Osim što je nedavno prevedena Uplakana Hrvatska prototip nacionalnog epa, ona je nastala i kao iznimno ambiciozna promocija autorove zamisli o političkom uređenju Hrvatskog Kraljevstva nakon konačnog prestanka osmanske opasnosti. 


Pavao Ritter Vitezović vjerojatno nije bio introvertirani plahi učenjak kakvim bi ga možda mogli zamišljati. Kako je popis svega čime se bavio iznimno dug (povjesničar, lingvist, izdavač, diplomat, pjesnik i politički teoretičar), bez problema mu se može dodijeliti oznaka svestranog polihistora. Iako je njegova Croatia Rediviva iz 1700., ambiciozna utopija “oživljene Hrvatske” od Baltika do Crnog mora, dobro poznata u prošlim i sadašnjim humanističkim vodama, prošle je godine na hrvatski prevedena i Plorantis Croatiae saecula duo ili Dva stoljeća uplakane Hrvatske

Kritičkog izdanja, prijevoda i redakcije latinskog izvornika prihvatili su se Zrinka Blažević, povjesničarka i posljednih dvadeset i nešto godina ažurna istraživačica Vitezovićeva “lika i djela”, te Bojan Marotti, filolog i lingvist, također dugogodišnji poznavatelj Vitezovićevog bogatog pisanja.

IMG_5869
Pavao Ritter Vitezović, Dva stoljeća uplakane Hrvatske. Plorantis Croatiae seacula duo. Priredili Zrinka Blažević i Bojan Marotti, Zagreb: Matica Hrvatska, 2019.  (foto: T. Kušter)

O čemu se radi?

Tko je bio Pavao Ritter Vitezović?

Kao što već iz ranije znanstvene produkcije znamo, Vitezović je bio prilično ambiciozan čovjek. Nakon najpoznatijeg mira u domaćoj povijesti (o čemu bi se dalo diskutirati, ali nećemo), mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Vitezović je bio imenovan predstavnikom hrvatskih staleža u Komisiji za razgraničenje. Na čele te Komisije bo je habsburški povjerenik Luigi Ferdinand Marsigli u čiju će čast Vitezović par godina kasnije, u sklopu Uplakane Hrvatske, objaviti prilično zanimljivu “pohvalnu” pjesmu.

U Komisiji je revno odradio svoju dužnost pokazujući da iznimno sposobno može spojiti habsburške i težnje hrvatskih staleža. Stoga je postao dvorskim savjetnikom sa zadaćom da pokaže kako habsburški car polaže pravo na nekadašnja područja koja su bila u sastavu Hrvatskog Kraljevstva.

Uplakana Hrvatska

Po povratku u Zagreb 1702. godine, počinje priča o Uplakanoj Hrvatskoj. Ne bismo mnogo pogriješili kada bismo rekli kako je Vitezović, dovršivši Uplakanu Hrvatsku na koju je očito bio iznimno ponosan, svoje najnovije djelo, kako i priliči marljivoj i ambicioznoj osobi s agendom, počeo slati baš svima živima. Trud je urodio plodom i Sabor je odlučio kako će se Vitezoviću isplatiti iznimno pristojna novčana svota što je rezultiralo i konačnim objavljivanjem Uplakane Hrvatske početkom 1703. godine.

IMG_5859 2
foto: T. Kušter

Zašto prototip nacionalnog epa?

Iako prva do sada, Z. Blažević uz hrpu argumenata iznosi pretpostavku kako je Vitezovićeva Uplakana Hrvatska prototip nacionalnog epa. Imajući na umu kako je glavna karakteristika nacionalnih epova konstrukcija cjelovite pripovijesti o podrijetlu, povijesti i identitetu nacionalne zajednice, evo zašto bismo Uplakanu Hrvatsku trebali smatrati upravo njegovim prototipom:

  1. Radnja se zbiva između 1500. i 1700. godine, a u nju su uvršteni konstitutivni događaji za nacionalnu povijest. 
  2. Glavni likovi su osmanski borci i banovi koje autor naziva potkraljevima i konstruira ih kao očeve domovine koji simboliziraju političku opstojnost Hrvatskog Kraljevstva.
  3. Simbolički epicentar domovine smješta u rodni Senj čime jasno izražava svoj stav o jurisdikciji nad Dalmacijom i Jadranskim morem i to u jeku mletačko-habsburškog spora.
  4. Kroz čitavu radnju provlači se suprotstavljanje Nas, hrabrih i pravovjernih Hrvata i Njih, bezbožnih i okrutnih Turaka čime se Hrvati predstavljaju kao “izabrani narod”.
  5. Glavni kazivač u prvom licu jest personificirana Hrvatska koja kao Majka tuguje nad svojim palim sinovima, a njene utvrde i rijeke asociraju na probodene kosti i žile čime se jasno izražava i kristolikost žrtve koju Hrvatska podnosi u borbi protiv Osmanlija.

1567. Pošto sam ujedno jadna, izgubila bana i Siget,

Bol i rane svježe moju su skršile dušu:

Gore toliko što još je tisuće pogibli novih

Meni zaprijetilo: rane nema tko da mi blaži,

Niti da jadnu me tješi: stalno bijesna sudbina

Prijeti Hrvatima da će zator im donijeti prijeki.

Slika zaslona 2020-04-22 u 14.46.57
Iz emisije Bilješke o jeziku: Uplakana Hrvatska

Što to Poljska ima s tim? 

Onkraj nabrojenoga ima još jedna sitnica u Uplakanoj Hrvatskoj koja otkriva Vitezovićevu zadivljujuće bogatu agendu. Osim što je Vitezović u Uplakanoj Hrvatskoj spojio obilježja i strukturu vergilijanskog nacionalnog epa i ovidijevskih heroida, poveznica je vidljiva i s tada suvremenim žanrovima, kronikom u stihovima i političkom lamentacijom (gore točka 5.). Takvi žanrovi bili su iznimno popularni u Poljskoj, u kriznoj drugoj polovici 17. st. kada su iskorištavani za propagiranje republikanskih političkih ideala poljske šljahte. Prema Z. Blažević upravo je to ključ shvaćanja Vitezovićevog nauma.

Interpretacija Zrinke Blažević

Na kraju, kako interpretira Blažević, cijela priča tj. Vitezovićevo ambiciozno djelo, može se proumačiti i kao promocija vlastitog viđenja političkog uređenja Hrvatskog Kraljevstva nakon konačnog potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima. Uzevšti to u obzir, jasnije je to što Vitezović banove naziva potkraljevima koji se odlikuju najboljim vrlinama u obrani Majke Domovine čiji je simbolički epicentar upravo u Senju.

Uz nesumnjivu političku lojalnost habsburškom vladaru, jasno se izražava težnja za novim političkim poretkom koji primarno počiva na lojalnosti domovini, a ne više vladaru. Jasno se izražava i frustracija zbog teritorijalnih prepuštanja u odredbama mira u Srijemskim Karlovcima, frustracija koja ne može biti vidljivija nego što jest u već spomenutoj “pohvalnoj” pjesmi grofu Marsigliju:

GROFU MARSIGLIJU, 

CARSKOM POVJERENIKU

Nakon toliko ratne zbrke i pobjeda sretnih,

Cjelovom novim ću ja s Turcima sklopiti mir.

Da bih se združila s njima naizgled ljubavlju većom,

Tvojim sam posredstvom tlo vlastito dala im ja. (…)

Nisam naučila očinsku zemlju prepuštat bez krvi:

Svagda mi bio je mač jedini uvjet za to. (…)

Neka Tračanin znade, ako do zakletve drži,

Sve što imade on, caru to duguje mom. (…)

Naklonost razlog je što dušman je dobio sve.

Dala tolike sam zemlje, središnji kraljevstva dio:

Teško bi bilo mi dat susjedne krajeve čak. (…)

(zatim nabraja Kostajnicu, Jasenovac, Gradišku)

Želim da jajačke tvrđe ključeve prepusti tebi,

Turska, pošto ju nov potpuno uništi rat.

Da si bar ti što meni i dušmanu kraljevstvo dijeliš, 

Bogu zahvalio već, jer si mi vratio svo.

Idi, nek’ prati te sreća, i vrati se jednoga dana,

Vrati mi Bosnu i Srijem. Pozdravljam sada te ja.

Rekli bi neki, ako je ovo pohvalna pjesma, nemojte me baš tako hvaliti.

IMG_5882
foto: T. Kušter

Više o prevedenoj Uplakanoj Hrvatskoj pogledajte u emisiji Bilješke o jeziku: Uplakana Hrvatska dostupnoj na HRT-ovoj aplikaciji. U emisiji su gostovali Zrinka Blažević, Bojan Marotti i riterologinja Violeta Moretti, a stihove je čitala glumica Branka Cvitković.

Slika zaslona 2020-04-22 u 14.47.52
Branka Cvitković čita stihove iz “Uplakane Hrvatske” u emisiji Bilješke o jeziku

Preporuka za čitanje: 

Pavao Ritter Vitezović, Dva stoljeća uplakane Hrvatske. Plorantis Croatiae seacula duo. Priredili Zrinka Blažević i Bojan Marotti, Zagreb: Matica Hrvatska, 2019. 

Zrinka Blažević, “Politika nacionalnih afekata u spjevu Plorantis Croatiae saecula duo Pavla Rittera Vitezovića“, u: Rudolf Barišić – Marko Jerković – Tamara Tvrtković (ur.), Utile cum dulci. Zbornik u čast Pavlu Knezoviću, Zagreb: Hrvatski studiji, 2019, str. 435-448.

Zrinka Blažević,„Genius grandibus aptus: historiografska produkcija Pavla Rittera Vitezovića“, u: Alojz Jembrih i Ivana Jukić (ur.), Pavao Ritter Vitezović i njegovo doba (1652–1713), Zagreb: Hrvatski studiji, 2016, 149-164.

Zrinka Blažević, “Plorantis Croatiae saecula duo: diskurzivne adaptacije i performativne funkcije marijanskog toposa”. Umjetnost riječi (49/1) 2005, 37-47.

Zrinka Blažević, Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopije, Zagreb: Barbat, 2002.

Pavao Ritter Vitezović, Kronika aliti spomen vsega svieta vikov, ur. Bojan Marotti, priredio Alojz Jembrih, Zagreb: ArTresor, 2015.

Facebook Comments
Tihana Kušter