Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

Kada je u pitanju dobro poznati frankapanski mit o rimskom podrijetlu, mit temeljem kojeg su se knezovi Krčki počeli nazivati Frankapanima, povjesničari su se uglavnom manje bavili mitom, a više potragom za stvarnim podrijetlom knezova Krčkih. Sam frankapanski mit o antičkom podrijetlu tumačio se vrlo jednostavno, kao izraz tada raširene “humanističke mode” – bez postavljanja pitanja o konkretnoj funkciji tog mita.

U izvornom znanstvenom radu iz 2016., “Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom podrijetlu”, Luka Špoljarić istražio je sam mit i interpretirao zašto je, kada i u kojem kontekstu mit nastao te u koje se svrhe nastavio koristiti u narednim generacijama knezova Krčkih tj. Frankapana.

IMG_7347
“Oproštaj” – spomenik Zrinskima u Čakovcu prikazuje odlazak Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Beč

Špoljarić je podsjetio kako je antika od 12. stoljeća za talijanske komune imala političku legitimacijsku funkciju, a pretvorbom humanizma u dominantni pokret upravo su mitovi o antičkom podrijetlu postali izuzetno rašireni. Kod dalmatinskih komuna poput Splita desila se slična mitizacija, a i Dubrovačka Republika je razvijala vlastiti mit o antičkom podrijetlu. Međutim, kod hrvatskih je plemića situacija bila bitno drugačija. Osim pozivanjem na sjedišta vlasti, identitet su razvijali pozivanjem na podrijetlo od starih hrvatskih rodova. 

Počeci frankapanskog mita

Špoljarić izričito navodi kako je frankapanski mit usvojen tj. prvi puta se javlja za razdoblja Nikole IV. Krčkog (o.1360.-1432.) koji je svoj položaj učvršćivao bračnim vezama, a 1426. godine postao je i banom.

Grb_Frana_Krste_Frankopana_zg_katedrala_210209
Grb Frana Krste Frankopana u zagrebačkoj katedrali (CC Roberta F.)

Prvi je o korištenju imena Frankapan pisao 1481. godine mletački upravitelj Antonio Vinciguerra koji je u izvještaju naveo kako je za frankapansko ime zaslužan papa Martin V. Papa je prema tom izvještaju Nikoli kazao kako je pročitao da su braća Frangipani ,“od stare rimske krvi” i od “roda sv. Grgura”, došli na Krk te kako upravo knezovi Krčki potječu od te braće. Tom je prilikom Nikoli podario i grb s dva lava koja lome kruh (lat. frangere panem). Međutim, Špoljarić tvrdi kako ova verzija usvajanja mita, verzija iz izvještaja koji je u trenutku pisanja trebao imati promletačku legitimacijsku svrhu, ne može biti točna budući da su knezovi Krčki u trenutku spomenutog posjeta Rimu, već nekoliko godina koristili naslov “de Frang(i)panibus”. Dapače, Špoljarić najraniju ispravu s tim naslovom smješta u 1422. godinu, osam godina prije hodočašća u Rim.

Iako Špoljarić nije mogao posve činjenično dokučiti kako je nastala ideja o pozivanju na podrijetlo od antičke obitelji Frangipani, početke ovog mita vezao je uz diplomatsku misiju u Italiju koja je provedena zbog mletačkog embarga na trgovanje talijanskih trgovaca u Senju. Naime, do prve upotrebe spomenutog naslova došlo je tek nekoliko mjeseci nakon povratka Nikolinog poslanika iz Italije. Upravo je u Italiji Nikolin poslanik putovao zajedno s ankonskim i firentinskim poslanikom što govori o njegovim tijesnim vezama s talijanskim diplomatima. Špoljarić pretpostavlja kako je začetnik ideje o antičkom podrijetlu bio upravo neidentificirani Nikolin poslanik za kojeg pretpostavlja kako je vjerojatno imao potrebno znanje o povijesti i važnosti antike u talijanskoj diplomaciji – znanje koje je svakako bilo preduvjet za ideju o antičkom podrijetlu.

Crkva_Gospe_Trsatske_1
Grob Nikole VI. Frankapana (CC Roberta F.)

Funkcija frankapanskog mita

Pozivanje na staru rimsku krv i sv. Grgura Velikog, davala je knezovima Krčkim, kako kaže Špoljarić “antički pedigree” i vjerski prestiž. Kako se radilo o pozivanju na podrijetlo od rimske obitelji, mit vjerojatno nije imao legitimacijsku ulogu na prostoru starog Hrvatskog Kraljevstva. Jednako tako, za razliku od spomenutih pozivanja na podrijetlo od starih hrvatskih rodova, mit o rimskom podrijetlu na prostoru Kraljevstva ipak nije bio diskreditirajuć. Naime, kako kaže Špoljarić, radilo se o dalekoj prošlosti i maglovitim počecima.

Budući da su se Luksemburgovci na rimsko-trojansko podrijetlo pozivali još od cara Karla IV., vrlo je moguće kako su se knezovi Krčki stvaranjem takvog mita željeli približiti upravo kralju Žigmundu i funkciji  na koju su pretendirali i koju su uspjeli steći četiri godine kasnije (Nikola IV. – hrvatski ban). Međutim, za razliku od primjerice knezova Celjskih i Gorjanskih koji nisu razvili sličan mit, Špoljarić usvajanje mita tumači i u kontekstu dubokih veza između knezova Krčkih i talijanskog poluotoka gdje su upravo u idućim godinama Nikolini nasljednici uglavnom i koristili novostvorenu legitimaciju.

Više o funkciji frankapanskog mita u razdoblju Nikolinih nasljednika, Stjepana II. Frankapana Modruškog kojeg naziva i hrvatskim renesansnim princem, te Bernardina Frankapana Modruškog u kontekstu protuturske diplomacije, pročitajte u opsežnom radu “Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom podrijetlu”. Osim toga, Špoljarić u radu govori i o Ivanu Karloviću “Torkvatu” te interpretira njegovo pozivanje na antičko podrijetlo od rimskih Manlija Torkvata.

Preporuka za čitanje

Luka Špoljarić, “Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom podrijetlu” U: Modruški zbornik, 9-10, 2016. 

Facebook Comments