Umjetnost, književnost, znanost

U okviru pojave petrarkizma i ljubavne lirike na istočnoj obali Jadrana, Dubrovnik je bio i ishodište i žarište - neprocjenjiv za stvaranje kasnije dubrovačke i dalmatinske renesansne književnosti. Upravo su Dubrovčani Šišmund Menčetić i Džore Držić mogući "začinjavci" koje je Marulić spomenuo u predgovoru Judite. U kojoj mjeri najstarija dubrovačka lirika svjedoči o počecima procesa individualizacije, a u kojoj mjeri o snažnom duhu kolektivizma pisao je Tomislav Bogdan u jednoj od studija iz recentno objavljene knjige Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)

Poznavajući političke okolnosti, pomalo čudno, ali Hvaranin Hanibal Lucić čak je u nekoliko navrata izrazio divljenje prema političkom poretku i vlasti Dubrovačke Republike. Osim u prvoj svjetovnoj drami na hrvatskom jeziku, Robinji, to je divljenje još više došlo do izražaja u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika. Zašto je to tako, svoju interpretaciju daje Tomislav Bogdan. 

Prostori su uvijek i simboli, a književni prostori jesu mentalni prostori koji zajedno s realnim, materijalnim prostorom tvore življeni i društveni prostor. Čitanje do sad neprepoznatih značenja prostora posebno je inovativno u analizi prvijenca među kanonskim djelima 17. stoljeća - Gundulićevog Osmana, o kojem je navodno napisano sve što se moglo napisati.

Petorica bizantskih liječnika (4.-10.st.), među njima i jedna žena, svjedoče o ranosrednjovjekovnom medicinskom znanju o neizlječivim bolestima kao što je rak maternice. Razni ljekoviti intravaginalni pripravci, kirurški zahvati i rekonstrukcija vagine i labija neki su od najzačuđujućih postupaka koji se javljaju kod promišljanja o raku maternice.

Početkom 20. stoljeća javlja se moderni antisemitizam koji je Židove povezivao s prijetnjama kao što su liberalizam, kapitalizam, kozmopolitizam, komunizam, marksizam, masonstvo... Posebno je bila naglašavana uloga Židova u boljševističkom pokretu (Trocki, Kamenjev, Zinovjev…) što je naposljetku i rezultiralo poistovjećivanjem Židova s komunistima i marksistima.

Kunsthistorisches Museum Wien nedavno je objavio razgovor kustosa Jaspera Sharpa s belgijskim umjetnikom Michaëlom Borremansom (1963.). U razgovoru kustos Sharp i Borremans prolaze kroz umjetničke klasike ili djela iz Borremansovog opusa. Dotiču se Brueghela, Van Eycka, Caravaggia te tema kao što su ravnopravnost žena u (povijesti) umjetnosti, odnos prema tradiciji te najviše Borremansovog pristupa umjetničkom stvaranju.

Zamislite scenu. Dvoje-troje-petero Amerikanaca/partizana/Chuck Norris i drugih junaka ostaje zarobljeno u zgradi/šumi/planini/otoku. Preostala oprema nedostatna je. Municija slaba. Neprijatelji, Nijemci/Rusi/Japanci/ustaše/četnici približavaju se brojčano nadmoćni s tenkovima/avionima/neusporedivo boljom opremom. Međutim, evo obrata. Svojom hrabrošću/ustrajnošću/superiornošću ili jednostavno zato što se radi o glavnim junacima, nekolicina njih naposljetku uspijeva svladati brojčano nadmoćnije neprijatelje. Gledatelj odlazi iz kina/kauča posve zadivljen pobjednicima s kojima se sam poistovjećuje, tj. Našima. Kakvi smo mi junaci! Nema nam ravna