Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

Onoliko koliko se to može, objasnio je u kojoj je mjeri Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo participiralo u ratu, kako su funkcionirala i koegzistirala čak četiri različita tipa vojski koje su sudjelovale u ratu i tko su zapravo bili strahoviti Hrvati – nekome oni Drugi, pa i poimence sudionici tog gotovo svjetskog sukoba.

U godini obljetnice prekretničkog sukoba poznatog kao Tridesetogodišnji rat (1618.-1648.-2018.) intervjuirala sam kolegu doktoranda Filipa Hrena koji je u jesen 2017.  diplomirao s temom “Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu” te je za svoj rad bio nagrađen nagradom “Ferdo Šišić”

Filip Hren jedan je od nekolicine kolega koji su sa mnom završili diplomski istraživački studij Ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve tri godine visokog obrazovanja završio je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Iako zadovoljan fakultetom kojemu se i kasnije vratio, ono je na diplomskoj razini nudilo sva povijesna razdoblja kao usmjerenja – osim Ranog novog vijeka. Upravo je to bio razlog njegova upisa Filozofskog fakulteta, što je i rezultiralo našim upoznavanjem.  

IMG_2021
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Možeš li mi reći na početku, čime se trenutno baviš? Kakve si (ne)prilike osjetio nakon faksa? Tj. da gledamo pozitivno – koje si prilike uspio iskoristiti?

Od 2016. surađujem na projektu „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.” pod vodstvom prof. Alexandra Buczynskog na Hrvatskom institutu za povijest. Od 2017. kao suradnik pišem za znanstveno – popularni časopis Povijest.hr gdje većinom tematiziram vojnu povijest europskog srednjeg i novog vijeka. Od proljeća 2018. uključen sam u projekt Kravat pukovnije pod pokroviteljstvom Academie Cravatice i Turističke zajednice grada Zagreba. Iste godine započeo sam stručno osposobljavanje na HIP-u. U međuvremenu sam sudjelovao na međunarodnom studentskom skupu u Mostaru (2016.) te dvije međunarodne znanstvene konferencije u Zagrebu Juraj Rattkay i njegovo doba (1613.-1666.) i  Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes (2016. i 2018.). Posljednji u nizu je znanstveni kolokvij Sisačka bitka 1593.-2018. održan u Sisku povodom 425. godišnjice bitke. Također, dobitnik sam više stipendija Grada Zagreba i Republike Hrvatske. Krajem prošle godine upisao sam doktorski studij povijesti na HKS-u s temom sudjelovanja hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu pod mentorstvom prof. Alexandra Buczynskog. 

Za svoj diplomski rad „Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu“ nagrađen si nagradom „Ferdo Šišić“ za najbolji diplomski rad koju si 2018. podijelio s kolegicom Veronikom Novoselac. Kako si došao na ideju da se u diplomskom radu koji po bolonjskom sistemu zaista jest opsežniji istraživački rad, baviš Tridesetogodišnjim ratom?

Tako je, osvojio sam nagradu struke i ona mi je veliko priznanje za uloženi trud i predani rad, ali i poticaj za daljnja istraživanja. Svakako bih zahvalio svima koji su mi savjetima pomagali prilikom istraživanja, a posebno kolegi Damiru Staniću koji je rad predložio za nagradu. Također bih i ovim putem čestitao kolegici Novoselec na nagradi.

Do istraživanja Tridesetogodišnjeg rata sam došao prvenstveno jer me zanimala vojna povijest novog vijeka. Uz pomoć relevantne literature uvidio sam veliku ulogu koji u je Tridesetogodišnji rat imao na razvoj vojske i ratovanja, ali i gotovo legendarnu reputaciju hrvatskih vojnika koji su u njemu sudjelovali. S vremenom sam shvatio da je istraživanje hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu tema dostojna globalne pozornosti zbog jednog malenog, ali nezaobilaznog detalja u svakodnevnom životu barem u 20. i 21. st. Riječ je, naravno, o kravati. Kravata u današnjem obliku potječe od rupca kojeg su hrvatski konjanici nosili oko vrata u Tridesetogodišnjem ratu kako bi se zaštitili od dima pušaka i topova koji je vjerno pratio ratnike u 17. stoljeću i kasnije. Rubac se vjerojatno koristio i za podvezivanje rana, a preko francuskog dvora i Luja XIV. koji je u svojoj gardi imao i hrvatske konjanike, rubac je postao primarno modni dodatak i kao takav se proširio po svijetu. Na koncu, pojam kravata i dolazi od riječi Hrvat, odnosno njemačke inačice Crabatt, Krabatt ili francuske Cravatt.

Kolika je obrađenost ove teme u domaćoj historiografiji u usporedbi sa stranom? Koje si izvore koristio u istraživanju?

Najveći problem stvarao je manjak relevantne literature i nedostupnost izvora. U domaćoj historiografiji je 17. stoljeće, posebno njegova prva polovica, pomalo zanemareno. No, čak i kada se literatura sakupi, veliku prepreku čine izvori koji se nalaze u Beču i Grazu. Nije mi preostalo ništa drugo nego da „potegnem“ do Beča u potragu. Bilo kako bilo, rad u Beču je bio vrijedno iskustvo koje će mi u budućnosti zaista koristiti. Uz to, domaća historiografija koja tematizira Hrvate u Tridesetogodišnjem ratu svodi se otprilike na 200 stranica. Naime, postoje tek dva rada, članak Ivana K. Sakcinskog iz 1875. i knjiga Ernesta Bauera iz 1941. Stoga nije pretjerano reći da je ova tema u domaćim okvirima gotovo uopće nije obrađena, nego je obavljeno tek „sondiranje“. S druge strane, ponajviše germanska pa i anglosaksonska historiografija su posvetile Tridesetogodišnjem ratu nemjerljivo više pozornosti, iako spoznaje o angažmanu hrvatskih vojnika ne prelaze postojeće domaće okvire. Ne treba čuditi što je strana historiografija detaljnije istražila ovu problematiku jer je Tridesetogodišnji rat u europskom kontekstu svojevrsna prekretnica u političkom, vjerskom, vojnom pa čak i gospodarskom smislu. Valja istaknuti kako je to sukob do tada neviđenih razmjera koji je uvukao gotovo sve europske sile, a borbe su se vodile ne samo na Starom kontinentu nego i u nekim kolonijama. U njemačkom je narativu Tridesetogodišnji rat jedan od najvažniji, ali i najtragičnijih događaja u nacionalnoj povijesti. Nasuprot tome, rat se nikada nije primarno vodio u hrvatskim zemljama pa je slijedom toga vjerojatno „zaobiđen“ u domaćim istraživanjima.

U kojoj mjeri je obilježena obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata prošle godine?

Obljetnica početka Tridesetogodišnjeg rata obilježena je međunarodnim znanstvenim skupom Chronicles of Mercenaries, Legends and Stereotypes, održanim na Hrvatsko institutu za povijest u Zagrebu i dvjema izložbama „Tko su bili ti “strašni Hrvati”“ autora Damira Stanića u Hrvatskom državnom arhivu i „Mač, koplje i bure baruta“ autora Mislava Barića u Hrvatskom povijesnom muzeju. Sva tri događaja nastala su u suradnji HIP-a, HDA i HPM-a u sklopu projekta „Vojnički život i slike ratnika u hrvatskom pograničju od 16. stoljeća do 1918.”. Na znanstvenom skupu su izlagali eminentni europski povjesničari i vodeći stručnjaci za problematiku Tridesetogodišnjeg rata. Stoga mi je bila velika čast i privilegija održati izlaganje među spomenutim povjesničarima kao i sudjelovati u izradi sjajne izložbe „Tko su bili ti „strašni Hrvati““. Vjerujem da nije pretjerano tvrditi da je obljetnica obilježena na vrlo visokoj razini, uzevši u obzir da se Tridesetogodišnjim ratom gotovo nitko nije bavio više od pola stoljeća.

IMG_2014
Filip Hren na otvorenju izložbe Povratak u Vojnu krajinu, 16. travnja 2019. u Gradskom muzeju Varaždin

Vojna revolucija i 4 tipa vojski

Možeš li nam reći nešto više o radu – kakvo je bilo stanje u Vojnoj krajini početkom 17. stoljeća, neposredno pred početak rata?

Sklapanjem Žitvanskog mira 1606. konačno je zaustavljeno daljnje osmansko širenje i načelno je otpočelo mirnodopsko razdoblje. Međutim, mira nije bilo. Manji okršaji s Osmanlijama u vidu brzih napada, obostranih provala i pljački su nastavljeni. Takva vrsta sukoba koja zahtijeva manje vojne jedinice, kadre brzim napadima nanijeti štetu u historiografiji se naziva „mali rat“. Istanbul i Beč su prešutno tolerirali „mali rat“ na pograničnom području jer je on bio jedan oblik privrede koji ne tereti državnu blagajnu, a ni jedna ni druga strana nisu imale snage upustiti se u novi veliki ratni sukob.

Stanje u Vojnoj krajini, kao i u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije je bilo izuzetno složeno. U toj mjeri da ponekad niti suvremenicima, takoreći, nije bilo jasno koje stanovništvo i područja ulaze pod upravu civilnog dijela Hrvatske i Slavonije, a koje pod krajišku upravu. Danas u historiografiji postoji određeni konsenzus oko prostora pod civilnom i vojnom upravom, ali i dalje treba biti veoma oprezan. Veliki problem stvara činjenica da u 17. st. nema jasnog razgraničenja, odnosno teritorijalizacije i militarizacije Vojne krajine kao u 18. stoljeću. Uz to, tijekom Dugog rata (1593. – 1606.) prostor hrvatskih zemalja naseljava veliki broj vlaškog stanovništva uglavnom s prostora Bosanskog pašaluka. Time se povuklo pitanje jurisdikcije nad novonaseljenim stanovništvom između domaćih staleža i krajiške uprave pod nadzorom unutrašnjoaustrijskih staleža. Na koncu su pobjedu odnijeli unutrašnjoaustrijski staleži pa je tako domaće plemstvo nakon gubitka posjeda, uslijed osmanskih osvajanja, izgubilo ovlast nad nemalim brojem novog stanovništva.

IMG_2012
Sablje, 17. st., izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, Gradski muzej Varaždin

Koje su bile ključne razlike i sličnosti između hrvatskih vojnih postrojbi i stranih vojnih postrojbi u ostatku srednje i sjeverne Europe?

Krajem 15. st. u Europi je započelo višestoljetno razdoblje inovacija u ratovanju i modernizacija vojski koje se u literaturi naziva „vojna revolucija“. Tridesetogodišnji rat se smjestio negdje u sredinu tog procesa i zato je ključan za proučavanje vojne povijesti. Samim time komparacija sukobljenih snaga dobiva na još većoj važnosti. Razlike između hrvatskih i stranih europskih vojnih postrojbi postoje i mogu se promatrati iz više perspektiva. U Europi prevladavaju plaćenici i upravo za vrijeme Tridesetogodišnjeg rata plaćeničke vojske doživljavaju svoj vrhunac nakon čega postupno nestaju u tom obliku. Na primjer, carski general Albrecht von Wallenstein (1583. – 1634.) postao je utjelovljenjem i simbolom plaćenika te je kao takav do danas upamćen kao jedna od ključnih osoba Tridesetogodišnjeg rata. Plaćeničke vojske djeluju prema jednostavnom obrascu. Obeća im se određena svota novca i oni ratuju od proljeća do početka zime nakon čega se uglavnom vraćaju kući. Za svakoga tko se nalazio u blizini te vojske bilo  je bolje da je obećana svota na kraju i plaćena.

U Hrvatsko i Slavoniji egzistiraju 4 tipa vojski, od kojih su 2 tipa, najblaže rečeno, zastarjela i neučinkovita. To su banderijalna ili banska te insurekcijska vojska. Oba su modela tradicionalna srednjovjekovna i kao takva uglavnom neučinkovita u 17. st. Tu je još i plaćenička vojska domaćih velikaša ustrojena slično kao i drugi europski plaćenici te vojska Vojne krajine koja je u mnogome specifična i u ovome razdoblju neistražena. Ono što ju svakako razlikuje jest činjenica da na poziv vladara krajišnici u svega nekoliko sati moraju biti pripravni za sukob. Uostalom, to je i bila glavna zadaća krajišnika koji su pod uvjetom stalne pripravnosti naseljeni i oslobođeni poreza.

46fe8141-d6de-40c0-9641-53f7c9789ee6
Pješački oklop, 17. st., Izložba “Povratak u Vojnu krajinu”, GMV

Muževi i Hrvati

Tko je od hrvatsko-slavonskih plemića sudjelovao u ratu i koje ljudstvo je činilo njihovu vojsku?

Teško je sa sigurnošću govoriti o pojedinačnim imenima svih plemenitaša, ali za neke pouzdano znamo da su u jednom ili više navrata sudjelovali u Tridesetogodišnjem ratu. Tada najmoćnija hrvatsko-slavonska velikaška obitelj Zrinski dala je čak trojicu svojih pripadnika. Prvo ban Juraj Zrinski (1598. – 1626.), a zatim i njegovi sinovi, budući banovi Nikola (1620. 1664.) i Petar (1621. – 1671.). Veoma su zanimljivi Petar Keglević (1603. – 1665.) i Juraj Rattkay (1612. – 1666.) koji su zapisali svoja iskustva u Tridesetogodišnjem ratu. Po svoj prilici Zrinski i Keglević su okupili plaćeničku vojsku po ustaljenom europskom modelu uz dio vojnika koji su otprije bili njihovi podložnici pa su na neki način bili obvezni služiti. Ban Nikola Frankopan Tržački je predvodio banderijalnu vojsku od 500 – 600 ljudi koja je u zimi 1620./1621. osvojila utvrdu Greben (kraj Varaždina) što je do sada jedina poznata epizoda o Tridesetogodišnjem ratu na prostoru hrvatskih zemalja. Ističe se ovdje i ban Ivan Drašković (1603. – 1692.) koji je 1646. zapovijedao insurekcijskom vojskom. Nju čini stanovništvo pozvano na oružje u slučaju najveće opasnosti. Poznato je da su i neki drugi plemići i velikaši sudjelovali u ratu, ali nova istraživanja bi mogla otkriti zasada nepoznata imena.

Tko su zapravo bili slavni Hrvati u Tridesetogodišnjem ratu?

Hrvati su prvenstveno bili laki konjanici u carskoj, a zatim i ostalim europskim vojskama. Važno je naglasiti kako pojam Hrvat nije nužno imao etnička obilježja. Naime, kada su se početkom rata pojavili prvi vojnici s područja hrvatskih zemalja, sa sobom su donijeli način odijevanja neuobičajen za srednju pa i zapadnu Europu, ali važniji od toga je bio njihov specifičan način ratovanja koji je karakterističan za rubna područja zemalja koje su graničile s Osmanskim Carstvom. Konkretno, takav način ratovanja je podrazumijevao manje i veoma pokretne tj. brze odrede koji neprijatelja napadaju iznenada i remete neprijateljsku pozadinu i logistiku. Jednostavnije rečeno, „mali rat“ je bio njihova svakodnevica na granici s Osmanlijama što su vrlo uspješno primijenili u Tridesetogodišnjem ratu. Slijedom toga, pojam Hrvat je tijekom rata postao sinonim za lakog konjanika koji ratuje na takav način. Među Hrvatima nalazimo Mađare, Poljake, Nijemce i dr.

Praksa je u Tridesetogodišnjem ratu pokazala da su Hrvati sudjelovali u gotovo svim vrstama sukoba. Pronalazimo ih u situacijama gdje osiguravaju nesmetan prolazak glavnine vojske, istražuju područje gdje glavnina vojske tek mora proći ili „čuvaju leđa“ vojsci od eventualnih napada, ali jednako tako sudjeluju u velikim bitkama poput Bijele gore 1620., Breitenfelda 1631., Lützena 1632., Nördlingena 1634. itd.

FILIP HREN: Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu 1
Ilustracija hrvatskog konjanika

“puščana tanad ništa im ne može”

O Hrvatima u Tridesetogodišnjem ratu stvorena je prilično specifična slika. Kako je ona stvarana i kakve se sve predodžbe javljaju?

Slika o Hrvatima se do danas podosta promijenila pa tako oni nisu više bezdušni kanibali koji jedu djecu i oskvrnjuju sve raspoložive djevice u Njemačkoj kako su to vrijedno nastojali prikazati suvremenici i stari pisci. Možemo reći da je slika o Hrvatima veoma slojevita. Pojednostavljeno, od kraja rata do današnjih dana, Hrvati su u kontekstu Tridesetogodišnjeg rata egzotika i to je nešto od čega je nemoguće pobjeći. Spomenuo sam kako su samom svojom pojavom i djelovanjem u ratu ostavili snažan dojam u Europi i kao takvi su sjajno poslužili kasnijim autorima da na račun Hrvata iznose svoje vlastite vjerske i političke ideje. Egzotični i nepoznati Hrvati sjajno su poslužili u propagandne svrhe. Upravo u 17. stoljeću bujaju razni (ilustrirani) letci kojima se masovno žele slati određene poruke. Javljaju se i brošure, poput one Philla Vincenta iz 1638. koja govori o strahotama Tridesetogodišnjeg rata. Od svih vojnika, jedino su famozni Hrvati imenovani i prikazani kako objeduju nevinu djecu. Među ostalim autorima se ističe jedan od najvećih njemačkih književnika Friedricha Schillera. Njegove su drame ključne u oblikovanju nacionalne svijesti o Tridesetogodišnjem ratu pri čemu su Hrvati demonizirani do krajnjih granica. Svakako treba naglasiti kako hrvatski vojnici nisu bili ništa okrutniji od bilo kojih drugih vojnika pa i civila tijekom Tridesetogodišnjeg rata. Međutim, idealno su poslužili kao Drugi kako bi se Nijemcima poslala poruka o jedinstvu i zajedničkim vrijednostima. Postoji i druga strana priče koja potječe od pojedinih vojnika koji su se sukobili s Hrvatima na bojnom polju. Oni ih vide kao „đavolsko pleme“, ali im pristupaju s dozom strahopoštovanja, vjerujući kako im niti „puščana tanad ništa ne može“. Potonje bi se moglo objasniti brzim napadom lake konjice Hrvata pri čemu ih protivnici zapravo nisu uspjeli pogoditi. Za sada, doduše, nema nikakvih dokaza da je tomu zaista bilo tako, ali nije teško zamisliti da se vlastita nesposobnost maskira u protivničku neranjivost. Valja još upozoriti na navodni natpis na jednoj od njemačkih katedrala koji vjernicima poručuje da se čuvaju kuge, gladi i Hrvata. Naime, takav natpis do sada nije pronađen, a postoje ozbiljne indicije da se radi o protuhrvatskoj propagandi koja se vodila prije i tijekom Domovinskog rata.

I na kraju, do kojih novih zaključaka si stigao prilikom svog istraživanja?

Prije početka istraživanja u skromnoj literaturi je prevladavalo mišljenje da Hrvatska i Slavonija nisu uopće participirale u Tridesetogodišnjem ratu nego su samo vojnici koji su se na europskim ratištima borili za habsburške interese. Ili interese onoga tko je platio više i na vrijeme. To, naravno, nije pogrešno, ali je nepotpuno. Naime u istraživanju sam ukazao na razdoblja Tridesetogodišnjeg rata u kojima je Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bilo ugroženo od Erdeljskih kneževa koji su tada bili više no respektabilan protivnik bečkom dvoru. Također,hrvatske vojnike se apriori prihvaćalo kao Hrvate jedinstvenih karakteristika. Tome ipak nije baš tako. Naveo sam već postojanje 4 tipova vojske koje su svaka na svoj način i u svoje vrijeme participirale u ratu.

Vjerojatno najvažniji zaključak jest taj da nakon provedenog istraživanja imam puno više pitanja nego odgovora i, dakako, radujem se novim istraživanjima.

Preporuka za čitanje:

Filip Hren, Hrvatski staleži i Vojna krajina u Tridesetogodišnjem ratu, 2017.

Facebook Comments