U okviru pojave petrarkizma i ljubavne lirike na istočnoj obali Jadrana, Dubrovnik je bio i ishodište i žarište – neprocjenjiv za stvaranje kasnije dubrovačke i dalmatinske renesansne književnosti.

Upravo su Dubrovčani Šišmund Menčetić i Džore Držić mogući “začinjavci” koje je Marulić spomenuo u predgovoru Judite. U kojoj mjeri najstarija dubrovačka lirika svjedoči o počecima procesa individualizacije, a u kojoj mjeri o snažnom duhu kolektivizma pisao je Tomislav Bogdan u jednoj od studija iz recentno objavljene knjige Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)


Reproduciranje političkog sustava moći u ljubavnoj lirici

Čitanje petrarkističke ljubavne lirike gdje se lik nesretno zaljubljenog muškarca izjednačavao s autorom te se stoga i moglo nagađati o povijesnom identitetu njegove gospoje, pokazalo se pogrešnim i prevaziđeno je. Naime, zbog fikcionalne naravi ljubavne lirike i stereotipnih uloga, ona rijetko poprima autobiografski značaj.

Primjerice, zanimljivo je čitanje Tomislava Bogdana koji je zaključio da su autori koji su u političkom poretku bili podređeni (pučani) uspostavljali i podređenog zaljubljenika u svojoj lirici te tako reproducirali postojeći sustav moći. Pučani postaju skloniji iskustvu neuzvraćene ljubavi u kojem je žena nedostupna i dominantna, a zaljubljenik depriviran.

S druge strane, vlastela producira konkurentske ljubavne diskurze u kojim se zaljubljenik mnogo više ovlašćuje. Ipak, kao što kaže Bogdan, ovakvo čitanje ne umanjuje “važnost književnih utjecaja za nastanak različitosti među autorskim poetikama”.

homage-to-a-poet(1)
Giorgone, Omaž pjesniku, početak 16. st.

Urbana kultura u lirici 

Kako ljubavna lirika odražava pojedinčev intimni život, teško je za očekivati odraze urbane kulture. Ipak,  grad se na različite načine upisuje u ljubavnu liriku. Na prvi pogled, jasno je da se radi o urbanom fenomenu, fenomenu visoke kulture i kulture pismenosti gdje su upravo ljubavne pjesme bile sredstvo uspostave jezika za govor o unutrašnjem životu. U takvim se težnjama očituju pojačani procesi individualizacije koji se javljaju u urbanom životu. I dok se karakteristike dubrovačke ljubavne lirike kao što su petrarkizam i srednjovjekovna semantika dvorske ljubavi mogu objasniti literarnim utjecajima, karakteristični oblici otvorenosti prema iskustvu zajednice rezultat su dubrovačke gradske kulture.

Upravo se gradska zajednica u većoj mjeri kod Menčetića, a u manjoj kod Držića, javlja kao proizvođač kratkih iskaza ili kao pozadina događaja. Javljaju se rituali poput pjevanog kola, koji su specifični za mediteranski gradski folklor ili elementi usmenoknjiževnih oblika poput zdravice, također specifični za gradsku kulturu.

Bogdan kaže kako je “književno stiliziranje udvaračkih gesti, ili pak sastavljanje čestitarskih, svadbenih i darovnih pjesama, u kojima se tematizira razmjena poklona između muškarca i žene, jednostavno odraz nemogućnosti autorske ljubavne lirike da se u maloj homogenoj gradskoj zajednici posve odvoji od intenzivnih društvenih i komunikacijskih odnosa”.

Primjerice, u Držićevoj pjesmi LVII:

Raju nam i svemu oj kralju jedini,

       Nepravdu tuj čemu ljubav mi učini?

Er da sam nevirnik glavom i svim dužan,

      Taj bi me sam krvnik žaleći bil tužan,

u trećem od ovih stihova javlja se “nevirnik”, i to ne u konfesionalnom već političkom smislu. Nevirnik ili infidelis ili rebellis bio je odmetnuti član zajednice, pojedinac koji je ugrozio njen poredak te ga je zbog tog najstrašnijeg zločina protiv svoje zajednice čekala smrtna kazna odsijecanjem glave (krvnik).

Iz ovih i drugih primjera koje navodi Bogdan vidi se kako je najstarijim predstavnicima dubrovačke lirike bila u početku strana introspektivnost Petrarkina Kanconjera. Njihove pjesme bile su retorički okrenute prema okolini i socijalnom kontekstu. Upravo će se taj aspekt izgubiti u kasnijoj dubrovačkoj lirici: naime za vrijeme Dinka Ranjine, procesi individualizacije već su dovršeni. Upravo srastanje dubrovačke ljubavne lirike s okolinom govori o povijesnom kontekstu zajednice u kojoj je nastala. Dubrovnik je krajem 15. stoljeća mala i homogena zajednica u kojoj društveni i politički ustroj nije bio pogodan za procese individualizacije.

Kaže Bogdan kako je odanost dubrovačkog stanovništva vlasti neuobičajena za ostale dalmatinske gradove te kako “čvrste političke strukture, živa proizvodnja mitologema, vrijednosti i identitetskih sklopova koji su bili posvećeni učvršćivanju aristokratske republike i konzerviranju postojećeg stanja (…) potiču u zajednici duh kolektivizma”. Stoga, između novog individualizma humanističkog razdoblja i municipalnog kolektivizma, nastaje najstarija dubrovačka ljubavna lirika.

Više o temi i ostalim studijama Tomislava Bogdana pročitajte u knjizi Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti (2017.)

Preporuka za čitanje

Tomislav Bogdan, Prva svitlos. Studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti, Zagreb: Matica hrvatska2017.