Što ako to nije dovoljno? Tada je potrebno prionuti interdisciplinarnosti, suradnji među znanostima. Što ako to još uvijek nije dovoljno? U tom slučaju nastaju nagađanja, koja znaju završiti lošim pretpostavkama. Upravo o toj problematici progovaraju Lee Mordechai i Merle Eisenberg u zajedničkom članku Rejecting Catastrophe: the Case of the Justinianic Plague.

Na varaždinskome groblju, tome neobičnom, ali svjetski čuvenome spomeniku baroknoga grada, svega dvije šljunčane uličice desno od odarnice, na nadgrobnoj ploči grobnice od očiju prolaznika djelomično sakrivena visokim i izduženim ošišanim zimzelenim tujama, na malom i niskom kamenom postolju – odmara djevojka, u kontemplativnoj mirnoći, spokoju. Takvom ju je oblikovao hrvatski kipar Antun Augustinčić, i na ovalnom postolju uz svoje prezime dodao joj i godinu postanka, 1938. Njezin brončani odljev prolaznike podsjeća na pokojnika Bogdana Svobodu i, s minućem vremena, kao nadgrobni spomenik, na ostale članove te znamenite varaždinske obitelji.