Izgubiti život radi svoje vjere. Skršiti neprijatelje kršćanske vjere. Bile su to vjerojatno najveće stvari koje je mogao učiniti jedan kršćanin krajem 11. st. Na tim temeljima nastao je poznati govor Urbana II. (1088.-1099.) u Clermontu 1095. godine, kojim je pokrenut prvi od niza ratova za oslobađanje Kristova groba. “Deus vult!” – Božja volja – misao je vodilja cijelog niza događanja.
Bizantsko je Carstvo 1095. godine bilo pritisnuto i od Turaka Seldžuka na istoku, i od Normana na zapadu. Aleksije I. Komnen (1081.-1118.) tražio je pomoć od zapadnih državnika da obrani granice Carstva. Na vratima Carigrada prvi se pojavio Petar Pustinjak s tisućama neorganiziranih ljudi. Pljačka i kaos koje je vidio Aleksije, ostavili su na njega dojam razočaranosti i ljutnje.
Car je tražio da mu se osiguraju plaćenici kao dodatne trupe, a ne neorganizirana gomila, koja je pljačkala sve pred sobom. Želeći se što prije riješiti neugodnih gostiju, car je organizirao brodove i prebacio pridošle ljude preko Bospora u Malu Aziju gdje su listopadu 1096. izginuli u bitci kod Civetota protiv seldžučkog sultana Kilija Arslana I.
Povjesničarka Laura Nelson za razliku od tradicionalne historiografije tvrdi kako je bizantski car imao dobre i opravdane razloge za takav čin.
Bizantska perspektiva: pogled u navodnu izdaju
Nelson u doktorskom radu The Byzantine Perspective of the First Crusade: A Reexamination of Alleged Treachery and Betrayal ukazuje da o svakom događaju postoji više verzija priča koje o njemu svjedoče. Napominje kako je dosad bizantska perspektiva u pitanjima križarskih ratova bila zanemarena. Međutim, ta perspektiva otvara nove poglede na cijeli pokret. Aleksije I. Komnen nije mrzio Petra Pustinjaka i ostale križarske vođe koji su došli poslije njega, nego je bio sumnjičav i nepovjerljiv prema njima. Laura Nelson spominje navode Anne Komnen iz Aleksijade kakoo su križari bili nečasni divljaci, koji nisu imali nikakve dobre namjere prema caru i Carstvu. Razlozi takvog poimanja mogu se lako pronaći u ponašanju skupine koju je predvodio Petar Pustinjak. Ona je učinila štetu gdje god je prošla: od Svetog Rimskog Carstva, preko Ugarske do Carigrada. Neopremljeni i neopskrbljeni pljačkali su mjesta do kojih bi došli, ostavljajući za sobom veliku štetu. U Ugarskoj su ubili čak oko 4 000 ljudi, piše Nelson. Reakcija Aleksija I. na takav prizor nimalo ne čudi – on je htio zaštiti svoj narod i prijestolnicu od takvih događanja te je odlučio što prije poslati Petra i njegove sljedbenike preko kanala.
Bizantsko Carstvo i nepovjerenje prema zapadnjacima
Kao drugi razlog za pisanja Anne Komnen, Nelson navodi ratove Normana iz južne Italije i Bizanta koji su neposredno prethodili Prvom križarskom ratu. Robert Guiscard i njegov sin Bohemund imali su prilične pretenzije prema bizantskom teritoriju. Niz sukoba između 1081. i 1090., koji su obuhvaćali i ugrozu Tesalonike (d. Solun), probudio je nepovjerenje Aleksija I. prema zapadnjacima. K tome, tvrdi Nelson, papa Grgur VII. (1073.-1085.) vjerojatno je podupirao Normane, želeći postići uniju između zapadnog i istočnog kršćanstva. Uz to, Bohemund je u Prvom križarskom ratu bio jedan od predvodnika križarske vojske. U njegove je namjere car mogao s pravom sumnjati. Bohemund je 1097. sudjelovao u kratkoj Godfrejevoj opsadi Carigrada, a 1099. godine je odbio caru predati Antiohiju, čime je prekršio prije danu zakletvu Aleksiju I. da će štititi Carstvo i vratiti mu nekadašnje teritorije. Dakle, Aleksije je imao svaki razlog ne vjerovati nadošlim križarima. Njihovo ponašanje dok su prolazili teritorijem Carstva, prijašnja iskustva s Normanima i kasniji odnos križara prema pripadnicima druge vjere, sve je to doprinijelo sve većoj nepodnošljivosti između Bizantinaca i zapadnjaka. Tu nije riječ o mržnji, smatra Nelson, nego o želji cara da zaštiti svoj narod, prijestolnicu i Carstvo od paleži i pljačke.
Pitanje Aleksijeva poziva u pomoć
Izvori izvještavaju da je Aleksije I. Komnen uputio poziv u pomoć Zapadu. Na Zapadu i na Istoku taj poziv se protumačio drugačije. Dok je car tražio plaćene trupe koje bi pomogle regularnoj vojsci u obrani Carstva, papa Urban II. pozvao je na opću mobilizaciju za oslobođenje Kristovog groba. To nikako nije bilo na pameti caru, čiji je glavni interes bio zaštita granica Carstva i njegovih stanovnika. Nelson piše da je Aleksiju I. bilo u interesu da muslimanski Fatimidi drže Svetu zemlju u svojim rukama, jer su oni držali Turke Seldžuke na oprezu, pošto se međusobno nisu dobro slagali. Oni su uvijek mogli biti upotrijebljeni kao “oružje” protiv Turaka, po već prokušanoj taktici zavadi pa vladaj. Opći napad na muslimane značio bi mogućnost njihovog ujedinjenja protiv zajedničkog neprijatelja. To bi za Bizant bila najgora opcija. Pojavila bi se prijetnja samom opstanku Carstva.
Problematika “svetog rata”
Urban II. je u potrebi Aleksija I. za dodatnim vojnicima vidio priliku da osvajanjem Svete zemlje podigne prestiž papinstva u cijelom kršćanskom svijetu. Laura Nelson tvrdi da je zato pozvao zapadne velikaše i vladare na okupljanje za oslobađanje Svetog groba., na sveti rat. Taj pojam je bio nepoznat u bizantskom svijetu. Za Bizant je postojao samo pravedni i nepravedni rat, gdje je rat pravedan samo ako služi za obranu Carstva ili povratak nekadašnjih područja Carstva. Na Zapadu Europe je postojao pojam sveti rat, gdje je s godinama nastalo mišljenje kako je takav rat najpravedniji i može biti poduzet protiv nevjernika ili heretika, onih koji iskrivljuju učenje Crkve. Iako je pojam “sveti rat” postojao i u Bizantu, njima je bilo nepojmljivo pokrenuti rat isključivo zbog vjere. Štoviše, oni su bili tolerantni prema muslimanima, dopustivši njihovim trgovcima da izgrade džamiju u Carigradu. Čak su i prijateljevali s muslimanskim upraviteljima i državnicima, koji su omogućavali hodočasnicima siguran prolaz do svetih mjesta.
Nelsonina interpretacija papinog “svetog rata”
Zapadni plemići i državnici nisu mogli shvatiti toleranciju između dviju kultura. Bizant, koji je unutar svojih granica imao više kultura, gledao je na muslimane kao na još jednu kulturu, koja je povremeno bila neprijateljska, ali se po potrebi mogla upotrijebiti protiv drugih neprijatelja. Na Zapadu muslimani su bili nevjernici i kao takvi bez prava. Prema njima nije trebalo pokazivati milosrđe, nije trebalo imati časti, nije trebalo imati razumijevanja. Oni su bili okupatori Kristova groba i kao takvi su trebali biti protjerani. Lažne glasine o muslimanskim napadima na hodočasnike, samo su učvrstile želju križarske vojske za “povratom” Svete zemlje. Urban II. je sve to iskoristio kako bi, kao vođa kršćanstva, pozvao na opću mobilizaciju za pohod na Svetu zemlju. Bio je to lukav potez, piše Nelson. Križarski pohod mogao je omogućiti papi podizanje prestiža u kršćanskom svijetu i mogućnost nametanja kršćanske unije Bizantu, čiji bi car tada bio u vjerski podređenom položaju jer ne drži Svetu zemlju.
Slika križara u osvajanju Jeruzalema
Zapadni, muslimanski i bizantski izvori opisuju križare kao nasilne, maloumne i bahate, s tim da su zapadni izvori suptilniji u izražavanju. Tako muslimanski kroničar Ibn Al-Qalanisi piše o osvajanju Jeruzalema:
“(…) Branitelji su bili potjerani i Franci su upali u grad i osvojili ga. Velik broj gradskog stanovništva je pobjegao u Davidovo svetište i veliki domaćin je bio ubijen. Židovi su se okupili u sinagogu i Franci su je zapalili iznad njihovih glava. Svetište im se predalo pod garancijom sigurnosti na 22. Šabana ove godine (14. srpnja 1099.) i oni su uništili hramove i grob Abrahama. Mačevi Franaka su se usavršili na muslimanima i upoznali su smrt pješaci, dobrovoljci, građani, njih oko 10 000 i logor je bio opljačkan. (…)”
Slično je zapisano u Gesta Francorum:
“(…) naši su ih ljudi, sljedeći Letolda, gonili, ubijajući ih i sijekući ih sve do Solomonovog hrama. I na tom mjestu bilo je toliko ubijanja da smo do gležnjeva bili u krvi. Naši hodočasnici su ušli u grad i gonili su Saracene, ubijali kako su hodali, sve do Solomonovog hrama. Tamo se okupio neprijatelj i borili su se cijeli dan, tako da je krv tekla po cijelom hramu. U konačnici pogani su bili nadjačani i naši su ljudi zarobili dobar broj muškaraca i žena u hramu. Ubili su koga god su htjeli i birali ostale da ostanu živi. (…)”
Previranja s Bohemundom
Osvajanjem Jeruzalema muke Aleksija I. s križarima nisu završile, jer se nerijetko događalo da križarski vođe, koji su preuzeli vođenje posjeda o novoutemeljenom Jeruzalemskom Kraljevstvu, dolaze u sukob s Carstvom. Najrevniji po tom pitanju je bio već spomenuti Bohemund, posjednik kneževine Edesse, koji je više puta bio poražen. Već ga je 1100. godine zarobio emir Anatolije Malik Ghazi Danishmed, a pušten je nakon tri godine uz otkupninu. Bohemund tu nije stao. Ubrzo je smijenio bizantskog patrijarha Ivana Oksita s mjesta antiohijskog patrijarha i postavio Petra Narbonskog. Zatim je 1107. naredio okupljanje vojske u Apuliji za napad na Bizant, opsjeo Dirahij (d. Drač), da bi 1108. bio okružen i prisiljen na predaju te poništenje svoje odluke o patrijarhu. Porazi su natjerali Bohemunda da se vrati u Europi ne bi li prikupio sredstva i pojačanja za daljnje djelovanje na Istoku. Prema riječima Nelson, u Gesta Tancredi stoji kako je Bohemund putovao po europskim dvorima, gdje je pričao o svojim dogodovštinama u križarskom ratu i širio priče o bizantskoj podmuklosti, pozivajući na novi pohod na Jeruzalem i na napad na Bizant. To je vjerojatno još više razljutilo cara, koji ionako nije vjerovao Bohemundu, i potaknulo strah od moguće nadolazeće vojne prijetnje sa Zapada.
Postoji li “bizantska izdaja”?
Rad Laure Nelson je ukazao na potrebu višestrukog sagledavanja jednog povijesnog događaja. Lako može doći do pogrešnog sagledavanja situacije ako se gleda samo jedna strana. U ovom slučaju, ako se uzmu u obzir samo zapadni izvori, može se krivo zaključiti da je Aleksije I. bio protiv križarskih pohoda. Opet, ako se gledaju samo bizantski izvori, može se zaključiti da su križari bili obični divljaci koji su došli osvajati. Istina je negdje između, zaključuje Nelson. Tvrdi kako Aleksije I. nikako nije bio nastrojen protuzapadno. Tek je niz neugodnih iskustava s križarskim vođama i zapadnim velikašima doveo do loših odnosa između Zapadnjaka i Istočnjaka.
Preporuka za čitanje:
Laura Nelson. The Byzantine Perspective of the First Crusade: A Reexamination of Alleged Treachery and Betrayal. (doktorski rad) Mentor dr. sc. Steven Zdatny. (Morgantown, West Virginia, 2007.)
