Bernardin Frankapan, predstavnik hrvatskih staleža, prije 500 godina održao je poznati ‘Govor za Hrvatsku’ kojim je Europu pozvao u pomoć ‘osamljenom’ i ‘zanemarenom’ kraljevstvu, dočaravajući svojim pažljivo odabranim riječima tmurno stanje Hrvatskog Kraljevstva u zoru ranonovovjekovlja.

Novo kritičko izdanje

Osmanska ekspanzija na prostor Hrvatskog Kraljevstva krajem 15. i početkom 16. stoljeća bila je povod velikim previranjima i egzistencijalnoj nesigurnosti. Prije točno 500 godina jedan od najistaknutijih pripadnika hrvatskog plemstva – Bernardin Frankapan[1]ovjekovječio je patnje hrvatskog naroda i Kraljevstva u govoru održanom pred njemačkim staležima okupljenima u Nürnbergu.

Njegov Govor za Hrvatsku, ma koliko kratak bio, sadrži mnoštvo informacija o ondašnjim prilikama koje autori novog kritičkog izdanja[2] – Ivan Jurković i Violeta Moretti – pažljivo seciraju i prezentiraju čitatelju, pritom na intrigantan način povezujući Bernardinove riječi s općim stanjem Hrvatske i Europe u zoru ranonovovjekovlja i godinama koje su prethodile povijesnom usponu Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje.

Pročitajte i: Mit o rimskom podrijetlu obitelji Frankopan

Frankapan i Hrvatska u nezavidnoj situaciji

Za shvaćanje okolnosti u kojima je Bernardinov govor izrečen ponajprije je potrebno razumjeti situaciju u kojoj se Hrvatsko Kraljevstvo našlo krajem 15. stoljeća. Iako su pojedini vladari – ponajprije Sigismund Luksemburški i Matija(š) Korvin – ulagali napore u formiranje obrambenog pojasa Ugarskog Kraljevstva, kao ‘tampon zone’ u neposrednom susjedstvu naspram sultanovih posjeda, osmanski napadi nisu mogli biti zaustavljeni na dulje vrijeme.

Manjak prirodnih prepreka u vidu velikih rijeka – kao što su Sava i Dunav – te nepovoljan geostrateški položaj Hrvatske koja je zbog osmanskog ‘klina’ u Bosni (nakon pada 1463.) u obrambenom smislu bila odvojena cjelina, činili su hrvatski prostor posebno ranjivim na osmanske osvajačke i pljačkaške upade.

Iako su nepristupačan planinski teren i guste šume u jednu ruku pomagali obrani, u drugu su – kao što ističe i sam Frankapan u svome govoru – omogućavali neprijatelju da se skriva te neprimijećeno iznenada napada sela i gradove, nanoseći znatnu materijalnu i psihološku štetu. Slabost obrane, koja na hrvatskom prostoru nije funkcionirala jednako dobro kao na ostatku ugarskog pograničja, osim iznesenim čimbenicima najviše je dugovala i konstantnom nedostatku novca – karakteristici koja će, kao što nam je poznato, ostati obilježje protuosmanske obrane i tijekom kasnije vladavine Habsburgovaca.

Riječi Bernardina Frankopana, izrečene 19. studenoga 1522. u prvom od tri govora pred njemačkim staležima, bile su stoga riječi tek jednog od mnoštva hrvatskih plemića koji su u osmanskim napadima pretrpjeli značajnu štetu (a da i ne spominjemo one koji su zauvijek otjerani sa svojih ‘ognjišta’).

Osmanska prisutnost pretvorila je tako plemićki stalež u de facto profesionalne vojnike koji su od mladosti do smrti aktivno ratovali, a za financiranje ove egzistencijalne borbe nisu birali sredstva – molbe i pozivi u pomoć, brakovi, zamjene dobara, pa čak i nezakonita preuzimanja ili otimanja posjeda itd. Ukratko, nije se prezalo ni pred čim u borbi za opstanak. Iako bi se takva situacija mogla opisati kao ‘feudalna anarhija’, autori ipak – s pravom – zaključuju kako se prije svega radilo o ‘domišljanju opstanka’ u svijetu u kojem su jedine opcije bile ‘borba ili smrt’.

'Ostatci ostataka Hrvatskog Kraljevstva' na karti iz 1593. godine (autor Gerard de Jode).
‘Ostatci ostataka Hrvatskog Kraljevstva’ na karti iz 1593. godine (autor Gerard de Jode).

Kobno ‘ljeto Gospodnje 1522.’

I dok je Frankapanu tijekom vremena turski neprijatelj preko 100 tvrđava, kaštela i gradova, što razorio, što oduzeo i već su svi opustjeli, godina u kojoj je izrekao svoj poznati govor bila je doista godina u kojoj je Hrvatskoj više nego ikada trebala pomoć. Naime, godinu dana ranije pod naletom novoga i ambicioznog sultana Sulejmana I. pao je Beograd, tzv. ključ Ugarskog Kraljevstva.

U mjesecima koji su prethodili Bernardinovom odlasku u Nürnberg pali su Skradin i ‘kruna Hrvatskog Kraljevstva’ – grad Knin. Sredinom godine Osmanlije su opsjele i važnu kršćansku otočnu-tvrđavu na Rodu (Rodosu). Iako su Ivanovci i drugi branitelji odolijevali mjesecima, u konačnici su – nekoliko dana prije Božića i tijekom trajanja zasjedanja njemačkih staleža – i oni pokleknuli. Osmanska država na čelu s ambicioznim mladim Sulejmanom izgledala je moćnije nego ikada prije, a zauzimanje Beograda bilo je najava smjera u kojem će se u idućim godinama obrušiti moćna sultanova vojska.

U takvim okolnostima, na čelu hrvatskog poslanstva Bernardin Frankapan uputio se u kolovozu na jesensko zasjedanje Njemačkog državnog sabora u udaljenom Nürnbergu. Pošto je dogovorio planove s papinskim i ugarskim poslanstvom, 19. je studenoga pred poslanicima održao prvi i najopširniji od tri govora.

Analiza govora

Otisnuti Govor sadrži svega osam stranica, a sastoji se od pet cjelina, odnosno četiri teksta – na početku se nalazi poslanica papi Hadrijanu VI., nakon čega slijede tri Frankapanova govora koja je održao u studenom i prosincu u Nürnbergu te konačno popis uglednijih svjedoka koji su nazočili njegovim govorima. Zanimljivo je da su sam tekst i naslovna stranica praktički nedekorirani, što autori – opravdano i argumentirano – povezuju s pretpostavkom da je Frankapan nauštrb atraktivnog izgleda povećao nakladu u želji da njegova poruka o patnjama Hrvatskog Kraljevstva dospije do što većeg broja ljudi.

Frankapan - Govor za Hrvatsku - Oratio pro Croatia
‘Oratio pro Croatia’ – novo kritičko izdanje povodom 500. godišnjice održavanja ‘Govora za Hrvatsku’.

Bernardin je uspješno povukao paralela između tzv. općih mjesta (loci communes ili topoi) koja su tipična za sva djela protuturske tematike i konkretnih primjera koje je on – kao ratnik i posjednik na kršćanskom pograničju – vrlo dobro mogao prenijeti iz prve ruke. Govor za Hrvatsku tako daje sliku Turaka kao osvajača, neprijatelja, zvijeri i barbara (itd.) koji su surovi, nemilosrdni, okrutni, divlji i bezbožni (itd.), a i sam je Bernardin sve navedeno osjetio na vlastitoj koži.

Opisujući patnje Hrvatske koja već generacijama stoji kao štit i vrata kršćanstva, pažljivim odabirom riječi Bernardin se dokazao kao vrstan govornik koji je znao kako dokazati svoje tvrdnje te se dopasti i ganuti svoje slušatelje, odnosno čitatelje. No njegove riječi nisu trebale samo ganuti, već je opisujući turske zločine i propadanje vlastitog naroda odaslao i jasno upozorenje njemačkim staležima – ono što na račun cijeloga kršćanstva danas trpi Hrvatska sutra može dočekati i njihove zemlje, naročito Kranjsku, Korušku, Istru, Furlaniju i Italiju. Jer ne dođe li Hrvatskoj njihova pomoć izgledna su samo dva ishoda: ili će se čitava Hrvatska podložiti Turcima ili mora napustiti svoja selišta i proseći se razbježati po kršćanskim gradovima.

U svakom zlu nešto dobro…

Nemogućnost ugarske prijestolnice da financira učinkovitu obranu s jedne je strane slabila Hrvatsku, ali je s druge potaknula i poseban društveni razvoj i jačanje samosvijesti hrvatskog plemstva. Naime, hrvatskom je plemstvu dopuštena samostalna diplomatska aktivnost s ciljem pribavljanja sredstava za obranu. Osim što je ovakva politika s vremenom dovela do za hrvatsku povijest važne odluke o odabiru Ferdinanda Habsburškog za kralja (zbog njegove pomoći u obrani), ujedno je dovela i do jačanja svijesti o samobitnosti, samoodređenosti i samostalnosti Kraljevstva (33) koje tada sve više djeluje neovisno od Ugarske.

Urušavanje države pod naletima osmanskih napada tako je otvaralo i nove obzore zahvaljujući plemićima koji su svakodnevno – poput Franakapana – na europskim dvorovima i staleškim zasjedanjima nastupali kao predstavnici samostalnog, zanemarenog i osamljenog kraljevstva koje vapi za pomoć u borbi za vlastiti opstanak i obranu kršćanske Europe.

Umjesto zaključka

Iako Oratio pro Croatia nije polučio željeni učinak te su Frankapanovi vapaji za pomoć na koncu bili uzaludni, ovaj govor ipak s pravom zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Na prvu tek još jedan u nizu protuturskih govora pred europskim vladarima i staležima, pažljivom raščlambom dobiva potpuno nove obzore i dimenzije te postaje prvoklasan izvor koji govori o jednom od najdinamičnijih razdoblja naše povijesti – razdoblja u kojem se Hrvatska sama morala pobrinuti za svoj opstanak i u kojemu je samosvijest hrvatskog plemstva dosegla vrhunac. Frankapanove riječi – odjekujući antičke Horacijeve misli – također svjedoče o njegovoj učenosti i diplomatskoj vještini, prenoseći sve do danas važnu poruku: I o tvojoj se kući radi kad gori susjedov zid.

 

Reference:

[1] Članovi obitelji kroz povijest su se različito potpisivali (Frankapan, Frangepan, Frankopan itd). U akademskim krugovima zadnjih je godina nešto češći oblik Frankapani (s obzirom na etimologiju prezimena), dok je u javnom govoru još uvijek daleko zastupljeniji oblik Frankopani.

[2] Nova studija izdana je povodom 500. godišnjice govora i uz tek manje izmjene u odnosu na ranije (prvo potpuno) kritičko izdanje iz 2010. godine; usp. Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku (1522.), studiju, prijepis i prijevod prir. Ivan Jurković – Violeta Moretti, Katedra Čakavskog sabora Modruše, Modruš 2010.

Preporuke za čitanje:

Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku – 500. obljetnica, prev. i prir. Ivan Jurković, Violeta Moretti (Zagreb: Školska knjiga, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Katedra Čakavskog sabora Modruše, 2022).

Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku (1522.), prev. i prir. Ivan Jurković, Violeta Moretti (Modruš: Katedra Čakavskog sabora Modruše, 2010).

Vedran Gligo, ur., Govori protiv Turaka (Split: Logos, 1983).

Luka Špoljarić, „Illyrian Trojans in a Turkish Storm: Croatian Renaissance Lords and the Politics of Dynastic Origin Myths,“ u Portraying the Prince in the Renaissance: The Humanist Depiction of Rulers in Historiographical and Biographical Texts, ur. Patrick Baker, Ronny Kaiser, MikePriesterjahn, Johannes Helmrath (Berlin: De Gruyter, 2016): str. 121-156.

 

*Dijelovi teksta preuzeti su iz prikaza knjige koji će biti objavljen u idućem broju časopisa ‘Vjesnik istarskog arhiva’.