Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

Jedan od najvažnijih književnih stvaratelja hrvatske moderne, Antun Gustav Matoš, imao je naoko posve osebujan stav o Mađarima, zapravo karakerističan za prijelaz stoljeća. U članku “Matošev pogled preko Drave. Kako je Antun Gustav Matoš vidio Ugarsku, Mađare i mađarsko-hrvatske odnose” autor Ivan Bačmaga obrađuje Matoševu predodžbu otkrivajući i pozitivnu, ali uglavnom negativnu sliku o Mađarima.

Nema ni jedne par excellence mađarske…

Bačmaga pritom izdvaja tri spisa: dopis s pariške Svjetske izložbe od 5. V. 1900, putopis Od Pariza do Beograda (1904) i pamfletski članak Mađarska kultura (1904) pomoću kojih  je analizirao Matoševu sliku o Mađarima. Matošev komentar ugarskog paviljona s Velike svjetske izložbe 1900. godine sažet je prikaz Matoševe misli o ugarskom identitetu:

„Spoljašnjost mu je sve: gotska, romanska, slovjenska, francuska – sve, samo nije mađarska. Među naduvenim mu krpicama nabacanima kao suknje na debeloj curi iz Vácza nema ni jedne par excellence mađarske. […] Narodnom slogu ni traga.“

Csontváry_Kosztka,_Tivadar_-_Old_Fisherman_(1902)
Tivadar Csontváry Kosztka, Stari ribar, 1902.

Stereotipe o Mađarima kao barbarskom i krvoločnom narodu, prepunih istočnjačkih i azijatskih nota kako bi se mađarski narod okarakterizirao kao uljez u Europi, njegovali su i Tituš Brezovački, Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Tadija Smićiklas te braća Radić. Bačmaga objašnjava kako, “u tom smislu, mađarski je identitet prožet, prema Matošu, civilizacijski inferiornim turskim, židovskim i „ciganskim“ crtama: Matoš mađarski narod pejorativno označuje turskim istoplemenikom, kumom i rođakom, Judeomađarima, pokrštenim Židovima, narodom „kojega u novije doba proslaviše Rigo (Ciganin) i Kinčem (konj)“. Iako bi se na prvi pogled moglo protumačiti suprotno, Matoševa negativna pisanja o Mađarima, tj. Judeomađarima, nisu antisemitska. Naime, Matoš je pisao kako „nužno trebamo Jevreje za europsku reklamu hrvatskoj misli […] moramo predobiti za našu stvar naše Židove“ jednako kao što su to učinili Mađari u Ugarskoj. Stoga, njegova pisanja o Judeomađarima više izražavaju protumađarsku orijentaciju nego li antisemitsku.

Gypsy_Girls_by_the_Banks_of_Lápos
Béla Iványi-Grünwald, Ciganke kraj rijeke Lápos, 1909.

 

Najveći pjesnik bijaše im Srbin…

Osim toga, humoristično je istaknuo kako je mađarska izložba 1900. „historijska, jer osim povijesti Ugarska gotovo ništa nema pružiti Europi“. Odbijao je Mađarima priznati doprinos u znanosti i kulturi:

„mjesto reformatorskih misli dadoše Europi – Cigane, mjesto novih istina – husare. Petőfi, najveći im pjesnik, bijaše Srbin, klasični i mršavi Čengić-aga vrijedi više od svih Jókaijevih naduvenih svezaka. Mađar nije ni Munkácsy koji umrije ovih dana. Pa i politički su im velikani Mađari samo po svom osjećanju ili samo – u mađarskoj hitroj mašti. Kossuth i Deák su Slovaci, veliki Zrinjski je Mađar baš tako kao biskup Utješenović, kao Ante Starčević ili Svet. Miletić… A već svatko zna da mađarskom trgovinom, industrijom i novinama rukovode Nijemci i Židovi.“

Na tragu toga, naglašavao je civilizacijsku okrenutost hrvatske kulturne misli ka zapadnim zemljama:

„u kulturi ništa, ama baš ništa nemamo zajedničko s Mađarima. Mi dugujemo Zapadu, naročito Nijemcima i Talijanima, pa dok smo davali mađarskoj kulturi naših ljudi kao Vitez, Nikola Zrinjski, Utješenović i Petrović-Petőfi, od Mađara ne primismo baš ništa. Mi smo kao prava Evropa Arijci, oni to nisu.“

Károly_Lotz_(1833-1904)_After_the_Bath_1880
Lotz Károly, Nakon kupanja, 1880.

Stereotipizacija Mađarica

Posebno je teška vulgarna stereotipizacija mađarskih žena kao nemoralnih, lakih prostitutki. Naime, u pamfletu Mađarska kultura na sljedeći je način izvrgnuo ruglu mađarsko kulturno stvaralaštvo:

„Mi smo dosele mislili da Mađarska izvozi tek svoju horizontalnu kulturu, tisuće onih veselih i romantičnih stvorova koji već pomađariše sve trgovine ljudskim mesom od Pešte pa do Carigrada. Sada nas iznenađuje vijest da naše komšije ne izvoze samo razne pikantne Eržike, sentimentalne Rezike i Julčike koje nose u naše barbarske žile blagodati ugarskog sifilisa, nego da Ugarska izvozi i svoje profesore, svoju literaturu, svoju kulturu.“

Bačmaga ovu stereotipizaciju objašnjava djelomično stvarnom situacijom pri čemu su mađarske djevojke zaista činile velik dio seksualne radne snage u europskim gradovima. Tu okolnost objašnjava posljedicom “društvenih i ekonomskih prilika u Ugarskoj, gdje je dinamičan proces kapitalizacije sela počeo rušiti tradicionalne seoske zajednice, zbog čega je višak radne snage bio prisiljen migrirati u gradove.” Velik broj djevojaka bio je stoga i prisiljen baviti se prostitucijom, a u hrvatskoj je takva zbilja pretočena u stereotipizaciju mađarskih žena. Svakako bi bilo zanimljivo istražiti točan proces stvaranja i raširenosti takvih stereotipa kao i njihove podloge u stvarnoj situaciji.

Više o Matoševoj predodžbi o Mađarima, kao i sitnim pozitivnim iskazima o Mađarima koji se uostalom interpretiraju u okviru njegove Matoševe posvemašne frustracije postojećim stanjem, pročitajte u članku Ivana Bačmage.

Preporuka za čitanje

Ivan Bačmaga, Matošev pogled preko Drave: Kako je Antun Gustav Matoš vidio Ugarsku, Mađare i mađarsko-hrvatske odnose, U: Historijski zbornik, Vol. 70 No. 1, 2017.

Facebook Comments