Naš je narod u Ženki Frangeš izgubio velikog izdržljivog idealnog narodnog radnika, čija je snaga bila u zanosu, u znanju, u postojanosti, u svim vrlinama pravog čovjeka i svim krijepostima žene i majke. Ovim je riječima Marija Jurić Zagorka opisala duh hrvatske kulturne djelatnice Ženke Frangeš u časopisu „Ženski list“ 1936. godine, nedugo nakon njene smrti 1935. godine. Supruga je poznatog hrvatskog kipara Roberta Mihanovića Frangeša (1872.-1940.) i majka slikarice Branke Frangeš Hegedušić (1906.-1985.). S druge strane, zapamćena je po predanom promicanju hrvatske narodne pučke umjetnosti i obrta i odlučila je raditi sistematski i izdržljivo da za taj seljački kućni obrt zagrije grad.


KRATKO O ŽENKI FRANGEŠ

Ženka Eugenija Kopač rođena je 1874. godine u Zagrebu te je kći odvjetnika Josipa Kopača. U Zagrebu je završila Djevojačku školu, a nakon toga je u Parizu položila „examen superior“ za francuski jezik i književnost. Prema Zagorkinim riječima zagrebački dom obitelji Kopač bio je intelektualno središte društva, a u njemu su se okupljali književnici, umjetnici, glazbenici. U tim su se salonima vodile debate, priređivali koncerti i čitanja pjesničkih djela. Bio je taj dom pravo žarište svega što je odisalo hrvatskom kulturom. Osim u Zagrebu boravila je i na obiteljskom imanju Šipak, nedaleko od Zagreba. Tamo je upoznala lokalno seljačko stanovništvo i njihovu svakodnevnicu, što ju je zasigurno inspiriralo u njenom kasnijem radu. Bavila se kiparstvom te je nakon povratka iz Pariza 1898. godine postala učenica kipara Roberta Mihanovića Frangeša, a dvije godine kasnije i njegova supruga. U braku s njim dobila je dvoje djece, sina Marka i kći Branku koja je postala slikarica te se udala za slikara Krstu Hegedušića. Gđa. Frangeš ubrzo napušta kiparstvo i posvećuje se odgoju svoje djece. Međutim, neki veliki unutarnji poziv omogućio joj je naći i vremena i snage da se posveti ideji kojoj je kasnije, kad su joj djeca bila već odrasla, posvetila svoj život.

ŽENSKA UDRUGA ZA UŠČUVANJE I PROMICANJE NARODNE PUČKE UMJETNOSTI I OBRTA U ZAGREBU

Od sredine 19. stoljeća pa sve do druge polovice 20. stoljeća među hrvatskim seljaštvom trajao je proces napuštanja narodne nošnje kao svakodnevne i blagdanske odjeće. On se odvijao nejednako i postupno, točnije u pojedinim hrvatskim krajevima započeo je već sredinom 19. stoljeća dok je ponekim krajevima završio tek nakon Drugog svjetskog rata. Paralelno s tim javlja se sve veći interes građanstva (ponajviše intelektualnih krugova) za seljačkim tekstilnim umijećem, smatrajući ga obilježjem nacionalne pripadnosti i kulturnim dobrom. Ženska inicijativa za afirmacijom narodnih tekstilnih rukotvorina i njihove primjene u modernoj proizvodnji započinje osnivanjem „Ženskih udruga za uščuvanje i promicanje narodne pučke umjetnosti i obrta“. Prvu je osnovala kulturna djelatnica i dobrotvorka Zlata Kovačević Lopašić 1908. godine u Petrinji. Udruga je okupljala građanke koje su volonterskim radom poticale seljaštvo da nastavi izrađivati tekstil na osnovi svog tradicijskog umijeća. Članice Udruge su se pobrinule da njihove izrađevine budu dalje plasirane, a njihov rad plaćen zahvaljujući članskim prilozima i donacijama pojedinaca. U zagrebačkim novinama „Novosti“ 1917. godine gđa. Kovačević-Lopašić obavještava kako je Udruga od 1908. do kraja 1916. godine veziljama i tkaljama iz petrinjske okolice isplatila više od 47 000 kruna, što je uvelike pridonijelo zaradi u njihovim domaćinstvima. Petrinjska Udruga sudjelovala je na brojnim izložbama na kojima su izlagali svoje proizvode. Primjerice, na izložbama u Londonu, Beču, Parizu i SAD-u. Osim na međunarodnim izložbama, Udruga je svoje proizvode prodavala na domaćim izložbama, trgovinama u Petrinji i od 30-tih godina u zagrebačkoj trgovini Božićević koja se nalazila u Masarykovoj ulici. Izložbu u Petrinji 1912. godine posjetile su Ženka Frangeš i Maja Turković koje su iduće godine osnovale sličnu udrugu u Zagrebu.

nošnja
Petrinjska nošnja, preuzeto iz “Tradicionalne hrvatske nošnje”

„Ženska udruga za uščuvanje i promicanje narodne pučke umjetnosti i obrta u Zagrebu“ jest dobrotvorno i prosvjetno društvo osnovano 1913. godine. U njegovom radu sudjelovale su zagrebačke gospođe, a društvena djelatnost obuhvaćala je zagrebačku okolicu. Glavni cilj Udruge bio je zaštita od zaborava i promicanje narodne pučke umjetnosti i obrta na temelju tradicionalnih starih uzoraka te njen daljnji razvitak. Cilj je ostvaren sudjelovanjem na domaćim i međunarodnim izložbama te stvaranjem trgovačkih veza za plasiranje proizvoda. Također, cilj je bio i omogućiti dodatnu zaradu seljačkom pučanstvu. Ženka Frangeš bila je tajnica Udruge, a o njenom zanimanju za seljački obrt Zagorka je u „Ženskom listu“ 1936. godine zapisala:

Potpuno je upoznala i proniknula veliko blago narodnog seljačkog kućnog obrta…Svojim je oduševljenjem zanosila i gospodje iz zagrebačkog društva i okupila ih u „Gospojinskoj udruzi za uščuvanje hrvatskog kućnog obrta“. Ona je seljačko vezivo primijenila na moderne haljine za odrasle i za djecu, ženske ogrtače za ulicu i kazalište…Ona je uvela u modu seljačko platno za ljetne kostime. Živom propagandom nastojala je otvoriti salone seljačkom ručnom radu, a u isti mah razvila je zamjernu djelatnost, da se izvedba seljačkog kućnog obrta usavrši kako bi se on mogao uspješno takmiti na tržištu s internacionalnim proizvodima.  

svijet
Ilustracija Otta Antoninija u časopisu “Svijet”, 1928. godine

Na inicijativu društva „Hrvatski radiša“ gđa. Frangeš organizirala je 1919. godine u Zagrebu izložbu narodnih radova u školi u Varšavskoj ulici, 1920. godine u Umjetničkom paviljonu, a 1935. godine u Zagrebačkom zboru. Također, organizirala je nekoliko izložbi u inozemstvu, a najveća među njima bila je u Parizu 1913. godine. Udruga je sudjelovala na brojnim međunarodnim izložbama (primjerice Njemačka, Čehoslovačka, Poljska, Engleska, Italija i SAD), a najveći uspjeh ostvarila je 1925. godine sudjelovanjem u nastupu Kraljevine SHS na Pariškoj izložbi dekorativnih umjetnosti koji je odlikovan Grand Prixom. Zagrebačka Udruga imala je svoju prodavaonicu u Praškoj ulici.

OSTALE ZASLUGE

Osim popularizacije seljačkog obrta, gđa. Frangeš pomogla je i u njegovom unaprjeđenju rada. Tako je u selu Vidovec, gdje se izrađuju drvene dječje igračke u narodnom stilu, pokrenula tečaj za usavršavanje seljaka u proizvodnji tih igračaka i drugih drvenih proizvoda.

IGRAČKA
Igračka konji skakači, izrada selo Vidovec, preuzeto iz “Zbirka tradicijskih dječjih igračaka”, Etnografski muzej Zagreb 

Također, potaknula je osnivanje seljačkih zadruga i poboljšala tekstilnu seljačku proizvodnju.

Velika je njena zasluga uvadjanje po selima brzotkalnica koje su upotpunile seljački tkalački stan, pa njime može sada seljak dnevno proizvoditi triput toliko platna, koliko je prije na dosadanjem primitivnom tkalačkom stanu. Da olakša seljacima prodju, organizirala je seljačke zadruge za kućni obrt u Pagu, Markuševcu, Mariji Bistrici, Vidovcu i drugdje. Ove su zadruge bile vazda u vezi sa zagrebačkom udrugom i dobivale su od nje upute, savjet i pomoć.

Na otoku Pagu pokrenula je i čipkarski tečaj koji je tamošnjim čipkaricama omogućio da usavrše proizvodnju i plasiraju pašku čipku na vanjsko tržište. Svoja stručna znanja o kućnom obrtu i umjetnosti, koja je nadopunjavala redovnim istraživanjem i učenjem o narodnom vezu, podijelila je održavajući predavanja te pišući članke i rasprave u časopisima i novinama: „Ognjište“ (1911.), „Novosti“ (1916.), „Vjesnik književnoga društva sv. Jeronima“ (1916.), „Hrvatska njiva“ (1917.-1918.), „Narodna zaštita“ (1917.), „Ženski svijet“ (1917.), „Hrvatski ekonomista“ (1918.), „Jugoslavenska žena“ (1919.), „Dom i svijet“ (1922.-1923.), „Obzor“ (1922.-1924., 1926.-1927.), „Radiša“ (1922.-1923.), „Seljačka prosvjeta“ (1927.) i „Ženski list“ (1928.). Valja spomenuti da je u svojim člancima u „Ženskim svijetu“ poticala i rasprave  o ženskim pravima. 

dom i svijet
Članak Ženke Frangeš u listu “Dom i svijet” 1923. godine

UTJECAJ NA UMJETNIČKI RAD KĆI BRANKE

Svojim radom i ljubavlju prema narodnoj pučkoj umjetnosti i obrtu, gđa. Frangeš utjecala je i na umjetnički rad kći Branke. Ona je nakon završetka Kraljevske realne gimnazije upisala Žensku stručnu školu, Odjel za tkanje i vezivo. Za svoj vježbenički rad odabrala je motive iz narodne umjetnosti. Nakon što je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti 1928. godine, otišla je u Prag gdje se usavršavala u čipkarstvu te je radila u Beču u Manufakturi za goblen. Nakon povratka u Zagreb 1930. godine zaposlila se u „Ženskoj udruzi za očuvanje i promicanje hrvatskog kućnog obrta“ kao projektant za tekstilne tehnike, drvo i kožu. Osim toga, izdala je brošuru „Prilog upoznavanju i unapređenju hrvatskog kućnog obrta“ te je objavljivala članke u časopisima i novinama „Obzor“, „Jutarnji list“, „Književnik“, „Žene u borbi“, „Zadrugar“, u razdoblju od  1928. do 1947. godine, u kojima je promovirala hrvatsku narodnu umjetnost.

branka
Branka Frangeš Hegedušić, autor fotografije Tošo Dabac, preuzeto iz http://www.dizajnerice.com/profile/franges-hegedusic-branka/

NAROD JE IZGUBIO JAKU INDIVIDUALNOST…KOJA JE BILA PONOSOM SVEGA NAŠEG ŽENSKOG SVIJETA 

Ženka Frangeš preminula je 30. studenog 1935. godine u Zagrebu u šezdesetprvoj godini života. Iako je većinom zapamćena kao supruga kipara Roberta Mihanovića Frangeša i majka Branke Frangeš Hegedušić, ova vrijedna kulturna djelatnica i zaljubljenica u hrvatsku narodnu pučku umjetnost i obrt bila je više od toga. Bila je uvjerena, da kućni obrt našeg seljaka može snabdjeti čitav svijet svojim divnim proizvodima i uvelike olakšati seljakov život. Prepoznala je u seljačkom kućnom obrtu kulturno dobro i vrijednost svjetske kvalitete. Vjerujem da joj se zamisao ostvarila, primjerice u današnjem statusu paške čipke ili drvenih tradicijskih dječjih igračaka s područja Hrvatskog zagorja.

Preporuka za čitanje:

Branka Frangeš, “Prilog upoznavanju i unapređenju hrvatskog kućnog obrta“, 1930.

Muraj Aleksandra, “Odnos građanstva spram narodne nošnje i seljačkoga tekstilnog umijeća”, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, vol. 43, No 2, 2006, 7-40.

Galjer Jasna, Klobučar Andrea, “Narodni izraz i nacionalni identitet u djelovanju Branke Frangeš Hegedušić”, Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, vol. 45. No 6, 2012, 61-80.

Hrvatski biografski leksikon, “Frangeš, Ženka”

Citati i slike:

Svi navedeni citati su iz članka Marije Jurić Zagorke, “Ženka Frangeš”, Ženski list, br. 1, 1936, 27-28.

Slika 1. Petrinjska nošnja, preuzeto iz “Tradicionalne hrvatske nošnje” http://narodni.net/tradicionalne-hrvatske-narodne-nosnje/

Slika 2. Ilustracija Otta Antoninija, časopis Svijet, br.17, 1928.

Slika 3. Igračka konji skakači, selo Vidovec, preuzeto iz “Zbirka tradicijskih dječjih igračaka”, Etnografski muzej Zagreb http://www.emz.hr/Zbirke/Organizacija%20zbirki/Zbirka%20tradicijskih%20dje%C4%8Djih%20igra%C4%8Daka

Slika 4. Članak Ženke Frangeš, časopis “Dom i svijet”, br. 1, 1923., 7.

Slika 5. Branka Frangeš Hegedušić, autor fotografije Tošo Dabac, preuzeto iz http://www.dizajnerice.com/profile/franges-hegedusic-branka/

Facebook Comments
Nikolina Solić