Vojni činovnik i pukovnik, ilirski književnik i pjesnik, prevoditelj, metričar i jezični čistunac Ivan pl. Trnski dio je svestrane kulturne elite 19. stoljeća. Dva mjeseca prije smrti, na velikoj proslavi njegova 90. rođendana doživio je posebnu počast – sakupila se cijela tadašnja elita, dočekan je od strane predsjednika tadašnje JAZU Tadije Smičiklasa, a svečani govor mu je održao predsjednik Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski.
Ivan plemeniti Trnski rođen je 1819. u selu Nova Rača pored Bjelovara. Osnovnu školu završio je u obližnjem Grubišnom polju, a Klasičnu gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Neposredno nakon završene Klasične gimnazije svoj interes posvetio je Hrvatskom narodnom preporodu. Već 1839. otišao je u Graz gdje je upoznao Dragojlu Jarnević. Njegov i Dragojlin odnos potrajao je sve do njezine smrti. Naime, Dragojla Jarnević navela je u svom autobiografskom djelu da je već 1839., netom prije osnivanja „Danice“, znala za Trnskog. Njen zapis svjedoči o tome koliko se plemeniti Trnski vrlo rano priključio grupaciji mladih pučana koji će u historiografiji ostati obilježeni kao ilirci.
Vojna karijera
U Grazu se školovao za činovnika u vojnoj administraciji. Neposredno nakon završetka školovanja u Grazu, dobio je ponudu za posao od jednog od vodećih ljudi ilirskog pokreta. Ljudevit Gaj pozvao ga je da postane urednikom Danice, no Ivan pl. Trnski to je odbio. Čitav život je zapravo i obnašao funkciju za koju se i školovao. Službovao je diljem Vojne krajine. U gradovima poput Karlovca, Gline ili Petrinje svojevremeno ga je posjećivala i dugogodišnja prijateljica Jarnević. Bio je unaprijeđen u čin potpukovnika, a dvije godine kasnije u pukovnika. Privremeno je imao čast Velikog župana bjelovarskog. Drugim riječima, bio je upravitelj čitave županije i to svega godinu dana. Pretpostavlja se da je bio smijenjen zbog neslaganja s vladajućim režimom. Nakon neslavne epizode u Bjelovarskoj županiji, preselio se u Zagreb gdje je živio i radio sve do smrti.
Iz današnje perspektive, teško je zamisliti nekoga tko je čitav život posvetio vojnoj izobrazbi, a istovremeno djelovao i na kulturnom polju. Međutim, za ono vrijeme svestrane naobrazbe to i nije bilo tako neobično. Osim Ivana pl. Trnskog, isti životni put izabrali su i Petar Preradović (general i pjesnik), dva velika župana Miroslav Kraljević i Bude Budisavljević te kotarski predstojnik Ferdo Becić. Svi navedeni su uz svoj regularni posao, ostavili pečat i na hrvatskoj kulturnoj sceni.
Svestrani preporoditelj
Vrlo rano uključio se u krug mladih pučana koji su zajedno pokrenuli Hrvatski narodni preporod. Pisao je pjesme i novele u romantičarskom duhu. Prvu satiru Zvekan opet na svijetu objavio je 1844., a satiri je prethodila knjiga pjesama Pjesme. Ostala objavljena djela su zbirka pjesama Krijesnice I-II (po kojima je možda najpoznatiji u književnom smislu) te Svakolika mu djela. Zanimljivo je za spomenuti i da je objavio zbirku soneta posvećenu ljepotama Plitvičkih jezera, pod nazivom Jezerkinje (objavljene već u zrelijoj dobi, 1886.). Osim pretežito romantičarski obojene poezije, pisao je i ponešto epske poezije poput Svete priče o solunskoj braći iz 1863., zatim Sigetskog junaka 1866., Ane lovićeve 1890., te Bana Berislavića iz 1896. Pisao je i pjesme domoljubnog karaktera. Ponajprije se to odnosi na tada vrlo pomodne, davorije i budnice kao i posvete nekim uvaženim članovima društva. Tako je Ivan pl. Trnski posvetio banu Josipu Jelačiću Bužimskom pjesmu Ljubimo te diko naša. Upravo je ovakva vrsta pjesma doprijela do širih narodnih masa. Osim navedene pjesme posvećene banu Jelačiću, još je nekoliko pjesama Ivana pl. Trnskog bilo uglazbljeno. Jedna od poznatijih pjesama koja se prenosila kroz različita hrvatska pjevačka društva jest i O jesenske duge noći? čije autorstvo također potpisuje pl. Trnski.
Prevođenje s četiri jezika i zagonetništvo
Prevodio je s engleskog, češkoga, ruskog i poljskog jezika. Tako se okušao i u prevođenju šekspirijanskih djela te Evgenija Onjegina, Aleksandra Sergejeviča Puškina. U trećem godištu Danice objavio je i vlastiti prijevod riječi Benjamina Franklina izgovorenih u Američkom kongresu. Manje je poznato da je bio od velike pomoći i Dragojli Jarnević kada je započela prijevod (1841.) svog autobiografskog djela Dnevnik s njemačkog na hrvatski jezik.
O širokom spektru djelovanja Ivana plemenitog Trnskog govori i činjenici da se bavio i zagonetništvom. Naime, pisao je zagonetke, anagrame, akrostihove koji su s kratkim prekidima objavljivani tijekom pedesetak godina. Prvu zagonetku objavio je u tada poznatom književno-prosvjetnom tjedniku te prvom hrvatskom književnom časopisu koji je izlazio izvan Zagreba. Zora dalmatinska pokrenuta je 1844., a već sljedeće godine suradnju s tim časopisom ostvario je i Ivan plemeniti Trnski. Zanimljivo je i to da je svoje zagonetke objavljivao i u zabavno-poučnom list Nevenu, listu koji je izlazio tijekom Bachovog apsolutizma. Vrlo često je pod anagramom vlastita imena objavljivao i u drugim renomiranim časopisima 19. stoljeća poput Prosvjete ili pak Glasonoše.
Imenovanje Vijenca i “otac hrvatske metrike”
Ivan pl. Trnski sudjelovao je u osnivanju jednog od najeminentnijih časopisa 19. stoljeća. Radilo se o dvotjedniku za kulturu Matice hrvatske. Naziv Vijenac dao mu je upravo Ivan pl. Trnski. U skladu s time, u prvom broju, objavio je Pjesme uz vienac. U Vjiencu je također ostvario hvale vrijednu suradnju. Nerijetko su u rad tog dvotjednika bili uključeni i njegovi suradnici još iz doba Hrvatskog narodnog preporoda što se prvenstveno odnosi na Đuru Deželića, Ivana Dežmana, Ivana Perkovca, Adolfa Vebera Tkalčevića te Josipa Tomića. Upravo je u Vijencu objavio članak O našem stihotvorstvu. U tom je članku priložio prikupljene narodne pjesme i poslovice te na temelju njih dokazao da se njihov ritam temelji na naglasku, a ne na kvantiteti. Radio je i na versifikaciji hrvatskog standardnog književnog jezik te je zbog toga bio nazivan “ocem hrvatske metrike”. Godinu kraja prije kraja života, u 172. knjizi Akademijina Rada objavio je raspravu Rodu o jeziku u kojoj je ponovio zabilježio sva svoja razmišljanja o poružnjivanju hrvatskog standardnog jezika korištenjem tuđica i posuđenica.
Trnskizmi i jezično čistunstvo
Nije zanemariv niti doprinos Ivana pl. Trnskog hrvatskom standardnom književnom jeziku. Naime, osim što je tijekom samog ilirskog pokreta pokušavao zainteresirati što više mladih da se u njima probudi hrvatska nacionalna svijest, radio je i na samom razvoju jezika čiji je standard tada bio još u povojima. Mnogi znanstvenici smatraju da se uvelike ljutio te glasno protestirao protiv tuđica i posuđenica iz drugih jezika. Smatrao je da hrvatski jezik u potpunosti treba biti očišćen od svih primjesa te tuđih riječi. Hrvatska šira javnost njegove ideje nije baš najbolje prihvatila. Doživio je brojne osude i različite prigovore i neslaganja. Te su njegove riječi izrugujuće nazivali “trnskizmi”.
Počast na kraju života
Dan prije njegova 90. rođendana (30. 4. 1909.) organizirala se velika proslava. Na proslavu rođendana su došli brojni ljudi koji su tada sudjelovali u hrvatskom društveno-kulturno-političkom životu. Ivan plemeniti Trnski dočekan je od strane predsjednika tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Tadije Smičiklasa. Govor mu je održao tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika Ksaver Šandor Gjalski (jedan od osnivača ove institucije bio je upravo Trnski), a ostali uglednici te govornici bili su dr. August Musić, Krsto Pavletić i dr. Franjo pl. Marković i drugi.
Ivan plemeniti Trnski umro je 1909. u Zagrebu u devedesetoj godini života. Usprkos tolikom stažu u javnom životu, skoro pa da se tijekom čitavog života držao svoje preporodno-romantičarske orijentacije iako je taj književni žanr već bio skoro u potpunosti iščeznuo.
Preporuka za čitanje
Antun Dubravko Jelčić, Ivan Dončević, Ivan Trnski, Đuro Sudeta, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru, No. 10, 2016.
Mladen Medar, Dio ostavštine hrvatskih književnika s bjelovarskog područja u Gradskome muzeju Bjelovar, Muzeologija, No. 43/44, 2006.
