Rani novi vijek

Kada promatramo dostupnu literaturu i povijesne izvore o takozvanoj zadnjoj velikoj epidemiji kuge u Europi možemo doći do zapisa o bježanju ljudi u šumu,...

Što bi vas nagnalo da u trenucima kada se gube ljudski životi, stoka i imovina, u samo pedesetak godinu izgradite čak tri zavjetne kapele? Upravo se to desilo u Varaždinu koji je tako postao grad u kojem je u europskom kontekstu, u najkraćem razdoblju s obzirom na broj stanovništva vjerojatno sagrađen najveći broj zavjetnih crkava.

Temelj žitne trgovine po svojoj naravi i povijesti djelo je hrvatskog ekonomista, pisca i trgovca Josipa Šipuša. U hrvatskoj povijesti upamćen je kao prvi hrvatski ekonomist koji u svojoj ekonomskoj misli zastupa liberalne ekonomske stavove Adama Smitha i protivljenje državnoj intervenciji u gospodarstvu, posebice u trgovini žitom.

Za razliku od epidemije kuge s kraja 18. stoljeća, epidemija iz 1730-ih godina proširila se diljem Srijema, Slavonije i u dijelovima Moslavine. Unatoč kontrolama koje su provodili vlastelinski panduri i vojska na Dunavu između Bačke i Srijema, na Vuki između Srijema i Slavonije i između Banske Hrvatske i civilne Slavonije kuga se proširila međuriječjem Save, Dunava i Drave.

Pandemija COVID-19 ponovo je u vjerničkoj populaciji u masovnom obliku otkrila dva pristupa shvaćanja krize s kojom se cijela svjetska populacija suočava: poimanje pandemije kao kazne za ljudske grijehe i poimanje te bolesti kao kušnje, testa koji će dovesti do pročišćenja pojedinaca i društva. Oba pristupa bila su dominantna u točno određenom periodu povijesti Katoličke crkve i oba su rezultirala i potencirala razvoj bogate protukužne ikonografije koja nam mnogo govori kako o tadašnjoj medicinskoj borbi tako i o duhovnoj borbi protiv epidemija.

S otporom građana vratila se bila i epidemija, i to taman kada se činilo da je opasnost prestala. Tko se brinuo o bolesnima kada u gradu nije bilo liječnika i kako su restriktivne mjere tijekom dugotrajnih borbi s epidemijama izazivale otpor stanovništva?

Srijemska kuga proširila se na prostoru istočnog Srijema i dijelova zapadnog Srijema tijekom 1795. i 1796. godine. Važnu ulogu u sprečavanju širenja navedene epidemije imao je sanitarni kordon koji je bio na liniji Ostrogon - Stolni Biograd - Pečuh - Osijek – Vukovar – Ilok – Petrovaradin, a sastojao se i od karantena kod Donjeg grada (Osijek) i Sarvaša. Od početka 18. stoljeća započelo se s organiziranjem kordona koji se sastojao od još dva dijela na prostoru cijele Habsburške Monarhije. Drugi je dio prolazio kroz veći dio Ugarske preko Čakovca, Legrada, Varaždina pa sve do Virovitice, dok je treći prolazio na prostoru današnje Austrije.