Suvremena interpretacija

Povijesni događaji, povijesni likovi i povijest sama redovito se instrumentaliziraju za svakodnevne potrebe. Za uspješnu uporabu potrebna je prikladna interpretacija koja će nečemu ili nekomu iz prošlosti dati značenje i funkciju. Jedan od društvenih fenomena Balkanskog poluotoka bila je hajdučija koja je opstala više stoljeća. U povijesnim udžbenicima južnoslavenskih naroda hajduci se prikazuju kao gerilci koji su se borili protiv Osmanskog Carstva, a čiji je glavni motiv bilo vjersko i nacionalno oslobođenje. Prema uvriježenom tumačenju, Turci su bili okupatori koji su uz to bili i muslimani. Shodno tomu hajduci se karakteriziraju kao borci protiv islama, svojevrsni križari, a islam je simbol jarma. Slijedom ove logike hajdučija je bila borba za slobodu. Hajduci su prema tome percipirani i kao proto-nacionalni preteče boraca za slobodu.

Ukoliko bi osnovni motiv hajdučkih napada zaista bila vjerska borba, tada bi oslobođenjem od Turaka bio ostvaren konačni cilj – pobjeda kršćanstva nad islamom. Turci su protjerani iz Dalmacije krajem 17. stoljeća, ali hajdučija tamo nije zamrla. Oni svoje bojevanje nastavljaju protiv kršćanskih vladara Mletačke Republike, Habsburške Monarhije, Francuskog Carstva te ponovno Habsburške Monarhije koja se 1867. preimenuje u Austro-Ugarsku.

Ako hajduci nisu bili borci protiv islama (kao što povijest pokazuje), koji je onda bio cilj njihove borbe? Oni nisu izdavali proglase ni razvijali svoju ideologiju u kojoj bi posve pojasnili svoju motivaciju. Zato o njihovu djelovanju saznajemo posredno preko policijskih i novinskih izvještaja te usmene predaje okamenjene u narodnim pjesmama.

Motiv borbe

Kontinuitet hajdučije neovisno o religijskom karakteru države i vladara pokazuje da hajdučka borba nije bila vjerski ni nacionalno motivirana. Mijenjale su se države, a napadi nisu jenjavali. Mete su bile bogati muslimani i kršćani. Shodno odabiru meta može se zaključiti da je hajdučka borba bila tzv. klasnog karaktera. Hajduci su bili i odmetnici od države jer su mnogi od njih bili dezerteri, bjegunci od vojnog roka.

Narod je jasno razlikovao hajduke i razbojnike. Krađa bez obzira na materijalno stanje žrtve je kriminal i lopovluk, dok je hajdučija pljačka isključivo bogatih pojedincima koji su svoj imetak ionako stekli eksploatacijom siromašnih te korištenjem svog povlaštenog statusa. Epske pjesme pjevane na guslama redovito su slavile hajdučke podvige.

Iako prostorno izmješteni te isključeni iz društvenih događanja, oni ostaju povezani sa zajednicom te ju ne napadaju. Običan narod osjeća nedaće svakodnevnoga težačkog života te poreza i davanja koje je ništa drugo nego ozakonjena krađa plodova njihova rada. Represivni državni sustav prisiljava ih na plaćanje. U suprotnom ih lišava imetka ili slobode.

Da motiv djelovanja nije uvijek bila materijalna dobit opisao je u svojim Mladim danima Dinko Šimunović. On piše kako je u drugoj polovici 19. stoljeća hajduk Radoje u Vrličkoj krajini ne samo pljačkao, već radio i materijalnu štetu (palež sijena i pojata) dvojici lihvara. Šimunović navodi da je to učinio da sirotinju osveti. Zanimljivo je da je spomenuta hajdučka družina prije ovakvih akcija palila svijeću u obližnjem manastiru Dragović. Dozvola hajducima da se prije akcije pomole u manastiru pokazuje da su i monasi vjerovali kako je njihova borba pravedna i Bogu ugodna.

Borba širom svijeta

Hajdučija nije bila samo balkanska specifičnost. Eric Hobsbawm u svojoj knjizi Social Bandits ukazuje da je ovakav oblik odmetništva bio raširen diljem svijeta. On društvene bandite smatra primitivnim klasnim borcima. Odbijanje služenja vojnog roka pokazuje da je borba bila usmjerena i protiv države, a ne samo povlaštene klase.

Hajdučija je dakle bila borba protiv države, vlasti, cijelog sustava! Ova praksa je stanje trajne pobune, napuštanja uobičajenog načina života. Život u ilegali, s onu stranu zakona onemogućuje bavljenje poljoprivredom i trgovinom. Hajducima je de facto zabranjen bilo kakav legalni oblik privređivanja te je jedino što ostaje pljačka. Borba protiv države i sustava može se karakterizirati kao anarhizam. Štoviše, hajdučki način djelovanja savršeno se uklapa u neke anarhističke misli.

Anarhizam kao prijedlog društvenog uređenja ima mnogo pravaca ovisno o načinu postizanja konačnog cilja. Jedan od njih je individualni anarhizam. Zaseban pravac anarhističke misli poznat pod nazivom ilegalizam koji se razvio u Francuskoj, Belgiji i Švicarskoj početkom 20. stoljeća kao nadogradnja misli o individualističkom anarhizmu. Ilegalisti su poticali kriminal (krađu i pljačku) kao način života. Ova misao svoje temelje pronalazi u filozofiji Maxa Stirnera i egoističkom anarhizmu. Osobna reklamacija (fr. reprise individuelle) je forma direktne akcije, čija je osnovna značajka pljačka bogatih od strane siromašnih. Ovaj način anarhističkog djelovanja je bio raširen početkom 20. stoljeća, posebno u Francuskoj gdje su djelovali Ravachol i Clement Duval. Oni su tvrdili da su takve pljačke etične.

Zaključak

Hajdučka borba ima neke elemente anarhističkog djelovanja zvanog ilegalizam. Njihovo djelovanje sastojalo se od eksproprijacija imovine bogatih. Hajduci su dakle bili samonikli pobunjenici protiv sustava koji su odmetništvom, odbijanjem vojnog roka te pljačkom kao individualnom reklamacijom, odbijali društveno-politički poredak koji je stoljećima ostajao isti iako su se države i vladari mijenjali. Danas se njihova borba prikazuje selektivno i iskrivljeno u svrhu romantičarskog prikaza prošlosti te se na taj način izostavlja bit njihove borbe, a to je san o pravednijem društveno-političkom uređenju.

Preporuke za čitanje:

Romolić, Tomislav. “Fenomen socijalnog banditizma”. Essehist 10/10 (2019): 116-122.

Pejić, Luka. “Pola stoljeća Hobsbawmove knjige ‘Bandits’ (1969)”.