U razdoblju koje je trajalo od sredine 9. do sredine 11. st. Bizantsko je Carstvo doživljelo tri važne promjene. Kao prvo, Carstvo se orijentiralo od isključivo defanzivne borbe protiv Arapa na ofenzivnu taktiku. Drugo, dogodila se svojevrsna vojna revolucija koja je pomogla Bizantu da poveća mobilizacijsku bazu i provede reformu vojske. I treće, nakon uspostavljanja mira na granicama Carstva početkom 11. st. došlo je do zapuštanja novog sistema i dekadencije administracije, što je kulminiralo u porazu kod Manzikerta 1071. godine.
To su ujedno i zaključci Jamesa Michaela Gilmera u njegovoj doktorskoj radnji Lazarus rising: Nikephoros Phokas and the tenth century Byzantine military renaissance.
Bizantsko okruženje krajem 9. st.
Riječ je o iscrpnom radu u kojem je autor predstavio cjelokupnu bizantsku vojnu misao prije 10. st. i nakon revolucionarne promjene koju je uveo car Nikefor II. Foka (963.-969.) sredinom 10. st. Kako piše Gilmer, cilj rada je vidjeti koji su bili unutarnji poticaji za “bizantsku vojnu revoluciju”. Situacija za Bizant u 9. st. zaista nije bila blistava. Arapska prijetnja na istočnim granicama je bila snažna, čak je ugrožavala sam Carigrad. Granica na Dunavu nije postajala zbog Bugara koji su uzeli svoj “dio kolača”, a posjedi u Italiji su svedeni na uske obalne pojase na jugu. Zbog okruženja Carstva, bizantska vojska je morala djelovati defanzivno, biti orijentirana na obranu granica i stanovništva Carstva. To je savršeno odgovaralo onome o čemu je pisao car Mauricije (582.-602.), zalažući se za izrazito defanzivnu taktiku i obrambeno postavljanje.
Godine 863. došlo je do preokreta u korist Bizanta. Tada je bizantska vojska izvojevala pobjedu kod rijeke Lalakaon (u blizini Crnog mora), što je preokrenulo gotovo četvrt stoljeća defanzivnog stava na istočnoj granici. Nakon toga Abasidski kalifat je krenuo prema dekadenciji i nizu pobuna (jer je emir Melitene Umar al-Aqta (o. 830.-863.) poginuo u bitci) koje su oslabile Kalifat i rascijepale ga na niz kalifata. Unatoč pobjedi, trebalo je proći gotovo stotinu godina da bi se carevi usudili pokrenuti ponovno osvajanje nekadašnjih teritorija. To nije bila samo stvar navike na defanzivni mentalitet, nego i unutrašnjih problema gdje je dolazilo do razmimoilaženja između cara i lokalne aristokracije. Tek su brojne administrativno-vojne reforme donijele red u Carstvu.
Bizantski motivi za ofenzivu
Tijekom vladavine Nikefora II. Foke, Ivana Timiska (969.-976.) i Bazilija II. (976.-1025.) izmijenio se širok spektar motiva za ofenzivnim djelovanjem. Nikefor Foka je imao za motiv vjerski zanos, kojem treba dodati želju njegovih ljudi da steknu zemlju i slavu, piše Gilmer. Ivan Timisk, nastavlja autor, svoj je motiv pronašao u borbi za slavu “rimskog” identiteta svojeg naroda, dok je motiv Bazilija II. bila želja za osvetom i stabilizacijom države. Svaki od tih careva je dobio priliku proširiti granice Carstva zahvaljujući muslimanskoj razjedinjenosti, ali i zahvaljujući bizantskoj novoprobuđenoj snazi. Bizant je imao dovoljno stanovnika i novaca, njegova vojska je bila velika i disciplinirana, a nakon provedenih reformi bila je sposobna vrlo brzo poraziti bilo kojeg neprijatelja Carstva.
Ipak, unutarnje institucije su se slabije prilagodile prijelazu iz defanzivne u ofanzivnu ulogu, što se očitovalo u tome da su decentralizirane vojne strukture dale više moći pojedincima, koji su u mirnim vremenima druge četvrtine 11. st. postali problem koji je prijetio da se Carstvo raspadne u manje dijelove. Jer, tvrdi Gilmer, u vremenu dugog mira, trupe Anatolije (stratiotai) su se počele pretvarati od vojnika u seljake koji obrađuju zemlju, što je poništilo njihovu prvobitnu ulogu obrane teritorija i omogućilo novim neprijateljima da lako prodru duboko u Anatoliju. Naravno, kako je aristokracija ojačala, stvorio se problem za krunu, što je dovelo do stalnih sukoba lokalne aristokracije i krune u borbi za utjecaj, što je najviše štetilo središnjoj vlasti.
“Bizantska vojna revolucija” – Nikeforova nova vojna taktika
Gilmer se također osvrnuo na bizantsku vojnu taktiku, navevši primjere careva Mauricija i Nikefora Foke, koji su bitno utjecali na staru i novu vojnu taktiku. Kada je Nikefor Foka 955. godine postao Domestici Scholae (vojni zapovjednik najviše klase), dogodila se značajna promjena u vojnoj povijesti Bizanta, koju Gilmer naziva “vojnom revolucijom”. Do tada je bizantska vojska bila obrambena, generali su se borili oprezno, čuvali svoje vojnike, čuvali civile i pobjeđivali u bitkama manevrima prije nego sirovom snagom. Nakon 863. Bizant je ušao u razdoblje gdje više nije bio prioritet očuvanje Carstva, gdje se prvi put nakon 300. godina moglo krenuti u ofenzivnu akciju. Stari vojni režim nije mogao podržati takav način ratovanja.
Do 955. godine taktika ratovanja je bila sažeta u Strategikonu čiji je autor car Mauricije. Sve vojne operacije Bizanta su se provodile uz držanje savjeta iz Strategikona. Glavna misao u djelu je bila da je rat ograničen i primarno defanzivan. Prvi cilj je zaštiti živote civila i vojnika. Bio je to rat za narod, kako ga opisuje Gilmer. Mauricijeva strategija bila je savršena za uvjete u kojima se našlo Carstvo nakon poraza kod Yarmuka 636. Savršena taktika za obranu, ali ne i za ofenzivno ratovanje. Briga oko očuvanja broja vojnika govori u prilog tome da u vrijeme Mauricija nije bilo mnogo dobro uvježbanih vojnika, pa je treba sačuvati postojeće. Namjera da se vojna taktika postavi defanzivno, govori u prilog tome da će se borbe uglavnom voditi na bizantskom tlu. Prvi cilj je uvijek bio skrenuti neprijatelja, a ne ga odlučujuće pobijediti. Isto tako, u poglavlju o opsadi grada, Mauricije više upućuje kako obraniti grad od opsade nego što spominje opsadu neprijateljskih gradova. Stoga, zaključuje Gilmer, Mauricije generalima ne govori generalima kako povesti pohod na neprijatelja, nego kako obraniti vlastitu zemlju.
Praecepta Militaria
Zato je u 10. st. bila potrebna nova vojna taktika. Ona se pojavila u obliku djela Praecepta Militaria cara Nikephora II. Foke. On je napravio opsežnu reformu bizantske vojske. Promijenio je način borbe na svaki način uvodeći nove trupe, novu taktiku i nove ciljeve djelovanja. Kako su neprijatelji Bizanta zapali u probleme, sada je Mauricijeva obrambena taktika bila suvišna. Nikeforov sustav je bio opremljen za proširenje Carstva. Car je obrambenu taktiku vojske promijenio u ofenzivnu. To je bila samopouzdana, jako dobro opremljena i snažna vojska. Vojska je po Mauricijevoj taktici mogla poraziti neprijatelja, otjerati ga i obraniti granice, dok je Nikeforova taktika pružala mogućnost uništenja neprijateljske vojske do temelja, pljačkanje neprijateljskog teritorija i zauzimanje neprijateljskih gradova. Nikefor Foka je povećao različitost između trupa, kao i njihovu ulogu na bojištu. Novo pravilo je postalo da se koristi asimetrična upotreba sile i iskorištavaju slabosti pojedinih neprijateljskih jedinica. S novom taktikom, bizantska vojska je dobila i novi cilj, a to je uništenje neprijateljskih jedinica i kada pokušavaju prodrijeti u bizantski teritorij i kada se pokušavaju obraniti od napada bizantske vojske, zaključuje Gilmer. To više nije bio rat za opstanak nego za slavu, Boga i zlato.
Bitka kod Manzikerta 1071.
Bitka kod Manzikerta 1071. godine označila je simbolični kraj Nikeforskog vojnog sustava, koji je desetljećima propadao, tvrdi James Michael Gilmer. Povjesničari su imali više rasprava o bitci, ali je na kraju ustanovljeno mišljenje da je Manzikert vrhunac niza negativnih trendova koji su počeli nakon smrti cara Bazilija II. Gilmer smatra da tu ima istine jer je Manzikert osvijetlio “bolesti” sustava koje su se pojavile nakon smrti Bazilija II., a opet bitka nije bila trajno izgubljena niti je ona bila rezultat trendova. Bitci je prethodilo stanje mira u kojem se našao Bizant 1040-ih godina. Svi njegovi glavni rivali su bili poraženi, a granica sigurna od Dunava do Armenije. U zapadnim provincijama tematski sistem je odavno raspušten uslijed trajnog mira na granici. Na istoku je situacija bila drugačija. Teme istočnih provincija još uvijek su osiguravale obranu od pljačkaša s teritorija Turaka Seldžuka. Za razliku od krajnje istočnih provincija, vojske provincija središnje i zapadne Anatolije su bile rijetko potrebne. Kada je došla 1053. godina dogodio se preokret: car Konstantin IX. Monomah (1042.-1055.) je rasputio tzv. “Ibersku vojsku” u Armeniji, čime je izgubljeno 50 000 stratiotai kako bi se uštedilo.
Bila je to kobna pogreška jer su Turci Seldžuci prošli Armenijom gotovo bez otpora i lako prodrjeli do središnje Anatolije, gdje su pljačkali. Sada kada su Seldžuci postali de facto gospodari Armenije, car Roman IV. Diogen (1068.-1071.) je u ožujku 1071. odlučio da je vrijeme za ofenzivu. Kako bi ponovno uspostavio obrambenu liniju u Armeniji, odlučio je da će napasti utvrđeni grad Manzikert. Ali, nije to bio jedini razlog za carski pohod. Caru je trebala velika pobjeda da bi se održao na tronu, koji je naslijedio kao legitimni muž careve majke. To se nije sviđalo Dukama, koji su samo tražili priliku da Romana skinu s trona. Romanova vojska je bila impresivna. Okupljeno je čak 48 000 ljudi, uključivši normanske plaćenike.
Napredak kroz Anatoliju je bio popraćen nizom loših znamenja, što je snizilo moral vojske. Seldžučki konjanici su napadali anatolske vojnike i car je jedva vratio disciplinu u vojsku. Čak su i neki od plaćenike počeli pljačkati careve podanike i tek je uz prisilu car spriječio daljnje pothvate takve vrste. Da bi stvari bile bolje, Roman IV. je odlučio povesti sa sobom svog rivala za prijestolje Andronika Duku, u znak dobre volje, a njegovo odbijanje da jaše s vojskom i kampira s njima, pridonijelo je ne baš tijesnim vezama između cara i vojnika. Bitka je trajala od 24. do 26. kolovoza i rezultirala je bizantskim porazom. Razlog tome je zapovijed za povlačenje koju je izdao Roman IV., a koju je Andronik Duka iskoristio kako bi uvjerio svoje jedinice, koje su trebale pomoći caru u slučaju nevolje, da je to znak da je car mrtav i povukao ih sa bojišta. Car je bio zarobljen, a Bizantinci su izgubili tek 2 000 ljudi, dok su ostali ili pobjegli ili bili zarobljeni.
Bitka nije bila velika katastrofa, piše Gilmer. Roman IV. je uspio dogovoriti svoje oslobađanje. Veću katastrofu je predstavljao niz građanskih ratova nakon Manzikerta, koji je u deset godina iscrpio bizantske snage u unutarnjem sukobu. Velika krivica pada na samog cara, da je bolje vodio vojsku, do poraza ne bi došlo. Tako je Manzikert postao prekretnica u bizantskoj povijesti. U građanskim ratovima protukandidati su često koristili Turke Seldžuke kao one koji “stvaraju kraljeve”, tako da su mogli s lakoćom osvojiti Anatoliju. Jedina iznimka bile su provincije Cilicija, Antiohija i Melitena, gdje je Filaret Brahamije, s iskusnim trupama, držao de facto neovisnu državu “donju Armeniju”.
Preporuka za čitanje:
James Michael Gilmer. Lazarus rising: Nikephoros Phokas amd the tenth century byzantine military renaissance. Doktorski rad. Mentor: Dr. Don Sine. (American Public University System, 2012.).
