Josip Vdović

Magistar povijesti. Bavi se (trenutno) rekreativno srednjovjekovnom povijesti, ponajviše bizantskom povijesti.
Josip Vdović

Bizantsko Carstvo slovi kao nasljednik onog slavnog Rimskog Carstva, koje se na Zapadu urušilo oko 476. godine. Zaista, kontinuitet rimskih tradicija vidljiv je na mnogim poljima: u carskom ceremonijalu, urbanim planovima, titulama, državnoj administraciji, zakonskim odredbama itd. Stoga i postoje autori koji ne rade razliku između Bizanta i Rimskog Carstva, nazivajući Bizant, nakon propasti Zapadnog dijela Carstva, jednostavno Rimskim Carstvom. Bizantinci su sebe uvijek nazivali Rimljanima, čak i na kraju, u 15. st., kada je carska vlast svedena na Carigrad i okolicu. No, može se ukazati na bitne razlike između kasnoantičkog Rimskog Carstva i ranosrednjovjekovnog Bizanta. Na jednu od tih razlika nam ukazuje britanski povjesničar i arheolog Mark Whittow (1957.-2017.), analizirajući pojavu i nestanak stare aristokracije te pojavu nove na prostoru Bizanta u razdoblju 600.-800. godine.

U tekstu Early Medieval Byzantium and the End of the Ancient World, Whittow izlazi s tezom da je stara rimska aristokracija između 600 i 800. godine doživjela značajne promjene. Promijenili su se i zemljišni odnosi te odnosi moći u Bizantu. Iako je tezu nemoguće dokazati zbog nedostatka pisanih i materijalnih izvora, Whittow ima snažnu argumentaciju. Na prostoru Anatolije došlo je do bitnih promjena u urbanom izgledu manjih gradova. Njihova jezgra doživjela je degradaciju, a monumentalniji spomenici između 600. i 800. godine doživjeli su propadanje, budući da je elita koja je financirala takve spomenike napustila gradove.

Promjena urbanog izgleda grada

Whittow je kao primjer grada naveo Sagalassos, grada u čijim se arheološkim nalazima može uočiti takva degradacija. Smješten na jugozapadu današnje Turske, u pokrajini Antalija, grad je u predrimsko i rimsko doba bio značajno središte. Do sredine 6. st. grad je prosperirao kao svaki drugi kasnoantički rimski grad. Izgrađeno je nekoliko crkava i urbanih vila, ali već početkom stoljeća ga je pogodio snažan potres koji je oštetio monumentalnije građevine. Ipak, građani su imali volje i sredstava obnoviti ih, ponajviše zato jer je aristokracija još bila prisutna u gradu. Aristokracija je bila ta koja je financirala takve projekte i bila zainteresirana za održavanje te gradnju tih građevina, smatra Whittow. Grad oko 550. godine počinje propadati, osobito nakon još jednog potresa sredinom 7. st. Stanovništva ima, ali nema ni jednog dokaza da je elita tamo boravila. Tako u 8. st. Sagalassos ima jednu crkvu, nekoliko jednostavnih kuća među ruševinama starog grada i utvrdu koja leži na ostacima starih svetišta posvećenih Hadrijanu i Antoninu Piju.

Povlačenje aristokracije

Mark Whittow ukazuje da je došlo do raskida s antikom na prostoru Bizanta kada se uzmu u obzir strukturalni odnosi između aristokracije i seljaštva. Aristokracija se sve više povlači iz provincijalnih gradova u Carigrad i veća središta. Iz dokumenata i arheoloških istraživanja vidljivo je da su manja naselja više-manje pretvorena u utvrđena naselja s uglavnom vojnom funkcijom, što je rezultat nezainteresiranosti aristokracije da ostanu u tim naseljima. S njima je nestala financijska potpora za monumentalne građevine, a lokano stanovništvo uglavnom nije bilo zainteresirano održavati ih, pa bi one propadale, što je rezultiralo i skromnijim izgledom naselja. Za razliku od aristokracije, središnja vlast (car) bila je zainteresirana za opstanak seljaštva, koje je postalo osnova poreznih davanja. Stoga je nastao Farmerski zakonik, koji je uredio odnose među seljacima kako bi državna blagajna imala stabilne prihode. Uz to, seljaci su od države dobili svojevrsnu obranu od aristokracije, a država potporu seljaštva protiv aristokracije, koja prema 9. st. gubi na stvarnoj važnosti.

Privil_classe
Konstantin IV., mozaik u bazilici Sv. Apolinarija u Classi, Ravena

Unatoč promjenama u odnosu aristokracije i seljaštva, bizantska aristokracija imala je kontinuitet s rimskom aristokracijom, čak više izvan granica Carstva nego u samom Carstvu. Npr. u Egiptu, Siriji i Palestini kasnoantički društveni i ekonomski red se nastavio. Iako su neke obitelji nestale, opći dojam Whittowa je da su prisutni više-manje isti zemljoposjednici i seljaci te radnici koji su imali jednake zadatke kao i prije. Zemljoposjednici su i dalje bili odgovorni za prikupljanje poreza i vlast, s razlikom da je sada porez išao arapskoj vlasti i bio je viši. Sve u svemu, 7. st. je razdoblje promjene, za koje većina stručnjaka smatra da čini razliku između svjetonazora kasne antike i ranog srednjeg vijeka.

Whittow smatra da se dogodila revolucionarna promjena, unatoč tome što u djelovanju aristokracije postoji kulturni i politički obrazac s osloncem na kasnu antiku. Justinijanovo doba je ključno u tome jer je tada došlo do sukoba između cara i provincijalne elite za prevlast. Do sukoba je doveo car, svevši aristokraciju na simbolične titule i plaće u zlatu. U 7. st. aristokracija je bila zaprepaštena perzijskim i arapskim pustošenjem njihovih posjeda u istočnim provincijama te slavenskim i avarskim na Balkanu. Uz to su se pojavile pobune nezadovoljnih seljaka i nastojanja središnje vlasti da pojača svoj utjecaj. To je sve oslabilo njihov autoritet i svelo aristokraciju na borbu za preživljavanje. Negdje je preživjela stara tradicija, ali može se pretpostaviti da je došlo do kraja starog poretka.

Preporuka za čitanje:

Mark Whittow. “Early Medieval Byzantium and the End of the Ancient World”. Journal of Agrarian Change. 9/1 (January 2009). 134-153.

Facebook Comments