Samoodrživa dječja naselja, donatorske Kuće parčadi, zaštitni Sistem ulice te tečajevi i savjetnice za “zalutalu” mladež samo su neki od prijedloga kojima se pokušalo uhvatiti u koštac s prijekopotrebnim zbrinjavanjem siročadi u Zagrebu između dva rata.

U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata na području Hrvatske javljaju se preteče profesionalnih oblika socijalnog rada i socijalne skrbi – profesionalne skupine koje su započele rane oblike socijalnog rada u vremenu kada država nije sustavno provodila takvu djelatnost. Radi zbrinjavanja napuštenje djece, socijalne skrbi i zaštite osnovane su Jugoslavenska unija za zaštitu djece na razini države, 11 socijalnih udruga u gradu Zagrebu i Udruženje za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu. 

Primjer takvih profesionalnih skupina bile su sestre pomoćnice, učiteljice gradskih skloništa i razna humanitarna društva. Njihov razvoj potaknuli su sve rašireniji socijalni problemi poput nezaposlenosti, siromaštva, prosjačenja i sve veći broj napuštene djece, koji su ponajviše posljedica ratnih vremena i velike gospodarske krize 1930-ih godina.

Njihove najčešće djelatnosti bile su prikupljanje i dijeljenje materijalne pomoći za potrebite, organiziranje pučke kuhinje i zbrinjavanje napuštene djece. 

Jugoslavenska unija za zaštitu djece 

O važnosti brige za djecu i njihove zaštite svjedoči i osnivanje „Jugoslavenske unije za zaštitu djece“ 1933. godine. Njeno sjedište bilo je u Beogradu, a osnovana je kao dio „Međunarodne unije za pomoć djeci“. U zapisima o radu Unije saznajemo njen glavni cilj.

Glavni cilj Unije bio je da neposrednim radom i propagandom oživotvori ŽENEVSKU DEKLARACIJU O PRAVIMA DJETETA. Kako bi što uspješnije ostvarili odredbe te deklaracije, „Jugoslavenska unija“ zadala si je poseban zadatak. Preuzeli smo na sebe zadaću, da u cilju što uspješnijeg i što svrsishodnijeg rada na izvodjenju našeg zadatka: zaštite djece, povežemo i koordiniramo najprije rad svih naših privatnih društava koje se bave zaštitom djece, kako bi zajedničkim silama mogli sav rad na zaštiti djece planski organizirati…

Navedena deklaracija (Ženevska deklaracija) donesena je 1924. godine u Ženevi te je prvi dokument o pravima djeteta koji sadrži temeljne odredbe kojima će se djetetu, bez obzira na njegovu rasu, nacionalnost i vjeru, pružiti sigurnost i zaštita te normalan fizički, intelektualni i duhovni razvoj.

enevska
Odredbe Ženevske deklaracije o pravima djeteta 1924. godine,
izvor: HR-DAZG-779-ZAŠTITNICE DJEVOJAKA

Na prvoj sjednici 1933. godine izabrana je uprava Unije. Za predsjednika je izabran dr. Josip Šilović (1858.-1939.) hrvatski pedagog, sveučilišni profesor, rektor Sveučilišta u Zagrebu (1898/89.), saborski zastupnik i ban Savske banovine (1929.-1931.). Bio je predsjednik „Narodne zaštite“ i urednik publikacije Narodna zaštita. Zalagao se za zakonske promjene i uređenja u području socijalne skrbi za djecu te je radio na području delikvencije mladih i djece.

Jedan od potpredsjednika bio je prof. Matija Ambrožić (1889.-1966.) pedijatar i sveučilišni profesor u Beogradu koji se bavio socijalnom i preventivnom pedijatrijom te je osnovao „Centralni zavod za zdravstvenu zaštitu matera i djece u Beogradu“. Prof. Ambrožić je u svom radu „Ideologija Unije za zaštitu djece“ pisao o „Jugoslavenskoj uniji“.

Zašto je bilo potrebno osnovati Uniju?

Istaknuo je potrebu osnivanja takve unije jer samostalna inicijativa pojedinih društava i privatnih organizacija za zaštitu djece nije dovoljna te ima tri glavne poteškoće. Prvo, njihov rad i srodstva su kvalitativno nedovoljni, drugo, njihov rad je često neracionalan i nedovoljno profesionalan pa ne daje efekt koji bio odgovarao utrošenim sredstvima i naporima. Treće, njihov rad je međusobno nepovezan pa je i zaštita djece nepotpuna.

Zbog navedenog podržava osnivanje „Jugoslavenske unije“ smatrajući da će ona povezati srodna društva i organizacije za zaštitu djece,  unaprijediti njihovu stručnost, materijalna sredstva i kvalitetu rada te uspješno provesti odredbe Ženevske deklaracije na prostor Kraljevine Jugoslavije.

Zadaće Unije

U tom duhu Unija je u svojim pravilima definirala svoje zadaće, koje možemo podijeliti na edukativne i poduzetne. Edukativne zadaće uključuju popularizaciju Ženevske deklaracije u svijesti jugoslavenskog naroda i u zakonodavstvu jugoslavenske države, proučavanje i propagandu metoda zaštite djece u stručnim zavodima, kongresima i putem stručnih publikacija, stvaranje novih organizacija za sve vrste zaštite djece gdje je to potrebno i izdavanje vlastitog informativnog organa za pretresanje dječjeg pitanja.

U poduzetne zadaće možemo ubrojiti prikupljanje sredstava i materijalno potpomaganje organizacije, organiziranje akcija za zaštitu djece, koordinacija rada između učlanjenih organizacija, organiziranje godišnje manifestacije Dječji dan i predstavljanje svojih članova u drugim međunarodnim organizacijama,  kongresima i  sličnim priredbama.

Banovinske unije

Radi lakše koordinacije rada, Unija je organizirala osnivanje banovinskih unija. Tako je 1935. godine u Zagrebu osnovan „Akcioni odbor za osnivanje Unije za zaštitu djece Savske banovine“, koji je svim udruženjima koji se bave zaštitom i brigom za djecu i mladež  poslao poziv za pristupanje. Uz poziv za pristupanje dostavljena su im i Pravila Unije za zaštitu djece Savske banovine koja je prethodno potvrdilo Ministarstvo unutarnjih poslova.

U Pravilima je određen Zagreb kao sjedište unije Savske banovine, definiran je način financiranja, tko sve i na koji način može postati članom, organi te upravljanje i nadležnost unije. Za predsjednicu akcionog odbora osnivanja odabrana je gđa. Berta Heinzel, supruga zagrebačkog gradonačelnika i arhitekta Vjekoslava Heinzela (1871.-1934.), koja je zapamćena kao dobrotvorka zbog svog djelovanja u radu mnogih dobrotvornih i humanitarnih  društava.

Socijalne radne zajednice

Srodna i/ili slična humanitarna udruženjima nastojali su udruženim i koordiniranim radom, kroz akcije i intervencije, pridonijeti razvitku prakse socijalne skrbi i zaštite. Sukladno tome, humanitarna udruženja sudjelovala su u pokretanju socijalnih radnih zajednica koje okupljaju slična humanitarno-socijalna društva kako bi se njihov rad uskladio i unaprijedio. Na njihovu inicijativu Socijalni odbor Gradskog poglavarstva grada Zagreba, krajem 1934. godine, odlučio je temeljito reformirati socijalni i karitativni rad.

U tu je svrhu sastavljen katastar socijalnih i karitativnih ustanova te je osnovan posebni Radni odbor koji će u sporazumu sa Društvima stvarati planove za kolektivnu suradnju svih društava, unificirati metode i način djelovanja društava itd.

Upitnica za katastar karitativnih i socijalnih društava u Zagrebu sastojala se od sedamnaest kategorija koje detaljno opisuju zadaću, svrhu, djelokrug i način djelovanja ustanova ili udruženja. Također, iz njih saznajemo koliko i kako su karitativna i socijalna udruženja spremna zajednički raditi s drugim srodnim udruženjima te kako planiraju pridonijeti reformi socijalnog i karitativnog rada.

Sukladno tome, do 1940. godine u Zagrebu je utemeljeno jedanaest socijalnih radnih zajednica čiji su članovi  proučavali i pratili razvoj socijalne zaštite te moderne oblike socijalnog rada u europskim zemljama (primjerice Njemačka) kako bi ih što uspješnije implementirali na području grada Zagreba, ali i izvan njega. Dio njih bavio se zaštitom ugrožene djece i mladeži.

U radnoj zajednici za zbrinjavanje djece s ulice bili su predstavnici socijalnog odsjeka „Udruženja za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu“, predstavnici „Središta za socijalno-medicinski rad sestara pomoćnica“, „Teozofskog društva“, društva „Zaštitnice djevojaka“, „Društva za pomaganje sirotinje i suzbijanje prosjačenja“ te predstavnici „Udruge za našu djecu s Dječjim domom“.

Dječja naselja

Članovi te radne zajednice planirali su osnivanje „Fonda za zbrinjavanje zapuštene djece zagrebačkih ulica“, a prikupljen novac bi se iskoristio za izgradnju i opremanje dječjih naselja, sabirališta i doma za zapuštenu djecu u Zagrebu ili izvan njega. Također, oni su dali zanimljiv prijedlog osnivanja dječjih naselja, u kojim bi se djeca svojim radom uzdržavala i prehranjivala.

Udruženje je sastavilo poseban prijedlog za „Dječja naselja“ na ovećim državnim gradskim ili općinskim dobrima. Ta bi se djeca bavila vrtljarstvom, priučavala zarana kućnom i ručnom radu (prema potrebama i različitim vrstama rada i zanata) i odgajala pod dobrom paskom za valjane članove ljudskog društva (pomoćnice kućanstva, pralje itd.).

Akcija za zbrinjavanje ulične djece

U duhu zbrinjavanja djece s ulice 1934. godine pokrenuta je i akcija za zabrinjavanje ulične djece u Zagrebu. Akciju su vodile gđa. Paula Erber, supruga Rudolfa Erbera, ravnatelja Prve hrvatske štedionice (1914.-1939.) i zagrebačkog gradonačelnika (1934.-1937.), te gđa. Ljubica Marić, supruga komandanta armijske oblasti Zagreb Ljubomira Marića. Akciji su se priključila zagrebačka društva i upravna tijela, „Zaštitnice djevojaka“, „Udruženje za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu“, „Teozofsko društvo“ i „Društvo za pomaganje sirotinje i suzbijanje prosjačenja“, „Udruga za našu djecu“ (sa svojim domom) i Središte za socijalno-higijenski rad sestara pomoćnica. Povod akciji bio je taj da postoji sve veći broj djece klateži u Zagrebu kao i sve očajnije stanje te zapuštene djece.

Na temelju dogovora između „Društva za pomaganje sirotinje i suzbijanje prosjačenja“ i „Udruge učiteljica“, dogovoreno je da će „Udruga učiteljica“ od siječnja 1935. godine primiti pedeset djevojčica u svoj dom u Zagrebu i pedeset dječaka na svoje imanje u Pušći, čime se nastojalo smanjiti broj ulične djece.

“Udruga učiteljica” imala je svoj Dječji dom u nekadašnjoj četvrti Josipovac, na mjestu gdje se danas nalazi Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, izvor: Hrvatski školski muzej

Udruženje za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu

Iz 1934. godine sačuvana je upitnica za katastar karitativnih i socijalnih društava u Zagrebu koju je ispunilo „Udruženje za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu.“ Ono je bilo udruženje s dvije sekcije. Prva sekcija bila je za obrazovanje i odgoj mladeži, a nju su činili osnovna škola s pravom javnosti, realna gimnazija s pravom javnosti, tečajevi jezika te razna predavanja. Druga sekcija bavila se socijalnim radom i ima tri odjeljenja: socijalni rad omladine za omladinu, odrasli se brinu za omladinu i odsjek za proučavanje i rješavanje socijalnih problema.

Predsjednica udruženja bila je prof. Milka Broch, a potpredsjednica je bila njena sestra prof. Ada Broch. S Udruženjem su surađivali pedagozi i liječnici koji su svojim stručnim znanjem pridonijeli njegovu radu. Spomenuto udruženje, osim što je pristupilo radnoj zajednici za zbrinjavanje djece s ulice, oformilo je radnu zajednicu za  socijalni rad omladine u školama.

Ta zajednica vodi brigu oko osnivanja dječjih udruženja „Omladina za omladinu“…koji se sastojao u tome da je jedan ili više razreda vodio brigu o jednom djetetu, razrednom kumčetu, t.j. učeniku, kojemu je bila potrebna neka pomoć. Izaslanik razreda posjećivao je pod vodstvom svojih nastavnika porodicu svog štićenika, tako da je cijela porodica potpala pod skrb razreda.

Borba protiv nezaposlenosti

S druge strane, odsjek za proučavanje i rješavanje socijalnih problema (treće odjeljenje druge sekcije „Udruženja za individualni odgoj i nastavu mladeži u Zagrebu“) iznio je nekoliko prijedloga kako bi se otklonili ostali socijalni problemi. Prvi prijedlog govorio je  povećanoj nezaposlenosti. Udruženje je izradilo prijedlog da se nezaposlenima pomogne stvaranjem novih zvanja, sprečavanjem hiperprodukcije u pojedinim zvanjima i dizanjem radne sposobnosti onih koji su bez posla radi slabe kvalitete svoga rada.

Također, trebaju se uvesti posebni tečajevi traženih zanimanja kojima će se osposobiti radna snaga i time zadovoljiti potrebe radnog tržišta. Drugi prijedlog je osnivanje ženske policije. Njena dužnost je paziti napuštenu djecu po ulicama i zaštićivati djevojke koje su prepuštene same sebi. Dok se takva policija ne osnuje djelovale bi volonterke iz društava koje bi nosile određene značke, odobrene od strane vlasti, koje bi ih ovlastile da ureduju u pojedinim slučajevima.

Uvođenje savjetnice za mladež u sukobu sa zakonom

Iznijeti je prijedlog da mlada lica, koja što skrive trebaju uza sebe imati, osim policije i suda u radu s mladeži, savjetnicu, zaštitnicu koja bi ih izvela na pravi put. Isto tako, ta bi savjetnica istraživala razloge koji su naveli mlado lice na grijeh ili prekršaj i pokušala da takovo dijete ili djevojku riješi lošeg utjecaja.

Kuće parčadi i Sistem ulice

Predlaže se i uvođenje kuće parčadi. U njima bi se nalazila razvrstana donirana odjeća, obuća, pokućstvo, knjige i namirnice koje bi donirali onima koji pomoć zatraže i kojima je pomoć potrebna. Predloženo je da se organizira besplatan prijevoz živežnih namirnica za zbrinjavanje ulične djece, udovica, siročadi i nezaposlenih.

Na kraju iznijet je prijedlog da se osnuje Sistem ulice, točnije da u pojedinim ulicama grada postoje izvidne stanice u kojima bi se moglo pomoći svima onima koji trebaju bilo koju vrstu pomoći, savjeta ili zaštite. Udruženje smatra da su iznijeti prijedlozi korisni za reformu socijalnog i karitativnog rada jer brinu za napuštenu djecu s ulice, suzbijaju nezaposlenost uvođenjem novih zvanja i radnih mjesta, predlažu prehranu siromašnih slojeva stanovništva uvođenjem jeftinog načina dobre ishrane za pučke kuhinje i druge socijalne ustanove.

Nažalost, arhivska građa Socijalnog odsjeka uprave grada Zagreba nije sačuvana, stoga nije moguće saznati na koji način je odsjek odgovorio na navedene inicijative. Ono što možemo zaključiti je da su humanitarna društva i pojedina strukovna udruženja (primjerice učiteljice) svojim radom nadoknadila nedostatak sustavne državne socijalne skrbi i zaštite te da je, zahvaljujući njihovoj inicijativi, pokrenuta reforma cijelog dotadašnjeg karitativnog i socijalnog rada, pa tako i rada s djecom i mladeži, što možemo smatrati temeljem moderne socijalne skrbi i zaštite.

Preporuka za čitanje:

Ajduković, Marina, Branica, Vanja. „Počeci socijalnog rada u Hrvatskoj između dva svjetska rata“. Ljetopis socijalnog rada, Vol. 13, No. 1 (2006): 29-45.

Dugac, Željko. O sestrama, siromašnima i bolesnima. Slika socijalne i zdravstvene povijesti  međuratnog Zagreba. Zagreb: Srednja Europa, 2015.

Fond HR-DAZG-779-ZD.

Facebook Comments
Nikolina Solić