Tihana Kušter

Vrućica, slabost, glavobolja, otečeni jezik, žeđ, drhtavica, povraćanje, otečeni limfni čvorovi i krvavi kašalj samo su neki od učestalih simptoma koji su se javljali kod oboljelih od bubonske kuge. Epidemija bubonske kuge obično je zahvaćala stanovništvo u uvjetima gladi, siromaštva, prenapučenosti i loših higijenskih prilika, a kod 60% oboljelih bila je – smrtonosna. 

Acral_gangrene_due_to_plague
Gangrena prstiju kod bubonske kuge

Poimanje bolesti, epidemija i medicine u ranom novom vijeku još uvijek se svodilo na izniman raskorak između teorije i prakse, filozofske medicine i stvarnog liječenja i sprječavanja raznih bolesti različitih osoba koje su svoj zanat stekli isključivo putem prakse bez formalnog obrazovanja. Filozofska medicina sve do 16. stoljeća slijedila je neupitne autoritete antičke medicine, prije svega Galena. Poimanje bolesti kao stanja u kojem organizam trpi od poremećenog balansa sokova ponajviše nije odgovaralo tretiranju zaraznih bolesti kao što su kuga, guba, boginje, sifilis i druge spolne bolesti. Način života tijekom ranog novog vijeka u mnogočemu je pridonosio podlijeganju ljudskog organizma i mnogim nezaraznim bolestima. Siromaštvo, glad te fizički uvjeti života kao što su težak rad, nepovoljna klima i nepovoljna staništa vjerojatno su najveći uzroci obolijevanja stanovništva još dodatno potencirani pomanjkanjem higijene i prenapučenošću životnog prostora. Prosječna životna dob u zapadnom je dijelu Europe iznosila oko trideset godina. Većina rođenih ljudi umrla je u svom ranom djetinjstvu. Također, broj liječnika, bez obzira radilo li se o formalno obrazovanim liječnicima fizicima ili pak kirurzima/ranarnicima, bio je neizmjerno nedostatan. Iako je broj fizika u najvećim gradovima Europe kao što je London, oko 1600. godine iznosio čak oko 50, u ostalim je područjima drugih pa i istih zemalja taj broj bio izrazito malen ili liječnika čak uopće nije ni bilo.

Iako su postojali obrazovani liječnici, oni su se rijeko izlagali samoj bolesti i bolesnicima. Kirurzi, koji su bili društveno nižeg statusa, obavljali su preglede i procjene bolesnih te su zajedno s djelatnicima hospitala, stražom i kopačima grobova bili oni koji su se u vrijeme epidemija stalno izlagali bolesti.

Paul_Fürst,_Der_Doctor_Schnabel_von_Rom_(coloured_version)
Doktor Schnabell iz sedamnaestostoljetnog Rima uz satiričnu pjesmu 

Prva epidemija koja se identificira kao kuga bila je tzv. Justinijanova kuga iz šestog stoljeća koja se  obliku bubonske kuge proširila iz Etiopije i Kine, a podaci o njoj poznati su nam iz pisanja Grgura iz Toursa. Iduću kugu, tzv. marsejsku kugu nazvanu po posljednjem velikom poprištu iz 1720. godine, u plućnom i bubonskom obliku prenijeli su 1347. godine Mongoli preko Crnog mora pri čemu je epidemija prema procjenama uzela oko trećine tada poznatog stanovništva te se od tada učestalo javljala svakih petnaest do dvadeset godina sve do osamnaestog stoljeća. Budući da su uzroci kuge bili nepoznati, uzrokom se smatrala zagađenost zraka koja je nastajala nepovoljnim rasporedom planeta ili pak isparavanjem truleži iz zemlje.

Obrambene mjere 

Stoga su se provodile razne obrambene mjere; paljenje vatre na raskrižjima zaraženog grada, dezinfekcija ljudi, odjeće i kuća pomoću raznih mirisa, baruta, octa i sumpora, korištenje maske u obliku ptičje glave s kljunom napunjenim raznim mirisima, prehrana na bazi češnjaka kuhanog u maslacu s kruhom… Kasnija istraživanja pokazala su kako su mjere ipak bile djelomično uspješne.

Naime, bacil kuge slabo je otporan na antiseptike, vrućinu ili direktnu sunčevu svjetlost. Specifični primjeri pokazuju raznovrsnost biljaka koje su se koristile za prevenciju. Primjerice, kolegij fizika tijekom epidemije u Cambridgeu 1665. godine savjetuje kako prevencija od kuge treba započeti molitvom i pokajanjem te zatim ukoliko je potrebno izlaziti na ulicu, uzimanjem duhana, rutvice ili siriša za žvakanje. Oko vrata je trebala biti obješena mješavina posebnih sastojaka prilagođenih i bogatima i siromašnima, a odjeća je trebala biti namirisana smrekovinom ili cedrovinom. Preporučala se i posebna kuhinja koja se kretala od dugotrajnog posta pa do uzimanja velikih količina češnjaka kuhanog u maslacu s kruhom. Osim spomenutih mjera, pojedinci su u kontaktu sa zaraženima morali nositi razna obilježja, a posebnim obilježjima bile su označavane i kuće preminulih.

Od tada se i počinje provoditi dublje zakapanje preminulih. Ponekad su pojedinci bili izlagani osudama kako su na određene načine zagađenjem zraka uzrokovali bolest te su zbog toga bili podvrgnuti raznim mučenjima. Posebno su tome tijekom srednjovjekovnog razdoblja bili podvrgnuti Židovi. I kršćanska i antička poganska tradicija uzroke je pronalazila u astrološkm zbivanjima tj. u nepovoljnim položajima planeta. U Bibliji se također pronalazila poveznica između pojave bolest u vrijeme rata, a ljudi su također počeli opažati kako hodočašća i trgovina također pogoduju širenju bolesti. Stoga se počinju uvoditi razna ograničenja kretanja,  a ubrzo se razvila ideja o karanteni koju se vrlo često pogrešno pripisuje Veneciji. Prva karantena uspostavljena je u Dubrovniku 1377. godine dok je u Veneciji ona uspostavljena tek početkom petnaestog stoljeća. Međutim, ipak je u ta četiri stoljeća većinom prevladavalo shvaćanje kako je bolest svojevrsna Božja kazna, što se izvodilo ne samo iz judeokršćanske tradicije već i iz dijela antičke. Homer u Ilijadi navodi kako je bolest iz osvete poslao Apolon. U Starom i Novom zavjetu kuga se javlja kao kazna za Davidovu neposlušnost, kao pošast u jednoj od Deset egipatskih zala, te kao jedno od četiri zala (pošasti, ratovi, potresi i glad)  koja će stići prije Posljednjeg suda.

V0029276 Quarantine area, during bubonic plague outbreak, Karachi, In
Karantena u indijskom gradu Karachi tijekom epidemije bubonske kuge 1897. 

Pogođene skupine 

Istraženi mikroprimjeri epidemija kuge u Veneciji između 1575. i 1577. godine, te 1630-1631. godine ne pokazuju nikakvu posebnost u pogađanju posebne dobne skupine, ali zato je potonja epidemija nešto više pogađala muškarce nego žene. Od istraživanih religijskih grupacija, najpogođeniji bili su Židovi, zatim fratri, a na najmanjem udaru bili su redovnici koji su ostajali zatvoreni unutar svojih samostanskih zajednici. Najmanje pogođeno nije bilo plemstvo već bogatije građanstvo, cittadini, a najveća smrtnost bila je kod najnižih i najsiromašnijih slojeva društva. Bubonska kuga smrtonosna je za oko 60% oboljelih dok plućna i septikemijska i danas ukoliko ostanu neliječene, ubijaju gotovo sve zaražene. Svakih 15-20 godina kad bi došlo do obnove stanovništva, stvorili bi se uvjeti za ponovnu epidemiju. Stoga je u razdoblju od spomenutih 400 godina, čovjek bio u gotovo stalnoj opasnosti, a kuga je i u mirnim razdobljima bila konstanta u svijesti čovjeka. Ukoliko je netko i preživio određen tip bolesti, mnogi su uz tu sreću bili primorani promatrati kako im u opetovanim poluendemičnim epidemijama umiru čitave obitelji.

Pietro_Negri_-_The_Madonna_Saves_Venice_from_the_Plague_of_1630_-_WGA16506
Pietro Negri, Gospa spašava Veneciju od kuge 1630., o. 1673. 

Nestanak opetovane opasnosti 

Kuga se redovito pojavljivala sve do devetnaestog stoljeća. Do nestanka ovih cikličkih epidemija u raznim je dijelovima svijeta došlo u različito vrijeme. Već do kraja sedamnaestog stoljeća kuga je nestala u Italiji, Engleskoj, Škotskoj, tijekom osamnaestog stoljeća u Francuskoj, Baltičkim zemljama i Rusiji, a tijekom devetnaestog stoljeća i na Balkanskom poluotoku. Razlozi povlačenja kuge višestruki su. Jedna od teorija jest teza Andrewa Applebya kako su prijenosnici štakori postali rezistentni ili gotovo imuni na bacil kuge te su time i onemogućili ponovne pojave epizootija i epidemija. Pa, ipak različitost u vremenu povlačenja na nekoliko različitih i čak geografski bliskih područja govori da su u ranijim razdobljima nestanka kuge postojali još neki dodatni čimbenici koji su utjecali na nestanak kuge u nekim gradovima. Dodatni čimbenici koji su u dužem vremenu utjecali na nestanak kuge u određenim područjima jesu svakako poboljšanje higijenskih uvjeta i karantena kao i druga striktnija ograničenja kretanja prilikom pojave opasnosti od kuge.

Xenopsylla_chepsis_(oriental_rat_flea)
Buha Xenopsylla cheopis zaslužna za širenje bubonske kuge

Posljednja kuga, tzv. honkonška izbila je 1874. godine, traje i širi se još i u današnje vrijeme, a upravo su u vrijeme te kuge 1894. godine Alexandre Yersin i Shibasaburo Kitasato, svaki zasebno otkrili bacil kuge, Bacterium pestis, naposljetku nazvan Yersinia pestis. Četiri godine kasnije Paul-Louis Simond otkrio je kako se bubonska kuga prenosi preko buhe sa zaraženih crnih štakora na čovjeka, a plućna kuga kapljicama sline s čovjeka na čovjeka.

Preporuka za čitanje:

Boeckl, Christine M., Images of Plague and Pestilence: Iconography and Iconology, Truman State University Press, 2000.

T. Buklijaš, Kuga: nastajanje identiteta bolesti, Hrvatska revija, god. 2, br. 2, Zagreb, 2002.

Sheldon J. Watts, Disease and Medicine in World History. New York and London: Routledge Taylor and Francis Group, 2003.

Evelyn Lord, «Black Horse of the Apocalypse and its Pale Rider» U: The Great Plague. A People’s History. Yale University Press, 2014. 

 

Facebook Comments