fbpx

Gabrijela Baričić – Djeca, žrtve Domovinskog rata

Gabrijela Baričić diplomirana je povjesničarka i povjesničarka umjetnosti. Trenutno dovršava stručno osposobljavanje u Konzervatorskom odjelu u Slavonskom Brodu. Do sad se bavila franjevačkim samostanom i crkvom svetog Petra apostola u Cerniku te istraživanjem Domovinskog rata u Slavonskom Brodu, točnije svakodnevice, školovanja i stradanja djece u Domovinskom ratu.

Sudjelovala je na znanstvenom skupu Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija u Domovinskom ratu, a njeni radovi objavljeni su u Zborniku spomenutog znanstvenog skupa, “Slavonski Brod i Brodsko-posavska županija u Domovinskom ratu” (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2018.) i časopisu “Tkalčić – godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije” (2017.). Gabrijela Baričić u razgovoru je pričala o istraživanju djece, žrtava rata u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu.

Djetinjstvo u Domovinskom ratu: svjedočanstva ispitanika

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next

FILIP HREN: Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu

Onoliko koliko se to može, objasnio je u kojoj je mjeri Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo participiralo u ratu, kako su funkcionirala i koegzistirala čak četiri različita tipa vojski koje su sudjelovale u ratu i tko su zapravo bili strahoviti Hrvati – nekome oni Drugi, pa i poimence sudionici tog gotovo svjetskog sukoba.


U godini obljetnice prekretničkog sukoba poznatog kao Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.-2018.) intervjuirala sam kolegu doktoranda Filipa Hrena koji je u jesen 2017.  diplomirao s temom “Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu” te je za svoj rad bio nagrađen nagradom “Ferdo Šišić”

Filip Hren jedan je od nekolicine kolega koji su sa mnom završili diplomski istraživački studij Ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tri godine visokog obrazovanja završio je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Iako zadovoljan fakultetom kojemu se i kasnije vratio, ono je na diplomskoj razini nudilo sva povijesna razdoblja kao usmjerenja – osim Ranog novog vijeka. Upravo je to bio razlog njegova upisa Filozofskog fakulteta, što je i rezultiralo našim upoznavanjem.  

IMG_2021
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Možeš li mi reći na početku, čime se trenutno baviš? Kakve si (ne)prilike osjetio nakon faksa? Tj. da gledamo pozitivno – koje si prilike uspio iskoristiti?

Od 2016. surađujem na projektu „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.” pod vodstvom prof. Alexandra Buczynskog na Hrvatskom institutu za povijest. Od 2017. kao suradnik pišem za znanstveno – popularni časopis Povijest.hr gdje većinom tematiziram vojnu povijest europskog srednjeg i novog vijeka. Od proljeća 2018. uključen sam u projekt Kravat pukovnije pod pokroviteljstvom Academie Cravatice i Turističke zajednice grada Zagreba. Iste godine započeo sam stručno osposobljavanje na HIP-u. U međuvremenu sam sudjelovao na međunarodnom studentskom skupu u Mostaru (2016.) te dvije međunarodne znanstvene konferencije u Zagrebu Juraj Rattkay i njegovo doba (1613.-1666.) i  Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes (2016. i 2018.). Posljednji u nizu je znanstveni kolokvij Sisačka bitka 1593.-2018. održan u Sisku povodom 425. godišnjice bitke. Također, dobitnik sam više stipendija Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Krajem prošle godine upisao sam doktorski studij povijesti na HKS-u s temom sudjelovanja hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu pod mentorstvom prof. Alexandra Buczynskog. 

Za svoj diplomski rad „Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu“ nagrađen si nagradom „Ferdo Šišić“ za najbolji diplomski rad koju si 2018. podijelio s kolegicom Veronikom Novoselac. Kako si došao na ideju da se u diplomskom radu koji po bolonjskom sistemu zaista jest opsežniji istraživački rad, baviš Tridesetogodišnjim ratom?

Tako je, osvojio sam nagradu struke i ona mi je veliko priznanje za uloženi trud i predani rad, ali i poticaj za daljnja istraživanja. Svakako bih zahvalio svima koji su mi savjetima pomagali prilikom istraživanja, a posebno kolegi Damiru Staniću koji je rad predložio za nagradu. Također bih i ovim putem čestitao kolegici Novoselec na nagradi.

Do istraživanja Tridesetogodišnjeg rata sam došao prvenstveno jer me zanimala vojna povijest novog vijeka. Uz pomoć relevantne literature uvidio sam veliku ulogu koji u je Tridesetogodišnji rat imao na razvoj vojske i ratovanja, ali i gotovo legendarnu reputaciju hrvatskih vojnika koji su u njemu sudjelovali. S vremenom sam shvatio da je istraživanje hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu tema dostojna globalne pozornosti zbog jednog malenog, ali nezaobilaznog detalja u svakodnevnom životu barem u 20. i 21. st. Riječ je, naravno, o kravati. Kravata u današnjem obliku potječe od rupca kojeg su hrvatski konjanici nosili oko vrata u Tridesetogodišnjem ratu kako bi se zaštitili od dima pušaka i topova koji je vjerno pratio ratnike u 17. stoljeću i kasnije. Rubac se vjerojatno koristio i za podvezivanje rana, a preko francuskog dvora i Luja XIV. koji je u svojoj gardi imao i hrvatske konjanike, rubac je postao primarno modni dodatak i kao takav se proširio po svijetu. Na koncu, pojam kravata i dolazi od riječi Hrvat, odnosno njemačke inačice Crabatt, Krabatt ili francuske Cravatt.

Kolika je obrađenost ove teme u domaćoj historiografiji u usporedbi sa stranom? Koje si izvore koristio u istraživanju?

Najveći problem stvarao je manjak relevantne literature i nedostupnost izvora. U domaćoj historiografiji je 17. stoljeće, posebno njegova prva polovica, pomalo zanemareno. No, čak i kada se literatura sakupi, veliku prepreku čine izvori koji se nalaze u Beču i Grazu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da „potegnem“ do Beča u potragu. Bilo kako bilo, rad u Beču je bio vrijedno iskustvo koje će mi u budućnosti zaista koristiti. Uz to, domaća historiografija koja tematizira Hrvate u Tridesetogodišnjem ratu svodi se otprilike na 200 stranica. Naime, postoje tek dva rada, članak Ivana K. Sakcinskog iz 1875. i knjiga Ernesta Bauera iz 1941. Stoga nije pretjerano reći da je ova tema u domaćim okvirima gotovo uopće nije obrađena, nego je obavljeno tek „sondiranje“. S druge strane, ponajviše germanska pa i anglosaksonska historiografija su posvetile Tridesetogodišnjem ratu nemjerljivo više pozornosti, iako spoznaje o angažmanu hrvatskih vojnika ne prelaze postojeće domaće okvire. Ne treba čuditi što je strana historiografija detaljnije istražila ovu problematiku jer je Tridesetogodišnji rat u europskom kontekstu svojevrsna prekretnica u političkom, vjerskom, vojnom pa čak i gospodarskom smislu. Valja istaknuti kako je to sukob do tada neviđenih razmjera koji je uvukao gotovo sve europske sile, a borbe su se vodile ne samo na Starom kontinentu nego i u nekim kolonijama. U njemačkom je narativu Tridesetogodišnji rat jedan od najvažniji, ali i najtragičnijih događaja u nacionalnoj povijesti. Nasuprot tome, rat se nikada nije primarno vodio u hrvatskim zemljama pa je slijedom toga vjerojatno „zaobiđen“ u domaćim istraživanjima.

U kojoj mjeri je obilježena obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata prošle godine?

Obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata obilježena je međunarodnim znanstvenim skupom Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes, održanim na Hrvatsko institutu za povijest u Zagrebu i dvjema izložbama „Tko su bili ti “strašni Hrvati”“ autora Damira Stanića u Hrvatskom državnom arhivu i „Mač, koplje i bure baruta“ autora Mislava Barića u Hrvatskom povijesnom muzeju. Sva tri događaja nastala su u suradnji HIP-a, HDA i HPM-a u sklopu projekta „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.”. Na znanstvenom skupu su izlagali eminentni europski povjesničari i vodeći stručnjaci za problematiku Tridesetogodišnjeg rata. Stoga mi je bila velika čast i privilegija održati izlaganje među spomenutim povjesničarima kao i sudjelovati u izradi sjajne izložbe „Tko su bili ti „strašni Hrvati““. Vjerujem da nije pretjerano tvrditi da je obljetnica obilježena na vrlo visokoj razini, uzevši u obzir da se Tridesetogodišnjim ratom gotovo nitko nije bavio više od pola stoljeća.

IMG_2014
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Vojna revolucija i 4 tipa vojski

Možeš li nam reći nešto više o radu – kakvo je bilo stanje u Vojnoj krajini početkom 17. stoljeća, neposredno pred početak rata?

Sklapanjem Žitvanskog mira 1606. konačno je zaustavljeno daljnje osmansko širenje i načelno je otpočelo mirnodopsko razdoblje. Međutim, mira nije bilo. Manji okršaji s Osmanlijama u vidu brzih napada, obostranih provala i pljački su nastavljeni. Takva vrsta sukoba koja zahtijeva manje vojne jedinice, kadre brzim napadima nanijeti štetu u historiografiji se naziva „mali rat“. Istanbul i Beč su prešutno tolerirali „mali rat“ na pograničnom području jer je on bio jedan oblik privrede koji ne tereti državnu blagajnu, a ni jedna ni druga strana nisu imale snage upustiti se u novi veliki ratni sukob.

Stanje u Vojnoj krajini, kao i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije je bilo izuzetno složeno. U toj mjeri da ponekad niti suvremenicima, takoreći, nije bilo jasno koje stanovništvo i područja ulaze pod upravu civilnog dijela Hrvatske i Slavonije, a koje pod krajišku upravu. Danas u historiografiji postoji određeni konsenzus oko prostora pod civilnom i vojnom upravom, ali i dalje treba biti veoma oprezan. Veliki problem stvara činjenica da u 17. st. nema jasnog razgraničenja, odnosno teritorijalizacije i militarizacije Vojne krajine kao u 18. stoljeću. Uz to, tijekom Dugog rata (1593. – 1606.) prostor hrvatskih zemalja naseljava veliki broj vlaškog stanovništva uglavnom s prostora Bosanskog pašaluka. Time se povuklo pitanje jurisdikcije nad novonaseljenim stanovništvom između domaćih staleža i krajiške uprave pod nadzorom unutrašnjoaustrijskih staleža. Na koncu su pobjedu odnijeli unutrašnjoaustrijski staleži pa je tako domaće plemstvo nakon gubitka posjeda, uslijed osmanskih osvajanja, izgubilo ovlast nad nemalim brojem novog stanovništva.

IMG_2012
Sablje, 17. st., izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, Gradski muzej Varaždin

Koje su bile ključne razlike i sličnosti između hrvatskih vojnih postrojbi i stranih vojnih postrojbi u ostatku srednje i sjeverne Europe?

Krajem 15. st. u Europi je započelo višestoljetno razdoblje inovacija u ratovanju i modernizacija vojski koje se u literaturi naziva „vojna revolucija“. Tridesetogodišnji rat se smjestio negdje u sredinu tog procesa i zato je ključan za proučavanje vojne povijesti. Samim time komparacija sukobljenih snaga dobiva na još većoj važnosti. Razlike između hrvatskih i stranih europskih vojnih postrojbi postoje i mogu se promatrati iz više perspektiva. U Europi prevladavaju plaćenici i upravo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata plaćeničke vojske doživljavaju svoj vrhunac nakon čega postupno nestaju u tom obliku. Na primjer, carski general Albrecht von Wallenstein (1583. – 1634.) postao je utjelovljenjem i simbolom plaćenika te je kao takav do danas upamćen kao jedna od ključnih osoba Tridesetogodišnjeg rata. Plaćeničke vojske djeluju prema jednostavnom obrascu. Obeća im se određena svota novca i oni ratuju od proljeća do početka zime nakon čega se uglavnom vraćaju kući. Za svakoga tko se nalazio u blizini te vojske bilo  je bolje da je obećana svota na kraju i plaćena.

U Hrvatsko i Slavoniji egzistiraju 4 tipa vojski, od kojih su 2 tipa, najblaže rečeno, zastarjela i neučinkovita. To su banderijalna ili banska te insurekcijska vojska. Oba su modela tradicionalna srednjovjekovna i kao takva uglavnom neučinkovita u 17. st. Tu je još i plaćenička vojska domaćih velikaša ustrojena slično kao i drugi europski plaćenici te vojska Vojne krajine koja je u mnogome specifična i u ovome razdoblju neistražena. Ono što ju svakako razlikuje jest činjenica da na poziv vladara krajišnici u svega nekoliko sati moraju biti pripravni za sukob. Uostalom, to je i bila glavna zadaća krajišnika koji su pod uvjetom stalne pripravnosti naseljeni i oslobođeni poreza.

46fe8141-d6de-40c0-9641-53f7c9789ee6
Pješački oklop, 17. st., Izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, GMV

Muževi i Hrvati

Tko je od hrvatsko-slavonskih plemića sudjelovao u ratu i koje ljudstvo je činilo njihovu vojsku?

Teško je sa sigurnošću govoriti o pojedinačnim imenima svih plemenitaša, ali za neke pouzdano znamo da su u jednom ili više navrata sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu. Tada najmoćnija hrvatsko-slavonska velikaška obitelj Zrinski dala je čak trojicu svojih pripadnika. Prvo ban Juraj Zrinski (1598. – 1626.), a zatim i njegovi sinovi, budući banovi Nikola (1620. 1664.) i Petar (1621. – 1671.). Veoma su zanimljivi Petar Keglević (1603. – 1665.) i Juraj Rattkay (1612. – 1666.) koji su zapisali svoja iskustva u Tridesetogodišnjem ratu. Po svoj prilici Zrinski i Keglević su okupili plaćeničku vojsku po ustaljenom europskom modelu uz dio vojnika koji su otprije bili njihovi podložnici pa su na neki način bili obvezni služiti. Ban Nikola Frankopan Tržački je predvodio banderijalnu vojsku od 500 – 600 ljudi koja je u zimi 1620./1621. osvojila utvrdu Greben (kraj Varaždina) što je do sada jedina poznata epizoda o Tridesetogodišnjem ratu na prostoru hrvatskih zemalja. Ističe se ovdje i ban Ivan Drašković (1603. – 1692.) koji je 1646. zapovijedao insurekcijskom vojskom. Nju čini stanovništvo pozvano na oružje u slučaju najveće opasnosti. Poznato je da su i neki drugi plemići i velikaši sudjelovali u ratu, ali nova istraživanja bi mogla otkriti zasada nepoznata imena.

Tko su zapravo bili slavni Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu?

Hrvati su prvenstveno bili laki konjanici u carskoj, a zatim i ostalim europskim vojskama. Važno je naglasiti kako pojam Hrvat nije nužno imao etnička obilježja. Naime, kada su se početkom rata pojavili prvi vojnici s područja hrvatskih zemalja, sa sobom su donijeli način odijevanja neuobičajen za srednju pa i zapadnu Europu, ali važniji od toga je bio njihov specifičan način ratovanja koji je karakterističan za rubna područja zemalja koje su graničile s Osmanskim Carstvom. Konkretno, takav način ratovanja je podrazumijevao manje i veoma pokretne tj. brze odrede koji neprijatelja napadaju iznenada i remete neprijateljsku pozadinu i logistiku. Jednostavnije rečeno, „mali rat“ je bio njihova svakodnevica na granici s Osmanlijama što su vrlo uspješno primijenili u Tridesetogodišnjem ratu. Slijedom toga, pojam Hrvat je tijekom rata postao sinonim za lakog konjanika koji ratuje na takav način. Među Hrvatima nalazimo Mađare, Poljake, Nijemce i dr.

Praksa je u Tridesetogodišnjem ratu pokazala da su Hrvati sudjelovali u gotovo svim vrstama sukoba. Pronalazimo ih u situacijama gdje osiguravaju nesmetan prolazak glavnine vojske, istražuju područje gdje glavnina vojske tek mora proći ili „čuvaju leđa“ vojsci od eventualnih napada, ali jednako tako sudjeluju u velikim bitkama poput Bijele gore 1620., Breitenfelda 1631., Lützena 1632., Nördlingena 1634. itd.

Ilustracija hrvatskog konjanika

“puščana tanad ništa im ne može”

O Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu stvorena je prilično specifična slika. Kako je ona stvarana i kakve se sve predodžbe javljaju?

Slika o Hrvatima se do danas podosta promijenila pa tako oni nisu više bezdušni kanibali koji jedu djecu i oskvrnjuju sve raspoložive djevice u Njemačkoj kako su to vrijedno nastojali prikazati suvremenici i stari pisci. Možemo reći da je slika o Hrvatima veoma slojevita. Pojednostavljeno, od kraja rata do današnjih dana, Hrvati su u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata egzotika i to je nešto od čega je nemoguće pobjeći. Spomenuo sam kako su samom svojom pojavom i djelovanjem u ratu ostavili snažan dojam u Europi i kao takvi su sjajno poslužili kasnijim autorima da na račun Hrvata iznose svoje vlastite vjerske i političke ideje. Egzotični i nepoznati Hrvati sjajno su poslužili u propagandne svrhe. Upravo u 17. stoljeću bujaju razni (ilustrirani) letci kojima se masovno žele slati određene poruke. Javljaju se i brošure, poput one Philla Vincenta iz 1638. koja govori o strahotama Tridesetogodišnjeg rata. Od svih vojnika, jedino su famozni Hrvati imenovani i prikazani kako objeduju nevinu djecu. Među ostalim autorima se ističe jedan od najvećih njemačkih književnika Friedricha Schillera. Njegove su drame ključne u oblikovanju nacionalne svijesti o Tridesetogodišnjem ratu pri čemu su Hrvati demonizirani do krajnjih granica. Svakako treba naglasiti kako hrvatski vojnici nisu bili ništa okrutniji od bilo kojih drugih vojnika pa i civila tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Međutim, idealno su poslužili kao Drugi kako bi se Nijemcima poslala poruka o jedinstvu i zajedničkim vrijednostima. Postoji i druga strana priče koja potječe od pojedinih vojnika koji su se sukobili s Hrvatima na bojnom polju. Oni ih vide kao „đavolsko pleme“, ali im pristupaju s dozom strahopoštovanja, vjerujući kako im niti „puščana tanad ništa ne može“. Potonje bi se moglo objasniti brzim napadom lake konjice Hrvata pri čemu ih protivnici zapravo nisu uspjeli pogoditi. Za sada, doduše, nema nikakvih dokaza da je tomu zaista bilo tako, ali nije teško zamisliti da se vlastita nesposobnost maskira u protivničku neranjivost. Valja još upozoriti na navodni natpis na jednoj od njemačkih katedrala koji vjernicima poručuje da se čuvaju kuge, gladi i Hrvata. Naime, takav natpis do sada nije pronađen, a postoje ozbiljne indicije da se radi o protuhrvatskoj propagandi koja se vodila prije i tijekom Domovinskog rata.

I na kraju, do kojih novih zaključaka si stigao prilikom svog istraživanja?

Prije početka istraživanja u skromnoj literaturi je prevladavalo mišljenje da Hrvatska i Slavonija nisu uopće participirale u Tridesetogodišnjem ratu nego su samo vojnici koji su se na europskim ratištima borili za habsburške interese. Ili interese onoga tko je platio više i na vrijeme. To, naravno, nije pogrešno, ali je nepotpuno. Naime u istraživanju sam ukazao na razdoblja Tridesetogodišnjeg rata u kojima je Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bilo ugroženo od Erdeljskih kneževa koji su tada bili više no respektabilan protivnik bečkom dvoru. Također,hrvatske vojnike se apriori prihvaćalo kao Hrvate jedinstvenih karakteristika. Tome ipak nije baš tako. Naveo sam već postojanje 4 tipova vojske koje su svaka na svoj način i u svoje vrijeme participirale u ratu.

Vjerojatno najvažniji zaključak jest taj da nakon provedenog istraživanja imam puno više pitanja nego odgovora i, dakako, radujem se novim istraživanjima.

Preporuka za čitanje:

Filip Hren, Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu, 2017.

ŠEGRTSKI RAZGOVORI: Damir Agičić i Hrvoje Volner

U sklopu projekta “Šegrtski razgovori” Muzeja Belišće, v.d. ravnatelja Mihael Sučić razgovarao je s profesorima dr.sc. Damirom Agičićem (Filozofski fakultet u Zagrebu) i dr.sc. Hrvojem Volnerom (Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku) povodom objavljivanja knjige “Od industrijalaca do kažnjenika: “Gutmann” i “Našička” u industrijalizaciji Slavonije”.

“Knjiga je nastala na temelju dugogodišnjeg istraživanja arhivskih fondova drvne industrije u Slavoniji na prijelazu stoljeća i u međuratnom razdoblju te na temelju bogatoga arhivskog gradiva Državnog arhiva u Osijeku o tvrtki S. H. Gutmann d.d. Pripadnike obitelji Gutmann možemo smatrati nositeljima modernizacije na području Hrvatske i Slavonije – osnivaju drvnu i kemijsku industriju, kao i druge popratne djelatnosti potrebne za finalizaciju proizvoda i remont. Uz navedeno, baruni Gutmanni bili su među najvećim zemljoposjednicima u Slavoniji.

Uz navedene povijesne izvore, u knjizi se koriste podatci internetske baze Šumarskoga lista, časopisa Šumarskoga društva. Analiza različitih brojeva Šumarskog lista, čiji su autori priloga o šumarskoj problematici slovili kao vrhunski intelektualci, dodatno je pripomogla stvaranju slike o slavonskome društvu onoga vremena, navikama domaćeg stanovništva u raspolaganju šumama, šumarskim propisima i načinima da se isti zaobiđu. Priča o segregaciji, iz koje nastaje zemljišni fond urbarijalnih općinskih šuma, o čemu se govori na početku knjige, proteže se kroz čitav rad, a predstavlja točku na kojoj se lomi tradicionalno seosko društvo, da bi se u južnoslavenskoj državi manifestiralo kroz politiku agrarne reforme i u djelovanju njezinih protivnika.Knjiga govori o ekonomskim problemima osječkog komorskog područja, o živim političkim problemima kroz vizure poduzetnika, šumarskih stručnjaka, industrijalaca u razdoblju nastanka jugoslavenske države, problema u vrijeme ekonomskih kriza, kao i popratnih fenomena korupcije koja ukazuje na pojave nesklone biznisu.
Značajan je dio knjige posvećen analizi izvora osječkoga okružnog suda, odnosno dokumentima tzv. Našičke afere, jednoga od najvećih međunarodnih korupcijskih procesa, čiji su akteri bili upravo poduzetnici i tvrtke čije se strukture i povijest u ovoj knjizi analiziraju.”

Meki uvez, 23,5 cm, 234 str.

Cijena: 149,00 kn

Knjigu možete kupiti ovdje.

U sklopu Šegrtskih zapisa i razgovora, možete pogledati i razgovor s dr. sc. Dinkom Županom (HIP) kao i cikluse “Zapisi iz Belišća” i “Zapisi iz Valpovštine” autora Mihaela Sučića.

Prev 1 of 4 Next
Prev 1 of 4 Next

Povijesni podcast – Luka Jakopčić i upravljanje baštinom: ‘Banija, Kordun i Baranja samo su neki od krajeva koji skrivaju napretek potencijalnih kulturno-turističkih bisera’

U prvoj epizodi Povijesnog podcasta, povjesničar Luka Jakopčić govori o osmogodišnjem iskustvu vođenja tvrke Recider projekt. Koji su mu angažmani najviše ostali u sjećanju, što misli o upravljanju baštinom u Dalmaciji te koju susjednu zemlju smatra izvrsnim primjerom dobre prakse upravljanja baštinom – saznajte u Povijesnom podcastu.



U idućem podcastu poslušajte kako su dvije svestrane ranonovovjekovne plemkinje i redovnice entuzijastično prevodile knjige s francuskog na njemački jezik te time sudjelovale u prenošenju djela protestantskih propovjednika.

O Mariji Eleonori i Ani Katarini govorit će povjesničarka Veronika Čapska znanstvena suradnica s Instituta za filozofiju i izvanredna profesorica s Fakulteta humanističkih znanosti Karlovog sveučilišta u Pragu.

Vinko Drača: Psihijatrijski diskurs u Hrvatskoj

Vinko Drača (1989) doktorand je na Modernoj i suvremenoj povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje pod mentorstvom Ide Ograjšek Gorenjak i Željke Matijašević izrađuje disertaciju „Psihijatrijski diskurs u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća“.


Sudjelovao je na znanstvenim skupovima u Zagrebu („Zagorkini dani 2016.“ i „Zagorkini dani 2017.“. Desničini susreti 2017. i 2018. godine), Beogradu („Migrations in Visual Culture“, „Creating Memories in Early Modern and Modern Art and Literature“) i Ljubljani („Selfologija“ „Simbozij“). Organizator je međunarodne doktorandske konferencije „Revolutions and Upheavals in History“ i član organizacijskog odbora ISHA-ine konferencije „(Re)making Europe“. Radove je objavljivao u časopisima „Historijski zbornik“ i „Radovi zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog Fakulteta u Zagrebu“ te u zbornicima navedenih skupova.

Kaže kako od povjesničara cijeni Roya Portera, Natalie Zemon Davies te od domaćih, Zrinku Blažević, Idu Ograjšek Gorenjak i Tvrtka Jakovinu. Ipak, smatra kako je nepravedno isticati pojedince jer je njegov matični Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu pun različitih pristupa te ga upravo to čini odličnim odsjekom. Voli i književnost, naročito znanstvenu fantastiku, a osnovao je i književni klub SF-a i fantastične književnosti na FFZG-u.

Prev 1 of 1 Next
Prev 1 of 1 Next

Vinko Drača u je razgovoru pričao o nekoliko svojih radova u kojima se bavio psihijatrijskim diskursom u Hrvatskoj na temelju medicinske dokumentacije iz Zavoda za umobolne u Stenjevcu. U prvom od radova, „Stenjevačka Ofelija“ Ana Schier: rod i duševna bolest u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, objavljenom u: Kamen na cesti: Granice, opresija i imperativ solidarnosti. Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe / Preko granica: opresija i imperativ solidarnosti“ održanog 25.-26. studenog 2016. u sklopu 10. Dana Marije Jurić Zagorke (Centar za ženske studije, Zagreb, 2017.), autor koristi studiju slučaja krojačice Ane Schier koji je opisan u sedmom broju Liečničkog viestnika iz 1905. godine kako bi istražio prožimanje između predodžbi femininosti i predodžbi duševnog oboljenja.

Stenjevačka Ofelija

„Ana Schier koja je u to vrijeme živjela u Budimpešti i radila kao krojačica, optužila je Otiliju Magnani, koja je starom Škertu vodila kućanstvo, i njenu kćer Mariju, „da su ukrale otcu štedioničku knjižicu i da su ga otrovale arsenikom koji su dobile od poštanskog činovnika Ljudevita Wuchse Marijinog zaručnika i poslije supruga“ . Ana Schier je očito uživala reputaciju nekonvencionalne žene: stara trideset i sedam godina, skromne naobrazbe ( četiri godine školovanja u Josipovcu), živjela je rastavljena od zakonitog supruga, zarađivala sama, kao što je i u vrijeme kad je primljena u Stenjevac bila već sedam mjeseci trudna s izvanbračnim djetetom.“

Strah i rod unutar stenjevačkih zidova

Drača je govorio i o radu „Strah i rod unutar stenjevačkih zidova: zapisi o strahu u povijestima bolesti pacijenata i pacijentica Zavoda za umobolne u Stenjevcu na prijelazu stoljeća“ koji će biti objavljen u Radovima sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka“ održanih 2017. godine. U članku je analizirao slučajeve 36 pacijentica kojima je u medicinskog dokumentaciji zabilježen strah. Ponajviše se javlja strah od nasilja (31 slučaj), ali i strah od natprirodnog (23 slučaja), strah od neimaštine (tri slučaja), strah od smrti (jedan slučaj).

“Slučaj Mare, osamnaestogodišnje švelje koja je u zavodu boravila između lipnja i listopada 1880., govori o suprugu koji ju zlostavlja. Ono što je indikativno za ovaj slučaj je činjenica da ovdje zlostavljanje od strane supruga nije ono što je navedeno kao uzrok Marine bolesti, već se kao problem iznose njezine burne reakcije na obiteljsko zlostavljanje kojem je bila izložena. Psihijatri druge polovice devetnaestog stoljeća bili su obrazovani u evolucionističkoj paradigmi koja je poricala isključivo psihološke uzroke duševnih poremećaja. Iako su šira javnost i kotarski liječnici nekad znali dovesti u vezu ekstremne situacije poput psihičke traume i zlostavljanja s duševnom bolešću, psihijatri su takve uzroke smatrali sekundarnima, dok je ključnu ulogu imao hereditet i patološke fiziološke promjene na mozgu, u onim trenucima kad su se te promjene mogle dokazati. Mara je takonakon poboljšanja stanja vraćena na kućnu njegu svojem suprugu, što upućuje na činjenicu da njezini liječnici nisu smatrali zlostavljanje koje je iskusila problematičnim po njezino psihičko zdravlje. (…)

Sličnu svrhu imaju i strahovi vezani uz korištenje elektriciteta, odnosno magnetiziranja. U deluzijskim iskazima pojedinih pacijentica magnetske i električne sile kojima muškarci upravljaju njihovom voljom upravo zauzimaju ključno mjesto. Kako tehnologija postaje sve većim dijelom svakodnevice, broj štićenica koje se pozivaju na magnetizam raste.  Julijana P., supruga radnika liječena 1914., govorila je da ju susjedi magnetiziraju i piju joj krv noću, te je tako kombinirala strah od magnetičke hipnoze s folklornom predajom o vampirizmu. (…) Sličnu, elaboriranu deluziju imala je Tereza, sluškinja iz Bjelovara. Ona je govorila o mladom “rittmeisteru” iz Graza koji je upravljao njenim tjelesnim potrebama neke vrste satnog mehanizma: “On ju progoni, sluša, zna njezine misli, ona mora govoriti ono, što on misli, može njezino tijelo micati kako hoće i to sve pomoću  nekakvog hoeraparata. On joj napravio’Schuttelfroit‘poslije kog je morala mnogo urinirati. On joj napravio da je morala rukom na spolovilo”

Semiotics of paranoia

Naposljetku, Drača je govorio i o radu „Semiotics of paranoia: Symbols of Oppression in 19th century mental patients“ objavljenom u zborniku 10:01 Simbozij. Zbornik 10 kulturološkega simbozija (Ljubljana 2017.) u kojem analizira dva slučaja paranoje i shizofrenije, jednog bivšeg vojnika s područja Vojne krajine te drugog, studenta filozofije.

“If M.M.’s case presents us with the reaction of the insecure Self to changes in the regional administration, the case of I.M. provides us with a different typology of paranoid – in his case, we are clearly confronted with the alienated Self and the »bad me paranoid”. However, their differences fade when we identify similarities of the persecutory worlds they are constructing. In a way, it seems that the agents of their persecutions symbolize the disciplinary power of the modern society; these agents act in a conspiratorial and non-personalized way, making their power dispersed and invisible. They are always metaphorically represented as proxy agents of state’s political authority (whether as educated bureaucrats or as police detectives). This perception draws its roots from particular historical circumstances – in the case of M.M., this was the demilitarization of the Croatian Military Frontier, while in the case of I.I., the historical processes that made the emergence of the super-ego possible. In a way we can say that sometimes, paranoid discourses can be read as suppressed narratives that present relations of power in a different light.”

Više o istraživanjima Vinka Drače pronađite u navedenim zbornicima i poslušajte u razgovoru.

Umjetnici u Stenjevcu: Vladimir Vidrić, Ante Kovačić, Slava Raškaj

Intervju s prof. Nenadom Moačaninom

Osim što je utemeljitelj hrvatske osmanistike i prvi školovani hrvatski osmanist, prof. Nenad Moačanin ujedno je i veliki ljubitelj ‘jazza’, bivši (amaterski) ‘power-lifter’ te osoba s mnoštvom zanimljivih životnih i obiteljskih priča!

 

Cijeli intervju s prof. Nenadom Moačaninom možete pročitati u 15. broju časopisa Pro tempore. U ovom tekstu prenosimo tek izvadak iz razgovora koji je s profesorom vođen 13. srpnja 2020. godine.

Prije svega, profesore, kako Vam je u mirovini? Koji su Vam daljnji akademski i životni planovi?

Pa teško je reći – svakako mi ne nedostaje nastava. Nešto razgovaram oko održavanja predavanja za „treću dob“ u Otvorenom sveučilištu – pitali su me pa ćemo vidjeti. Snalazim se, sve stoji i čekam da vidim što će biti s Akademijom, pa kad krenu neki projekti njihovog Zavoda da se priključim. Pripremam knjigu jednu već deset godina, uskoro će biti gotova. Bavi se turskim poreznim sustavom i popisima kao jedinom sredstvu, tj. izvoru, za demografske procjene – na tome trenutno najviše radim.

Smatrate li da povjesničari i javnost danas gledaju više blagonaklono na Osmansko Carstvo i procese koji su povezani s njim, u stvaranju granica moderne hrvatske države, i mislite li da je umanjen antagonizam koji postoji u hrvatskoj percepciji islama, Osmanskog Carstva i islamske kulture, koju Republika Hrvatska i danas baštini?

Mislim da je veliki uspjeh turkologije, koja je krenula prije 25 godina, što je postignuto da je mnogo toga ušlo u literaturu i da se u udžbenicima počela uzimati objektivna distanca od etiketiranja Osmanskog Carstva, pod frazama kao „jaram“, i da se počelo činjenično pristupati. Prije toga, ja sam zapravo bio usamljen – imao sam neke radove od 1980-ih, ali s uvođenjem turkologije počeli su studenti upisivati kombinaciju povijest i turkologija, što je veliki uspjeh. Prije toga, bila je dominantna „romantična koncepcija“, čiji je glavni predstavnik bio pokojni Ive Mažuran – on jest zaslužan za objavljivanje mnogih izvora na latinskom i njemačkom, koji se dotiču osmanističkih tema. Ja sam s njim bio polemizirao u novinama „Vijenac“, oko njegove knjige „Hrvati i Osmansko Carstvo“. Tadašnji urednik „Vijenca“, pitao me želim li napisati recenziju knjige, ja sam rekao da želim – iako zapravo nisam htio, ali u čemu je bila stvar – knjiga mi je trebala, ali je bila jako skupa, pa sam ovako dobio recenzentski primjerak. Knjiga je jako korisna, ako ništa drugo, onda jer je na tradicionalni i arhivistički način u njoj poredano, po danima i satima, kad je koji general zapovjedio pokret i sl. Ta knjiga nije proboj u znanosti, ali je veoma korisna jer sintetizira sve te podatke.

Što se tiče antagonizma, mislim da je on bitno umanjen. Ostaje još samo pokoji zadrti Metuzalem, koji može na takav „tradicionalni“ način pričati o Osmanskom Carstvu – da ne spominjem imena, ali na raznim skupovima ima takvih koji izjednačavaju 200 godina od Krbavske bitke do Karlovačkog mira, s Domovinskim ratom – to jednostavno ne ide. Tako da smo tu puno napredovali. Štoviše, čuo sam da je prof. Čaušević prije nekoliko godina bio u Beogradu, na njihovom skupu povodom 90 godina studija turkologije, i tamo su mu rekli da smo mi u 25 godina napravili više nego oni u 90. S druge strane, sarajevska je osmanistika kadrovski vrlo jaka, ali nažalost, gotovo svi su filolozi, a oni se teško adaptiraju i prebace na povijest. Puno im teže ide čitanje između redaka jer su više fokusirani na ono što piše u rečenici. Tako da, eto, ima nas u Hrvatskoj jedno 12-13 aktivnih, što je i više nego dosta.

Koja je razlika između proučavanja i pisanja historiografije u bivšoj državi i danas?

Razlike su manje nego što se obično misli jer je na Filozofskom fakultetu i na Odsjeku za povijest uvijek bila atmosfera traženja novoga. Naravno da je najveći doprinos metodološki dala prof. Mirjana Gross, ali i većina je drugih bila tako orijentirana. Doduše, trebalo se ponekad paziti i „žonglirati“ – tako se sjećam, primjerice, predavanja prof. Nade Klaić, gdje ona ne bi mogla reći da se neke njene tvrdnje ne slažu s marksizmom, nego je onda napadala, kako je ona to zvala, „lažni marksizam“. Tako da, nastavilo se pratiti tendencije koje se događaju u svijetu, i razlika doista nije ogromna između danas i tada – u smislu otvorenosti kreativnim idejama itd.

Prof. Šidak bio je škola 19. stoljeća, ali je u tome bio savršeno izučen. Za 20. stoljeće, prve osjetljive teme otvorio je već prof. Ljubo Boban – koje su bile „škakljive“ – pa je i on morao malo „žonglirati“, ali ne puno. Mislim da se radi o višedesetljetnom procesu sazrijevanja i razvoja, a ne nekakvom sudaru zadrtih ideoloških tabora.

Ako gledamo tematski fokus, velika prekretnica bila je 1970-ih godina, s pojavom knjige prof. Mirjane Gross. Naravno, tu je i postmodernizam – ja sam, naravno, generacija koja jesam, ali neovisno o tome, mislim da se ponekad ide i predaleko u tom smjeru. U osmanistici je situacija takva da vi jednostavno ne možete dobiti izvore za pojedine teme. Lako je, primjerice, Francuzima, kada pronađu dnevnik nekog obrtnika iz 14. stoljeća i onda je to odličan, bogat i fantastičan izvor – pravo čudo. U Osmanskom Carstvu toga nema, jednostavno ne postoje takvi izvori – kada se piše o ženama, manje-više sve se fokusira na dvor i nekoliko najvećih gradova – o malim se mjestima ne može ništa napisati.

Tako da, eto, ne bih rekao da se nešto pogoršalo zadnjih 20-30 godina. Riječ je jedino o pojavi nekih pokušaja, poput revizionizma u slučaju 20. stoljeća, što nije moje područje istraživanja, ali to neće tako lako uspjeti i neće poremetiti inače dobre trendove razvoja historiografije.

Što Vas je potaklo da se počnete baviti osmanistikom i koliku je ulogu Vaš otac imao u tome?

U Hrvatskoj nije bilo osmanista, takoreći, do mojih radova 1980-ih godina. Imali ste velike skokove u rasponu od 50-60 godina, kada bi se pojavila jedna osoba koja je obećavala. Vrlo je zaslužan i arheolog Ćiro Truhelka, koji je imao odličnih radova. Radio je u Sarajevu, ali je problem bio što nije znao turski, pa je ovisio o drugima koji su mu prevodili. Onda se, negdje 1920-ih godina, pojavio ruski carski imigrant Aleksije Olesnicki, koji je radio u ambasadi, u Istanbulu. Imao je povjesničarskog talenta i naučio je mnoge jezike, uključujući turski, pa je 1930-ih godina na zagrebačkom sveučilištu predavao orijentalne jezike, kao privatni docent –kako se to tada zvalo. Imao je samo tri studenta – moga oca (Fedor Moačanin), Seida Traljića, koji je poslije djelovao u Zadru, i Muhameda Hadžijahića, koji je djelovao u bosanskoj akademiji. Hadžijahić se jedini nastavio baviti turskim izvorima, Traljić nije bio siguran koliko je uspio savladati jezik, pa se bavio primarno mletačkim izvorima, a moj je otac krenuo više u muzeološke vode i, koliko je uspijevao, bavio se Vojnom krajinom. Međutim, ostali su mu svi ti udžbenici i rječnici, pa ih je s vremena na vrijeme čitao i listao iz hobija, pa je to i mene privuklo i zainteresiralo. Tako sam, još u osnovnoj školi, počeo učiti arapska i turska slova. Kada sam diplomirao povijest u Zagrebu 1973. godine, onda me otac uspio nagovoriti – jer se meni nije dalo – da odem u Sarajevo studirati orijentalistiku. To se pokazalo kao uspjeh jer inače bih vjerojatno radio kao profesor u nekoj srednjoj školi. Jedini je minus to što zbog godina – budući da sam nakon diplomiranja u Zagrebu krenuo nanovo na studij u Sarajevu od prve godine – nisam mogao dobiti razne nagrade, stipendije i poticaje jer sam uvijek bio godinu-dvije prestar. No, nije mi pretjerano žao za to, jer je iskustvo bilo iznimno vrijedno.

Budući da nam je rečeno da ste pasionirani ljubitelj „jazza“ i filma, koliko je po Vama umjetnost i kultura važna za osobni razvoj čovjeka? Koji Vam je najdraži film i glazbenik?

Prije svega, budući da spominjemo „jazz“, film i utege, trebam dodati kako sâm svjetonazorski slijedim jungovsku psihologiju. Nego, što se glazbe tiče – imam oko 250 ploča i CD-a doma – radije to stavim i pustim tako glazbu, nego preko računala. „Jazz“ nosi jedan sasvim drugi svijet, s njim se možete osamiti. Mene je iznenadilo kada su, početkom moga gimnazijskoga školovanja, iznenada počele dolaziti, iz Njemačke, ploče Beatlesa i sl. bendova. Sada na to gledam s nostalgijom, ali tada nisam volio takvu glazbu. S „jazzom“ se možete zatvoriti, zamračiti i osamiti, ako ste malo introvertiraniji – pogotovo s „jazzom“ poslije Drugoga svjetskog rata, ali i s onim ranijim, kao Benny Goodman, „swing big bandovi“ itd, na što se plesalo – ali i njih se može slušati samostalno.

Filmove volim, gledao sam razne, ali posebno volim tzv. „art“-filmove. Imam i jednog bratića u drugom koljenu, koji je puno poznatiji kada su filmovi u pitanju – to je Rajko Grlić. Kad već spominjemo obitelj, a vezano uz film, zanimljivo je da je cijeli muški dio obitelji, po ocu Moačanini, završio u Kaliforniji. Otac je imao slabih kontakata s njima, međutim, prije jedno 10-15 godina, pronašli su me na internetu, kontaktirali i pozvali da dođem u Ameriku. Tako sam završio u Hollywoodu, gdje sam na aleji otiska dlanova i stopala ustanovio „važnu povijesnu spoznaju“, da je, primjerice, John Wayne – koji je bio glavu i pol viši od mene – imao stopala jednako velika kao i moja, što znači da je imao neproporcionalno mala stopala. Arnold Schwarzenegger, koji nije mnogo viši od mene, ima mnogo veća stopala od mene. Prekrio sam potpuno otisak Humphrey Bogarta, koji je, doduše, bio nešto niže građe. Svakako zanimljivo iskustvo – s prozora stana vidio sam i ono poznato brdo sa slovima i natpisom „HOLLYWOOD“. Bio sam i u sobi Hollywood Roosevelt hotela, u kojoj je odsjela Marilyn Monroe, ali nje tada nažalost više nije bilo.

Osim toga, bio sam i ljubitelj stripa – kao student, napisao sam jedan članak o povijesti stripa za kulturno-umjetnički časopis „15 dana“. Poslije sam tek saznao da je to bilo među obveznom literaturom na studiju povijesti umjetnosti. Čitao sam razne stripove, što god sam mogao, ali sam prestao negdje oko studentske dobi – danas još jedino pogledam stripovske karikature u novinama. Prije nego sam uopće krenuo u školu, već sam bio naučio i ćirilicu preko „Politikinog Zabavnika“. Karikatura i strip djelomično su mi bliski i jer sam u mlađim danima puno crtao – bojanje mi nije išlo, ali za crtanje sam imao dara.

Mislim da je širok spektar aktivnosti potreban i dobar za svakoga. Danas se sve više ide u „fragmentaciju“ – više se ne može ni majstora pozvati jer će reći da je on specijaliziran samo za jednu vrstu popravka, a za druge stvari da je potrebno nazvati drugoga.

S obzirom na to da među studentima kruži puno zanimljivih priča o Vama (npr. da ste se bavili „bodybuildingom“) ima li još nekih zanimljivosti iz Vaše mladosti – ili kasnijih razdoblja – koje razbijaju mit o „uštogljenosti povjesničara“?

Mali ispravak samo – bavio sam se tzv. „powerliftingom“, ne „bodybuildingom“, iako ima sličnosti. Bio sam član kluba „Metalac“, koji i danas postoji, i tamo sam trenirao s ocem profesora Vjerana Kursara. Kada je Vjeran studirao na fakultetu, došao mi je na usmeni ispit i nakon njega izašao, a mogao sam čuti, na hodniku, kako ga ispituju kolege: „Što pita, što pita?“ On je odgovorio: „Ne znam, pitao me samo o ocu.“

Budući da imate puno zanimljivih životnih, osobnih i obiteljskih, priča, a ujedno ste i povjesničar, želite li možda za kraj podijeliti još neku s nama i čitateljima?

Imao sam nekoliko susreta sa zanimljivim povijesnim ličnostima. Tako sam, primjerice, vidio američkog predsjednika Nixona, kako ulazi u Banske dvore – on je zadnji kojega sam vidio. Prvi kojega sam vidio – a mislim, koga bih drugoga vidio – Tita sam vidio, i navodno me i pogladio po glavi. Onda me moja majka, koja je prošla tzv. Križni put, podbadala da vičem: „Živio drug Tito!“ Dolje, na Tuškancu, na jednome mjestu, u dvorištu jedne kuće, bila je potrgana žica. Kao dijete, provukao sam se kroz tu rupu i krenuo brati jagode, kada se odjedanput pojavila nekakva „okrugla staračka kugla“, koja se počela kotrljati prema meni, iz kuće, a majka mi viče: „Pazi, to je Krleža!“ Međutim, on je odgovorio: „Neka mali samo bere!“ Bilo je tu još nekih zanimljivih susreta – ispod kuće, vidio sam i grčkoga kralja Pavla, oca posljednjega grčkoga kralja, Konstantina II. Blizu zvjezdarnice, gdje je bila i moja osnovna škola, vidio sam s leđa Nikitu Hruščova. Osim toga, još se čini zanimljivim spomenuti da sam 1968. godine, kao maturant, bio u Parizu, i kako je 14. srpnja francuski praznik, koji komemorira pad Bastille, vidio sam Charlesa de Gaullea. Dobio sam čak i pozivnicu za događaj, koju je, doduše, dobilo jako puno ljudi, a na kojoj je pisalo: „General de Gaulle poziva gospodina Moačanina…“ – ali, nažalost, zagubio sam je negdje.

Imam cijeli niz obiteljskih priča. Recimo, svi preci s moje muške linije bili su trgovci – do mog pradjeda, koji je bio liječnik, djed pravnik, a otac i ja povjesničari. Jedan moj šukundjed, također trgovac, želio je proširiti poslovanje i otišao je u Petrograd, u Carsku Rusiju, negdje oko vremena Krimskog rata i cara Nikole I. Dobro se probio, i dobro je zarađivao, i dobio je pozivnicu za dvorsku priredbu na carskom dvoru. Odmah je naručio kod krojača najskuplje i najbolje odijelo. Kada je došlo vrijeme za priredbu, obukao ga je; vani je već bio mrak, kočija je čekala ispred, ali je, prije nego što krene, otišao na toalet koji se nalazio vani u dvorištu. Međutim, daske su bile trule i kako je sjeo, tako je propao, i nikada nije vidio cara.

 

Preporuke za čitanje:

Matea Altić, Nikola Ostojčić, Filip Šimunjak (u dodatku osvrte na rad i suradnju s prof. Moačaninom priložili su: Nataša Štefanec, Kornelija Jurin Starčević, Ekrem Čaušević). „Intervju s prof. Nenadom Moačaninom, 13. 7. 2020.“ Pro tempore 15 (2020): 511-524.