Ante Vranković

Još se jasno sjećam mračne, solidno popunjene, Dvorane VI zagrebačkog Filozofskog fakulteta u kojoj je, pred dvadesetak i više godina prof. Krunoslav Kamenov držao...

Kad je krajem 2018. izdavačka kuća „Blurb“ iz San Francisca objavila dvojezičnu, englesko-hrvatsku zbirku „Texts / Tekstovi“ Alfreda F. Krupe, odmah je postalo jasno...

U najnovijem, trećem dijelu, kojeg Marina Baričević potpisuje u suautorstvu s dr. med. Sandrom Morović, autorica se pozabavila onim što svakog čovjeka osobito otjeskobljuje i plaši, a to je iskustvo (u njenom slučaju Parkinsonove) bolesti. Bolesti u kojoj čovjek poput kakvog starog akvarela blijedi, gubi „pigment“ - svoju bit, pa se i sama autorica pita: „Briše li bolest čovjeka?“

Recentni radovi Alfreda F. Krupe ipak manje predstavljaju „intimnu ispovijed autora“, a više „ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet“ (Kundera). To je, na upravo proročanski način, osobito došlo do izražaja u činjenici da je ova izložba u karantenskom „bunkeru“ proboravila više od tri mjeseca, dijeleći tako sudbinu neformalnog kućnog pritvora u kojem se, radi pandemije corona virusa 19 našao sam autor, a zajedno s njim i cijela Hrvatska i cijeli Svijet.

Psihodelična umjetnost u nas, danas uopće nije istražena. Udžbenik Silve Kalčić „Neizvjesnost umjetnosti“ iz 2005. doduše donosi poglavlje „Flower power“, no u njemu je reproduciran hippyevski znak „Peace“, Picassova „Golubica“ iz 1948., rad Hansa Haackea „Sloboda će sada naprosto biti sponzorirana…“ iz 1990. i znak tvrtke „Mercedes“ iz 1926. Autorica tek na kraju knjige, u poglavlju „Dizajn“ donosi plakat Miltona Glasera „Bob Dylan“ iz 1966. - što je neobično, jer je Glaser zapravo poznat po logu „I ♥️ NY“, a ne po psihodeličnim plakatima - tumačeći da je „halucinantni spektar kose“ na tom njegovu plakatu „tipičan za psihodeličnu umjetnost toga doba što je nažalost često završavalo eksperimentima s LCD (sic!) drogom“.

Kada su pred točno godinu dana svjetski mediji prenijeli vijest o novom grafitu kojeg je slavni ulični umjetnik Banksy izveo u Parizu, na kojem...

Slikarstvo Trnskog u nas je i u svijetu gotovo sinonim za spektar prikaza žene. Većina njegovih slika zapravo su neumorna, opetovana traganja za svojom vazda izmičućom Laurom. No opus kojeg je Trnski izložio u Galeriji Kraluš, suprotan je svemu tome! Riječ je o radovima iz ciklusa „Zvuk boje“, u kojima nam se Trnski predstavlja kao virtuoz i mistik, zapravo avatar pejzaža, iako se tom temom - čije je ljepote upijao za školskih praznika provedenih kod djeda i bake u Podravini, dječačkih godina provedenih u Delnicama, te burnih slikarskih početaka u Budvi i po kamenim stazama kontinentalne Grčke – zapravo nikada prije nije ozbiljnije bavio.