Tihana Kušter

Gomile leševa, pijani i zaraženi luđaci koji grle trudnice te nečovječni roditelji koji izbacuju svoju djecu na ulicu samo su neki od prizora koji se nalaze u brojnim književnim pa i likovnim djelima. Što je to jezik kuge, kako je zajedno sa samom bolešću utjecao na potragu za duhovnom zaštitom i kako je naposljetku došlo do restrikcija u prakticiranju te iste duhovne zaštite, aktualna je priča koju sam pokušala sažeti u idućih par redaka. 

Jean Delumeau u svojoj je legendarnoj studiji Strah na zapadu istražio između ostalog i strah od kuge na temelju književne i likovne umjetnosti, kao i kolektivna ponašanja tijekom epidemija kuge. Navodeći raznovrsne izvore, Delumeau prikazuje opseg i okolnosti javljanja epidemija kuge na odabranim dijelovima europskog kontinenta.

Kuga se u izvorima spominje kao jahač Apokalipse, novi potop ili požar koji prema Danielu Defou «izbije u gusto naseljenom gradu, bukne i potpuno ga opustoši». Prema Defou zaraza je izbijala toliko brzo da je bilo nemoguće pravovremeno pozatvarati se u kuće. Sedamnaestostoljetni lječnik iz Malage spominje mnoštva koja u vrijeme zaraze napuštaju grad i bježe «po polju kao divlje zvijeri». Delumeau navodi kako je u tim razdobljima kontakt između ljudi bio sveden na minimum, a odnosi su bili posve poremećeni. Kapelan Ivan Marija Marušić svjedočio je kako je tijekom epidemije kuge 1682. u Gorici bila za ruke obješena kradljivica koja je iz okuženih kuća krala nerazkužene stvari za vlastitu upotrebu. Kapelan je nadalje svjedočio kako se kradljivica kako bi odagnala osjećaj srama zbog izvršavanja kazne na trgu opijala bokalom vina.

Great_plague_of_london-1665 (1)

Iz osamnaestostoljetnog izvještaja o kugi u Marseillesu slijedi kako se bolesnika zatvaralo u najudaljeniji dio kuće i pokrivalo ga drojncima i onim što je najpohabanije, bez ičega čime bi ublažio svoju nevolju, s komadom hrane koja mu se dobacuje preko praga po koju «usprkos svoj iznemoglosti mora sam da ide do vrata». S obzirom na mnoštvo umrlih i opasnost od zaraze, došlo je do ukidanja personalizirane smrti te primjeri navode kako više nije bilo svečanih sahrana ni za bogate kao ni najskromnijeg obreda za siromašne. Defoe je naveo kako su dvokolice nosile šesnaest ili sedamnaest leševa od kojih su «neki tako loše bili pokriveni da bi se skotrljali goli među druge».

Holbein_Danse_Macabre_15
Hanse Holbein, Danse Macabre, 1497.-1543.

Javne zabave u vrijeme kuge

Budući da se smatralo da je kuga psihosomatska bolest, neki su u tim razdobljima preporučali i organizirali javne zabave dok su drugi slična uzbuđenja branili smatrajući da oslabljuju tijelo. Jean Delumeau opisuje i različita psihička stanja koja su se javljala u razdobljima epidemija.  Naime, Defoe spominje i «pojedine umom opterećene koji su hteli…u svome bunilu, da sami sebe sahranjuju». Također, Defoe piše kako «zaraženi besomučni luđak pjeva ulicom kao da je pijan, a onda najednom pojuri ka jednoj trudnoj ženi da je zagrli i tako joj prenese zarazu». Prema već spomenutom izvještaju iz Marseillesa bila su tu i «djeca koju su nečovječni roditelji, pošto je u njima strah od boleštine ugušio svako prirodno osjećanje, izbacivali napolje, davši im kao odjeću samo poneki dronjak, i tom barbarskom okrutnošću postali ubojice onih kojima su se kratko prije toga dičili da su dali život». Isti jezik javlja se i u baroknom pjesništvu:

«I dok čovjek gleda kako padaju svi ti pokretni duhovi/ Ne razlikuje više mrtve od živih/ Pogled im je strašan, usta polu-otvorena./ Na kostima im još samo zelena koža…»

 

Defoe_Journal_of_the_Plague_Year
Izdanje iz 1722. godine

Jezik kuge

Navedeni primjeri zajedno tvore sadržaj koji bi se interpretativno mogao nazvati jezikom kuge. Jezik kuge morbidnim izrazima, prikazima i simboličkim detaljima dodatno potencira postojeću grubu stvarnost te se time dublje usađuje u pamćenje i predodžbu čitatelja/gledaoca. Najčešće korišteni izvor Dnevnik kugine godine Daniela Defoea iz 1722. godine još uvijek izaziva nedoumice oko klasificiranja samog djela. Dnevnik kugine godine  govori o epidemiji kuge koja je 1665. godine izbila u Londonu. Glavni lik, H.F. u to doba ostaje u gradu i bilježi sve što se dogodilo. Jednako kao i Defoeovo najpoznatije djelo o Robinsonu Crusoeu, Dnevnik kugine godine je također u početku izdan kao istinito svjedočanstvo tada nepoznatog autora. Nakon što je do 1780. godine otkriveno kako je Defoe autor djela te kako je u vrijeme izbijanja kuge 1665. godine imao tek pet godina, djelo je klasificirano kao povijesni roman, historijska novela. Međutim, otkriveno je i kako je H.F. mogao predstavljati Henrya Foea, ujaka Daniela Foea, koji je zaista i zanimanjem odgovarao H.F.-u iz Dnevnika kugine godine. Djelo je pritom dobilo novinarski karakter te se smatralo da je moglo nastati prikupljanjem raznih anegdota vezanih uz izbijanje kuge 1665. godine. Iako je zadržana klasifikacija romana, prihvaćeno je kako se ne radi posve o fikciji. Keith Wrightson u uvodu svog recentnog djela o epidemiji kuge iz 1636. u Newcastleu i svjedočanstvima pisara Ralpha Tailorsa, ostale navedene i slične pisane izvore naziva «stories od the plague». Dok takvi izvori sasvim sigurno ponekad čak ni intencijom ne predstavljaju objektivni prikaz okolnosti pojedinih epidemija te je samim time lomljiva njihova upotrebljivost pri historiografskoj (re)konstrukciji ondašnjeg mentaliteta, «jezik kuge» zajedno sa kužnom ikonografijom svojom je reprodukcijom sasvim sigurno utjecao na buduće mentalitete tj. emocije i djelovanja ljudi u kasnijim razdobljima tijekom epidemija kuge pa tako i ostalih epidemija.

“Loša smrt” i kazna za grijehe

Strah od «loše smrti» bez dobivanja oprosta dodatno potenciran opisanim stravičnim umiranjima tijekom kužnih epidemija i sve veća popularizacija nauka o čistilištu otvorili su put i većoj popularizaciji drugačijih oblika brige za vlastitu dušu i duše svojih bližnjih koje su se ispoljavale u donacijama dekoraciji crkava, tj. kvantitativno uvećanoj umjetničkoj produkciji.

San_Carlo_Borromeo_in_processione_col_santo_chiodo_-_Tanzio_da_Varallo
Tanzio da Varallo, Sveti Karlo Boromejski u procesiji, o. 1629.

Tijekom ranokršćanskog i srednjovjekovnog razdoblja Crkva je u tradiciji i po uzoru kralja Davida promicala zavjetne darove, post, molitve i zamolbe svecima kao i hodočašća, a  od razdoblja pape Grgura I. i pokajničke procesije. Uz shvaćanje kuge kao kazne za  ljudske grijehe javljalo se i mišljenje kako su kugu izazivali ljudi koji su trovali izvore. Iako su tim optužbama podlijegali svi koji su se na bilo kakav način prethodno našli na udaru zajednice, vrlo često su se kolektivno optuživali i Židovi. Ipak, već tijekom velike kuge 1348. godine papa Klement VI okrivljivao je one koji su se obrušili na Židove argumentirajući kako Židovi ne mogu biti krivci za epidemiju budući da su i sami umirali od kuge. S druge strane, potrebno je imati na umu kako je razmišljanje pape Klementa VI moguće interpretirati i time što je svaljivanje krivice na Židove bilo nespojivo sa shvaćanjem kuge kao Božjeg gnjeva i kazne. Međutim, i  percipiranje kuge kao kazne za grijehe i prebacivanje uzroka bolesti na neidentificirana nedjela malignih osoba okretalo je ljude prije svega duhovnoj zaštiti. Utjecanje duhovnom ispoljavalo se na dva načina; prihvaćanjem kazne za vlastite grijehe ili pak pokajanjem, postom i drugim vjerskim ritualima kojima se tražio oprost za grijehe pa tako i zaštita od kuge. Budući da se kuga smatrala kaznom za kolektivna nedjela zajednice, upravo se u razdobljima epidemija utjecalo kolektivnim izrazima pobožnosti kao što su dugotrajne molitve, propovijedi, različite vrste zavjetovanja, hodočašća i svečanih procesija. Pokajničke procesije djelovale su kao svojevrstan izraz kolektivnog pokajanja, ali i «egzorcizma» grada budući da je procesija prolazila kroz čitavo naselje, zaustavljajući se na svakom raskrižju, pritom ga blagoslivljajući i time tjerajući kugu.  Jedan ljetopisac tijekom epidemije iz 1630. godine u blizini Milana navodi kako je procesija posvećena Bogorodici «prolazeći svim “stazama i bogazima”» opasala «vrlo brižljivo» naselje, izlazeći i izvan zidina, zalazeći u «straćare zaraženih». Isti ljetopisac navodi kako su se tijekom procesije neprekidno pjevale litanije Mariji  te kako su neprestano zvonila zvona sve do kraja obreda.

Zabrana vjerskih okupljanja

Ipak od šesnaestog stoljeća polako se javlja dihotomija između dotadašnjih medicinskih spoznaja i vjerske prakse. Primjerice, početkom šesnaestog stoljeća kroničar Giovanni Cambi bilježi kako se protivi zabrani procesija koju je donio firentinski magistrat. I kardinal Karlo Boromjeski inzistirao je (uz iznimku koja se odnosila na  žene i djece)  na provođenju uobičajenih obreda unatoč upozorenjima zdravstvenih službi. S druge strane, njegovog je rođaka Frederika Boromejskog bilo potrebno uvjeravati da se tijekom procesije prenese i sarkofag njegovog sveca rođaka budući da je on sam smatrao kako bi se grad time dodatno izvrgnuo opasnostima. Tijekom epidemije 1681. godine, austrijski je fizik molio lokalnog biskupa da zabrani vjerska okupljanja.

Athanasius_Kircher
Althanasisus Kircher (1602.-1680.) smatrao je kako je bubonska kuga prirodni infektivni proces kojeg uzrokuju živi organizmi

U to je doba isusovac Althanasisus Kircher bio najbliži istini smatrajući kako je bubonska kuga prirodni infektivni proces kojeg uzrokuju živi organizmi. Naime, Kircher je 1658. godine objavio detaljni rad Scrutinium Physico-Medicum Pestis objavljen u njemačkom prijevodu 1680. godine u kojem iznosi stajalište kako kugu uzrokuju malena nevidljiva sjemena koja se stvaraju u raspadajućim tijelima. S druge strane velik dio medicinskih mislioca i tijekom idućeg stoljeća smatrao je bolest psihosomatskom. Jean Delumeau navodi citate nekoliko učenjaka koji su dijelili isto mišljenje. Jedan od njih 1714. godine piše; «Zebnja, užas i melanholija i sami su kuga, jer ruše naš optimizam (disordinando la fantasia) i utiču na životne sokove da lakše primaju pa i izdaleka privlače otrov koji lebdi [vazduhom]; što je iskustvo potvrdilo u bezbroj slučajeva». Osim toga, još su početkom devetnaestog stoljeća Napoleonovi liječnici smatrali da je bolest psihosomatska te, ukratko, napada samo one koji se bolesti boje.

Preporuka za čitanje: 

Žan Delimo, Strah na zapadu (od XIV do XVIII veka. Srijemski Karlovci, Novi Sad, 2003. Žarko Domljan, gl. ur., Križevci grad i okolica, Zagreb: Institut za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1993.

Zdravko Jelinčić, «Črna smrt v Gorici leta 1682. Iz dnevnika Ivana Marija Marušića.» U: Kronika 1594./2, št. 2., 119.

Boeckl, Christine M., Images of Plague and Pestilence: Iconography and Iconology, Truman State University Press, 2000.

Facebook Comments