Gabrijela Baričić, kustosica u Muzeju Slavonije u našem je razgovoru detaljno pričala o istraživanju djece, žrtava rata u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu. U istraživanju “Djeca, žrtve Domovinskog rata u Slavonskom Brodu” Gabrijela Baričić koristila je između ostalog i metodu oralne historije.
U radu su korištena usmena svjedočanstva osamero nasumično izabranih kazivača koji su zadovoljavali dva kriterija: dobni kriterij (da su 1992. bili djeca do 17 godina starosti) i boravišni kriterij (da su tijekom rata živjeli i polazili školu u Slavonskom Brodu). Osim toga, razgovor je obavljen i s dvoje profesora. Za potrebe ovog članka, prenijet će se samo neka od svjedočanstava. Zapise s intervjua ustupila je Gabrijela Baričić.
Crtice
„Tek kad je gorila ta vikendica iza nas, tu noć, u Bosni se vidi crtica, koja gori stalno, na raznim mjestima. Tek kad sam vidjela kako gori vikendica, u trenutku sam shvatila, okrenila se prema Bosni koju gledam mjesecima, da te crtice, ta crtica, da je to cijelo selo. To mi je bio horor. Onda sam shvatila da je crtica selo i da je crticâ mnogo. To je bilo otkriće zato što smo doslovno to gledali mjesecima.“
Sjećanje D.B. (1979.) na ljeto 1992. kada je boravila u vikendici na brdu iznad Bartolovaca.
Početak
D. S. (1977.): „U ljeto 1991. sjećam se da nisam smio samo tako lako na Poloj, mama me nije puštala. Zbor u Bosanskom Brodu na koji sam volio ići više nisam mogao. Na jesen su most preko Save počeli svako malo zatvarati.“
LJ. B. (1982.): „Pa već su polako počele priče, osjetilo se da se nešta događa. Neku nervozu kod roditelja. Osjećalo se da se otuđuje sve.“
A. S. (1979.): „Došli su prvo u stan popisivati tko je kakve nacionalnosti, pa su poslali zahtjeve za vojsku muškarcima. Onda su nam rekli da moramo svaki puta kad čujemo sirene otići u podrum.“
Ima li rata prije rata?
D.B. (1979.): “Išla sam u peti razred. Prva stvar koje se sjećam u vezi rata bilo je ubojstvo rumunjskih državnika Ceausescua i njegove žene i to je bilo, mislila sam da je to film. To je bila 1989. Mislila sam da je to film i prvi put sam shvatila da dnevnik, ono što tata gleda, ima veze sa stvarnosti i tu cijelu noć sam plakala jer mi je rekao da ratovi oduvijek traju. Ja sam bila u uvjerenju, bio je Drugi svjetski rat i to je gotovo, sve ono što su nas u školi učili. Ja sam bila u pionirima, to mi je bilo krasno i divno, tamo smo nastupali i pjevali. To mi je bilo prvo suočenje s ratom i bilo mi je užasno. Skupa s prijateljima iz razreda gledali smo di je Rumunjska i koliko je to zapravo blizu Jugoslaviji. Onda su oni slali neku pomoć, mi igračke. I to je bio prvi stres za nas, to da rat još postoji. (…) Tada sam nekako počela pratiti. Osjećala sam se nesigurno. Ako rat postoji negdje blizu i ako mi šaljemo pomoć tamo gladnoj i jadnoj djeci jer smo ih tako vidjeli, onda smo to svi počeli pratiti oko nas. Bez obzira što smo djeca, pratili smo mi to. Mislim pričalo se da se država raspada, a u školi smo učili da je Jugoslavija jedinstvena, da je to bajka. Roditelji kod kuće ništa ne komentiraju. Kad je Hrvatska postala samostalna, zapravo nismo znali šta se to sad zbiva. Bila sam tada kod bake u Splitu i zvala sam tatu da ga pitam što to znači. To se pričalo međusobno i govorilo se da bi moglo biti rata i da bi se to moglo dogoditi. Da, taj strah je počeo davno prije.”
Bejzbol palica
D.S. (1977.): “Grad je bio zamračen. Ljudi iz zgrada pokraj kojih smo prolazili su nas zvali da dođemo k njima u sklonište, al smo mi samo trčali prema doma. Ne sjećam se da je bilo kakvih pucnjeva. Kad sam došao doma, svi iz moga ulaza su bili u podrumu. Sva djeca i žene. Muški su bili pred zgradom. Jedan susjed je sa puškom išao pucati po javnoj rasvjeti (da ju pogasi) jer su se svi bojali „snajperista“ iako ih ja u svome naselju nikad nisam vidio. Ja sam pokušao biti veliki „frajer“, pa sam bio sa odraslim muškima, a od doma sam van, naivac, donio ručno rađenu palicu za baseball… ne znam niti sam šta sam mislio… da ću obraniti nešto sa time… Tu noć smo prvi puta svi spavali u podrumu. (…)
To proljeće i ljeto se izlazilo na „Vampir“ (Naselje Franjo Sertić – sada Andrija Hebrang). Kod nas mladih je bilo uvriježeno mišljenje da „tamo neće gađat jer je to novo naselje pa ga nemaju na karti“. Sad kada razmišljam o tome prilično smiješno zvuči. (…)
Na našem stanu, zbog ranijih granatiranja, više staklarije nije bilo, bili su samo najloni. Tada sam kao petnaestgodišnjak, sa jednim gospodinom izvlačio ispod ruševina njegovu suprugu. Srećom, osim natučenja, nije imala većih ozljeda. Isti dan smo pokušali naći još dvoje ljudi, ali nismo uspjeli. Detonacija ih je odacila prilično daleko. Poginuli su oboje.
Oružje me nije baš interesiralo, pa niti nisam želio dolaziti u doticaj sa istim… Ali smo doma imali ručnu bombu i jedan „kalaš“. Odkud? Nemam pojma…”
Tko bi u razredu mogao biti Srbin…
D.B. (1979.): “Škola je u nekoliko navrata objavila da kreće. I mi bi još išli u školu i nekoliko puta je po nekoliko dana trajala škola. Krenio bi raspored, bili bi u učionici.
I sad onako posjedali smo svi u te klupe, prvi put nakon nekog vremena i počeli smo razmišljati tko bi u razredu mogao biti Srbin. A moja razrednica je bila dosta mlada i meni draga, ona je nešta predavala i samo se jedan tren okrenula, onako ljuta, udarila šakom od stol i rekla „ovdje nema Srba“. To je zapravo bilo odlično jer smo svi onako uhh. Ne iz straha nego ako je netko Srbin, kako ću se sad ponašati…”
Čika Rade
D.B. (1979.) … “Sjećam se jednog trenutka je došla žena isto iz te zgrade, izvan sebe, objasnila nam je kako da se zatvorimo tim vratima zato što je u zgradi snajperist i sad će doći specijalna policija. I sad vijećamo – pa tko bi mogao biti Srbin, snajperist. I na kraju zaključimo, Čika Rade, koji je jedini bio drag i normalan prema nama djeci jer smo mi uvijek pjevali. S obzirom da je on snajperist, moguće da on sad puca s prozora pa smo išli provjeriti na taj ulaz. Znamo di je taj njegov prozor. Mislim, koliko smo bili djeca i koliko nismo mislili da nas može nešta ubiti. To je bila igra. Iako je on na prozoru i puca, mi smo išli pretrčavati ispred. Protrčala sam jednom i onda nismo bili sigurni jel to sad pucanje, nama je to zvučalo nešto kao petarda. Ja to ne znam ni danas, ali smo zaključili da nećemo više pa smo se vratili u podrum. Na kraju ne znam je li on bio taj snajperist. Netko je bio uhapšen.”
Nacionalnost
LJ.B. (1982.): “Četiri i pol godine smo živjeli tamo [Bosanskom Brodu], čak sam i krenila tamo u školu. A ja ne znam za te stvari, nisam nikad shvaćala to. Ta nacionalnost, šta to znači. Kod mene toga nije postojalo, učilo. Nisam mogla shvatiti šta to znači kad smo prešli ovdje. Šta ta nacionalnost znači, kako se to može gledati. Ta vjera. Nisam si mogla objasniti. Hrana nije, predmet nije, nešto opipljivo nije. Nisam mogla shvatiti kako se ljudi razlikuju po nacionalnosti.”
Povojničene škole
J.D.: “Sve škole uz granicu, u blizni Save, su bile povojničene, odnosno ravnatelji su bili u jednom sistemu poluvojničkom. Recimo, Stara Gradiška, Davor, Bebrina, Ruščica, Šamac, Sikirevci, možda. A u gradu tri škole su bile povojničene, Hugo Badalić, Antun Mihanović, Bogoslav Šulek. Zato jer su te škole imale kakav takav smještaj ili su bili na samoj crti ili su imale atomsko sklonište, poput Antun Mihanović koja je jedina imala pravo atomsko sklonište. A moja škola je povojničena zato jer je na Jelasu, odmah su tamo vojsku ubacili kad je počeo rat. A vojska je tamo bila do napada naših kad je išo jedan vlak i prevozio oružja, u Sibinju su ga zaustavili i istovarili pola oružja, a zatim i u Brodu. I onda su oni počeli pucati i otkrili da je vojska tu i počeli su i oni uzvraćati. Tu su pale one tri velike bombe, tzv krmače, bombe od 800kg eksploziva. Antun Mihanović je imao najbolji smještaj i preduvjete.
Mi smo morali prihvatiti izbjeglice. U moju školu je recimo za Uskrs 1992. došlo negdje po podacima oko 2600 ljudi, prenoćiti, od Dervente. I mi imamo izviđačku opremu, deke, strunjače, sve smo dali za njih. I nije bilo dovoljno. Čak smo i zastore skidale što su stajali za zamračivanje. Toliko je njih bilo. Organizirana je kuhinja. Mene zove učiteljica i pita šta ćemo mi raditi. Ja joj kažem u kuhinji. One su dolazile u školu s keceljama. Cijelu noć rade. Organizirane u grupe. Oni (izbjeglice) su tu bili prenoćili i sutradan su se pravili spiskovi i onda su išli dalje. Ali uglavnom su tu prenoćili.”
Tata me onako bos odnio u auto…
A.S. (1979.): “Ko podrum, uobičajeni. Hodnik uski i sad s jedne strane jedne prostorije, s druge strane druge. Jer svaki taj stan imao je svoj mali podrumčić. I odmah smo mi u svoj taj podrumčić stavili dva kreveta, to su nam poslali iz vojske. To su oni kreveti željezni na rasklapanje. A u toj velikoj prostoriji smo stavili madrace i tu smo se mi ko djeca igrali, spavali. Noćili smo u skloništu i baš se sjećam toga dana kad je vojarna pala, da su mene budili, i ja ne znam, valjda od tog straha, neko je reko „idu četnici“, uplašila sam se, baš ono strah sam neki doživjela, i ja sam pala u komu i više se ne sjećam. Ja znam samo da sam ja bila u bolnici i ono što su oni meni pričali u međuvremenu šta se dešavalo. Da je meni jezik otišao u grlo, pa su oni njega vadili. Došli su jedni komšije, pa drugi, svi su trčali, nitko mi nije mogao pomoći. Ja sam ti došla u bolnicu napola mrtva. Tata me onako bos odnio u auto, vozio me kroz grad, a granate padaju. Došli smo u bolnicu, i znam, oni su mene htjeli ostaviti u bolnici, a ja sam plakala. Nakon par sati počela sam nadolaziti. I onda je mama rekla da me ne želi ostaviti u bolnici. Dijagnoza je bila da sam histerična. I onda su oni mene doveli kući i to se ponovilo još jedno par puta. Jednostavno ne mogu ti opisati taj strah koji sam imala taj puta. I onda sam otišla u Zagreb na liječenje, doktorica mi je dala pravu dijagnozu, prave lijekove i tamo mi je bilo super. To je bio jedan intenzivan strah proživljen kao djeteta.”
Ne bi oni na nas pucali…
D.B. (1979.): “Taj peti razred još smo bili djeca i nekako su nas odgojili da je razred zajednica. Mi smo bili ekipa kao razred. Išla sam u Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić. Jedino smo se dijelili po razredima. Bilo je nešto djevojčica i dječaka druge nacionalnosti, poput S. koja je bila iz Irana/Iraka ili D. koja je bila iz Poljske. Oni su odselili. Osjetili smo da ljudi iseljavaju iz Broda. To je nama bilo nevažno i strano. U Brodu je bilo jako puno Srba. Sve smo znali školski. I da, to je sad bio šok, mi njih trebamo doživljavati kao neprijatelje, a žive s nama. Imali smo vikendicu izvan Broda, na brodskom brdu i susjedi su nam bili iz miješanih brakova ili baš Srbi. To su bili prijatelji od roditelja i svi su ti ljudi živjeli u Hrvatskoj po 30 ili 40 godina. Bilo mi je kao djetetu jako teško i strašno da bi oni sad nas napadali. Dok nisu počela pucanja, mi smo mislili da ne bi oni na nas pucali. Na stranu što su mislili roditelji, mi kao djeca smo se pitali kako sad netko unutar Jugoslavije nas napada. Nismo vjerovali u to. Onda sam počela gledati dnevnike. Ali neće biti kod nas rata jer smo mi precivilizirani da bi kod nas došao rat i da bi se ubijali…”
Nastava u podrumima
D.B. (1979.): “Zapravo smo tada ostale nas četiri u podrumu i mi čekamo da dođu profesori. To je bilo atomsko sklonište, s velikim metalnim vratima, stolovima i stolicama na razvlačenje. To je bila sada već školska obaveza, bile smo tamo satima i danima. Oni su jadni pod napadima nama dolazili i to zapravo jako rijetko. Imamo cijeli raspored i dođe nam jedan profesor. Sjećam se koliko su bili izvan sebe. Profesor iz biologije je došao u smrtnom strahu, toliko izvan sebe, nešta je bezveze pričao. Ljude je naravno bio strah. Oni su dobili raspored i te podrume i išli su nama pod granatama od podruma do podruma. E sad, s jedne strane tu su bile prijateljice, ali dosadno, dosadno. A roditelji su bili na poslu. Nekako se život odvija normalno, a ništa nije normalno.
A.D. : Ja mislim da je to dosta bilo nesnalaženja. Mene sad da netko pita ta nastava u podrumima, kad smo mi trčali iz jednog podruma u drugi, djeca dolazila, nije to bio siguran smještaj. Nego u zgradi je podrum, tu se skupe djeca iz kvarta ili zgrade i tu se drži nastava. I trčiš na drugo mjesto i na treće mjesto. Sto puta smo mogli poginuti, i djeca i ja. Mislim da nije vrijedno jedno pola godine izgubiti za znanje, a život moš izgubiti samo jednom. Vidiš, ti si pričala kako D. nije uopće išao u školu, nije uopće išao u školu i opet je stigao. Tako da je bilo nesnalaženja u organizaciji i tog sveg skupa, tko će raditi, tko neće, gdje su skloništa, nema komunikacije.”
Profesori o školovanju tijekom rata
J.D.: “Mi smo gotovo svaki dan, svaki drugi dan morali izvješća podnositi gdje su nam ljudi. … Ja sam morao svaki dan, svaki dan, ići odavde do škole, i kad su padale granate, i kad sam kasnije otišao u brdo, išao u grad, između pucanja, mogao sam poginuti, da bi napisali izvješća. Mi smo sebi napravili sklonište na stepenicama, a onda ako padne granata, neće ona probiti sve jer smo si još iznad složili fosne. … Mi smo morali doći. Ja sam morao doći jer sam morao napraviti izvještaj gdje su mi ljudi. Jer u toj školi je bilo dosta Srba, a oni su to vodili. Prvi otkaz sam ja dao za tri učiteljice koje nisu htjele doći…”
A.D.: “Đaci nisu išli u školu. Ali djelatnici su se morali pojaviti, morali pojaviti, potpisat se da su došli, zadržat se neko vrijeme. Dok su bile izbjeglice, to je u redu, ali sve drugo je glupost.”
Granata
M.J. (1977.): “Ja sam tada bila u stanu, ja sam bila kod kuće. Bila je sirena, prije toga, svirala je uzbuna i mama je nama svima govorila da idemo polako svi u sklonište. Međutim nas je puno djece i neko nešta uzima, neko bebu, neko nešta da se tamo zabavi i u međuvremenu dok ja uzmem mlađeg brata, sestru, pala je ta granata. To je bila panika u cijeloj zgradi, ljudi su vrištali, trčali, bježali, svi su se uplašili. Sve se zatreslo i samo su ta stakla popucala i stakla su bila po cijelom stanu. I ta ogromna prašina. A brat kako je mlađi od mene, on je sišao iz zgrade prije nego se oglasila ta uzbuna i on se igro s dječicom dolje. I kad je ta granata pala, njega je geler pogodio u nogu. I onda smo se svi razbježali. I ima i dandanas geler u nozi. On je završio u bolnici. Moro je biti tamo, a sad ne znam zašto oni to njem nisu vadili van. To je mali sitni komadić koji se njemu začahurio i oni su smatrali da on njemu neće praviti probleme. Baš je bio strah, nekakva panika. Nikad nisi očekivao da će baš tebi pred zgradu pasti.”
Španjolska
D.B. (1979.): “Znam da je na kraju pola mog razreda završilo u Španjolskoj. Ali nije to bio općenito veliki postotak. A Ivan Goran Kovačić je bila škola u centru i znam da su moje stalno tražili za nekakve potpise. A tata to nije htio, a nije htio jer je znao neke priče iz Drugog svjetskog rata kada su tako zagubili djecu koju bi odveli na sigurnije. Ja kad sam to saznala, tako sam htjela ići u Španjolsku. Čak je znalo biti preko radija, objave „tko želi dijete poslati u Veliku Britaniju“. Znači, mi nismo nigdje išli, a ovi iz razreda koji su išli, bili su dva mjeseca u Španjolskoj, vjerojatno preko ljeta. Oni su imali, odnosno kad smo se mi vratili u školu, oni su bili ozbiljno psihički nestabilni, onako baš se vidjelo. Jer oni su dva mjeseca bili u drugoj državi, prema njima su bili divni, ali oni zapravo nisu imali vijesti. I to je bilo najgore. Te telefonske linije, čisto se na njih nisi mogao osloniti. I njih su vratili i oni nisu htjeli o tome baš pričati. Bilo im je užasno. Njima je to bila prva odvojenost. Šok. … Kako je meni bila interesantna ta Španjolska, ja sam cijelo vrijeme ispitivala u školi kako im je bilo. Mislila sam da su doživjeli nešta fenomenalno. I onda sam se zaprepastila kako oni o tome uopće ne žele pričati, njima je bilo grozno, kao u ratnom logoru. I mislim da je to više ta izdvojenost, oni su se samo željeli vratiti kući.”
Rođendan s četiri mladića
D.B. (1979.): “A taj rođendan, znači to je bio najžešći rat. Znači, godinu prije smo imali tulum u stanu, rat još nije počeo. To je predtinejđersko doba, vrijeme za prave tulume. I bila sam jako žalosna, ničega nema, nema prijatelja, to je već možda dva mjeseca da se nismo čuli. U tom selu dolje bili su ljudi koji su nama postali kumovi. I oni su imali sina, možda nekih 20 ili 21 godinu. I on je bio vojnik, u gardi. Oni su bili na ratištu u bosanskoj Posavini, preko Save i dobivali su slobodan vikend. I on je došao s tri mladića meni na rođendan, donijeli su mi neki poklon. Bio je lijep i sunčan dan, a oni su mi zapravo bili prijatelji za rođendan, šalili su se, jeli tortu i sve je to bilo divno, krasno. Ja sam od njih slušala priče. Oni su imali najviše 20, 21 godinu. Šokirani su tati pričali detalje kako to izgleda u Bosni. Sve smo mi znali, sve se to čuje ili bi oni bili toliko šokirani da bi to pričali pred nama. Uglavnom rođendan je proslavljen s tortom i 4 mladića. I onda tog ljeta poginula su njih trojica pa sam išla na sahrane. I još prije toga susrela sam se sa smrti. U zgradi preko puta nas poginuo je V., nekih 19 godina, i onda je njegova mama plakala cijelo vrijeme dok smo mi visili u podrumu. Jecala je cijelo vrijeme. To je bilo oko nas.”
Poklonili su nam ocjene
A.S. (1979.): “Nastava je bila normalna tamo. Ništa nije bilo skraćeno. Ali mi je iz matematike nastavnica poklonila ocjenu. Nisam pisala nikada test, nisam odgovarala, i na kraju kad mi je poštom došla svjedodžba jer su ju morali poslati, imala sam četiri. Na osnovu čega, nemam pojma. Valjda su imali razumijevanja. Svi su bili super. A ovi iz Vladimir Nazora su bili u Savudriji. Znam da im je tamo bilo grozno, ono zovu roditelje da dođu po njih. Čak su neki išli u Savudriju po njih. Zato što im je bilo grozno. Djeca su plakala na telefon. I opet su imali ocjene ko i mi, ko i ja ustvari, poklonili su im vjerojatno jer šta će s djecom sada.”
Baš su bili strogi
D.B.(1979.): “Ja ne znam zašto su ti profesori bili toliko strogi, bili su užasno strogi. Ta naša škola bila je na glasu jako stroge škole i imala je neku staru ekipu profesora. E sad, mi nismo imali gotovo cijeli šesti razred i onda dođemo u jedno izmješteno mjesto i bili su silno strogi. Gradivo je išlo jako bzo naprijed. Mislim da su u prva dva tri mjeseca odradili zaostalo gradivo iz šestog razreda. Baš strogi. I još je došla fizika, novi predmet. Baš strogi, nepopuštajući.”
Gabrijela Baričić – Djeca, žrtve Domovinskog rata
