fbpx

INTERVJU – ZRINKA BLAŽEVIĆ: “Ako prepoznamo potrebe novih generacija, budućnost humanistike bit će relativno sigurna!”

O dugogodišnjem istraživanju Pavla Rittera Vitezovića, nesklonosti domaće historiografije prema teoriji, budućnosti humanistike te nedavno održanim promocijama dvaju Vitezovićevih prepjevanih djela na hrvatski, razgovarala sam s redovitom profesoricom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. sc. Zrinkom Blažević.


Kada se sjetim kolegija kod prof. Zrinke Blažević, a odslušala sam ih zaista sve, čini mi se da mogu preformulirati riječi velebnog kapetana Jamesa Kirka; istraživali smo granice, ne nužno novih svjetova, ali svojih mogućnosti svakako. A, to sam uvijek smatrala najbitnijim.

Prof. dr. sc. Zrinka Blažević (foto: T. Kušter, 2021.)

Zrinka Blažević, redovita profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dugogodišnja povjesničarka, riterologinja, teoretičarka povijesti te od nedavno ponovo prepjevavateljica latinskih djela u stihu na hrvatski jezik, pristala je na intervju o, vidjet ćete, zaista mnogo tema. Povod je ipak bila objedinjena promocija dvaju prepjevanih djela Pavla Rittera Vitezovića, Uplakane Hrvatske objavljene netom prije početka pandemije i Pjesničkih poslanica objavljenih u travnju 2022.

Promocija je održana 22. travnja 2022. u Domu kulture u Senju (foto: Dinko Brozičević)

Pjesničke poslanice i Uplakana Hrvatska 

Profesorice, prošlog petka održala se u Senju promocija dviju vaših knjiga, Uplakane Hrvatske i Pjesničkih poslanica. Recite nam molim Vas, o kakvim djelima se radi? 

ZB: Riječ je prepjevima Vitezovićevih pjesničkih djela na kojima sam radila proteklih nekoliko godina, a koji su se odlično uklopili u proslavu 370-te godišnjice rođenja Pavla Rittera Vitezovića. To je prepoznao i Grad Senj te je ovogodišnja proslava Dana grada bila u znaku toga važnog, no Senjanima slabo poznatog baroknog polihistora. Stoga je upravo predstavljanje prijevoda dvaju funkcionalno različitih Vitezovićevih latinskih pjesničkih djela – nacionalnog epa Plorantis Croatiae saecula duo kao reprezentativnog primjera “visoke” književnosti i pjesničkih poslanica kao svakodnevnog komunikacijskog medija barokne intelektualne elite dobra prigoda da se senjska, ali i šira kulturna javnost upozna s raznolikošću Vitezovićeve književne produkcije na latinskom jeziku.  

Prof. dr. sc. Zrinka Blažević i Izv. prof. dr. sc. Lahorka Plejić Poje na promociji (foto: Dinko Brozičević)
Promociju je vodila izv. prof. dr.sc. Lahorka Plejić Poje (foto: Dinko Brozičević)

Kako to da ste se nakon dugogodišnjeg povjesničarskog rada počeli baviti prepjevavanjem Vitezovićevih djela?

ZB: Prepjevi latinske poezije zapravo su moja prva mladenačka ljubav koju sam, zbog zahtjeva koju nameće akademska karijera, na duže vrijeme morala zapostaviti. Sada kada sam se donekle uspjela etablirati na profesionalnom planu, učinilo mi se da je došao pravi trenutak da se vratim hobiju iz mladosti kako bih povezala povjesničarska znanja koja sam stekla u proteklih četvrt stoljeća bavljenja ranonovovjekovnom poviješću s ljubavlju prema latinskoj poeziji. Vitezovićev bogat političko-publicistički, historiografski i pjesnički opus na latinskome jeziku je, kako mi se čini, doista bio najbolji predložak za takvu kreativnu sintezu.

Dani grada Senja

Kako to da se promocija održala baš u Senju?

ZB: Premda se promocija “Uplakane Hrvatske” potkraj 2019. godine već održalo u Zagrebu, na poziv g. Mislava Bilovića, koordinatora za kulturu i društvene djelatnosti Grada Senja, pristala sam predstaviti Vitezovićev nacionalni ep i njegovim sugrađanima. Kako sam u međuvremenu u sklopu aktivnosti na HRZZ projektu “Predmoderna hrvatska književnost u europskoj kulturi: kontakti i transferi” s kolegicom Violetom Moretti priredila izdanje prepjeva odabranih Vitezovićevih poslanica, činilo mi se zgodnim oba djela, koja odlično ilustriraju širok dijapazon Vitezovićeva latinskog stvaralaštva, predstaviti zainteresiranoj senjskoj publici.

Podsjetime, prošlog vikenda se tijekom Dana grada Senja obilježila i 370. godišnjica rođenja Pavla Rittera Vitezovića. Recite mi nešto više o obilježavanju Dana grada Senja u Vitezovićevom znaku? 

ZB: Zahvaljujući entuzijazmu i otvorenosti senjskih kolega, prije svega gospodina Mislava Bilovića koji je prepoznao potencijale kulturnog “brendiranja” Vitezovića, inicijalni događaj prigodničarskog predstavljanja knjiga za Dan grada pretvorio se u daleko ambiciozniji poduhvat cjelovitog osmišljavanja manifestacije “oživljene baštine” u Vitezovićevu znaku. Iznimno mi je drago da se u to uključila grupa kreativnih mladih povjesničara, doktoranada na studiju Predmoderne povijesti Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, na čelu s kolegom Lukom Jakopčićem koji se već niz godina bavi baštinskim menadžmentom razvijajući programe povijesno informiranog turizma.

Javna povijest 

Radi li se o projektu iz područja javne povijesti? Što prema vašem mišljenju sve može i treba obuhvaćati prakticiranje javne povijesti (u Hrvatskoj)? 

ZB: Definitivno je riječ o projektu s područja javne povijesti koju u okviru hrvatske historiografije najsnažnije zagovara i najkreativnije promovira mladi kolega Branimir Janković. Osim njega, potencijale javne povijesti prepoznala je i skupina profesionalnih povjesničara okupljenih u Društvu “Terra banalis” no, nažalost, unutar akademske historiografije još uvijek prevladava podosta podozriv i sumnjičav stav prema toj, u inozemstvu već posve etabliranoj, subdisciplini historijske znanosti. Riječ je o donekle subverzivnom pristupu koji inzistira na demokratizaciji historijskoga znanja koje se ne bi trebalo proizvoditi isključivo u domeni akademskih institucija, već, da bi bilo istinski društveno relevantno, mora postati svojinom različitih skupina. Moglo bi se kazati da javna povijest promovira politiku “potrošačke proizvodnje” historijskoga znanja putem različitih medija i platformi – od arhitekture, književnosti i filma do računalnih igara i festivala baštine. Ono što je pritom ključno jest stvoriti svijest o “drugosti” povijesti u najširim slojevima društva i time potaknuti individualno iskustveno sučeljavanje s poviješću koja jedino na taj način može postati u punom smislu “humanističkom” znanošću.  

Vratit ćemo se na kratko na Vitezovića. Njime se između ostalog bavite već više od dvadeset i pet godina. Što vas je potaklo da se počnete baviti njime i zašto je taj čovjek toliko intrigantan da ste se i nastavili baviti njime, a nedavno počeli i prepjevavati njegova djela? 

ZB: Kao i kod većine povjesničara, i moji su istraživački interesi proizašli iz pokušaja da pronađem odgovore na relevantna pitanja vlastite sadašnjosti. Tijekom druge polovice devedesetih godina, u doba opetovanog uzleta nacionalističkih politika i diskursa, željela sam pronaći izvorišta nacionalnog ideologema koji je inspirirao devetnaestostoljetne preporoditelje. Svi su putevi su vodili do Pavla Rittera Vitezovića i njegove “Oživljene Hrvatske” iz 1700. godine koja mi je pak otvorila vremenski portal prema istraživanju ranijih, humanističkih protonacionalnih ideologija. Kod Vitezovića me fascinirala njegova intelektualna svestranost,  produktivnost i – možda i ponajviše – imaginativnost. Proučavajući njegova djela koja su reprezentativni primjeri “pragmatičke” historiografije, historiografije koja kreativno odgovara na različite političke izazove i ispunjava brojne ideološke potrebe, osvijestila sam koliko su imaginativnost i inventivnost važni za svakog povjesničara, i onog ranonovovjekovnog i onog suvremenog. A od te spoznaje do poezije bio je tek jedan maleni korak.

Promociju je obogatio i Mladen Halec u ulozi Pavla Rittera Vitezovića koji je zainteresiranima potpisivao “svoja” djela vješto imitirajući Vitezovićev originalni potpis (foto: privatna arhiva Zrinke Blažević)

Teorija u historiografiji

Dopustit ću si da izravno kažem, slovite kao “žena od teorije”. Kada treba pronaći ili uklopiti nešto u teorijski okvir, Vi ste prvi u redu za pomoć. Zašto je teorija bitna za historijsku znanost? 

ZB: Kako bih “izašla na kraj” s prilično zakučastom Vitezovićevom ideološkom koncepcijom, od svojih prvih istraživačkih koraka bila sam nužno upućena na teoriju. Kako je sredinom devedesetih godina u intelektualnoj historiji bila aktualna debata o utjecajima postmodernizma i “lingvističkog obrata”, moj je logični metodološki izbor bila kritička analiza diskursa koja se pokazala vrlo produktivnom platformom za analizu Vitezovićevih djela. Nažalost, u to sam vrijeme u svojim “teorijskim eksperimentima” bila prilično osamljena u domaćoj historiografiji, pa sam si, možda i iz nekog prkosa prema historiografskom “mainstreamu” i osjećaja neshvaćenosti, uzela u zadatak pratiti teorijska kretanja u historijskim i srodnim društveno-humanističkim znanostima te pokušavati ispitivati njihovu objasnidbenu učinkovitost u vlastitim istraživačkim “studijama-slučajevima”. Ako bih pokušala sažeti odgovor na pitanje o važnosti teorije za historijsku znanost, rekla bih da je ona ključna za kultiviranje imaginativnosti i kreativnosti povjesničara bez kojih, po mome dubokom uvjerenju, nema kvalitetnog historijskog objašnjenja.  

Čini mi se da je velik postotak povjesničara u Hrvatskoj i dandanas prilično nesklon teoriji. Kako biste vi objasnili, zašto je to tako? 

ZB: Ni samoj mi nije posve jasno odakle tolika nezainteresiranost i nesklonost povjesničara teoriji. S jedne strane je u pitanju možda konzervativnost i intelektualna lijenost, no s druge strane svakako uvjerenje da promjenjive “teorijske mode” historijskoj znanosti oduzimaju prijeko potrebnu znanstvenu kredibilnost i trajnost jer se povijesna spoznaja još uvijek smatra nečime što je apsolutno i univerzalno valjano. To je, dakako,  razumljiv “obrambeni” impuls svake institucionalizirane znanosti, pa tako i one historijske. No po mome sudu je tolik otpor teoriji potpuno kontraproduktivan, štoviše poguban po njezinu epistemološku, ali još više društvenu relevantnost. Naime, jedino iskušavanje objasnidbene učinkovitosti suvremenih teorijskih pristupa i metodoloških postupaka stvara istinski relevantno historijsko znanje – znanje koje je proizvod suvremenosti i njezinih specifičnih potreba.

Potrebni su nam drugačiji sadržaji i mediji prezentacije…

Sada ću vas pitati jedno možda i osobno pitanje. Bilo bi pametno da mlađe generacije pokušavaju učiti iz pogrešaka starijih. Na tragu toga, da možete nešto promijeniti u svojoj historiografskoj karijeri, biste li promijenili išta i što bi to bilo? 

ZB: Možda bih promijenila karijeru odnosno bila bih se posvetila prevoditeljstvu. Premda se malo šalim, činjenica jest da se nikada nisam osjećala posve ostvarenom kao povjesničarka. Kao što sam kazala, historijsku znanost sam uvijek držala odveć konzervativnom i tradicionalnom akademskom disciplinom i jedini način da je učinim prihvatljivom svome intelektualnom habitusu jest njezino obogaćivanje teorijom. I poezijom.

Što biste savjetovali mladim povjesničarima? 

ZB: Moj najvažniji savjet mladim povjesničarima jest da slijede svoje unutarnje, intimne interese i nagnuća prilikom izbora istraživačkih tema kojima će se baviti. Jedino ako je u istraživački rad upleten dubok i istinski eros, pa čak i pokušaj da se pronađu odgovori na neka najosobnija pitanja, povjesničar može stvoriti doista vrijednu i uvjerljivu historijsku interpretaciju.

Nekoliko puta su visoki politički dužnosnici javno savjetovali srednjoškolcima upis studija iz STEM područja, doslovno navodeći studij povijesti kao jedan od nepoželjnih. Što biste kao redoviti profesor na Odsjeku za povijest savjetovali srednjoškolcima koji planiraju upisati studij povijesti? 

ZB: Da iskoriste studij povijesti kako bi stekli znanja o novim historiografskim trendovima, ali i da sve što će čuti i učiti na studiju, uključujući i nastavne pristupe i metode, kritički propituju. Pritom se s jedne strane trebaju pripremiti na to da će studij povijesti razbiti historiografske mitove koji su ih možda naveli na odluku da ga upišu, a s druge strane na to što će možda biti nedovoljno usklađen s njihovim interesima i potrebama. Novim generacijama trebaju drugačiji sadržaji i mediji prezentacije povijesnih znanja, a tu, nažalost, većina studija povijesti, i u nas i u svijetu, prilično zaostaje. Nadajmo se da će najavljena reforma studija iznjedriti novi kurikul studija povijesti, više usmjeren prema javnoj povijesti i praktičnim povjesničarskim vještinama.  

Prof. dr. sc. Zrinka Blažević (foto: T. Kušter, 2021.)

Na kraju, kako vidite budućnost historiografije i humanistike u Hrvatskoj i svijetu? 

ZB: To ponajprije ovisi o njima samima. Ako budu prepoznale potrebe novih generacija i prilagodile se izazovima svijeta koji se neprestano mijenja ali reciklirajući neke stare modele, budućnost će im biti relativno sigurna. Pritom je ključno da se ne uljuljkaju u samozaljubljenu samodostatnost i akademski elitizam već stalno propituju i preispituju svoje epistemološke temelje i, što je još važnije, sposobnost da pruže relevantne odgovore na pitanja suvremenog “svijeta života”.

Profesorice, hvala Vam puno na kratkom, ali iznimno sadržajnom intervjuu. Nadam se da ćemo imati prilike još razgovarati, možda nekim novim povodom…

Intervju s prof. Nenadom Moačaninom

Osim što je utemeljitelj hrvatske osmanistike i prvi školovani hrvatski osmanist, prof. Nenad Moačanin ujedno je i veliki ljubitelj ‘jazza’, bivši (amaterski) ‘power-lifter’ te osoba s mnoštvom zanimljivih životnih i obiteljskih priča!

 

Cijeli intervju s prof. Nenadom Moačaninom možete pročitati u 15. broju časopisa Pro tempore. U ovom tekstu prenosimo tek izvadak iz razgovora koji je s profesorom vođen 13. srpnja 2020. godine.

Prije svega, profesore, kako Vam je u mirovini? Koji su Vam daljnji akademski i životni planovi?

Pa teško je reći – svakako mi ne nedostaje nastava. Nešto razgovaram oko održavanja predavanja za „treću dob“ u Otvorenom sveučilištu – pitali su me pa ćemo vidjeti. Snalazim se, sve stoji i čekam da vidim što će biti s Akademijom, pa kad krenu neki projekti njihovog Zavoda da se priključim. Pripremam knjigu jednu već deset godina, uskoro će biti gotova. Bavi se turskim poreznim sustavom i popisima kao jedinom sredstvu, tj. izvoru, za demografske procjene – na tome trenutno najviše radim.

Smatrate li da povjesničari i javnost danas gledaju više blagonaklono na Osmansko Carstvo i procese koji su povezani s njim, u stvaranju granica moderne hrvatske države, i mislite li da je umanjen antagonizam koji postoji u hrvatskoj percepciji islama, Osmanskog Carstva i islamske kulture, koju Republika Hrvatska i danas baštini?

Mislim da je veliki uspjeh turkologije, koja je krenula prije 25 godina, što je postignuto da je mnogo toga ušlo u literaturu i da se u udžbenicima počela uzimati objektivna distanca od etiketiranja Osmanskog Carstva, pod frazama kao „jaram“, i da se počelo činjenično pristupati. Prije toga, ja sam zapravo bio usamljen – imao sam neke radove od 1980-ih, ali s uvođenjem turkologije počeli su studenti upisivati kombinaciju povijest i turkologija, što je veliki uspjeh. Prije toga, bila je dominantna „romantična koncepcija“, čiji je glavni predstavnik bio pokojni Ive Mažuran – on jest zaslužan za objavljivanje mnogih izvora na latinskom i njemačkom, koji se dotiču osmanističkih tema. Ja sam s njim bio polemizirao u novinama „Vijenac“, oko njegove knjige „Hrvati i Osmansko Carstvo“. Tadašnji urednik „Vijenca“, pitao me želim li napisati recenziju knjige, ja sam rekao da želim – iako zapravo nisam htio, ali u čemu je bila stvar – knjiga mi je trebala, ali je bila jako skupa, pa sam ovako dobio recenzentski primjerak. Knjiga je jako korisna, ako ništa drugo, onda jer je na tradicionalni i arhivistički način u njoj poredano, po danima i satima, kad je koji general zapovjedio pokret i sl. Ta knjiga nije proboj u znanosti, ali je veoma korisna jer sintetizira sve te podatke.

Što se tiče antagonizma, mislim da je on bitno umanjen. Ostaje još samo pokoji zadrti Metuzalem, koji može na takav „tradicionalni“ način pričati o Osmanskom Carstvu – da ne spominjem imena, ali na raznim skupovima ima takvih koji izjednačavaju 200 godina od Krbavske bitke do Karlovačkog mira, s Domovinskim ratom – to jednostavno ne ide. Tako da smo tu puno napredovali. Štoviše, čuo sam da je prof. Čaušević prije nekoliko godina bio u Beogradu, na njihovom skupu povodom 90 godina studija turkologije, i tamo su mu rekli da smo mi u 25 godina napravili više nego oni u 90. S druge strane, sarajevska je osmanistika kadrovski vrlo jaka, ali nažalost, gotovo svi su filolozi, a oni se teško adaptiraju i prebace na povijest. Puno im teže ide čitanje između redaka jer su više fokusirani na ono što piše u rečenici. Tako da, eto, ima nas u Hrvatskoj jedno 12-13 aktivnih, što je i više nego dosta.

Koja je razlika između proučavanja i pisanja historiografije u bivšoj državi i danas?

Razlike su manje nego što se obično misli jer je na Filozofskom fakultetu i na Odsjeku za povijest uvijek bila atmosfera traženja novoga. Naravno da je najveći doprinos metodološki dala prof. Mirjana Gross, ali i većina je drugih bila tako orijentirana. Doduše, trebalo se ponekad paziti i „žonglirati“ – tako se sjećam, primjerice, predavanja prof. Nade Klaić, gdje ona ne bi mogla reći da se neke njene tvrdnje ne slažu s marksizmom, nego je onda napadala, kako je ona to zvala, „lažni marksizam“. Tako da, nastavilo se pratiti tendencije koje se događaju u svijetu, i razlika doista nije ogromna između danas i tada – u smislu otvorenosti kreativnim idejama itd.

Prof. Šidak bio je škola 19. stoljeća, ali je u tome bio savršeno izučen. Za 20. stoljeće, prve osjetljive teme otvorio je već prof. Ljubo Boban – koje su bile „škakljive“ – pa je i on morao malo „žonglirati“, ali ne puno. Mislim da se radi o višedesetljetnom procesu sazrijevanja i razvoja, a ne nekakvom sudaru zadrtih ideoloških tabora.

Ako gledamo tematski fokus, velika prekretnica bila je 1970-ih godina, s pojavom knjige prof. Mirjane Gross. Naravno, tu je i postmodernizam – ja sam, naravno, generacija koja jesam, ali neovisno o tome, mislim da se ponekad ide i predaleko u tom smjeru. U osmanistici je situacija takva da vi jednostavno ne možete dobiti izvore za pojedine teme. Lako je, primjerice, Francuzima, kada pronađu dnevnik nekog obrtnika iz 14. stoljeća i onda je to odličan, bogat i fantastičan izvor – pravo čudo. U Osmanskom Carstvu toga nema, jednostavno ne postoje takvi izvori – kada se piše o ženama, manje-više sve se fokusira na dvor i nekoliko najvećih gradova – o malim se mjestima ne može ništa napisati.

Tako da, eto, ne bih rekao da se nešto pogoršalo zadnjih 20-30 godina. Riječ je jedino o pojavi nekih pokušaja, poput revizionizma u slučaju 20. stoljeća, što nije moje područje istraživanja, ali to neće tako lako uspjeti i neće poremetiti inače dobre trendove razvoja historiografije.

Što Vas je potaklo da se počnete baviti osmanistikom i koliku je ulogu Vaš otac imao u tome?

U Hrvatskoj nije bilo osmanista, takoreći, do mojih radova 1980-ih godina. Imali ste velike skokove u rasponu od 50-60 godina, kada bi se pojavila jedna osoba koja je obećavala. Vrlo je zaslužan i arheolog Ćiro Truhelka, koji je imao odličnih radova. Radio je u Sarajevu, ali je problem bio što nije znao turski, pa je ovisio o drugima koji su mu prevodili. Onda se, negdje 1920-ih godina, pojavio ruski carski imigrant Aleksije Olesnicki, koji je radio u ambasadi, u Istanbulu. Imao je povjesničarskog talenta i naučio je mnoge jezike, uključujući turski, pa je 1930-ih godina na zagrebačkom sveučilištu predavao orijentalne jezike, kao privatni docent –kako se to tada zvalo. Imao je samo tri studenta – moga oca (Fedor Moačanin), Seida Traljića, koji je poslije djelovao u Zadru, i Muhameda Hadžijahića, koji je djelovao u bosanskoj akademiji. Hadžijahić se jedini nastavio baviti turskim izvorima, Traljić nije bio siguran koliko je uspio savladati jezik, pa se bavio primarno mletačkim izvorima, a moj je otac krenuo više u muzeološke vode i, koliko je uspijevao, bavio se Vojnom krajinom. Međutim, ostali su mu svi ti udžbenici i rječnici, pa ih je s vremena na vrijeme čitao i listao iz hobija, pa je to i mene privuklo i zainteresiralo. Tako sam, još u osnovnoj školi, počeo učiti arapska i turska slova. Kada sam diplomirao povijest u Zagrebu 1973. godine, onda me otac uspio nagovoriti – jer se meni nije dalo – da odem u Sarajevo studirati orijentalistiku. To se pokazalo kao uspjeh jer inače bih vjerojatno radio kao profesor u nekoj srednjoj školi. Jedini je minus to što zbog godina – budući da sam nakon diplomiranja u Zagrebu krenuo nanovo na studij u Sarajevu od prve godine – nisam mogao dobiti razne nagrade, stipendije i poticaje jer sam uvijek bio godinu-dvije prestar. No, nije mi pretjerano žao za to, jer je iskustvo bilo iznimno vrijedno.

Budući da nam je rečeno da ste pasionirani ljubitelj „jazza“ i filma, koliko je po Vama umjetnost i kultura važna za osobni razvoj čovjeka? Koji Vam je najdraži film i glazbenik?

Prije svega, budući da spominjemo „jazz“, film i utege, trebam dodati kako sâm svjetonazorski slijedim jungovsku psihologiju. Nego, što se glazbe tiče – imam oko 250 ploča i CD-a doma – radije to stavim i pustim tako glazbu, nego preko računala. „Jazz“ nosi jedan sasvim drugi svijet, s njim se možete osamiti. Mene je iznenadilo kada su, početkom moga gimnazijskoga školovanja, iznenada počele dolaziti, iz Njemačke, ploče Beatlesa i sl. bendova. Sada na to gledam s nostalgijom, ali tada nisam volio takvu glazbu. S „jazzom“ se možete zatvoriti, zamračiti i osamiti, ako ste malo introvertiraniji – pogotovo s „jazzom“ poslije Drugoga svjetskog rata, ali i s onim ranijim, kao Benny Goodman, „swing big bandovi“ itd, na što se plesalo – ali i njih se može slušati samostalno.

Filmove volim, gledao sam razne, ali posebno volim tzv. „art“-filmove. Imam i jednog bratića u drugom koljenu, koji je puno poznatiji kada su filmovi u pitanju – to je Rajko Grlić. Kad već spominjemo obitelj, a vezano uz film, zanimljivo je da je cijeli muški dio obitelji, po ocu Moačanini, završio u Kaliforniji. Otac je imao slabih kontakata s njima, međutim, prije jedno 10-15 godina, pronašli su me na internetu, kontaktirali i pozvali da dođem u Ameriku. Tako sam završio u Hollywoodu, gdje sam na aleji otiska dlanova i stopala ustanovio „važnu povijesnu spoznaju“, da je, primjerice, John Wayne – koji je bio glavu i pol viši od mene – imao stopala jednako velika kao i moja, što znači da je imao neproporcionalno mala stopala. Arnold Schwarzenegger, koji nije mnogo viši od mene, ima mnogo veća stopala od mene. Prekrio sam potpuno otisak Humphrey Bogarta, koji je, doduše, bio nešto niže građe. Svakako zanimljivo iskustvo – s prozora stana vidio sam i ono poznato brdo sa slovima i natpisom „HOLLYWOOD“. Bio sam i u sobi Hollywood Roosevelt hotela, u kojoj je odsjela Marilyn Monroe, ali nje tada nažalost više nije bilo.

Osim toga, bio sam i ljubitelj stripa – kao student, napisao sam jedan članak o povijesti stripa za kulturno-umjetnički časopis „15 dana“. Poslije sam tek saznao da je to bilo među obveznom literaturom na studiju povijesti umjetnosti. Čitao sam razne stripove, što god sam mogao, ali sam prestao negdje oko studentske dobi – danas još jedino pogledam stripovske karikature u novinama. Prije nego sam uopće krenuo u školu, već sam bio naučio i ćirilicu preko „Politikinog Zabavnika“. Karikatura i strip djelomično su mi bliski i jer sam u mlađim danima puno crtao – bojanje mi nije išlo, ali za crtanje sam imao dara.

Mislim da je širok spektar aktivnosti potreban i dobar za svakoga. Danas se sve više ide u „fragmentaciju“ – više se ne može ni majstora pozvati jer će reći da je on specijaliziran samo za jednu vrstu popravka, a za druge stvari da je potrebno nazvati drugoga.

S obzirom na to da među studentima kruži puno zanimljivih priča o Vama (npr. da ste se bavili „bodybuildingom“) ima li još nekih zanimljivosti iz Vaše mladosti – ili kasnijih razdoblja – koje razbijaju mit o „uštogljenosti povjesničara“?

Mali ispravak samo – bavio sam se tzv. „powerliftingom“, ne „bodybuildingom“, iako ima sličnosti. Bio sam član kluba „Metalac“, koji i danas postoji, i tamo sam trenirao s ocem profesora Vjerana Kursara. Kada je Vjeran studirao na fakultetu, došao mi je na usmeni ispit i nakon njega izašao, a mogao sam čuti, na hodniku, kako ga ispituju kolege: „Što pita, što pita?“ On je odgovorio: „Ne znam, pitao me samo o ocu.“

Budući da imate puno zanimljivih životnih, osobnih i obiteljskih, priča, a ujedno ste i povjesničar, želite li možda za kraj podijeliti još neku s nama i čitateljima?

Imao sam nekoliko susreta sa zanimljivim povijesnim ličnostima. Tako sam, primjerice, vidio američkog predsjednika Nixona, kako ulazi u Banske dvore – on je zadnji kojega sam vidio. Prvi kojega sam vidio – a mislim, koga bih drugoga vidio – Tita sam vidio, i navodno me i pogladio po glavi. Onda me moja majka, koja je prošla tzv. Križni put, podbadala da vičem: „Živio drug Tito!“ Dolje, na Tuškancu, na jednome mjestu, u dvorištu jedne kuće, bila je potrgana žica. Kao dijete, provukao sam se kroz tu rupu i krenuo brati jagode, kada se odjedanput pojavila nekakva „okrugla staračka kugla“, koja se počela kotrljati prema meni, iz kuće, a majka mi viče: „Pazi, to je Krleža!“ Međutim, on je odgovorio: „Neka mali samo bere!“ Bilo je tu još nekih zanimljivih susreta – ispod kuće, vidio sam i grčkoga kralja Pavla, oca posljednjega grčkoga kralja, Konstantina II. Blizu zvjezdarnice, gdje je bila i moja osnovna škola, vidio sam s leđa Nikitu Hruščova. Osim toga, još se čini zanimljivim spomenuti da sam 1968. godine, kao maturant, bio u Parizu, i kako je 14. srpnja francuski praznik, koji komemorira pad Bastille, vidio sam Charlesa de Gaullea. Dobio sam čak i pozivnicu za događaj, koju je, doduše, dobilo jako puno ljudi, a na kojoj je pisalo: „General de Gaulle poziva gospodina Moačanina…“ – ali, nažalost, zagubio sam je negdje.

Imam cijeli niz obiteljskih priča. Recimo, svi preci s moje muške linije bili su trgovci – do mog pradjeda, koji je bio liječnik, djed pravnik, a otac i ja povjesničari. Jedan moj šukundjed, također trgovac, želio je proširiti poslovanje i otišao je u Petrograd, u Carsku Rusiju, negdje oko vremena Krimskog rata i cara Nikole I. Dobro se probio, i dobro je zarađivao, i dobio je pozivnicu za dvorsku priredbu na carskom dvoru. Odmah je naručio kod krojača najskuplje i najbolje odijelo. Kada je došlo vrijeme za priredbu, obukao ga je; vani je već bio mrak, kočija je čekala ispred, ali je, prije nego što krene, otišao na toalet koji se nalazio vani u dvorištu. Međutim, daske su bile trule i kako je sjeo, tako je propao, i nikada nije vidio cara.

 

Preporuke za čitanje:

Matea Altić, Nikola Ostojčić, Filip Šimunjak (u dodatku osvrte na rad i suradnju s prof. Moačaninom priložili su: Nataša Štefanec, Kornelija Jurin Starčević, Ekrem Čaušević). „Intervju s prof. Nenadom Moačaninom, 13. 7. 2020.“ Pro tempore 15 (2020): 511-524.

Svjedočanstva odraslih o djetinjstvu u Domovinskom ratu

Gabrijela Baričić, kustosica u Muzeju Slavonije u našem je razgovoru detaljno pričala o istraživanju djece, žrtava rata u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu. U istraživanju “Djeca, žrtve Domovinskog rata u Slavonskom Brodu” Gabrijela Baričić koristila je između ostalog i metodu oralne historije.


U radu su korištena usmena svjedočanstva osamero nasumično izabranih kazivača koji su zadovoljavali dva kriterija: dobni kriterij (da su 1992. bili djeca do 17 godina starosti) i boravišni kriterij (da su tijekom rata živjeli i polazili školu u Slavonskom Brodu). Osim toga, razgovor je obavljen i s dvoje profesora. Za potrebe ovog članka, prenijet će se samo neka od svjedočanstava. Zapise s intervjua ustupila je Gabrijela Baričić.

Crtice

„Tek kad je gorila ta vikendica iza nas, tu noć, u Bosni se vidi crtica, koja gori stalno, na raznim mjestima. Tek kad sam vidjela kako gori vikendica, u trenutku sam shvatila, okrenila se prema Bosni koju gledam mjesecima, da te crtice, ta crtica, da je to cijelo selo. To mi je bio horor. Onda sam shvatila da je crtica selo i da je crticâ mnogo. To je bilo otkriće zato što smo doslovno to gledali mjesecima.“
Sjećanje D.B. (1979.) na ljeto 1992. kada je boravila u vikendici na brdu iznad Bartolovaca. 

Početak

D. S. (1977.): „U ljeto 1991. sjećam se da nisam smio samo tako lako na Poloj, mama me nije puštala. Zbor u Bosanskom Brodu na koji sam volio ići više nisam mogao. Na jesen su most preko Save počeli svako malo zatvarati.“
LJ. B. (1982.): „Pa već su polako počele priče, osjetilo se da se nešta događa. Neku nervozu kod roditelja. Osjećalo se da se otuđuje sve.“
A. S. (1979.): „Došli su prvo u stan popisivati tko je kakve nacionalnosti, pa su poslali zahtjeve za vojsku muškarcima. Onda su nam rekli da moramo svaki puta kad čujemo sirene otići u podrum.“

Ima li rata prije rata?

D.B. (1979.): “Išla sam u peti razred. Prva stvar koje se sjećam u vezi rata bilo je ubojstvo rumunjskih državnika Ceausescua i njegove žene i to je bilo, mislila sam da je to film. To je bila 1989. Mislila sam da je to film i prvi put sam shvatila da dnevnik, ono što tata gleda, ima veze sa stvarnosti i tu cijelu noć sam plakala jer mi je rekao da ratovi oduvijek traju. Ja sam bila u uvjerenju, bio je Drugi svjetski rat i to je gotovo, sve ono što su nas u školi učili. Ja sam bila u pionirima, to mi je bilo krasno i divno, tamo smo nastupali i pjevali. To mi je bilo prvo suočenje s ratom i bilo mi je užasno. Skupa s prijateljima iz razreda gledali smo di je Rumunjska i koliko je to zapravo blizu Jugoslaviji. Onda su oni slali neku pomoć, mi igračke. I to je bio prvi stres za nas, to da rat još postoji. (…) Tada sam nekako počela pratiti. Osjećala sam se nesigurno. Ako rat postoji negdje blizu i ako mi šaljemo pomoć tamo gladnoj i jadnoj djeci jer smo ih tako vidjeli, onda smo to svi počeli pratiti oko nas. Bez obzira što smo djeca, pratili smo mi to. Mislim pričalo se da se država raspada, a u školi smo učili da je Jugoslavija jedinstvena, da je to bajka. Roditelji kod kuće ništa ne komentiraju. Kad je Hrvatska postala samostalna, zapravo nismo znali šta se to sad zbiva. Bila sam tada kod bake u Splitu i zvala sam tatu da ga pitam što to znači. To se pričalo međusobno i govorilo se da bi moglo biti rata i da bi se to moglo dogoditi. Da, taj strah je počeo davno prije.”

Bejzbol palica

D.S. (1977.): “Grad je bio zamračen. Ljudi iz zgrada pokraj kojih smo prolazili su nas zvali da dođemo k njima u sklonište, al smo mi samo trčali prema doma. Ne sjećam se da je bilo kakvih pucnjeva. Kad sam došao doma, svi iz moga ulaza su bili u podrumu. Sva djeca i žene. Muški su bili pred zgradom. Jedan susjed je sa puškom išao pucati po javnoj rasvjeti (da ju pogasi) jer su se svi bojali „snajperista“ iako ih ja u svome naselju nikad nisam vidio. Ja sam pokušao biti veliki „frajer“, pa sam bio sa odraslim muškima, a od doma sam van, naivac, donio ručno rađenu palicu za baseball… ne znam niti sam šta sam mislio… da ću obraniti nešto sa time… Tu noć smo prvi puta svi spavali u podrumu. (…)
To proljeće i ljeto se izlazilo na „Vampir“ (Naselje Franjo Sertić – sada Andrija Hebrang). Kod nas mladih je bilo uvriježeno mišljenje da „tamo neće gađat jer je to novo naselje pa ga nemaju na karti“. Sad kada razmišljam o tome prilično smiješno zvuči. (…)
Na našem stanu, zbog ranijih granatiranja, više staklarije nije bilo, bili su samo najloni. Tada sam kao petnaestgodišnjak, sa jednim gospodinom izvlačio ispod ruševina njegovu suprugu. Srećom, osim natučenja, nije imala većih ozljeda. Isti dan smo pokušali naći još dvoje ljudi, ali nismo uspjeli. Detonacija ih je odacila prilično daleko. Poginuli su oboje.
Oružje me nije baš interesiralo, pa niti nisam želio dolaziti u doticaj sa istim… Ali smo doma imali ručnu bombu i jedan „kalaš“. Odkud? Nemam pojma…”

20160913_090403
OŠ Antun Mihanović Slavonski Brod

Tko bi u razredu mogao biti Srbin…

D.B. (1979.): “Škola je u nekoliko navrata objavila da kreće. I mi bi još išli u školu i nekoliko puta je po nekoliko dana trajala škola. Krenio bi raspored, bili bi u učionici.
I sad onako posjedali smo svi u te klupe, prvi put nakon nekog vremena i počeli smo razmišljati tko bi u razredu mogao biti Srbin. A moja razrednica je bila dosta mlada i meni draga, ona je nešta predavala i samo se jedan tren okrenula, onako ljuta, udarila šakom od stol i rekla „ovdje nema Srba“. To je zapravo bilo odlično jer smo svi onako uhh. Ne iz straha nego ako je netko Srbin, kako ću se sad ponašati…”

Čika Rade

D.B. (1979.) … “Sjećam se jednog trenutka je došla žena isto iz te zgrade, izvan sebe, objasnila nam je kako da se zatvorimo tim vratima zato što je u zgradi snajperist i sad će doći specijalna policija. I sad vijećamo – pa tko bi mogao biti Srbin, snajperist. I na kraju zaključimo, Čika Rade, koji je jedini bio drag i normalan prema nama djeci jer smo mi uvijek pjevali. S obzirom da je on snajperist, moguće da on sad puca s prozora pa smo išli provjeriti na taj ulaz. Znamo di je taj njegov prozor. Mislim, koliko smo bili djeca i koliko nismo mislili da nas može nešta ubiti. To je bila igra. Iako je on na prozoru i puca, mi smo išli pretrčavati ispred. Protrčala sam jednom i onda nismo bili sigurni jel to sad pucanje, nama je to zvučalo nešto kao petarda. Ja to ne znam ni danas, ali smo zaključili da nećemo više pa smo se vratili u podrum. Na kraju ne znam je li on bio taj snajperist. Netko je bio uhapšen.”

Nacionalnost

LJ.B. (1982.): “Četiri i pol godine smo živjeli tamo [Bosanskom Brodu], čak sam i krenila tamo u školu. A ja ne znam za te stvari, nisam nikad shvaćala to. Ta nacionalnost, šta to znači. Kod mene toga nije postojalo, učilo. Nisam mogla shvatiti šta to znači kad smo prešli ovdje. Šta ta nacionalnost znači, kako se to može gledati. Ta vjera. Nisam si mogla objasniti. Hrana nije, predmet nije, nešto opipljivo nije. Nisam mogla shvatiti kako se ljudi razlikuju po nacionalnosti.”

Povojničene škole

J.D.: “Sve škole uz granicu, u blizni Save, su bile povojničene, odnosno ravnatelji su bili u jednom sistemu poluvojničkom. Recimo, Stara Gradiška, Davor, Bebrina, Ruščica, Šamac, Sikirevci, možda. A u gradu tri škole su bile povojničene, Hugo Badalić, Antun Mihanović, Bogoslav Šulek. Zato jer su te škole imale kakav takav smještaj ili su bili na samoj crti ili su imale atomsko sklonište, poput Antun Mihanović koja je jedina imala pravo atomsko sklonište. A moja škola je povojničena zato jer je na Jelasu, odmah su tamo vojsku ubacili kad je počeo rat. A vojska je tamo bila do napada naših kad je išo jedan vlak i prevozio oružja, u Sibinju su ga zaustavili i istovarili pola oružja, a zatim i u Brodu. I onda su oni počeli pucati i otkrili da je vojska tu i počeli su i oni uzvraćati. Tu su pale one tri velike bombe, tzv krmače, bombe od 800kg eksploziva. Antun Mihanović je imao najbolji smještaj i preduvjete.
Mi smo morali prihvatiti izbjeglice. U moju školu je recimo za Uskrs 1992. došlo negdje po podacima oko 2600 ljudi, prenoćiti, od Dervente. I mi imamo izviđačku opremu, deke, strunjače, sve smo dali za njih. I nije bilo dovoljno. Čak smo i zastore skidale što su stajali za zamračivanje. Toliko je njih bilo. Organizirana je kuhinja. Mene zove učiteljica i pita šta ćemo mi raditi. Ja joj kažem u kuhinji. One su dolazile u školu s keceljama. Cijelu noć rade. Organizirane u grupe. Oni (izbjeglice) su tu bili prenoćili i sutradan su se pravili spiskovi i onda su išli dalje. Ali uglavnom su tu prenoćili.”

Tata me onako bos odnio u auto…

A.S. (1979.): “Ko podrum, uobičajeni. Hodnik uski i sad s jedne strane jedne prostorije, s druge strane druge. Jer svaki taj stan imao je svoj mali podrumčić. I odmah smo mi u svoj taj podrumčić stavili dva kreveta, to su nam poslali iz vojske. To su oni kreveti željezni na rasklapanje. A u toj velikoj prostoriji smo stavili madrace i tu smo se mi ko djeca igrali, spavali. Noćili smo u skloništu i baš se sjećam toga dana kad je vojarna pala, da su mene budili, i ja ne znam, valjda od tog straha, neko je reko „idu četnici“, uplašila sam se, baš ono strah sam neki doživjela, i ja sam pala u komu i više se ne sjećam. Ja znam samo da sam ja bila u bolnici i ono što su oni meni pričali u međuvremenu šta se dešavalo. Da je meni jezik otišao u grlo, pa su oni njega vadili. Došli su jedni komšije, pa drugi, svi su trčali, nitko mi nije mogao pomoći. Ja sam ti došla u bolnicu napola mrtva. Tata me onako bos odnio u auto, vozio me kroz grad, a granate padaju. Došli smo u bolnicu, i znam, oni su mene htjeli ostaviti u bolnici, a ja sam plakala. Nakon par sati počela sam nadolaziti. I onda je mama rekla da me ne želi ostaviti u bolnici. Dijagnoza je bila da sam histerična. I onda su oni mene doveli kući i to se ponovilo još jedno par puta. Jednostavno ne mogu ti opisati taj strah koji sam imala taj puta. I onda sam otišla u Zagreb na liječenje, doktorica mi je dala pravu dijagnozu, prave lijekove i tamo mi je bilo super. To je bio jedan intenzivan strah proživljen kao djeteta.”

Ne bi oni na nas pucali…

D.B. (1979.): “Taj peti razred još smo bili djeca i nekako su nas odgojili da je razred zajednica. Mi smo bili ekipa kao razred. Išla sam u Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Jedino smo se dijelili po razredima. Bilo je nešto djevojčica i dječaka druge nacionalnosti, poput S. koja je bila iz Irana/Iraka ili D. koja je bila iz Poljske. Oni su odselili. Osjetili smo da ljudi iseljavaju iz Broda. To je nama bilo nevažno i strano. U Brodu je bilo jako puno Srba. Sve smo znali školski. I da, to je sad bio šok, mi njih trebamo doživljavati kao neprijatelje, a žive s nama. Imali smo vikendicu izvan Broda, na brodskom brdu i susjedi su nam bili iz miješanih brakova ili baš Srbi. To su bili prijatelji od roditelja i svi su ti ljudi živjeli u Hrvatskoj po 30 ili 40 godina. Bilo mi je kao djetetu jako teško i strašno da bi oni sad nas napadali. Dok nisu počela pucanja, mi smo mislili da ne bi oni na nas pucali. Na stranu što su mislili roditelji, mi kao djeca smo se pitali kako sad netko unutar Jugoslavije nas napada. Nismo vjerovali u to. Onda sam počela gledati dnevnike. Ali neće biti kod nas rata jer smo mi precivilizirani da bi kod nas došao rat i da bi se ubijali…”

Nastava u garaßi, spomenica OÊ IBM
Nastava u garaži. Školska spomenica 1992./1993., OŠ Ivane Brlić Mažuranić

Nastava u podrumima

D.B. (1979.): “Zapravo smo tada ostale nas četiri u podrumu i mi čekamo da dođu profesori. To je bilo atomsko sklonište, s velikim metalnim vratima, stolovima i stolicama na razvlačenje. To je bila sada već školska obaveza, bile smo tamo satima i danima. Oni su jadni pod napadima nama dolazili i to zapravo jako rijetko. Imamo cijeli raspored i dođe nam jedan profesor. Sjećam se koliko su bili izvan sebe. Profesor iz biologije je došao u smrtnom strahu, toliko izvan sebe, nešta je bezveze pričao. Ljude je naravno bio strah. Oni su dobili raspored i te podrume i išli su nama pod granatama od podruma do podruma. E sad, s jedne strane tu su bile prijateljice, ali dosadno, dosadno. A roditelji su bili na poslu. Nekako se život odvija normalno, a ništa nije normalno.
A.D. : Ja mislim da je to dosta bilo nesnalaženja. Mene sad da netko pita ta nastava u podrumima, kad smo mi trčali iz jednog podruma u drugi, djeca dolazila, nije to bio siguran smještaj. Nego u zgradi je podrum, tu se skupe djeca iz kvarta ili zgrade i tu se drži nastava. I trčiš na drugo mjesto i na treće mjesto. Sto puta smo mogli poginuti, i djeca i ja. Mislim da nije vrijedno jedno pola godine izgubiti za znanje, a život moš izgubiti samo jednom. Vidiš, ti si pričala kako D. nije uopće išao u školu, nije uopće išao u školu i opet je stigao. Tako da je bilo nesnalaženja u organizaciji i tog sveg skupa, tko će raditi, tko neće, gdje su skloništa, nema komunikacije.”

Profesori o školovanju tijekom rata

J.D.: “Mi smo gotovo svaki dan, svaki drugi dan morali izvješća podnositi gdje su nam ljudi. … Ja sam morao svaki dan, svaki dan, ići odavde do škole, i kad su padale granate, i kad sam kasnije otišao u brdo, išao u grad, između pucanja, mogao sam poginuti, da bi napisali izvješća. Mi smo sebi napravili sklonište na stepenicama, a onda ako padne granata, neće ona probiti sve jer smo si još iznad složili fosne. … Mi smo morali doći. Ja sam morao doći jer sam morao napraviti izvještaj gdje su mi ljudi. Jer u toj školi je bilo dosta Srba, a oni su to vodili. Prvi otkaz sam ja dao za tri učiteljice koje nisu htjele doći…”
A.D.: “Đaci nisu išli u školu. Ali djelatnici su se morali pojaviti, morali pojaviti, potpisat se da su došli, zadržat se neko vrijeme. Dok su bile izbjeglice, to je u redu, ali sve drugo je glupost.”

Granata

M.J. (1977.): “Ja sam tada bila u stanu, ja sam bila kod kuće. Bila je sirena, prije toga, svirala je uzbuna i mama je nama svima govorila da idemo polako svi u sklonište. Međutim nas je puno djece i neko nešta uzima, neko bebu, neko nešta da se tamo zabavi i u međuvremenu dok ja uzmem mlađeg brata, sestru, pala je ta granata. To je bila panika u cijeloj zgradi, ljudi su vrištali, trčali, bježali, svi su se uplašili. Sve se zatreslo i samo su ta stakla popucala i stakla su bila po cijelom stanu. I ta ogromna prašina. A brat kako je mlađi od mene, on je sišao iz zgrade prije nego se oglasila ta uzbuna i on se igro s dječicom dolje. I kad je ta granata pala, njega je geler pogodio u nogu. I onda smo se svi razbježali. I ima i dandanas geler u nozi. On je završio u bolnici. Moro je biti tamo, a sad ne znam zašto oni to njem nisu vadili van. To je mali sitni komadić koji se njemu začahurio i oni su smatrali da on njemu neće praviti probleme. Baš je bio strah, nekakva panika. Nikad nisi očekivao da će baš tebi pred zgradu pasti.”

Španjolska

D.B. (1979.): “Znam da je na kraju pola mog razreda završilo u Španjolskoj. Ali nije to bio općenito veliki postotak. A Ivan Goran Kovačić je bila škola u centru i znam da su moje stalno tražili za nekakve potpise. A tata to nije htio, a nije htio jer je znao neke priče iz Drugog svjetskog rata kada su tako zagubili djecu koju bi odveli na sigurnije. Ja kad sam to saznala, tako sam htjela ići u Španjolsku. Čak je znalo biti preko radija, objave „tko želi dijete poslati u Veliku Britaniju“. Znači, mi nismo nigdje išli, a ovi iz razreda koji su išli, bili su dva mjeseca u Španjolskoj, vjerojatno preko ljeta. Oni su imali, odnosno kad smo se mi vratili u školu, oni su bili ozbiljno psihički nestabilni, onako baš se vidjelo. Jer oni su dva mjeseca bili u drugoj državi, prema njima su bili divni, ali oni zapravo nisu imali vijesti. I to je bilo najgore. Te telefonske linije, čisto se na njih nisi mogao osloniti. I njih su vratili i oni nisu htjeli o tome baš pričati. Bilo im je užasno. Njima je to bila prva odvojenost. Šok. … Kako je meni bila interesantna ta Španjolska, ja sam cijelo vrijeme ispitivala u školi kako im je bilo. Mislila sam da su doživjeli nešta fenomenalno. I onda sam se zaprepastila kako oni o tome uopće ne žele pričati, njima je bilo grozno, kao u ratnom logoru. I mislim da je to više ta izdvojenost, oni su se samo željeli vratiti kući.”

Rođendan s četiri mladića

D.B. (1979.): “A taj rođendan, znači to je bio najžešći rat. Znači, godinu prije smo imali tulum u stanu, rat još nije počeo. To je predtinejđersko doba, vrijeme za prave tulume. I bila sam jako žalosna, ničega nema, nema prijatelja, to je već možda dva mjeseca da se nismo čuli. U tom selu dolje bili su ljudi koji su nama postali kumovi. I oni su imali sina, možda nekih 20 ili 21 godinu. I on je bio vojnik, u gardi. Oni su bili na ratištu u bosanskoj Posavini, preko Save i dobivali su slobodan vikend. I on je došao s tri mladića meni na rođendan, donijeli su mi neki poklon. Bio je lijep i sunčan dan, a oni su mi zapravo bili prijatelji za rođendan, šalili su se, jeli tortu i sve je to bilo divno, krasno. Ja sam od njih slušala priče. Oni su imali najviše 20, 21 godinu. Šokirani su tati pričali detalje kako to izgleda u Bosni. Sve smo mi znali, sve se to čuje ili bi oni bili toliko šokirani da bi to pričali pred nama. Uglavnom rođendan je proslavljen s tortom i 4 mladića. I onda tog ljeta poginula su njih trojica pa sam išla na sahrane. I još prije toga susrela sam se sa smrti. U zgradi preko puta nas poginuo je V., nekih 19 godina, i onda je njegova mama plakala cijelo vrijeme dok smo mi visili u podrumu. Jecala je cijelo vrijeme. To je bilo oko nas.”

Poklonili su nam ocjene

A.S. (1979.): “Nastava je bila normalna tamo. Ništa nije bilo skraćeno. Ali mi je iz matematike nastavnica poklonila ocjenu. Nisam pisala nikada test, nisam odgovarala, i na kraju kad mi je poštom došla svjedodžba jer su ju morali poslati, imala sam četiri. Na osnovu čega, nemam pojma. Valjda su imali razumijevanja. Svi su bili super. A ovi iz Vladimir Nazora su bili u Savudriji. Znam da im je tamo bilo grozno, ono zovu roditelje da dođu po njih. Čak su neki išli u Savudriju po njih. Zato što im je bilo grozno. Djeca su plakala na telefon. I opet su imali ocjene ko i mi, ko i ja ustvari, poklonili su im vjerojatno jer šta će s djecom sada.”

Baš su bili strogi

D.B.(1979.): “Ja ne znam zašto su ti profesori bili toliko strogi, bili su užasno strogi. Ta naša škola bila je na glasu jako stroge škole i imala je neku staru ekipu profesora. E sad, mi nismo imali gotovo cijeli šesti razred i onda dođemo u jedno izmješteno mjesto i bili su silno strogi. Gradivo je išlo jako bzo naprijed. Mislim da su u prva dva tri mjeseca odradili zaostalo gradivo iz šestog razreda. Baš strogi. I još je došla fizika, novi predmet. Baš strogi, nepopuštajući.”

Gabrijela Baričić – Djeca, žrtve Domovinskog rata

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next

FILIP HREN: Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu

Onoliko koliko se to može, objasnio je u kojoj je mjeri Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo participiralo u ratu, kako su funkcionirala i koegzistirala čak četiri različita tipa vojski koje su sudjelovale u ratu i tko su zapravo bili strahoviti Hrvati – nekome oni Drugi, pa i poimence sudionici tog gotovo svjetskog sukoba.


U godini obljetnice prekretničkog sukoba poznatog kao Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.-2018.) intervjuirala sam kolegu doktoranda Filipa Hrena koji je u jesen 2017.  diplomirao s temom “Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu” te je za svoj rad bio nagrađen nagradom “Ferdo Šišić”

Filip Hren jedan je od nekolicine kolega koji su sa mnom završili diplomski istraživački studij Ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tri godine visokog obrazovanja završio je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Iako zadovoljan fakultetom kojemu se i kasnije vratio, ono je na diplomskoj razini nudilo sva povijesna razdoblja kao usmjerenja – osim Ranog novog vijeka. Upravo je to bio razlog njegova upisa Filozofskog fakulteta, što je i rezultiralo našim upoznavanjem.  

IMG_2021
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Možeš li mi reći na početku, čime se trenutno baviš? Kakve si (ne)prilike osjetio nakon faksa? Tj. da gledamo pozitivno – koje si prilike uspio iskoristiti?

Od 2016. surađujem na projektu „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.” pod vodstvom prof. Alexandra Buczynskog na Hrvatskom institutu za povijest. Od 2017. kao suradnik pišem za znanstveno – popularni časopis Povijest.hr gdje većinom tematiziram vojnu povijest europskog srednjeg i novog vijeka. Od proljeća 2018. uključen sam u projekt Kravat pukovnije pod pokroviteljstvom Academie Cravatice i Turističke zajednice grada Zagreba. Iste godine započeo sam stručno osposobljavanje na HIP-u. U međuvremenu sam sudjelovao na međunarodnom studentskom skupu u Mostaru (2016.) te dvije međunarodne znanstvene konferencije u Zagrebu Juraj Rattkay i njegovo doba (1613.-1666.) i  Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes (2016. i 2018.). Posljednji u nizu je znanstveni kolokvij Sisačka bitka 1593.-2018. održan u Sisku povodom 425. godišnjice bitke. Također, dobitnik sam više stipendija Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Krajem prošle godine upisao sam doktorski studij povijesti na HKS-u s temom sudjelovanja hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu pod mentorstvom prof. Alexandra Buczynskog. 

Za svoj diplomski rad „Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu“ nagrađen si nagradom „Ferdo Šišić“ za najbolji diplomski rad koju si 2018. podijelio s kolegicom Veronikom Novoselac. Kako si došao na ideju da se u diplomskom radu koji po bolonjskom sistemu zaista jest opsežniji istraživački rad, baviš Tridesetogodišnjim ratom?

Tako je, osvojio sam nagradu struke i ona mi je veliko priznanje za uloženi trud i predani rad, ali i poticaj za daljnja istraživanja. Svakako bih zahvalio svima koji su mi savjetima pomagali prilikom istraživanja, a posebno kolegi Damiru Staniću koji je rad predložio za nagradu. Također bih i ovim putem čestitao kolegici Novoselec na nagradi.

Do istraživanja Tridesetogodišnjeg rata sam došao prvenstveno jer me zanimala vojna povijest novog vijeka. Uz pomoć relevantne literature uvidio sam veliku ulogu koji u je Tridesetogodišnji rat imao na razvoj vojske i ratovanja, ali i gotovo legendarnu reputaciju hrvatskih vojnika koji su u njemu sudjelovali. S vremenom sam shvatio da je istraživanje hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu tema dostojna globalne pozornosti zbog jednog malenog, ali nezaobilaznog detalja u svakodnevnom životu barem u 20. i 21. st. Riječ je, naravno, o kravati. Kravata u današnjem obliku potječe od rupca kojeg su hrvatski konjanici nosili oko vrata u Tridesetogodišnjem ratu kako bi se zaštitili od dima pušaka i topova koji je vjerno pratio ratnike u 17. stoljeću i kasnije. Rubac se vjerojatno koristio i za podvezivanje rana, a preko francuskog dvora i Luja XIV. koji je u svojoj gardi imao i hrvatske konjanike, rubac je postao primarno modni dodatak i kao takav se proširio po svijetu. Na koncu, pojam kravata i dolazi od riječi Hrvat, odnosno njemačke inačice Crabatt, Krabatt ili francuske Cravatt.

Kolika je obrađenost ove teme u domaćoj historiografiji u usporedbi sa stranom? Koje si izvore koristio u istraživanju?

Najveći problem stvarao je manjak relevantne literature i nedostupnost izvora. U domaćoj historiografiji je 17. stoljeće, posebno njegova prva polovica, pomalo zanemareno. No, čak i kada se literatura sakupi, veliku prepreku čine izvori koji se nalaze u Beču i Grazu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da „potegnem“ do Beča u potragu. Bilo kako bilo, rad u Beču je bio vrijedno iskustvo koje će mi u budućnosti zaista koristiti. Uz to, domaća historiografija koja tematizira Hrvate u Tridesetogodišnjem ratu svodi se otprilike na 200 stranica. Naime, postoje tek dva rada, članak Ivana K. Sakcinskog iz 1875. i knjiga Ernesta Bauera iz 1941. Stoga nije pretjerano reći da je ova tema u domaćim okvirima gotovo uopće nije obrađena, nego je obavljeno tek „sondiranje“. S druge strane, ponajviše germanska pa i anglosaksonska historiografija su posvetile Tridesetogodišnjem ratu nemjerljivo više pozornosti, iako spoznaje o angažmanu hrvatskih vojnika ne prelaze postojeće domaće okvire. Ne treba čuditi što je strana historiografija detaljnije istražila ovu problematiku jer je Tridesetogodišnji rat u europskom kontekstu svojevrsna prekretnica u političkom, vjerskom, vojnom pa čak i gospodarskom smislu. Valja istaknuti kako je to sukob do tada neviđenih razmjera koji je uvukao gotovo sve europske sile, a borbe su se vodile ne samo na Starom kontinentu nego i u nekim kolonijama. U njemačkom je narativu Tridesetogodišnji rat jedan od najvažniji, ali i najtragičnijih događaja u nacionalnoj povijesti. Nasuprot tome, rat se nikada nije primarno vodio u hrvatskim zemljama pa je slijedom toga vjerojatno „zaobiđen“ u domaćim istraživanjima.

U kojoj mjeri je obilježena obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata prošle godine?

Obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata obilježena je međunarodnim znanstvenim skupom Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes, održanim na Hrvatsko institutu za povijest u Zagrebu i dvjema izložbama „Tko su bili ti “strašni Hrvati”“ autora Damira Stanića u Hrvatskom državnom arhivu i „Mač, koplje i bure baruta“ autora Mislava Barića u Hrvatskom povijesnom muzeju. Sva tri događaja nastala su u suradnji HIP-a, HDA i HPM-a u sklopu projekta „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.”. Na znanstvenom skupu su izlagali eminentni europski povjesničari i vodeći stručnjaci za problematiku Tridesetogodišnjeg rata. Stoga mi je bila velika čast i privilegija održati izlaganje među spomenutim povjesničarima kao i sudjelovati u izradi sjajne izložbe „Tko su bili ti „strašni Hrvati““. Vjerujem da nije pretjerano tvrditi da je obljetnica obilježena na vrlo visokoj razini, uzevši u obzir da se Tridesetogodišnjim ratom gotovo nitko nije bavio više od pola stoljeća.

IMG_2014
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Vojna revolucija i 4 tipa vojski

Možeš li nam reći nešto više o radu – kakvo je bilo stanje u Vojnoj krajini početkom 17. stoljeća, neposredno pred početak rata?

Sklapanjem Žitvanskog mira 1606. konačno je zaustavljeno daljnje osmansko širenje i načelno je otpočelo mirnodopsko razdoblje. Međutim, mira nije bilo. Manji okršaji s Osmanlijama u vidu brzih napada, obostranih provala i pljački su nastavljeni. Takva vrsta sukoba koja zahtijeva manje vojne jedinice, kadre brzim napadima nanijeti štetu u historiografiji se naziva „mali rat“. Istanbul i Beč su prešutno tolerirali „mali rat“ na pograničnom području jer je on bio jedan oblik privrede koji ne tereti državnu blagajnu, a ni jedna ni druga strana nisu imale snage upustiti se u novi veliki ratni sukob.

Stanje u Vojnoj krajini, kao i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije je bilo izuzetno složeno. U toj mjeri da ponekad niti suvremenicima, takoreći, nije bilo jasno koje stanovništvo i područja ulaze pod upravu civilnog dijela Hrvatske i Slavonije, a koje pod krajišku upravu. Danas u historiografiji postoji određeni konsenzus oko prostora pod civilnom i vojnom upravom, ali i dalje treba biti veoma oprezan. Veliki problem stvara činjenica da u 17. st. nema jasnog razgraničenja, odnosno teritorijalizacije i militarizacije Vojne krajine kao u 18. stoljeću. Uz to, tijekom Dugog rata (1593. – 1606.) prostor hrvatskih zemalja naseljava veliki broj vlaškog stanovništva uglavnom s prostora Bosanskog pašaluka. Time se povuklo pitanje jurisdikcije nad novonaseljenim stanovništvom između domaćih staleža i krajiške uprave pod nadzorom unutrašnjoaustrijskih staleža. Na koncu su pobjedu odnijeli unutrašnjoaustrijski staleži pa je tako domaće plemstvo nakon gubitka posjeda, uslijed osmanskih osvajanja, izgubilo ovlast nad nemalim brojem novog stanovništva.

IMG_2012
Sablje, 17. st., izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, Gradski muzej Varaždin

Koje su bile ključne razlike i sličnosti između hrvatskih vojnih postrojbi i stranih vojnih postrojbi u ostatku srednje i sjeverne Europe?

Krajem 15. st. u Europi je započelo višestoljetno razdoblje inovacija u ratovanju i modernizacija vojski koje se u literaturi naziva „vojna revolucija“. Tridesetogodišnji rat se smjestio negdje u sredinu tog procesa i zato je ključan za proučavanje vojne povijesti. Samim time komparacija sukobljenih snaga dobiva na još većoj važnosti. Razlike između hrvatskih i stranih europskih vojnih postrojbi postoje i mogu se promatrati iz više perspektiva. U Europi prevladavaju plaćenici i upravo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata plaćeničke vojske doživljavaju svoj vrhunac nakon čega postupno nestaju u tom obliku. Na primjer, carski general Albrecht von Wallenstein (1583. – 1634.) postao je utjelovljenjem i simbolom plaćenika te je kao takav do danas upamćen kao jedna od ključnih osoba Tridesetogodišnjeg rata. Plaćeničke vojske djeluju prema jednostavnom obrascu. Obeća im se određena svota novca i oni ratuju od proljeća do početka zime nakon čega se uglavnom vraćaju kući. Za svakoga tko se nalazio u blizini te vojske bilo  je bolje da je obećana svota na kraju i plaćena.

U Hrvatsko i Slavoniji egzistiraju 4 tipa vojski, od kojih su 2 tipa, najblaže rečeno, zastarjela i neučinkovita. To su banderijalna ili banska te insurekcijska vojska. Oba su modela tradicionalna srednjovjekovna i kao takva uglavnom neučinkovita u 17. st. Tu je još i plaćenička vojska domaćih velikaša ustrojena slično kao i drugi europski plaćenici te vojska Vojne krajine koja je u mnogome specifična i u ovome razdoblju neistražena. Ono što ju svakako razlikuje jest činjenica da na poziv vladara krajišnici u svega nekoliko sati moraju biti pripravni za sukob. Uostalom, to je i bila glavna zadaća krajišnika koji su pod uvjetom stalne pripravnosti naseljeni i oslobođeni poreza.

46fe8141-d6de-40c0-9641-53f7c9789ee6
Pješački oklop, 17. st., Izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, GMV

Muževi i Hrvati

Tko je od hrvatsko-slavonskih plemića sudjelovao u ratu i koje ljudstvo je činilo njihovu vojsku?

Teško je sa sigurnošću govoriti o pojedinačnim imenima svih plemenitaša, ali za neke pouzdano znamo da su u jednom ili više navrata sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu. Tada najmoćnija hrvatsko-slavonska velikaška obitelj Zrinski dala je čak trojicu svojih pripadnika. Prvo ban Juraj Zrinski (1598. – 1626.), a zatim i njegovi sinovi, budući banovi Nikola (1620. 1664.) i Petar (1621. – 1671.). Veoma su zanimljivi Petar Keglević (1603. – 1665.) i Juraj Rattkay (1612. – 1666.) koji su zapisali svoja iskustva u Tridesetogodišnjem ratu. Po svoj prilici Zrinski i Keglević su okupili plaćeničku vojsku po ustaljenom europskom modelu uz dio vojnika koji su otprije bili njihovi podložnici pa su na neki način bili obvezni služiti. Ban Nikola Frankopan Tržački je predvodio banderijalnu vojsku od 500 – 600 ljudi koja je u zimi 1620./1621. osvojila utvrdu Greben (kraj Varaždina) što je do sada jedina poznata epizoda o Tridesetogodišnjem ratu na prostoru hrvatskih zemalja. Ističe se ovdje i ban Ivan Drašković (1603. – 1692.) koji je 1646. zapovijedao insurekcijskom vojskom. Nju čini stanovništvo pozvano na oružje u slučaju najveće opasnosti. Poznato je da su i neki drugi plemići i velikaši sudjelovali u ratu, ali nova istraživanja bi mogla otkriti zasada nepoznata imena.

Tko su zapravo bili slavni Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu?

Hrvati su prvenstveno bili laki konjanici u carskoj, a zatim i ostalim europskim vojskama. Važno je naglasiti kako pojam Hrvat nije nužno imao etnička obilježja. Naime, kada su se početkom rata pojavili prvi vojnici s područja hrvatskih zemalja, sa sobom su donijeli način odijevanja neuobičajen za srednju pa i zapadnu Europu, ali važniji od toga je bio njihov specifičan način ratovanja koji je karakterističan za rubna područja zemalja koje su graničile s Osmanskim Carstvom. Konkretno, takav način ratovanja je podrazumijevao manje i veoma pokretne tj. brze odrede koji neprijatelja napadaju iznenada i remete neprijateljsku pozadinu i logistiku. Jednostavnije rečeno, „mali rat“ je bio njihova svakodnevica na granici s Osmanlijama što su vrlo uspješno primijenili u Tridesetogodišnjem ratu. Slijedom toga, pojam Hrvat je tijekom rata postao sinonim za lakog konjanika koji ratuje na takav način. Među Hrvatima nalazimo Mađare, Poljake, Nijemce i dr.

Praksa je u Tridesetogodišnjem ratu pokazala da su Hrvati sudjelovali u gotovo svim vrstama sukoba. Pronalazimo ih u situacijama gdje osiguravaju nesmetan prolazak glavnine vojske, istražuju područje gdje glavnina vojske tek mora proći ili „čuvaju leđa“ vojsci od eventualnih napada, ali jednako tako sudjeluju u velikim bitkama poput Bijele gore 1620., Breitenfelda 1631., Lützena 1632., Nördlingena 1634. itd.

Ilustracija hrvatskog konjanika

“puščana tanad ništa im ne može”

O Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu stvorena je prilično specifična slika. Kako je ona stvarana i kakve se sve predodžbe javljaju?

Slika o Hrvatima se do danas podosta promijenila pa tako oni nisu više bezdušni kanibali koji jedu djecu i oskvrnjuju sve raspoložive djevice u Njemačkoj kako su to vrijedno nastojali prikazati suvremenici i stari pisci. Možemo reći da je slika o Hrvatima veoma slojevita. Pojednostavljeno, od kraja rata do današnjih dana, Hrvati su u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata egzotika i to je nešto od čega je nemoguće pobjeći. Spomenuo sam kako su samom svojom pojavom i djelovanjem u ratu ostavili snažan dojam u Europi i kao takvi su sjajno poslužili kasnijim autorima da na račun Hrvata iznose svoje vlastite vjerske i političke ideje. Egzotični i nepoznati Hrvati sjajno su poslužili u propagandne svrhe. Upravo u 17. stoljeću bujaju razni (ilustrirani) letci kojima se masovno žele slati određene poruke. Javljaju se i brošure, poput one Philla Vincenta iz 1638. koja govori o strahotama Tridesetogodišnjeg rata. Od svih vojnika, jedino su famozni Hrvati imenovani i prikazani kako objeduju nevinu djecu. Među ostalim autorima se ističe jedan od najvećih njemačkih književnika Friedricha Schillera. Njegove su drame ključne u oblikovanju nacionalne svijesti o Tridesetogodišnjem ratu pri čemu su Hrvati demonizirani do krajnjih granica. Svakako treba naglasiti kako hrvatski vojnici nisu bili ništa okrutniji od bilo kojih drugih vojnika pa i civila tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Međutim, idealno su poslužili kao Drugi kako bi se Nijemcima poslala poruka o jedinstvu i zajedničkim vrijednostima. Postoji i druga strana priče koja potječe od pojedinih vojnika koji su se sukobili s Hrvatima na bojnom polju. Oni ih vide kao „đavolsko pleme“, ali im pristupaju s dozom strahopoštovanja, vjerujući kako im niti „puščana tanad ništa ne može“. Potonje bi se moglo objasniti brzim napadom lake konjice Hrvata pri čemu ih protivnici zapravo nisu uspjeli pogoditi. Za sada, doduše, nema nikakvih dokaza da je tomu zaista bilo tako, ali nije teško zamisliti da se vlastita nesposobnost maskira u protivničku neranjivost. Valja još upozoriti na navodni natpis na jednoj od njemačkih katedrala koji vjernicima poručuje da se čuvaju kuge, gladi i Hrvata. Naime, takav natpis do sada nije pronađen, a postoje ozbiljne indicije da se radi o protuhrvatskoj propagandi koja se vodila prije i tijekom Domovinskog rata.

I na kraju, do kojih novih zaključaka si stigao prilikom svog istraživanja?

Prije početka istraživanja u skromnoj literaturi je prevladavalo mišljenje da Hrvatska i Slavonija nisu uopće participirale u Tridesetogodišnjem ratu nego su samo vojnici koji su se na europskim ratištima borili za habsburške interese. Ili interese onoga tko je platio više i na vrijeme. To, naravno, nije pogrešno, ali je nepotpuno. Naime u istraživanju sam ukazao na razdoblja Tridesetogodišnjeg rata u kojima je Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bilo ugroženo od Erdeljskih kneževa koji su tada bili više no respektabilan protivnik bečkom dvoru. Također,hrvatske vojnike se apriori prihvaćalo kao Hrvate jedinstvenih karakteristika. Tome ipak nije baš tako. Naveo sam već postojanje 4 tipova vojske koje su svaka na svoj način i u svoje vrijeme participirale u ratu.

Vjerojatno najvažniji zaključak jest taj da nakon provedenog istraživanja imam puno više pitanja nego odgovora i, dakako, radujem se novim istraživanjima.

Preporuka za čitanje:

Filip Hren, Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu, 2017.

ŠEGRTSKI RAZGOVORI: Damir Agičić i Hrvoje Volner

U sklopu projekta “Šegrtski razgovori” Muzeja Belišće, v.d. ravnatelja Mihael Sučić razgovarao je s profesorima dr.sc. Damirom Agičićem (Filozofski fakultet u Zagrebu) i dr.sc. Hrvojem Volnerom (Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku) povodom objavljivanja knjige “Od industrijalaca do kažnjenika: “Gutmann” i “Našička” u industrijalizaciji Slavonije”.

“Knjiga je nastala na temelju dugogodišnjeg istraživanja arhivskih fondova drvne industrije u Slavoniji na prijelazu stoljeća i u međuratnom razdoblju te na temelju bogatoga arhivskog gradiva Državnog arhiva u Osijeku o tvrtki S. H. Gutmann d.d. Pripadnike obitelji Gutmann možemo smatrati nositeljima modernizacije na području Hrvatske i Slavonije – osnivaju drvnu i kemijsku industriju, kao i druge popratne djelatnosti potrebne za finalizaciju proizvoda i remont. Uz navedeno, baruni Gutmanni bili su među najvećim zemljoposjednicima u Slavoniji.

Uz navedene povijesne izvore, u knjizi se koriste podatci internetske baze Šumarskoga lista, časopisa Šumarskoga društva. Analiza različitih brojeva Šumarskog lista, čiji su autori priloga o šumarskoj problematici slovili kao vrhunski intelektualci, dodatno je pripomogla stvaranju slike o slavonskome društvu onoga vremena, navikama domaćeg stanovništva u raspolaganju šumama, šumarskim propisima i načinima da se isti zaobiđu. Priča o segregaciji, iz koje nastaje zemljišni fond urbarijalnih općinskih šuma, o čemu se govori na početku knjige, proteže se kroz čitav rad, a predstavlja točku na kojoj se lomi tradicionalno seosko društvo, da bi se u južnoslavenskoj državi manifestiralo kroz politiku agrarne reforme i u djelovanju njezinih protivnika.Knjiga govori o ekonomskim problemima osječkog komorskog područja, o živim političkim problemima kroz vizure poduzetnika, šumarskih stručnjaka, industrijalaca u razdoblju nastanka jugoslavenske države, problema u vrijeme ekonomskih kriza, kao i popratnih fenomena korupcije koja ukazuje na pojave nesklone biznisu.
Značajan je dio knjige posvećen analizi izvora osječkoga okružnog suda, odnosno dokumentima tzv. Našičke afere, jednoga od najvećih međunarodnih korupcijskih procesa, čiji su akteri bili upravo poduzetnici i tvrtke čije se strukture i povijest u ovoj knjizi analiziraju.”

Meki uvez, 23,5 cm, 234 str.

Cijena: 149,00 kn

Knjigu možete kupiti ovdje.

U sklopu Šegrtskih zapisa i razgovora, možete pogledati i razgovor s dr. sc. Dinkom Županom (HIP) kao i cikluse “Zapisi iz Belišća” i “Zapisi iz Valpovštine” autora Mihaela Sučića.

Prev 1 of 4 Next
Prev 1 of 4 Next