fbpx

FILIP HREN: Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu

Onoliko koliko se to može, objasnio je u kojoj je mjeri Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo participiralo u ratu, kako su funkcionirala i koegzistirala čak četiri različita tipa vojski koje su sudjelovale u ratu i tko su zapravo bili strahoviti Hrvati – nekome oni Drugi, pa i poimence sudionici tog gotovo svjetskog sukoba.


U godini obljetnice prekretničkog sukoba poznatog kao Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.-2018.) intervjuirala sam kolegu doktoranda Filipa Hrena koji je u jesen 2017.  diplomirao s temom “Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu” te je za svoj rad bio nagrađen nagradom “Ferdo Šišić”

Filip Hren jedan je od nekolicine kolega koji su sa mnom završili diplomski istraživački studij Ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tri godine visokog obrazovanja završio je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Iako zadovoljan fakultetom kojemu se i kasnije vratio, ono je na diplomskoj razini nudilo sva povijesna razdoblja kao usmjerenja – osim Ranog novog vijeka. Upravo je to bio razlog njegova upisa Filozofskog fakulteta, što je i rezultiralo našim upoznavanjem.  

IMG_2021
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Možeš li mi reći na početku, čime se trenutno baviš? Kakve si (ne)prilike osjetio nakon faksa? Tj. da gledamo pozitivno – koje si prilike uspio iskoristiti?

Od 2016. surađujem na projektu „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.” pod vodstvom prof. Alexandra Buczynskog na Hrvatskom institutu za povijest. Od 2017. kao suradnik pišem za znanstveno – popularni časopis Povijest.hr gdje većinom tematiziram vojnu povijest europskog srednjeg i novog vijeka. Od proljeća 2018. uključen sam u projekt Kravat pukovnije pod pokroviteljstvom Academie Cravatice i Turističke zajednice grada Zagreba. Iste godine započeo sam stručno osposobljavanje na HIP-u. U međuvremenu sam sudjelovao na međunarodnom studentskom skupu u Mostaru (2016.) te dvije međunarodne znanstvene konferencije u Zagrebu Juraj Rattkay i njegovo doba (1613.-1666.) i  Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes (2016. i 2018.). Posljednji u nizu je znanstveni kolokvij Sisačka bitka 1593.-2018. održan u Sisku povodom 425. godišnjice bitke. Također, dobitnik sam više stipendija Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Krajem prošle godine upisao sam doktorski studij povijesti na HKS-u s temom sudjelovanja hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu pod mentorstvom prof. Alexandra Buczynskog. 

Za svoj diplomski rad „Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu“ nagrađen si nagradom „Ferdo Šišić“ za najbolji diplomski rad koju si 2018. podijelio s kolegicom Veronikom Novoselac. Kako si došao na ideju da se u diplomskom radu koji po bolonjskom sistemu zaista jest opsežniji istraživački rad, baviš Tridesetogodišnjim ratom?

Tako je, osvojio sam nagradu struke i ona mi je veliko priznanje za uloženi trud i predani rad, ali i poticaj za daljnja istraživanja. Svakako bih zahvalio svima koji su mi savjetima pomagali prilikom istraživanja, a posebno kolegi Damiru Staniću koji je rad predložio za nagradu. Također bih i ovim putem čestitao kolegici Novoselec na nagradi.

Do istraživanja Tridesetogodišnjeg rata sam došao prvenstveno jer me zanimala vojna povijest novog vijeka. Uz pomoć relevantne literature uvidio sam veliku ulogu koji u je Tridesetogodišnji rat imao na razvoj vojske i ratovanja, ali i gotovo legendarnu reputaciju hrvatskih vojnika koji su u njemu sudjelovali. S vremenom sam shvatio da je istraživanje hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu tema dostojna globalne pozornosti zbog jednog malenog, ali nezaobilaznog detalja u svakodnevnom životu barem u 20. i 21. st. Riječ je, naravno, o kravati. Kravata u današnjem obliku potječe od rupca kojeg su hrvatski konjanici nosili oko vrata u Tridesetogodišnjem ratu kako bi se zaštitili od dima pušaka i topova koji je vjerno pratio ratnike u 17. stoljeću i kasnije. Rubac se vjerojatno koristio i za podvezivanje rana, a preko francuskog dvora i Luja XIV. koji je u svojoj gardi imao i hrvatske konjanike, rubac je postao primarno modni dodatak i kao takav se proširio po svijetu. Na koncu, pojam kravata i dolazi od riječi Hrvat, odnosno njemačke inačice Crabatt, Krabatt ili francuske Cravatt.

Kolika je obrađenost ove teme u domaćoj historiografiji u usporedbi sa stranom? Koje si izvore koristio u istraživanju?

Najveći problem stvarao je manjak relevantne literature i nedostupnost izvora. U domaćoj historiografiji je 17. stoljeće, posebno njegova prva polovica, pomalo zanemareno. No, čak i kada se literatura sakupi, veliku prepreku čine izvori koji se nalaze u Beču i Grazu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da „potegnem“ do Beča u potragu. Bilo kako bilo, rad u Beču je bio vrijedno iskustvo koje će mi u budućnosti zaista koristiti. Uz to, domaća historiografija koja tematizira Hrvate u Tridesetogodišnjem ratu svodi se otprilike na 200 stranica. Naime, postoje tek dva rada, članak Ivana K. Sakcinskog iz 1875. i knjiga Ernesta Bauera iz 1941. Stoga nije pretjerano reći da je ova tema u domaćim okvirima gotovo uopće nije obrađena, nego je obavljeno tek „sondiranje“. S druge strane, ponajviše germanska pa i anglosaksonska historiografija su posvetile Tridesetogodišnjem ratu nemjerljivo više pozornosti, iako spoznaje o angažmanu hrvatskih vojnika ne prelaze postojeće domaće okvire. Ne treba čuditi što je strana historiografija detaljnije istražila ovu problematiku jer je Tridesetogodišnji rat u europskom kontekstu svojevrsna prekretnica u političkom, vjerskom, vojnom pa čak i gospodarskom smislu. Valja istaknuti kako je to sukob do tada neviđenih razmjera koji je uvukao gotovo sve europske sile, a borbe su se vodile ne samo na Starom kontinentu nego i u nekim kolonijama. U njemačkom je narativu Tridesetogodišnji rat jedan od najvažniji, ali i najtragičnijih događaja u nacionalnoj povijesti. Nasuprot tome, rat se nikada nije primarno vodio u hrvatskim zemljama pa je slijedom toga vjerojatno „zaobiđen“ u domaćim istraživanjima.

U kojoj mjeri je obilježena obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata prošle godine?

Obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata obilježena je međunarodnim znanstvenim skupom Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes, održanim na Hrvatsko institutu za povijest u Zagrebu i dvjema izložbama „Tko su bili ti “strašni Hrvati”“ autora Damira Stanića u Hrvatskom državnom arhivu i „Mač, koplje i bure baruta“ autora Mislava Barića u Hrvatskom povijesnom muzeju. Sva tri događaja nastala su u suradnji HIP-a, HDA i HPM-a u sklopu projekta „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.”. Na znanstvenom skupu su izlagali eminentni europski povjesničari i vodeći stručnjaci za problematiku Tridesetogodišnjeg rata. Stoga mi je bila velika čast i privilegija održati izlaganje među spomenutim povjesničarima kao i sudjelovati u izradi sjajne izložbe „Tko su bili ti „strašni Hrvati““. Vjerujem da nije pretjerano tvrditi da je obljetnica obilježena na vrlo visokoj razini, uzevši u obzir da se Tridesetogodišnjim ratom gotovo nitko nije bavio više od pola stoljeća.

IMG_2014
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Vojna revolucija i 4 tipa vojski

Možeš li nam reći nešto više o radu – kakvo je bilo stanje u Vojnoj krajini početkom 17. stoljeća, neposredno pred početak rata?

Sklapanjem Žitvanskog mira 1606. konačno je zaustavljeno daljnje osmansko širenje i načelno je otpočelo mirnodopsko razdoblje. Međutim, mira nije bilo. Manji okršaji s Osmanlijama u vidu brzih napada, obostranih provala i pljački su nastavljeni. Takva vrsta sukoba koja zahtijeva manje vojne jedinice, kadre brzim napadima nanijeti štetu u historiografiji se naziva „mali rat“. Istanbul i Beč su prešutno tolerirali „mali rat“ na pograničnom području jer je on bio jedan oblik privrede koji ne tereti državnu blagajnu, a ni jedna ni druga strana nisu imale snage upustiti se u novi veliki ratni sukob.

Stanje u Vojnoj krajini, kao i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije je bilo izuzetno složeno. U toj mjeri da ponekad niti suvremenicima, takoreći, nije bilo jasno koje stanovništvo i područja ulaze pod upravu civilnog dijela Hrvatske i Slavonije, a koje pod krajišku upravu. Danas u historiografiji postoji određeni konsenzus oko prostora pod civilnom i vojnom upravom, ali i dalje treba biti veoma oprezan. Veliki problem stvara činjenica da u 17. st. nema jasnog razgraničenja, odnosno teritorijalizacije i militarizacije Vojne krajine kao u 18. stoljeću. Uz to, tijekom Dugog rata (1593. – 1606.) prostor hrvatskih zemalja naseljava veliki broj vlaškog stanovništva uglavnom s prostora Bosanskog pašaluka. Time se povuklo pitanje jurisdikcije nad novonaseljenim stanovništvom između domaćih staleža i krajiške uprave pod nadzorom unutrašnjoaustrijskih staleža. Na koncu su pobjedu odnijeli unutrašnjoaustrijski staleži pa je tako domaće plemstvo nakon gubitka posjeda, uslijed osmanskih osvajanja, izgubilo ovlast nad nemalim brojem novog stanovništva.

IMG_2012
Sablje, 17. st., izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, Gradski muzej Varaždin

Koje su bile ključne razlike i sličnosti između hrvatskih vojnih postrojbi i stranih vojnih postrojbi u ostatku srednje i sjeverne Europe?

Krajem 15. st. u Europi je započelo višestoljetno razdoblje inovacija u ratovanju i modernizacija vojski koje se u literaturi naziva „vojna revolucija“. Tridesetogodišnji rat se smjestio negdje u sredinu tog procesa i zato je ključan za proučavanje vojne povijesti. Samim time komparacija sukobljenih snaga dobiva na još većoj važnosti. Razlike između hrvatskih i stranih europskih vojnih postrojbi postoje i mogu se promatrati iz više perspektiva. U Europi prevladavaju plaćenici i upravo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata plaćeničke vojske doživljavaju svoj vrhunac nakon čega postupno nestaju u tom obliku. Na primjer, carski general Albrecht von Wallenstein (1583. – 1634.) postao je utjelovljenjem i simbolom plaćenika te je kao takav do danas upamćen kao jedna od ključnih osoba Tridesetogodišnjeg rata. Plaćeničke vojske djeluju prema jednostavnom obrascu. Obeća im se određena svota novca i oni ratuju od proljeća do početka zime nakon čega se uglavnom vraćaju kući. Za svakoga tko se nalazio u blizini te vojske bilo  je bolje da je obećana svota na kraju i plaćena.

U Hrvatsko i Slavoniji egzistiraju 4 tipa vojski, od kojih su 2 tipa, najblaže rečeno, zastarjela i neučinkovita. To su banderijalna ili banska te insurekcijska vojska. Oba su modela tradicionalna srednjovjekovna i kao takva uglavnom neučinkovita u 17. st. Tu je još i plaćenička vojska domaćih velikaša ustrojena slično kao i drugi europski plaćenici te vojska Vojne krajine koja je u mnogome specifična i u ovome razdoblju neistražena. Ono što ju svakako razlikuje jest činjenica da na poziv vladara krajišnici u svega nekoliko sati moraju biti pripravni za sukob. Uostalom, to je i bila glavna zadaća krajišnika koji su pod uvjetom stalne pripravnosti naseljeni i oslobođeni poreza.

46fe8141-d6de-40c0-9641-53f7c9789ee6
Pješački oklop, 17. st., Izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, GMV

Muževi i Hrvati

Tko je od hrvatsko-slavonskih plemića sudjelovao u ratu i koje ljudstvo je činilo njihovu vojsku?

Teško je sa sigurnošću govoriti o pojedinačnim imenima svih plemenitaša, ali za neke pouzdano znamo da su u jednom ili više navrata sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu. Tada najmoćnija hrvatsko-slavonska velikaška obitelj Zrinski dala je čak trojicu svojih pripadnika. Prvo ban Juraj Zrinski (1598. – 1626.), a zatim i njegovi sinovi, budući banovi Nikola (1620. 1664.) i Petar (1621. – 1671.). Veoma su zanimljivi Petar Keglević (1603. – 1665.) i Juraj Rattkay (1612. – 1666.) koji su zapisali svoja iskustva u Tridesetogodišnjem ratu. Po svoj prilici Zrinski i Keglević su okupili plaćeničku vojsku po ustaljenom europskom modelu uz dio vojnika koji su otprije bili njihovi podložnici pa su na neki način bili obvezni služiti. Ban Nikola Frankopan Tržački je predvodio banderijalnu vojsku od 500 – 600 ljudi koja je u zimi 1620./1621. osvojila utvrdu Greben (kraj Varaždina) što je do sada jedina poznata epizoda o Tridesetogodišnjem ratu na prostoru hrvatskih zemalja. Ističe se ovdje i ban Ivan Drašković (1603. – 1692.) koji je 1646. zapovijedao insurekcijskom vojskom. Nju čini stanovništvo pozvano na oružje u slučaju najveće opasnosti. Poznato je da su i neki drugi plemići i velikaši sudjelovali u ratu, ali nova istraživanja bi mogla otkriti zasada nepoznata imena.

Tko su zapravo bili slavni Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu?

Hrvati su prvenstveno bili laki konjanici u carskoj, a zatim i ostalim europskim vojskama. Važno je naglasiti kako pojam Hrvat nije nužno imao etnička obilježja. Naime, kada su se početkom rata pojavili prvi vojnici s područja hrvatskih zemalja, sa sobom su donijeli način odijevanja neuobičajen za srednju pa i zapadnu Europu, ali važniji od toga je bio njihov specifičan način ratovanja koji je karakterističan za rubna područja zemalja koje su graničile s Osmanskim Carstvom. Konkretno, takav način ratovanja je podrazumijevao manje i veoma pokretne tj. brze odrede koji neprijatelja napadaju iznenada i remete neprijateljsku pozadinu i logistiku. Jednostavnije rečeno, „mali rat“ je bio njihova svakodnevica na granici s Osmanlijama što su vrlo uspješno primijenili u Tridesetogodišnjem ratu. Slijedom toga, pojam Hrvat je tijekom rata postao sinonim za lakog konjanika koji ratuje na takav način. Među Hrvatima nalazimo Mađare, Poljake, Nijemce i dr.

Praksa je u Tridesetogodišnjem ratu pokazala da su Hrvati sudjelovali u gotovo svim vrstama sukoba. Pronalazimo ih u situacijama gdje osiguravaju nesmetan prolazak glavnine vojske, istražuju područje gdje glavnina vojske tek mora proći ili „čuvaju leđa“ vojsci od eventualnih napada, ali jednako tako sudjeluju u velikim bitkama poput Bijele gore 1620., Breitenfelda 1631., Lützena 1632., Nördlingena 1634. itd.

Ilustracija hrvatskog konjanika

“puščana tanad ništa im ne može”

O Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu stvorena je prilično specifična slika. Kako je ona stvarana i kakve se sve predodžbe javljaju?

Slika o Hrvatima se do danas podosta promijenila pa tako oni nisu više bezdušni kanibali koji jedu djecu i oskvrnjuju sve raspoložive djevice u Njemačkoj kako su to vrijedno nastojali prikazati suvremenici i stari pisci. Možemo reći da je slika o Hrvatima veoma slojevita. Pojednostavljeno, od kraja rata do današnjih dana, Hrvati su u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata egzotika i to je nešto od čega je nemoguće pobjeći. Spomenuo sam kako su samom svojom pojavom i djelovanjem u ratu ostavili snažan dojam u Europi i kao takvi su sjajno poslužili kasnijim autorima da na račun Hrvata iznose svoje vlastite vjerske i političke ideje. Egzotični i nepoznati Hrvati sjajno su poslužili u propagandne svrhe. Upravo u 17. stoljeću bujaju razni (ilustrirani) letci kojima se masovno žele slati određene poruke. Javljaju se i brošure, poput one Philla Vincenta iz 1638. koja govori o strahotama Tridesetogodišnjeg rata. Od svih vojnika, jedino su famozni Hrvati imenovani i prikazani kako objeduju nevinu djecu. Među ostalim autorima se ističe jedan od najvećih njemačkih književnika Friedricha Schillera. Njegove su drame ključne u oblikovanju nacionalne svijesti o Tridesetogodišnjem ratu pri čemu su Hrvati demonizirani do krajnjih granica. Svakako treba naglasiti kako hrvatski vojnici nisu bili ništa okrutniji od bilo kojih drugih vojnika pa i civila tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Međutim, idealno su poslužili kao Drugi kako bi se Nijemcima poslala poruka o jedinstvu i zajedničkim vrijednostima. Postoji i druga strana priče koja potječe od pojedinih vojnika koji su se sukobili s Hrvatima na bojnom polju. Oni ih vide kao „đavolsko pleme“, ali im pristupaju s dozom strahopoštovanja, vjerujući kako im niti „puščana tanad ništa ne može“. Potonje bi se moglo objasniti brzim napadom lake konjice Hrvata pri čemu ih protivnici zapravo nisu uspjeli pogoditi. Za sada, doduše, nema nikakvih dokaza da je tomu zaista bilo tako, ali nije teško zamisliti da se vlastita nesposobnost maskira u protivničku neranjivost. Valja još upozoriti na navodni natpis na jednoj od njemačkih katedrala koji vjernicima poručuje da se čuvaju kuge, gladi i Hrvata. Naime, takav natpis do sada nije pronađen, a postoje ozbiljne indicije da se radi o protuhrvatskoj propagandi koja se vodila prije i tijekom Domovinskog rata.

I na kraju, do kojih novih zaključaka si stigao prilikom svog istraživanja?

Prije početka istraživanja u skromnoj literaturi je prevladavalo mišljenje da Hrvatska i Slavonija nisu uopće participirale u Tridesetogodišnjem ratu nego su samo vojnici koji su se na europskim ratištima borili za habsburške interese. Ili interese onoga tko je platio više i na vrijeme. To, naravno, nije pogrešno, ali je nepotpuno. Naime u istraživanju sam ukazao na razdoblja Tridesetogodišnjeg rata u kojima je Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bilo ugroženo od Erdeljskih kneževa koji su tada bili više no respektabilan protivnik bečkom dvoru. Također,hrvatske vojnike se apriori prihvaćalo kao Hrvate jedinstvenih karakteristika. Tome ipak nije baš tako. Naveo sam već postojanje 4 tipova vojske koje su svaka na svoj način i u svoje vrijeme participirale u ratu.

Vjerojatno najvažniji zaključak jest taj da nakon provedenog istraživanja imam puno više pitanja nego odgovora i, dakako, radujem se novim istraživanjima.

Preporuka za čitanje:

Filip Hren, Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu, 2017.

Svjedočanstva odraslih o djetinjstvu u Domovinskom ratu

Gabrijela Baričić, kustosica u Muzeju Slavonije u našem je razgovoru detaljno pričala o istraživanju djece, žrtava rata u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu. U istraživanju “Djeca, žrtve Domovinskog rata u Slavonskom Brodu” Gabrijela Baričić koristila je između ostalog i metodu oralne historije.


U radu su korištena usmena svjedočanstva osamero nasumično izabranih kazivača koji su zadovoljavali dva kriterija: dobni kriterij (da su 1992. bili djeca do 17 godina starosti) i boravišni kriterij (da su tijekom rata živjeli i polazili školu u Slavonskom Brodu). Osim toga, razgovor je obavljen i s dvoje profesora. Za potrebe ovog članka, prenijet će se samo neka od svjedočanstava. Zapise s intervjua ustupila je Gabrijela Baričić.

Crtice

„Tek kad je gorila ta vikendica iza nas, tu noć, u Bosni se vidi crtica, koja gori stalno, na raznim mjestima. Tek kad sam vidjela kako gori vikendica, u trenutku sam shvatila, okrenila se prema Bosni koju gledam mjesecima, da te crtice, ta crtica, da je to cijelo selo. To mi je bio horor. Onda sam shvatila da je crtica selo i da je crticâ mnogo. To je bilo otkriće zato što smo doslovno to gledali mjesecima.“
Sjećanje D.B. (1979.) na ljeto 1992. kada je boravila u vikendici na brdu iznad Bartolovaca. 

Početak

D. S. (1977.): „U ljeto 1991. sjećam se da nisam smio samo tako lako na Poloj, mama me nije puštala. Zbor u Bosanskom Brodu na koji sam volio ići više nisam mogao. Na jesen su most preko Save počeli svako malo zatvarati.“
LJ. B. (1982.): „Pa već su polako počele priče, osjetilo se da se nešta događa. Neku nervozu kod roditelja. Osjećalo se da se otuđuje sve.“
A. S. (1979.): „Došli su prvo u stan popisivati tko je kakve nacionalnosti, pa su poslali zahtjeve za vojsku muškarcima. Onda su nam rekli da moramo svaki puta kad čujemo sirene otići u podrum.“

Ima li rata prije rata?

D.B. (1979.): “Išla sam u peti razred. Prva stvar koje se sjećam u vezi rata bilo je ubojstvo rumunjskih državnika Ceausescua i njegove žene i to je bilo, mislila sam da je to film. To je bila 1989. Mislila sam da je to film i prvi put sam shvatila da dnevnik, ono što tata gleda, ima veze sa stvarnosti i tu cijelu noć sam plakala jer mi je rekao da ratovi oduvijek traju. Ja sam bila u uvjerenju, bio je Drugi svjetski rat i to je gotovo, sve ono što su nas u školi učili. Ja sam bila u pionirima, to mi je bilo krasno i divno, tamo smo nastupali i pjevali. To mi je bilo prvo suočenje s ratom i bilo mi je užasno. Skupa s prijateljima iz razreda gledali smo di je Rumunjska i koliko je to zapravo blizu Jugoslaviji. Onda su oni slali neku pomoć, mi igračke. I to je bio prvi stres za nas, to da rat još postoji. (…) Tada sam nekako počela pratiti. Osjećala sam se nesigurno. Ako rat postoji negdje blizu i ako mi šaljemo pomoć tamo gladnoj i jadnoj djeci jer smo ih tako vidjeli, onda smo to svi počeli pratiti oko nas. Bez obzira što smo djeca, pratili smo mi to. Mislim pričalo se da se država raspada, a u školi smo učili da je Jugoslavija jedinstvena, da je to bajka. Roditelji kod kuće ništa ne komentiraju. Kad je Hrvatska postala samostalna, zapravo nismo znali šta se to sad zbiva. Bila sam tada kod bake u Splitu i zvala sam tatu da ga pitam što to znači. To se pričalo međusobno i govorilo se da bi moglo biti rata i da bi se to moglo dogoditi. Da, taj strah je počeo davno prije.”

Bejzbol palica

D.S. (1977.): “Grad je bio zamračen. Ljudi iz zgrada pokraj kojih smo prolazili su nas zvali da dođemo k njima u sklonište, al smo mi samo trčali prema doma. Ne sjećam se da je bilo kakvih pucnjeva. Kad sam došao doma, svi iz moga ulaza su bili u podrumu. Sva djeca i žene. Muški su bili pred zgradom. Jedan susjed je sa puškom išao pucati po javnoj rasvjeti (da ju pogasi) jer su se svi bojali „snajperista“ iako ih ja u svome naselju nikad nisam vidio. Ja sam pokušao biti veliki „frajer“, pa sam bio sa odraslim muškima, a od doma sam van, naivac, donio ručno rađenu palicu za baseball… ne znam niti sam šta sam mislio… da ću obraniti nešto sa time… Tu noć smo prvi puta svi spavali u podrumu. (…)
To proljeće i ljeto se izlazilo na „Vampir“ (Naselje Franjo Sertić – sada Andrija Hebrang). Kod nas mladih je bilo uvriježeno mišljenje da „tamo neće gađat jer je to novo naselje pa ga nemaju na karti“. Sad kada razmišljam o tome prilično smiješno zvuči. (…)
Na našem stanu, zbog ranijih granatiranja, više staklarije nije bilo, bili su samo najloni. Tada sam kao petnaestgodišnjak, sa jednim gospodinom izvlačio ispod ruševina njegovu suprugu. Srećom, osim natučenja, nije imala većih ozljeda. Isti dan smo pokušali naći još dvoje ljudi, ali nismo uspjeli. Detonacija ih je odacila prilično daleko. Poginuli su oboje.
Oružje me nije baš interesiralo, pa niti nisam želio dolaziti u doticaj sa istim… Ali smo doma imali ručnu bombu i jedan „kalaš“. Odkud? Nemam pojma…”

20160913_090403
OŠ Antun Mihanović Slavonski Brod

Tko bi u razredu mogao biti Srbin…

D.B. (1979.): “Škola je u nekoliko navrata objavila da kreće. I mi bi još išli u školu i nekoliko puta je po nekoliko dana trajala škola. Krenio bi raspored, bili bi u učionici.
I sad onako posjedali smo svi u te klupe, prvi put nakon nekog vremena i počeli smo razmišljati tko bi u razredu mogao biti Srbin. A moja razrednica je bila dosta mlada i meni draga, ona je nešta predavala i samo se jedan tren okrenula, onako ljuta, udarila šakom od stol i rekla „ovdje nema Srba“. To je zapravo bilo odlično jer smo svi onako uhh. Ne iz straha nego ako je netko Srbin, kako ću se sad ponašati…”

Čika Rade

D.B. (1979.) … “Sjećam se jednog trenutka je došla žena isto iz te zgrade, izvan sebe, objasnila nam je kako da se zatvorimo tim vratima zato što je u zgradi snajperist i sad će doći specijalna policija. I sad vijećamo – pa tko bi mogao biti Srbin, snajperist. I na kraju zaključimo, Čika Rade, koji je jedini bio drag i normalan prema nama djeci jer smo mi uvijek pjevali. S obzirom da je on snajperist, moguće da on sad puca s prozora pa smo išli provjeriti na taj ulaz. Znamo di je taj njegov prozor. Mislim, koliko smo bili djeca i koliko nismo mislili da nas može nešta ubiti. To je bila igra. Iako je on na prozoru i puca, mi smo išli pretrčavati ispred. Protrčala sam jednom i onda nismo bili sigurni jel to sad pucanje, nama je to zvučalo nešto kao petarda. Ja to ne znam ni danas, ali smo zaključili da nećemo više pa smo se vratili u podrum. Na kraju ne znam je li on bio taj snajperist. Netko je bio uhapšen.”

Nacionalnost

LJ.B. (1982.): “Četiri i pol godine smo živjeli tamo [Bosanskom Brodu], čak sam i krenila tamo u školu. A ja ne znam za te stvari, nisam nikad shvaćala to. Ta nacionalnost, šta to znači. Kod mene toga nije postojalo, učilo. Nisam mogla shvatiti šta to znači kad smo prešli ovdje. Šta ta nacionalnost znači, kako se to može gledati. Ta vjera. Nisam si mogla objasniti. Hrana nije, predmet nije, nešto opipljivo nije. Nisam mogla shvatiti kako se ljudi razlikuju po nacionalnosti.”

Povojničene škole

J.D.: “Sve škole uz granicu, u blizni Save, su bile povojničene, odnosno ravnatelji su bili u jednom sistemu poluvojničkom. Recimo, Stara Gradiška, Davor, Bebrina, Ruščica, Šamac, Sikirevci, možda. A u gradu tri škole su bile povojničene, Hugo Badalić, Antun Mihanović, Bogoslav Šulek. Zato jer su te škole imale kakav takav smještaj ili su bili na samoj crti ili su imale atomsko sklonište, poput Antun Mihanović koja je jedina imala pravo atomsko sklonište. A moja škola je povojničena zato jer je na Jelasu, odmah su tamo vojsku ubacili kad je počeo rat. A vojska je tamo bila do napada naših kad je išo jedan vlak i prevozio oružja, u Sibinju su ga zaustavili i istovarili pola oružja, a zatim i u Brodu. I onda su oni počeli pucati i otkrili da je vojska tu i počeli su i oni uzvraćati. Tu su pale one tri velike bombe, tzv krmače, bombe od 800kg eksploziva. Antun Mihanović je imao najbolji smještaj i preduvjete.
Mi smo morali prihvatiti izbjeglice. U moju školu je recimo za Uskrs 1992. došlo negdje po podacima oko 2600 ljudi, prenoćiti, od Dervente. I mi imamo izviđačku opremu, deke, strunjače, sve smo dali za njih. I nije bilo dovoljno. Čak smo i zastore skidale što su stajali za zamračivanje. Toliko je njih bilo. Organizirana je kuhinja. Mene zove učiteljica i pita šta ćemo mi raditi. Ja joj kažem u kuhinji. One su dolazile u školu s keceljama. Cijelu noć rade. Organizirane u grupe. Oni (izbjeglice) su tu bili prenoćili i sutradan su se pravili spiskovi i onda su išli dalje. Ali uglavnom su tu prenoćili.”

Tata me onako bos odnio u auto…

A.S. (1979.): “Ko podrum, uobičajeni. Hodnik uski i sad s jedne strane jedne prostorije, s druge strane druge. Jer svaki taj stan imao je svoj mali podrumčić. I odmah smo mi u svoj taj podrumčić stavili dva kreveta, to su nam poslali iz vojske. To su oni kreveti željezni na rasklapanje. A u toj velikoj prostoriji smo stavili madrace i tu smo se mi ko djeca igrali, spavali. Noćili smo u skloništu i baš se sjećam toga dana kad je vojarna pala, da su mene budili, i ja ne znam, valjda od tog straha, neko je reko „idu četnici“, uplašila sam se, baš ono strah sam neki doživjela, i ja sam pala u komu i više se ne sjećam. Ja znam samo da sam ja bila u bolnici i ono što su oni meni pričali u međuvremenu šta se dešavalo. Da je meni jezik otišao u grlo, pa su oni njega vadili. Došli su jedni komšije, pa drugi, svi su trčali, nitko mi nije mogao pomoći. Ja sam ti došla u bolnicu napola mrtva. Tata me onako bos odnio u auto, vozio me kroz grad, a granate padaju. Došli smo u bolnicu, i znam, oni su mene htjeli ostaviti u bolnici, a ja sam plakala. Nakon par sati počela sam nadolaziti. I onda je mama rekla da me ne želi ostaviti u bolnici. Dijagnoza je bila da sam histerična. I onda su oni mene doveli kući i to se ponovilo još jedno par puta. Jednostavno ne mogu ti opisati taj strah koji sam imala taj puta. I onda sam otišla u Zagreb na liječenje, doktorica mi je dala pravu dijagnozu, prave lijekove i tamo mi je bilo super. To je bio jedan intenzivan strah proživljen kao djeteta.”

Ne bi oni na nas pucali…

D.B. (1979.): “Taj peti razred još smo bili djeca i nekako su nas odgojili da je razred zajednica. Mi smo bili ekipa kao razred. Išla sam u Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Jedino smo se dijelili po razredima. Bilo je nešto djevojčica i dječaka druge nacionalnosti, poput S. koja je bila iz Irana/Iraka ili D. koja je bila iz Poljske. Oni su odselili. Osjetili smo da ljudi iseljavaju iz Broda. To je nama bilo nevažno i strano. U Brodu je bilo jako puno Srba. Sve smo znali školski. I da, to je sad bio šok, mi njih trebamo doživljavati kao neprijatelje, a žive s nama. Imali smo vikendicu izvan Broda, na brodskom brdu i susjedi su nam bili iz miješanih brakova ili baš Srbi. To su bili prijatelji od roditelja i svi su ti ljudi živjeli u Hrvatskoj po 30 ili 40 godina. Bilo mi je kao djetetu jako teško i strašno da bi oni sad nas napadali. Dok nisu počela pucanja, mi smo mislili da ne bi oni na nas pucali. Na stranu što su mislili roditelji, mi kao djeca smo se pitali kako sad netko unutar Jugoslavije nas napada. Nismo vjerovali u to. Onda sam počela gledati dnevnike. Ali neće biti kod nas rata jer smo mi precivilizirani da bi kod nas došao rat i da bi se ubijali…”

Nastava u garaßi, spomenica OÊ IBM
Nastava u garaži. Školska spomenica 1992./1993., OŠ Ivane Brlić Mažuranić

Nastava u podrumima

D.B. (1979.): “Zapravo smo tada ostale nas četiri u podrumu i mi čekamo da dođu profesori. To je bilo atomsko sklonište, s velikim metalnim vratima, stolovima i stolicama na razvlačenje. To je bila sada već školska obaveza, bile smo tamo satima i danima. Oni su jadni pod napadima nama dolazili i to zapravo jako rijetko. Imamo cijeli raspored i dođe nam jedan profesor. Sjećam se koliko su bili izvan sebe. Profesor iz biologije je došao u smrtnom strahu, toliko izvan sebe, nešta je bezveze pričao. Ljude je naravno bio strah. Oni su dobili raspored i te podrume i išli su nama pod granatama od podruma do podruma. E sad, s jedne strane tu su bile prijateljice, ali dosadno, dosadno. A roditelji su bili na poslu. Nekako se život odvija normalno, a ništa nije normalno.
A.D. : Ja mislim da je to dosta bilo nesnalaženja. Mene sad da netko pita ta nastava u podrumima, kad smo mi trčali iz jednog podruma u drugi, djeca dolazila, nije to bio siguran smještaj. Nego u zgradi je podrum, tu se skupe djeca iz kvarta ili zgrade i tu se drži nastava. I trčiš na drugo mjesto i na treće mjesto. Sto puta smo mogli poginuti, i djeca i ja. Mislim da nije vrijedno jedno pola godine izgubiti za znanje, a život moš izgubiti samo jednom. Vidiš, ti si pričala kako D. nije uopće išao u školu, nije uopće išao u školu i opet je stigao. Tako da je bilo nesnalaženja u organizaciji i tog sveg skupa, tko će raditi, tko neće, gdje su skloništa, nema komunikacije.”

Profesori o školovanju tijekom rata

J.D.: “Mi smo gotovo svaki dan, svaki drugi dan morali izvješća podnositi gdje su nam ljudi. … Ja sam morao svaki dan, svaki dan, ići odavde do škole, i kad su padale granate, i kad sam kasnije otišao u brdo, išao u grad, između pucanja, mogao sam poginuti, da bi napisali izvješća. Mi smo sebi napravili sklonište na stepenicama, a onda ako padne granata, neće ona probiti sve jer smo si još iznad složili fosne. … Mi smo morali doći. Ja sam morao doći jer sam morao napraviti izvještaj gdje su mi ljudi. Jer u toj školi je bilo dosta Srba, a oni su to vodili. Prvi otkaz sam ja dao za tri učiteljice koje nisu htjele doći…”
A.D.: “Đaci nisu išli u školu. Ali djelatnici su se morali pojaviti, morali pojaviti, potpisat se da su došli, zadržat se neko vrijeme. Dok su bile izbjeglice, to je u redu, ali sve drugo je glupost.”

Granata

M.J. (1977.): “Ja sam tada bila u stanu, ja sam bila kod kuće. Bila je sirena, prije toga, svirala je uzbuna i mama je nama svima govorila da idemo polako svi u sklonište. Međutim nas je puno djece i neko nešta uzima, neko bebu, neko nešta da se tamo zabavi i u međuvremenu dok ja uzmem mlađeg brata, sestru, pala je ta granata. To je bila panika u cijeloj zgradi, ljudi su vrištali, trčali, bježali, svi su se uplašili. Sve se zatreslo i samo su ta stakla popucala i stakla su bila po cijelom stanu. I ta ogromna prašina. A brat kako je mlađi od mene, on je sišao iz zgrade prije nego se oglasila ta uzbuna i on se igro s dječicom dolje. I kad je ta granata pala, njega je geler pogodio u nogu. I onda smo se svi razbježali. I ima i dandanas geler u nozi. On je završio u bolnici. Moro je biti tamo, a sad ne znam zašto oni to njem nisu vadili van. To je mali sitni komadić koji se njemu začahurio i oni su smatrali da on njemu neće praviti probleme. Baš je bio strah, nekakva panika. Nikad nisi očekivao da će baš tebi pred zgradu pasti.”

Španjolska

D.B. (1979.): “Znam da je na kraju pola mog razreda završilo u Španjolskoj. Ali nije to bio općenito veliki postotak. A Ivan Goran Kovačić je bila škola u centru i znam da su moje stalno tražili za nekakve potpise. A tata to nije htio, a nije htio jer je znao neke priče iz Drugog svjetskog rata kada su tako zagubili djecu koju bi odveli na sigurnije. Ja kad sam to saznala, tako sam htjela ići u Španjolsku. Čak je znalo biti preko radija, objave „tko želi dijete poslati u Veliku Britaniju“. Znači, mi nismo nigdje išli, a ovi iz razreda koji su išli, bili su dva mjeseca u Španjolskoj, vjerojatno preko ljeta. Oni su imali, odnosno kad smo se mi vratili u školu, oni su bili ozbiljno psihički nestabilni, onako baš se vidjelo. Jer oni su dva mjeseca bili u drugoj državi, prema njima su bili divni, ali oni zapravo nisu imali vijesti. I to je bilo najgore. Te telefonske linije, čisto se na njih nisi mogao osloniti. I njih su vratili i oni nisu htjeli o tome baš pričati. Bilo im je užasno. Njima je to bila prva odvojenost. Šok. … Kako je meni bila interesantna ta Španjolska, ja sam cijelo vrijeme ispitivala u školi kako im je bilo. Mislila sam da su doživjeli nešta fenomenalno. I onda sam se zaprepastila kako oni o tome uopće ne žele pričati, njima je bilo grozno, kao u ratnom logoru. I mislim da je to više ta izdvojenost, oni su se samo željeli vratiti kući.”

Rođendan s četiri mladića

D.B. (1979.): “A taj rođendan, znači to je bio najžešći rat. Znači, godinu prije smo imali tulum u stanu, rat još nije počeo. To je predtinejđersko doba, vrijeme za prave tulume. I bila sam jako žalosna, ničega nema, nema prijatelja, to je već možda dva mjeseca da se nismo čuli. U tom selu dolje bili su ljudi koji su nama postali kumovi. I oni su imali sina, možda nekih 20 ili 21 godinu. I on je bio vojnik, u gardi. Oni su bili na ratištu u bosanskoj Posavini, preko Save i dobivali su slobodan vikend. I on je došao s tri mladića meni na rođendan, donijeli su mi neki poklon. Bio je lijep i sunčan dan, a oni su mi zapravo bili prijatelji za rođendan, šalili su se, jeli tortu i sve je to bilo divno, krasno. Ja sam od njih slušala priče. Oni su imali najviše 20, 21 godinu. Šokirani su tati pričali detalje kako to izgleda u Bosni. Sve smo mi znali, sve se to čuje ili bi oni bili toliko šokirani da bi to pričali pred nama. Uglavnom rođendan je proslavljen s tortom i 4 mladića. I onda tog ljeta poginula su njih trojica pa sam išla na sahrane. I još prije toga susrela sam se sa smrti. U zgradi preko puta nas poginuo je V., nekih 19 godina, i onda je njegova mama plakala cijelo vrijeme dok smo mi visili u podrumu. Jecala je cijelo vrijeme. To je bilo oko nas.”

Poklonili su nam ocjene

A.S. (1979.): “Nastava je bila normalna tamo. Ništa nije bilo skraćeno. Ali mi je iz matematike nastavnica poklonila ocjenu. Nisam pisala nikada test, nisam odgovarala, i na kraju kad mi je poštom došla svjedodžba jer su ju morali poslati, imala sam četiri. Na osnovu čega, nemam pojma. Valjda su imali razumijevanja. Svi su bili super. A ovi iz Vladimir Nazora su bili u Savudriji. Znam da im je tamo bilo grozno, ono zovu roditelje da dođu po njih. Čak su neki išli u Savudriju po njih. Zato što im je bilo grozno. Djeca su plakala na telefon. I opet su imali ocjene ko i mi, ko i ja ustvari, poklonili su im vjerojatno jer šta će s djecom sada.”

Baš su bili strogi

D.B.(1979.): “Ja ne znam zašto su ti profesori bili toliko strogi, bili su užasno strogi. Ta naša škola bila je na glasu jako stroge škole i imala je neku staru ekipu profesora. E sad, mi nismo imali gotovo cijeli šesti razred i onda dođemo u jedno izmješteno mjesto i bili su silno strogi. Gradivo je išlo jako bzo naprijed. Mislim da su u prva dva tri mjeseca odradili zaostalo gradivo iz šestog razreda. Baš strogi. I još je došla fizika, novi predmet. Baš strogi, nepopuštajući.”

Gabrijela Baričić – Djeca, žrtve Domovinskog rata

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next

Vinko Drača: Psihijatrijski diskurs u Hrvatskoj

Vinko Drača (1989) doktorand je na Modernoj i suvremenoj povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje pod mentorstvom Ide Ograjšek Gorenjak i Željke Matijašević izrađuje disertaciju „Psihijatrijski diskurs u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća“.


Sudjelovao je na znanstvenim skupovima u Zagrebu („Zagorkini dani 2016.“ i „Zagorkini dani 2017.“. Desničini susreti 2017. i 2018. godine), Beogradu („Migrations in Visual Culture“, „Creating Memories in Early Modern and Modern Art and Literature“) i Ljubljani („Selfologija“ „Simbozij“). Organizator je međunarodne doktorandske konferencije „Revolutions and Upheavals in History“ i član organizacijskog odbora ISHA-ine konferencije „(Re)making Europe“. Radove je objavljivao u časopisima „Historijski zbornik“ i „Radovi zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog Fakulteta u Zagrebu“ te u zbornicima navedenih skupova.

Kaže kako od povjesničara cijeni Roya Portera, Natalie Zemon Davies te od domaćih, Zrinku Blažević, Idu Ograjšek Gorenjak i Tvrtka Jakovinu. Ipak, smatra kako je nepravedno isticati pojedince jer je njegov matični Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu pun različitih pristupa te ga upravo to čini odličnim odsjekom. Voli i književnost, naročito znanstvenu fantastiku, a osnovao je i književni klub SF-a i fantastične književnosti na FFZG-u.

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next

Vinko Drača u je razgovoru pričao o nekoliko svojih radova u kojima se bavio psihijatrijskim diskursom u Hrvatskoj na temelju medicinske dokumentacije iz Zavoda za umobolne u Stenjevcu. U prvom od radova, „Stenjevačka Ofelija“ Ana Schier: rod i duševna bolest u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, objavljenom u: Kamen na cesti: Granice, opresija i imperativ solidarnosti. Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe / Preko granica: opresija i imperativ solidarnosti“ održanog 25.-26. studenog 2016. u sklopu 10. Dana Marije Jurić Zagorke (Centar za ženske studije, Zagreb, 2017.), autor koristi studiju slučaja krojačice Ane Schier koji je opisan u sedmom broju Liečničkog viestnika iz 1905. godine kako bi istražio prožimanje između predodžbi femininosti i predodžbi duševnog oboljenja.

Stenjevačka Ofelija

„Ana Schier koja je u to vrijeme živjela u Budimpešti i radila kao krojačica, optužila je Otiliju Magnani, koja je starom Škertu vodila kućanstvo, i njenu kćer Mariju, „da su ukrale otcu štedioničku knjižicu i da su ga otrovale arsenikom koji su dobile od poštanskog činovnika Ljudevita Wuchse Marijinog zaručnika i poslije supruga“ . Ana Schier je očito uživala reputaciju nekonvencionalne žene: stara trideset i sedam godina, skromne naobrazbe ( četiri godine školovanja u Josipovcu), živjela je rastavljena od zakonitog supruga, zarađivala sama, kao što je i u vrijeme kad je primljena u Stenjevac bila već sedam mjeseci trudna s izvanbračnim djetetom.“

Strah i rod unutar stenjevačkih zidova

Drača je govorio i o radu „Strah i rod unutar stenjevačkih zidova: zapisi o strahu u povijestima bolesti pacijenata i pacijentica Zavoda za umobolne u Stenjevcu na prijelazu stoljeća“ koji će biti objavljen u Radovima sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka“ održanih 2017. godine. U članku je analizirao slučajeve 36 pacijentica kojima je u medicinskog dokumentaciji zabilježen strah. Ponajviše se javlja strah od nasilja (31 slučaj), ali i strah od natprirodnog (23 slučaja), strah od neimaštine (tri slučaja), strah od smrti (jedan slučaj).

“Slučaj Mare, osamnaestogodišnje švelje koja je u zavodu boravila između lipnja i listopada 1880., govori o suprugu koji ju zlostavlja. Ono što je indikativno za ovaj slučaj je činjenica da ovdje zlostavljanje od strane supruga nije ono što je navedeno kao uzrok Marine bolesti, već se kao problem iznose njezine burne reakcije na obiteljsko zlostavljanje kojem je bila izložena. Psihijatri druge polovice devetnaestog stoljeća bili su obrazovani u evolucionističkoj paradigmi koja je poricala isključivo psihološke uzroke duševnih poremećaja. Iako su šira javnost i kotarski liječnici nekad znali dovesti u vezu ekstremne situacije poput psihičke traume i zlostavljanja s duševnom bolešću, psihijatri su takve uzroke smatrali sekundarnima, dok je ključnu ulogu imao hereditet i patološke fiziološke promjene na mozgu, u onim trenucima kad su se te promjene mogle dokazati. Mara je takonakon poboljšanja stanja vraćena na kućnu njegu svojem suprugu, što upućuje na činjenicu da njezini liječnici nisu smatrali zlostavljanje koje je iskusila problematičnim po njezino psihičko zdravlje. (…)

Sličnu svrhu imaju i strahovi vezani uz korištenje elektriciteta, odnosno magnetiziranja. U deluzijskim iskazima pojedinih pacijentica magnetske i električne sile kojima muškarci upravljaju njihovom voljom upravo zauzimaju ključno mjesto. Kako tehnologija postaje sve većim dijelom svakodnevice, broj štićenica koje se pozivaju na magnetizam raste.  Julijana P., supruga radnika liječena 1914., govorila je da ju susjedi magnetiziraju i piju joj krv noću, te je tako kombinirala strah od magnetičke hipnoze s folklornom predajom o vampirizmu. (…) Sličnu, elaboriranu deluziju imala je Tereza, sluškinja iz Bjelovara. Ona je govorila o mladom “rittmeisteru” iz Graza koji je upravljao njenim tjelesnim potrebama neke vrste satnog mehanizma: “On ju progoni, sluša, zna njezine misli, ona mora govoriti ono, što on misli, može njezino tijelo micati kako hoće i to sve pomoću  nekakvog hoeraparata. On joj napravio’Schuttelfroit‘poslije kog je morala mnogo urinirati. On joj napravio da je morala rukom na spolovilo”

Semiotics of paranoia

Naposljetku, Drača je govorio i o radu „Semiotics of paranoia: Symbols of Oppression in 19th century mental patients“ objavljenom u zborniku 10:01 Simbozij. Zbornik 10 kulturološkega simbozija (Ljubljana 2017.) u kojem analizira dva slučaja paranoje i shizofrenije, jednog bivšeg vojnika s područja Vojne krajine te drugog, studenta filozofije.

“If M.M.’s case presents us with the reaction of the insecure Self to changes in the regional administration, the case of I.M. provides us with a different typology of paranoid – in his case, we are clearly confronted with the alienated Self and the »bad me paranoid”. However, their differences fade when we identify similarities of the persecutory worlds they are constructing. In a way, it seems that the agents of their persecutions symbolize the disciplinary power of the modern society; these agents act in a conspiratorial and non-personalized way, making their power dispersed and invisible. They are always metaphorically represented as proxy agents of state’s political authority (whether as educated bureaucrats or as police detectives). This perception draws its roots from particular historical circumstances – in the case of M.M., this was the demilitarization of the Croatian Military Frontier, while in the case of I.I., the historical processes that made the emergence of the super-ego possible. In a way we can say that sometimes, paranoid discourses can be read as suppressed narratives that present relations of power in a different light.”

Više o istraživanjima Vinka Drače pronađite u navedenim zbornicima i poslušajte u razgovoru.

Umjetnici u Stenjevcu: Vladimir Vidrić, Ante Kovačić, Slava Raškaj

Gabrijela Baričić – Djeca, žrtve Domovinskog rata

Gabrijela Baričić diplomirana je povjesničarka i povjesničarka umjetnosti. Trenutno dovršava stručno osposobljavanje u Konzervatorskom odjelu u Slavonskom Brodu. Do sad se bavila franjevačkim samostanom i crkvom svetog Petra apostola u Cerniku te istraživanjem Domovinskog rata u Slavonskom Brodu, točnije svakodnevice, školovanja i stradanja djece u Domovinskom ratu.

Sudjelovala je na znanstvenom skupu Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija u Domovinskom ratu, a njeni radovi objavljeni su u Zborniku spomenutog znanstvenog skupa, “Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija u Domovinskom ratu” (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2018.) i časopisu “Tkalčić – godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije” (2017.). Gabrijela Baričić u razgovoru je pričala o istraživanju djece, žrtava rata u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu.

Djetinjstvo u Domovinskom ratu: svjedočanstva ispitanika

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next