Moderna i postmoderna

Rat je bio oboje, fiziološka i mentalna trauma za sudionike. Međutim, postajala je razlika u društvenoj percepciji prema žrtvama. S jedne strane, fizički osakaćeni vojnici uživali su određen društveni prestiž jer je njihova žrtva bila svima vidljiva i očita, a time i njihov doprinos ratnom cilju. S druge strane, psihološki rastrojeni vojnici nisu se uklapali u takav herojski narativ, a u većini slučajeva bili su i društveno stigmatizirani.

Prvi hrvatski pedagoški časopis Napredak kritizirao je majke iz viši društvenih slojeva koje su navodno okupirane svojim izgledom, vrijeme provodile na društvenim događanjima umjesto da doje djecu. Tiskane brošure upozoravale su: "Tražiti da se dijete odgoji samo sisaljkom u jednom velikom gradu, to je kao izložiti ga sigurnoj smrti."

Zabijanje kupljenih čavala u "Spomen lipu za ratnu pripomoć", dobrotvorne zabave, šivanje rublja i briga o djeci i ženama samo su neke od djelatnosti Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć koji je aktivno djelovao tijekom Velikog rata.

„Odbor za pripomoć“, osnovan kao svojevrsni odgovor ženskih društava na ratno stanje, bio je zadužen za sakupljanje novčanih donacija kao i raznih potrepština za vojnike i njihove obitelji. Vodstvo odbora činili su predsjednica Sofija Spevec, potpredsjednice grofica Elvira Kulmer i barunica Maja Turković, predsjednica financijskog odbora Jetta pl. Cuculić i tajnica Klotilda Cvetišić.

Opsežan pogled u zbirku valpovačkog vlastelinstva stvaranu kroz 250 godina upravljanja dvorcem, predstavljenu u katalogu predmeta, otkriva značajno bogatstvo zbirke, ali daje naslutiti da od zbirke danas ima dosta nepoznate, javnosti nedostupne građe po privatnim zbirkama, ili jednostavno, uništene. Možda bi i više toga ostalo nepoznato da nisu djelovanjem Komisije za sakupljanje i očuvanje kulturno-historijskih spomenika pri Ministarstvu prosvjete Narodne RH, popularno KOMZA, plemićke zbirke postale sastavnim dijelom muzejskih ustanova.

Ono što je svakako učinilo Hobsbawma prepoznatljivim jest njegov odabir političke strane u periodu između dva svjetska rata. Njegovu simpatiju prema marksizmu te angažman u komunističkim partijama Njemačke i Velike Britanije, Evans tumači kao posljedicu neimaštine koju je Hobsbawm osjetio na vlastitoj koži u školskim danima. Izgubivši oca i majku s navršenih 14 godina života, Hobsbawm je vlastiti osjećaj pripadnosti nastojao kompenzirati kroz suživot s komunističkim aktivistima.

Surovu atmosferu s bojišnice najbolje dočaravaju intervjui s američkim vojnicima prisutni u knjizi, a koji svjedoče o potpunom gubitku morala, rasnoj segregaciji među trupama, kao i o raširenoj uporabi droge i opojnih sredstava (svaki peti američki vojnik konzumirao je heroin, a gotovo svaki marihuanu).