Josip Vdović

Magistar povijesti. Bavi se (trenutno) rekreativno srednjovjekovnom povijesti, ponajviše bizantskom povijesti.
Josip Vdović

Tradicionalno viđenje

Kako promatrati epidemije u prošlosti? Odmah se pomišlja na izvore, one u knjigama, na kamenim spomenicima. Što ako to nije dovoljno? Tada je potrebno prionuti interdisciplinarnosti, suradnji među znanostima. Što ako to još uvijek nije dovoljno? U tom slučaju nastaju nagađanja, koja znaju završiti lošim pretpostavkama. Upravo o toj problematici progovaraju Lee Mordechai i Merle Eisenberg u zajedničkom članku Rejecting Catastrophe: the Case of the Justinianic Plague.

Uzimajući za primjer tzv. Justinijansku kugu (s vrhuncem 540.-542.), tvrde da zagovaratelji maksimalističke teorije koriste nedovoljno razrađene dokaze kako bi ustvrdili da je kuga imala katastrofalan učinak na cjelokupno društveno-političko stanje u Bizantu. Mordechai i Eisenberg žele tome stati na kraj. Njihovo je viđenje da je to “napuhano” pod utjecajem moderne filmske industrije, koja voli proizvoditi filmove katastrofe. Spominju i usporedbu s Velikom kugom iz polovice 14. st., za koju isto tako navode kako su brojevi preminulih “napuhani” budući da novije metode istraživanja i preispitivanje izvora daju naslutiti manje brojke.

Plaguet03
Josse Lieferinxe, Sveti Sebastijan moli za život oboljelog kopača grobova tijekom Justinijanove kuge, 1497.-1499., Walters Art Museum

Kuga, kraj antike i bolesti

Autori kreću od pitanja je li Justinijanska kuga značila kraj rimskog svijeta na Mediteranu. Ističu da je većina izvora koji bi išli u prilog tome isključivo pisana te se nekritički obrađuje. Jedina poveznica između kuge i kolapsa rimskog svijeta je podudarnost u vremenu i može se objasniti kao prilagodba na promjene iz 5. st. To je jedan od glavnih argumenata zašto su Mordechai i Eisenberg pristali uz minimalističku teoriju. Ona prihvaća da je kuga izazvala geografsko pustošenje i visoku smrtnost, ali kratkoročno. Niti je kuga svugdje bila jednaka niti je bila toliko katastrofična da bi izazvala kolaps država. Dostupni dokazi idu tome u prilog, pokazujući da je utjecaj kuge na društva i države Mediterana bio mali.

Pri osvrtu na izvore, autori su kritični prema dosadašnjim interpretacijama. Smatraju da su nepotpune i ograničene. Upozoravaju kako je moguće da su uz kugu bile prisutne i druge epidemije, pa se događa da se druga bolest, ako je prisutna u vrijeme koje odgovara Justinijanskoj kugi, uzima kao kuga. Iako suvremenici daju važnost izbijanju kuge, iz tekstova se može zaključiti da joj nisu pridavali kataklizmičke značajke. Složio bih se s autorima, ali bih napomenuo kako kasnije u tekstu spominju Ivana iz Efeza i Grgura Tourskog (str. 9. i 11.), naglašavajući da su iskoristili izbijanje kuge kako bi učvrstili kršćanstvo, pozivajući na pokoru kako bi Bog odvratio svoj gnjev. Kao problem s izvorima (primarnih i sekundarnim), autori naglašavaju izdvajanje izvora o kugi iz konteksta drugih bolesti koje su mogle biti paralelno prisutne. To je svakako neispravno, jer se nekritički analiziraju kako bi se dokazala ogromna smrtnost.

Hand_necrosis_caused_by_plague
Nekroza ruke uzrokovana kugom

Brojke

Ono što najviše upada u oči je tvrdnja Mordechaija i Eisenberga da izvori rijetko govore o brojevima preminulih, a ako govore, to se odnosi uglavnom na Carigrad. Smrtnost u izvorima raste, pa tako od 300 000 smrti 542. g. dolazi do 3 180 000 o. 599. Pošto su to procjene, ništa se ne može saznati o stvarnoj smrtnosti, smatraju autori. Također su omjeri između imenovanih žrtava kuge i ukupnog broja poznatih povijesnih ličnosti vremena jako mali, kao i omjer imenovanih žrtava kuge i poznatih ličnosti za koje je zapisano da su preminuli od kuge. To bi se po meni moglo protumačiti time da su poznate ličnosti bile i bogatije osobe koje su držale i bolju higijenu.

Pravo, numizmatika i arheologija o Justinijanskoj kugi

Kad je riječ o nepisanim izvorima, povjesničari su koristili pravo, numizmatiku, papirus i arheologiju. Tu se kao problem pojavljuje njihovo tek indirektno otkrivanje veze s izbijanjem kuge. Jer gotovo svi ovise o kontekstu i pojavljuju se s napredujućim promjenama u upravi Bizanta, uz neke iznimke gdje je nemoguće dokazati istinitost podataka. Autori su se osvrnuli i na tvrdnje da je kuga dovela do poništenja Justinijanovih pravnih reformi. Kada se podaci svedu na godišnju razinu, veza između kuge i prava nestaje, jer značajna redukcija prava se događa prije, a ne poslije kuge.

Pojava solida manje težine se isto ponekad uzima kao dokaz pojave kuge. Država je pokušala oporaviti svoj dohodak nakon što je kuga smanjila bazu oporezivanja, oporezujući stanovništvo u punom solidu, a plaćajući ga u lakšem. Mordechai i Eisenberg primjećuju da je takav zaključak pun nedostataka. Prvo, lakši solid nije zamijenio stari, dok se puni solid još kovao, nego su lakši solidi bili označeni kako bi ih ljudi lakše prepoznali i počeli su se kovati prije izbijanja kuge, najranije od 538., 539. g. Drugo, značajan broj takvih novaca je pronađen u graničnom području, što neke istraživače navodi na pomisao da su korišteni u vanjskoj trgovini.

Čitatelja bi mogao oduševiti interdisciplinarni pristup autora, što se ogledava u njihovom osvrtu na arheološka istraživanja. Odmah upozoravaju na rijetkost objavljivanja istraživanja povezanih s kugom iz doba cara Justinijana. Neke općenite analize regija zahvaćenih kugom, poput Sirije, ukazuju na masivnu destrukciju i depopulaciju. No, novija istraživanja su pokazala da se dugoročno dogodila ruralna ekspanzija koja je završila u 7. st. Čak i da je kuga izazvala kratkoročnu depopulaciju, ona nije vidljiva u arheološkom materijalu, što će reći da se Sirija brzo oporavila.

Prijenos kuge i studije katastrofe

Izjava autora da se kuga prenosi, uvodi čitatelja u novi prijedlog modela za Prvu pandemiju (spominju da je Justijanska kuga jedna od tri velike poznate pandemije, uz Crnu smrt i pandemiju u Indiji krajem 19. st.). Kuga 6. st. ne mora nužno biti bubonična nego može biti i pneumonična, koja se prenosi ljudskim kontaktom. Teorija je privlačna zbog brzog širenja bolesti i gotovo stopostotne smrtnosti oboljelih. Jedini poznati slučajevi masovne kuge su oni iz Mandžurije s početka 20. st.

Picture_of_Manchurian_Plague_victims_in_1910_-1911
Žrtve kuge u Mandžuriji, 1910.-1911. 

Studije katastrofa odmakle su se od gledišta da se stresovi iz okoliša (poput potresa ili poplava) gledaju kao katastrofe koje utječu na ljudska društva. Štoviše, razlikuju se nepogode, prirodan aspekt događaja i katastrofe, koje su društveni efekti određeni neprestanom interakcijom između okoliša i društva. To znači da ljudska društva mogu smanjiti ili povećati intenzitet tih društvenih efekata. I konačno, poanta autora – te spoznaje nisu uključene u istraživanja Justinijanske kuge. Kasnoantički suvremenici su se radije preselili nego masovno umirali. Tako je Konstantin V. 740-ih preselio u predgrađe Carigrada, a 542. stanovništvo u brdima oko Myre odbilo je ući u grad zbog straha od kuge. Ovakve rizične migracije smanjile bi smrtnost od kuge, osobito u vrijeme epidemija.

Kuga nekad i danas – neusporedivo

Osvrnuo bih se još na autorsko uspoređivanje Justinijanske kuge s kugom u Indiji krajem 19. st. Iako to, prema autorima, olakšava istraživanje kuge 6. st., upozorio bih na neprimjerenost metode koja poseže za modernim primjerima kako bi objasnila prošle događaje. Postoji opasnost da se moderna situacija preslika na prošlu, što nikako ne bi bilo u redu. Jer, situacija nije ista, a kamoli viđenja bolesti.

Na kraju, Lee Mordechai i Merle Eisenberg, daju pet smjernica za daljnje istraživanje i reviziju. U istraživanje Justinijanske kuge trebalo bi uključiti više dodatnih akademskih disciplina i teorijskih podloga, treba posvetiti više pažnje na onovremenu kulturnu podlogu, potrebno je više rada na kasnoantičkim sekundarnim izvorima i potrebna je kritička usporedba između tri velike epidemije kuge (6. st., pol. 14. st. i poč. 19. st.).

Preporuka za čitanje:

Lee Mordechai i Merle Eisenberg. “Rejecting Catastrophe: the Case of the Justinianic Plague”. Past & Present 244/1 (August 2019). 3-50.

Facebook Comments