Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Pitanje nacija i nacionalizma potpada u obje kategorije – s jedne strane rasprava o korijenima nacija manje-više je nepoznata široj javnosti, a istovremeno je i predmet mnogih diskusija unutar akademskih krugova.

Pitanje nacionalnih identiteta i postojanja nacija prije tzv. vremena rođenja nacija u 19. st., aktivno je i do danas aktualno u široj znanstvenoj zajednici. Jedan od utjecajnijih znanstvenika koji se dotaknuo pitanja nacionalnih identiteta u predmoderno vrijeme je Anthony D. Smith.

 

POLAZIŠNE TOČKE

Smith ističe kako je potrebno prepoznati višeznačnost nacionalizma u prošlosti – tj. da nacionalizam često mijenja „prirodu“ te da je naše današnje povezivanje termina nacionalizam sa sukobima utjecalo na naše shvaćanje tog pojma u prošlosti.

U teorijskom smislu debate mogu se izdvojiti dvije podijele na dvije skupine, a ovaj rad primarno se bavi prvom:

I. podjela
a) perenijalisti
b) modernisti

II. podjela
a) primordijalisti
b) instrumentalisti

Perenijalisti drže da su nacije postojale oduvijek – tj. od vremena prvih spomena pojma u izvorima, ako ne i ranije, uvažavajući arheološke nalaze o pojedinim kulturama. Osnovna kritika ovoga smjera jest da primjenjuje „retrospektivni nacionalizam“, tj. klasificira današnje Egipćane, Izraelce ili pak Grke kao suvremene varijante nacija koje postoje u antici, što za većinu znanstvene zajednice nije prihvatljiv pristup.

S druge strane, modernisti smatraju da u antici i srednjem vijeku nema mjesta za nacije ili nacionalizam. Za njih u razdoblju prije industrijske revolucije u Europi nije postojao ni način niti potreba za širenjem osjećaja povezanosti između uske elite i širokih masa seljaštva. Za moderniste nacije i nacionalizam produkt su novih uvjeta stvorenih u moderno doba: produkt kapitalizma, industrijalizma, birokratske države, urbanizacije i sekularizacije. Postoje i oni „radikalniji“ modernisti koji nacije vide kao još recentniju pojavu, do koje dolazi tek u eri „print-kapitalizma“, tj. koju je stvorila inteligencija te ih kroz razne knjige, novine, umjetnost, simbole itd. nametnula i prezentirala širim masama. Smith zaključuje kako je modernistički pogled jednako mit kao i perenijalistički te da preuveličavaju određene elemente.

 

PROBLEM DEFINICIJA

U raspravama o nacijama, nacionalnosti i nacionalnim identitetima najveći problem predstavlja što je te pojmove teško univerzalno definirati te manje-više svaki autor koji se bavi spomenutom problematikom donosi nešto drugačije definicije od drugih istraživača. Smith u osnovnim crtama razlaže svoje polazište u nekoliko točaka.

Nacionalizam

se najčešće definira na jedan od četiri načina:

  • a) naziv za čitav proces uspona nacija i nacionalnih država
  • b) osjećaj pripadnosti nekoj naciji
  • c) ideologija ili narativ kojima se hvali i uzdiže vlastitu naciju
  • d) pokret s nacionalističkim aspiracijama ili ciljevima

Smithu je posebno važno istaknuti razliku između nacionalizma (ideologije i pokreta) i nacionalnih osjećaja (tj. osjećaja pripadnosti nekoj naciji i htijenja njene dobrobiti i opstojnosti). Stoga on nacionalizam definira kao ideološki pokret koji ima jasne ideološke ciljeve, a cijeli pokret polazi od nekoliko pretpostavki koje se mogu sumirati u pet osnovnih:

  1. svijet je podijeljen na nacije, svaka s vlastitim osobinama i sudbinom
  2. nacija je jedini izvor političke moći, a osjećaj pripadnosti naciji jači od svih drugih osjećaja pripadnosti
  3. svaki pojedinac koji je istinski slobodan mora pripadati nekoj naciji
  4. nacije moraju djelovati autonomno (tj. neovisno o drugima)
  5. kako bi se održali mir i pravda u svijetu nacije moraju biti slobodne i sigurne

Pet pretpostavki predstavlja jezgru doktrine nacionalizma koja je uočljiva svugdje u svim vremenskim razdobljima. Na temelju svega iznešenoga Smith zaključuje kako je nacionalizam, definiran kao ideološki pokret, doista moderni fenomen koji se javlja tek krajem 18. stoljeća, a čiji su osnovni ciljevi stvoriti nacionalni identitet, nacionalno jedinstvo i nacionalnu samostalnost.

 

Nacija

Kao i u slučaju nacionalizma, nacije je teško definirati – hoćemo li ih shvaćati kao „imaginarne“ zajednice koje su suverene i limitiraju sebe u odnosu na druge (što bi uključivalo cijeli niz primjera kroz povijest, od Sovjetskog Saveza, preko Rimskog i Kineskog Carstva koji se svojim limesima ograđuju od drugih, pa sve do manjih gradova-država kao što su antički Ur i Sparta ili pak srednjovjekovna Siena)? Ili pak ćemo pristupiti nešto „subjektivnijim“ definicijama koje su iznosili razni teoretičari i povjesničari (primjerice Gellner)?

Ponovno, kao i u slučaju nacionalizma, Smith iz cijelog spektra definicija izvlači pet osnovnih obilježja/motiva koji se univerzalno javljaju kod definiranja nacija, a navedeno naziva čistim ili idealnim tipom nacije:

  1. stvaranje mita ili sjećanja o zajedničkom podrijetlu i povijesti neke skupine
  2. stvaranje zajedničke kulture neke skupine temeljene na određenim elementima (kao npr. jezik, vjera itd.)
  3. „ograđivanje“ vlastitoga povijesnog prostora (tj. „domovine“) od drugih skupina
  4. ujedinjavanje lokalnih ekonomskih i društvenih jedinica u jedinstveni socio-ekonomski sustav
  5. razvoj zajedničkih zakona i institucija koji vrijede univerzalno za sve članove skupine

Smith svjesno u definiranju nacija izbjegava spomenuti i državu, jer ističe da su nacije prije svega socio-kulturne jedinice koje se trebaju shvaćati odvojeno od države i koje mogu postojati neovisno o postojanju države – poput, primjerice, slučaja Poljske u razdoblju nakon podjela.

Konačno, naciju definira kao jednu od karika u procesu koji se najjednostavnije može shematizirati kao:

etnička kategorija -> etnička zajednica -> nacija

Ponovno je potrebo izvući nekoliko definicija za spomenute pojmove:

Etnička kategorija: jedinica populacije (tj. skupina) koja posjeduje određeni osjećaj sličnosti i zajedničkog podrijetla, ali je karakterizira nizak stupanj „samosvijesti“ o spomenutim sličnostima i podrijetlu. Takvim skupinama može nedostajati zajedničko ime, povijesno sjećanje, zajednički povijesni prostor i/ili osjećaj solidarnosti. Tek vanjski promatrači (kao putnici, misionari, intelektualci) mogu, djelujući iz vanjske perspektive, uočiti njihove međusobne sličnosti te upravo njihova aktivnost može potaknuti pretvaranje „etničke kategorije“ u „etničku zajednicu“.

Etničke zajednice ili ethnies: jedinica populacije (tj. skupina) koja ima vlastito ime, koja dijeli zajedničko sjećanje i povijest, određene kulturološke elemente (jezik, religija, običaji itd.) te takva populacija posjeduje osjećaj postojanja njihove vlastite „domovine“ čak i ako skupina više ne živi na tom prostoru. Nadalje, kod elita takvih zajednica možemo uočiti osjećaj solidarnosti, tj. svijesti da su oni dio jedne specifične skupine „ljudi“ (ponekad je osjećaj prisutan i van kruga elita, ali nije riječ o osjećaju koji se može uočiti kod većine populacije).

 

ETNIČKI I NACIONALNI IDENTITET U PROŠLOSTI

Nakon što je opširno iznio vlastite definicije svih problematiziranih pojmova, Smith prelazi na propitivanje postojanja etničkih i nacionalnih identiteta u predmoderno doba. Odabrao je nekoliko primjera iz antičkog i srednjovjekovnog svijeta te komparirao definiciju „idealnog tipa nacije“ u moderno doba sa sagledavanim predmodernim primjerima kako bi uočio postoji li – i ako da do koje mjere – poklapanje značajki.

 

Antika

U antičkom svijetu postoji cijeli niz fluidnih etničkih kategorija te nekoliko dugovječnih etničkih zajednica. Neke od tih etničkih zajednica posjedovale su i vlastite države (Egipat, Perzija, Izrael) u kojima su vladari bili pripadnici njihove dominantne ethnie. Postavlja se pitanje možemo li takve „etničke države“ poistovjetiti s „nacijama“?

a) Egipat

  • egipatska populacija imala je vlastito ime izvedeno od imena božanstva (Ha-Ka-Ptah, tj.
    Staro egipatsko kraljevstvo (3. tis. pr. Kr.)

    u grčkome Ai-gu-ptos)

  • egipatska populacija shvaćala je sebe kao ljude koji žive na vlastitoj „blagoslovljenoj zemlji“, a svi ostali bili su izvan nje
  • egipatska populacija dijelila je iste mitove o nastanku i zajedničkom podrijetlu
  • egipatska populacija dijelila je povijesno sjećanje u obliku priče o sjedinjenju Gornjega i Donjega Egipta, a održavali su i listu kraljeva te vodili kronike različitih kraljevstava

Od svih antičkih skupina Egipćani su možda bili i najčvršće vezani za određenu „zemlju“ te imali najistaknutiji osjećaj razlike u odnosu na ljude izvan granica njihove „zemlje“. Egipat ipak ima dva velika odstupanja od definiranja kao nacije te ga stoga – barem koristeći suvremenu definiciju – možemo definirati više kao „etničku državu“ nego kao naciju:

  • nikada nije uspješno stvoren jedinstveni socio-ekonomski sustav
  • postojale su značajne razlike između elita i „običnih“ ljudi u pogledu kulture i zakona

 

b) Izrael – „nacija od vremena Davida“?

  • izraelska populacija nosila je zajedničko ime
  • izraelska populacija dijelila je mitove o nastanku i zajedničkom podrijetlu
  • izraelska populacija dijelila je zajedničko povijesno sjećanje u obliku, primjerice, priča o Izlasku
  • izraelska populacija jasno je definirala svoju „Obećanu zemlju“
  • izraelska populacija dijelila je (barem najvećim dijelom) kulturu i religiju, kao i razne vjerske i kulturne obrede
  • izraelska populacija dijelila je zajedničke zakone (barem za sve izraelske muškarce)

Izrael ipak nije nikada uspio stvoriti jedinstveni socio-ekonomski sustav. No, može se zaključiti kako je Izrael – barem u vrijeme Drugoga hrama – bio na dobrom putu da postane nacija prema izvedenoj definiciji. Smith ističe kako ostaje otvoreno (i zanimljivo) pitanje zašto do uspona nacija dolazi tek u nedavnoj prošlosti, kada već u primjeru Izraela imamo jedan antički slučaj skupine koja je po gotovo svemu odgovarala današnjim nacijama.

 

c) Grci

Antička Grčka (8. – 5. st. pr. Kr.)

Za razliku od Izraelaca, Grci predstavljaju jedan od primjera „konfuznih“ kategorija koje se nikako ne mogu usporediti s današnjom nacijom. Dijelili su zajedničke mitove, kulturu, a ponekad (u slučajima ugroze) čak i djelovali zajedno. Vidljivi su i određeni zajednički kulturni ili vjerski obredi/događanja, među kojima su svakako najpoznatije Olimpijske igre.

No, u slučaju Grka postojali su jaki lokalni mitovi, kao i lokalne (sub)kulture, zakoni, običaji, pa čak i značajni kulturni elementi (poput, primjerice, arhitekture). Kao i u ranijim antičkim primjerima, ni kod Grka nije postojao niti jedinstveni socio-ekonomski sustav, a i odijeljenost „Grka“ od „Drugih“ nije bila najjasnije povučena (iako je podjela na „grčki“ i „barbarski“ (Drugi) svijet bila izražena). Grke bismo stoga mogli navesti kao primjer etničke zajednice koja u određenim elementima pokazuje „panhelenizam“, ali koja ipak nije došla blizu nečega što bismo mogli nazvati nacijom.

 

Srednji i rani novi vijek

Slučaj europskoga srednjeg vijeka posebno je zanimljiv jer je riječ o periodu iz kojeg mnoge današnje nacionalne države „vuku korijene“ – ili su barem takav narativ konstruirali povjesničari i intelektualci, koji su djelujući tijekom 19. st. izvor državnosti svojih nacija tražili u srednjovjekovnim kraljevstvima. Srednji vijek stoga otvara prostor za još jedno pitanje: primjerice je li – i ako da u kojoj mjeri – Kijevska Rus’ „pravi predak“ Velike Kneževine Moskve, Ruskog Carstva i današnje Rusije? Ipak, zaključuje Smith, neovisno o poveznici predmodernih identiteta s današnjima, zajednice u prošlosti treba proučavati u njihovom onovremenom kontekstu.

 

a) Kijevska Rus’ i Velika Kneževina Moskva

U slučaju Kijevske Rus’ postavlja se zanimljivo pitanje koliko je ostatak populacije prihvaćao dominantnu ethnieu vladajućeg sloja budući da je Rus’ obuhvaćala Varjage, Slavene, Hazare i mnoge druge populacije. Ipak, Smith smatra da se već oko 16. stoljeća – barem među elitom i svećenstvom – razvio osjećaj posebnog etno-političkog identiteta, na čije je formiranje važan utjecaj imalo pravoslavlje, a dodatno je etabliran u stvaranju mita o Moskvi kao „Trećem Rimu“. U istom periodu vidljivo je postojanje mita o zajedničkom podrijetlu, zajedničko povijesno sjećanje te zajednička kultura (kako vjerska tako i jezična). No, nakon 16. stoljeća politička zbivanja spriječila su da se ruska „etnička država“ nastavi razvijati u smjeru koji bi doveo do nacije.

 

b) Francuska

Francusko Kraljevstvo 1435. godine tijekom Stogodišnjeg rata s Engleskom

Kao i kod Rusije, i u slučaju Francuske postojala je povezanost između dinastije, „zemlje“ i „ljudi“. Postojalo je također povijesno sjećanje i mitovi koji su povezivali veću skupinu ljudi te također ideja Francuza kao „izabranog naroda“ kojemu je Bog dao svetu misiju (Francuska kao la fille aînée de l’Église, „najstarija kći Crkve“), tj. kao i u slučaju Rusije vidljiv je značajan utjecaj religije na formiranje etno-političkog identiteta.

Ono što ipak razdvaja Francusku od slučaja Rusije jest što od 15. st. rastuća dinastička kultura francuskog dvora ostaje limitirana na relativno kompaktan teritorij (dok u slučaju Rusije dolazi do ekspanzije). Ta razlika omogućila je da se, već u vrijeme Stogodišnjeg rata s Engleskom, počne formirati identifikacija francuske države s francuskom zajednicom i sa svetim francuskim kraljevstvom koje je imalo jasan geografski teritorij.

Francuska ipak nije uspjela razviti jedinstveni socio-ekonomski sustav niti univerzalne zakone koji bi vrijedili za sve (muške) Francuze. No, kako zaključuje Smith:

Oduzeti pravo na pojam „nacija“ zajednici kojoj je nedostajalo samo ekonomsko jedinstvo i jedinstveni zakonski sustav bilo bi nepravedno. To bi značilo da „nacije“ gledamo previše statično, kao nekakvu vrstu „cilja“ koji se postiže jednom i zauvijek, a ne kao proces kao što sugeriram u ovome radu.

Ukratko, autor smatra kako pri definiranju nacija u prošlosti trebamo voditi računa o limitacijama vremena – jedna Francuska bez tekovina modernog doba nije niti mogla razviti ekonomsko jedinstvo i jedinstveni zakonski sustav za sve Francuze, a inzistiranje na te dvije karike definiranja današnje nacije značio bi da pod naciju ubrajamo samo „masovnu naciju“.

 

c) Engleska

U slučaju Engleske možemo vidjeti da već od vremena Bede (8. st.) engleska elita razvija osjećaj zajedničkog podrijetla i imena. Vremenom je jačala i zajednička kultura te osjećaj jedinstva, posebno od 9. st. kada u ratovima protiv osvajača iz Skandinavije dolazi do uspona Wessexa. Vidljiv je također razvoj zajedničke kulture, posebno pod utjecajem Crkve. Iako se prostor u ranijim fazama često mijenjao (usred sukoba anglosaskih kraljevstava), od otprilike 10. st. on se stabilizirao i jasno odijelio od Škota i Velšana. U narednim stoljećima doći će i do razvoja zajedničkih zakona, pa čak i do određenih mjera zajedničke trgovine (iako je lokalna ekonomija ipak ostala dominantna). Smith se s pravom pita: imamo li možda u slučaju Engleske „jezgru nacije“?

Čak i u kasnijem anglo-normanskom razdoblju srednjovjekovne engleske povijesti vidimo iste trendove rasta jedinstva: zajednički jezik i kultura, jedinstveni zakon i institucije, jače trgovačke veze (usprkos nastavku dominacije lokalnih feudalnih veza), a također i stvaranje novih mitova o zajedničkom podrijetlu. Iako je rastao osjećaj zajedničkog identiteta i sudbine, izostalo je političkih efekata takvih trendova – tek će u vremenu Tudora država (zahvaljujući centralizaciji) odrediti put razvoja engleskog (te znatno kasnije britanskog) identiteta. Stoga u slučaju Engleske, kao ni u mnogim drugim slučajevima, ne možemo govoriti o jednostavnom linearnom razvoju iz etničke kategorije u zajednicu te konačno u naciju, već je više riječ o nizu kretanja unutar i van okvirno definiranih etničkih kategorija. Tek od 15. stoljeća možemo govoriti o širenju engleskoga nacionalnog identiteta među sve širom populacijom.

 

d) Švicarska

Zadnji primjer kojim se Smith bavi jest slučaj Švicarske Konfederacije, za kojeg kaže da ga uzima upravo zato što se često navodi kao „protu-primjer“ za mnoge predložene elemente definicije nacije – kao npr. zajednički jezik, potreba za kulturnim jedinstvom ili pak centralna uloga države.

Razvoj Švicarske Konfederacije (1291. – 16. stoljeće)

Tijekom srednjega vijeka vidljivo je postojanje različitih „kantonskih“ identiteta koji su se počeli stapati u zajednički identitet tek u vrijeme otpora protiv Habsburgovaca i Burgundije. Taj otpor dao je podlogu za stvaranje simbola, legendi, sjećanja i tradicija koje su zapisane/preživjele u sagama, pjesmama, zakonima i običajima. Nakon konsolidacije Konfederacije početkom ranoga novog vijeka (nakon podjela uzrokovanih Reformacijom) vidljiv je spori trend razvoja zajedničkog identiteta formiranog na temelju sjećanja na kantone i gradove-države koji su odbacili dominaciju susjednih sila te očuvanje svojih prava potražili u zajedničkom otporu kao Konfederacija. Ipak, kao i u slučaju Engleske, plodna podloga dugo je ostala nerealizirana – prema Smithu zbog često represivne patricijske prirode oligarhije koja je držala vlast u Konfederaciji. Tek s pojavom prosvjetiteljstva vidljiv je daljnji razvoj zajedničkog identiteta, naročito u ideji Helvetske Republike.

Znači li to da prije 1798. godine ne možemo pričati o švicarskoj naciji? Kako kaže Smith, na to pitanje nema jednostavnog odgovora – od 15. st. možemo govoriti o švicarskoj ethnie sa zajedničkim mitom o podrijetlu, zajedničkim povijesnim sjećanjem, sličnim društvenim i kulturnim institucijama i običajima koja je ujedno povezana i s određenim povijesnim teritorijem (koliko god on bio nejasno definiran, barem iza okvira triju izvornih kantona). Već tada je također postojao i osjećaj švicarskog jedinstva i zajedničke sudbine u odnosu na susjede. Kao i u slučaju Francuske, ipak je nedostajalo ekonomsko jedinstvo te jedinstveni zakoni i prava za sve muškarce u svim kantonima. Zajednička švicarska kultura također je bila tek u povojima. Ako u sve to dodamo još i činjenicu da je Konfederacija prije 1848. godine (kada postaje relativno kompaktnom cjelinom) bila više amalgam kantona, možemo zaključiti kako je odgovor na pitanje je li švicarska nacija postojala prije barem 1798. godine teško dobiti – no definitivno su i prije tog vremena vidljivi određeni procesi nacionalnog formiranja.

 

ZAKLJUČAK

Smithov rad zapravo predstavlja spektar mogućnosti u formiranju nacionalnih država i pokazuje da u procesu nastanka nacija nema univerzalne zakonitosti i da modernistički i perenijalistički pristupi predstavljaju dvije ekstremne krajnosti – tj. da svaka strana prenaglašava određene aspekte formiranja nacija.

Ključni zaključak koji treba apostrofirati iz navedenog pristupa jest da nacionalizam (kao ideologija i pokret) postoji tek od kraja 18./početka 19. st., ali nacije postoje i prije nacionalizma – tj. treba povući jasnu distinkciju između ta dva pojma!

Postavlja se pitanje možemo li biti sigurni kako su ljudi u prošlosti shvaćali koncepte nacije i identiteta – jesu li oni bili slični našem poimanju ili ne? Budući da je u većini slučajeva nemoguće dobiti odgovor na to pitanje, Smith primjenjuje princip „idealnog tipa“ koji mu služi kao komparativni model za ranije epohe. Međutim, autor je istovremeno i samokritičan prema svom metodološkom pristupu te ističe njegove dvije ključne mane:

  1. Stvaranje „idealnog tipa nacije“ za komparaciju na temelju današnjeg poimanja nije najbolja metoda koju bismo mogli zaželjeti, ali pruža dobar početni model za komparaciju koji se onda može korigirati ovisno o promatranim razdobljima.
  2. Za predmoderna razdoblja jednostavno nemamo dovoljno izvora o stavovima većine populacije (o običnim ljudima, ženama itd., uglavnom su nam sačuvani stavovi elita). Međutim, ističe Smith, nacionalizam je teško definirati i danas, a kamoli kada ga istražujemo u prošlosti – tj. budalasto je vjerovati da možemo doći do sigurnih odgovora na pitanja vezana uz nacije i nacionalizam u sadašnjosti, a kamoli u srednjemu vijeku ili antici. Konačno, izvori koje imamo o prošlim vremenima – ma koliko oskudni i limitirani bili – ipak nam nešto govore o prošlosti.

Ako iz Smithova teksta treba izvući jednu ključnu misao ona bi bila: odbacimo sve (perenijalisti) ili ništa (modernisti) pristup kod proučavanja nacionalnih i etničkih identiteta u prošlosti i pristupimo im na složeniji način – povijesni razvoj koji je doveo do nacija kakve danas poznajemo mnogo je složeniji od „nacije postoje oduvijek“ ili pak „nacije nastaju tek u 19. st.“, a sam povijesni razvoj pojedinih nacija varira od slučaja do slučaja.

 

Preporuke za čitanje:

Smith, Anthony D. „National Identities: Modern and Medieval?“ U Concepts of National Identity in the Middle Ages, ur. Simon Forde, Lesley Johnson, Alan V. Murray, 21 – 46. Leeds: Leeds Studies in English, University of Leeds, 1995.

Smith, Anthony D. „The problem of national identity: Ancient, medieval and modern?“ Ethnic and Racial Studies 17/3 (1994): 375 – 399.

Smith, Anthony D. The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Basil Blackwell, 1986.

Smith, Anthony D. The Nation in History: Historiographical Debates about Ethnicity and Nationalism. Hanover: University Press of New England, 2000.

Heršak, Emil. „Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations“ (prikaz knjige). Migracijske i etničke teme 4/4 (1988): 514 – 521. 

Facebook Comments
Filip Šimunjak