Pandemija koronavirusa ponovo je u vjerničkoj populaciji u masovnom obliku otkrila dva pristupa shvaćanja krize s kojom se cijela svjetska populacija suočava: poimanje pandemije kao kazne za ljudske grijehe i poimanje te bolesti kao kušnje, testa koji će dovesti do pročišćenja pojedinaca i društva. Oba pristupa bila su dominantna u točno određenom periodu povijesti Katoličke crkve i oba su rezultirala i potencirala razvoj bogate protukužne ikonografije koja nam mnogo govori kako o tadašnjoj medicinskoj borbi tako i o duhovnoj borbi protiv epidemija.


Za potrebe istraživanja protukužne ikonografije nije zapravo bitno je li stvarno svaka osoba za koju se smatralo da je umrla od kuge tijekom epidemija zaista i umrla od posljedica zaraze bacilom Yersinia pestitis ili se radilo o podlijeganju nekoj drugoj bolesti. Bitna je činjenica kako je najviše razarajuća bolest koja je utjecala na razvijanje vlastite ikonografije i specifičnog jezika u likovnoj umjetnosti i književnosti, bila upravo kuga.

Josse_Lieferinxe_-_Saint_Sebastian_Interceding_for_the_Plague_Stricken_-_Walters_371995
Josse Lieferinxe, Sv. Sebastijan zagovara za pogođene kugom, 1497.–1499.

Izbor svetaca

Protukužni sveci počeli su se častiti već od prve pojave velike kuge sredinom četrnaestog stoljeća. Kao najistaknutiji svetac zaštitnik počeo se častiti ranokršćanski mučenik sv. Sebastijan koji je preživio vezanje za stup i usmrćivanje strelicama. Odabir sv. Sebastijana kao zaštitnika od kuge također je vezan uz njegovu hagiografiju no na nešto kompleksniji način nego što je to slučaj s ostalim svecima. U njegovom se životopisu kuga uopće ne spominje.

Ipak, njegov se kult ubrzano širio i u ruralnim i u urbanim područjima i to sve do razdoblja katoličke obnove kad se nešto više počinje častiti drugi protukužni svetac, sv. Rok, koji je, kako stoji u životopisu, zaista bio obolio od kuge. Prema životopisu, svetac se povukao u osamu gdje mu je hranu donosio njegov pas. Nakon što je ozdravio bio je uhićen i utamničen pri čemu je i umro. U tamnici se prema životopisu pojavio natpis o spasenju oboljelih od kuge koji se utječu sv. Roku. Kult se posebno počeo razvijati nakon što su svečeve relikvije prenesene u Veneciju, a papa Urban VIII. (1623.-1644.) ga je i formalno proglasio svecem kao casus exceptus.

Ribalta-san_roque
Francesco Ribalta, Sv. Rok, o.1625.

Ostali protukužni sveci

Uz sv. Sebastijana i sv. Roka, kao protukužni zaštitnici čašćeni su i starozavjetni kralj David i papa Grgur I. kao i prvostoljetna iscjeljiteljica sveta Tekla koja je prema hagiografiji preživjela mnoga mučenja. Kao protukužni sveci javljaju se i dvije srednjovjekovne svetice, benediktinka Franciska Rimska i augustinka pustinjakinja sv. Rozalija Palermska.

Sv. Rozalija počela se častiti tek u sedamnaestom stoljeću nakon njezina ukazanja tijekom epidemije kuge u Palermu 1624. godine, a proglašena je svetom 1630. godine. Tijekom tog i idućeg stoljeća njezin se kult širio i na prostorima Monarhije, a o čašćenju u hrvatskim krajevima svjedoči religiozna poema Antuna Kanižlića «Sveta Rožalija, panormitanska divica, nakićena i ispivana» objavljena 1780. godine u Beču.

Ipak, najbitniji protukužni svetac posttridentinskog razdoblja jest milanski nadbiskup sv. Karlo Boromejski koji se posebno istaknuo brigom za oboljele tijekom epidemije 1575. godine. S obzirom na njegove organizacijske sposobnosti te sudjelovanje u tridentinskoj katoličkoj obnovi, sv. Karlo Boromejski se popularizirao kao jedan od najvažnijih svetaca tog razdoblja pritom predstavljajući sve odlike koje je visoki kler tada trebao imati.

Santa_Rosalía_de_Palermo_en_gloria_(Novelli)
Pietro Novelli, Sv. Rozalija iz Palerma u slavi, 1603.-1647.

Stvaranje protukužne ikonografije

Kužna ikonografija u likovnoj umjetnosti počinje se razvijati s počecima čašćenja svetaca, nakon 1347. godine. Interpretacija činjenice kako unatoč tome što se kuga javila i u vrijeme Justinijana, vizualnih prikaza te tematike nema, može ležati u tome što se pojava kužne ikonografije javlja istovremeno s humanizmom, novim interesom za znanost te novom dostupnošću antičkih tekstova koji su rezultirali stvaranjem novog jezika kuge. Iako se srednjovjekovna kužna ikonografija često javljala uz teme kao što su Ples mrtvaca, Trijumf smrti ili Madonna della Misericordia, one su ipak nekoliko desetljeća starijeg postanka od 1347. godine, te su naknadno uklopljene u protukužnu ikonografiju.

Sodoma_003
Il Sodoma, Sv. Sebastijan, 1525.

Strelice i sv. Sebastijan

Izuzev spomenutih tema naknadno uklopljenih u protukužnu ikonografiju, tijekom stoljeća su se uz modfikacije formirali specifični kužni motivi. Najstariji kužni motiv, strelice, uklopljene i u ikonografiju sv. Sebastijana, prema jednoj teoriji potječe iz grčke mitologije, tj Apolona i Dijane koji bacaju strelice pošasti na ljude te predstavlja razlog zašto je sv. Sebastijan kao svetac koji se svojim životopisom nimalo ne dotiče s kugom, preuzimanjem tog motiva postao najpopularniji zaštitnik od kuge.

Peter Brown navodi kako je zapravo ova analogija pogrešna budući da zanemaruje nespojive različitosti između poganskog i kršćanskog svjetonazora. Za pogansko poimanje ljudi su smrtnošću bili zauvijek odvojeni od bogova te je smrtnost u božjim očima bila smatrana inferiornom i uvredljivom. S druge strane, u kršćanskom poimanju, mučenici su smatrani bićima koji su upravo zbog prirode svoje smrti dospjeli u blizinu Boga te time dobili mogućnost da zagovaraju ljudstvo na zemlji. Strelice se jednako kao i u antičkom mitu javljaju i u biblijskim tekstovima (Job 6:4, Ps. 38: 1-3, Pnz. 32: 41-42) te u njima predstavljaju moćno Božje oružje, instrument iznenadne nesreće, bolesti i smrti. Strelice, mačevi i drugi predmeti u rukama Boga Oca, Krista i Bogorodice u srednjovjekovnoj ikonografiji javili su se i kao simbol Božje srdžbe.

Imitacija Kristove muke

Louise Marshall tvrdi kako simbolizam strelice nije sam po sebi dovoljan za objašnjenje korištenja sv. Sebastijana kao najpopularnijeg protukužnog sveca. Presudni razlog Marshall vidi u tome što je lik sv. Sebastijana zajedno sa slikom svoga mučenja putem obilja strelica u kršćanskom srednjovjekovnom kontekstu funkcionirao kao savršena imitacija Kristove muke. Time je sv. Sebastijan postao savršen izraz zamjenske žrtve pružene Bogu za iskupljenje kao i pobjedničkog spasenja toliko traženog u razdobljima epidemija.

Srednjovjekovna kužna ikonografija inače obiluje motivima kojima se stavlja naglasak na zastrašujuću Božju pravdu, dok se blaži prikaz milosrdnog Oca javlja tek nakon Tridentske obnove. Motivi poput tamnih oblaka i smokvinog stabla potječu iz suočavanja s kugom pri čemu se za smokvino stablo smatralo da ima iscjeljujuće učinke dok je tamni oblak simbolizirao mijazmični zrak za koji se vjerovalo da prenosi i uzrokuje kugu. Međutim, jednako kao i Jahač Apokalipse, ovi motivi također potječu iz Biblije. Budući da se u vrijeme velikih epidemija često u ljudskim mentalitetima oblikovao strah od očekivanog svršetka svijeta, Jahač Apokalipse također je uklopljen u kužnu ikonografiju.

©Photo. R.M.N. / R.-G. OjŽda
Procesija Svetog Grugura u Très Riches Heures du Duc de Berry, 1416. g

Srednjovjekovno poimanje kuge 

Jedan od najranijih protukužnih prikaza iz sedamdesetih godina četrnaestog stoljeća izrađen za firentinsku katedralu posvećen je upravo sv. Sebastijanu koji se kao zaštitnik od kuge najčešće javlja na zavjetnim srednjovjekovnim slikama.

U srednjovjekovnoj kužnoj ikonografiji vidljivo je i shvaćanje epidemija kao kazne za ne toliko individualnu krivnju oboljelih pojedinaca koliko i kolektivnu krivnju čitave zajednice. Dok se u najranijim prikazima sv. Sebastijan predstavljao isključivo u jednostavnoj frontalnoj pozi s atributima svoga mučeništva, strelicama, od petnaestog stoljeća prikazi postaju mnogo kompleksniji i narativniji, a sv. Sebastijan postaje jedan od omiljenih svetaca u sklopu širih tema poput Sacra conversazione (Sveti razgovor) i Mater Misericordiae (Bogorodica Zaštitnica).

Simptomi kuge naglašavali su propadljivost tijela

Izuzev sv. Sebastijana koji uništava idole, motiv koji zapravo najbolje predstavlja pokajanje zajednice jest učestali prikaz procesije sv. Grgura (Procesija Svetog Grugura u Très Riches Heures du Duc de Berry, 1416. g). Shvaćanje kuge kao kazne za grijehe čovjeka ispoljavalo se i u rastu popularnosti svetaca poput kristolikog sv. Sebastijana čija je mučenička smrt u prikazima simbolizirala trpljenja i traženje spasenja za čitavu zajednicu. Isto se realiziralo i u iznimno verističkim prikazima kužnih simptoma koji su naglašavali trpljenje i propadljivost ljudskog tijela. Dok se važnost Kristova tijela za otkupljenje  duše definiralo u potpunosti tek u Tridentskoj obnovi, u srednjovjekovnom je razdoblju pak prisutno naglašavanje iscjeljujućih moći Kristova Tijela za materijalno čovjekovo tijelo.

Protukužna ikonografija tijekom Katoličke obnove

Dok su u najranijim razdobljima kužnih epidemija najpopularniji izraz protukužne produkcije bili ex-voto predmeti kao i mnoge zaštitne amajlije, od šesnaestog stoljeća oni polako u mentalitetima ljudi gube svoju moć te se čovjek naučen na ciklička vraćanja epidemija počinje na organiziraniji način duhovno štititi i utjecati svecima.

Stoga su mnoge bratovštine te kasnije cehovi naručivali profilaktična protukužna djela kako bi se zaštitili od budućih epidemija. Za razliku od ranijih razdoblja, renesansni protukužni zavjetni prikazi umjesto naglašavanja mučeništva i verističkih prikaza simptoma kuge, u prikazima oboljelih slijede znatno suzdržaniju estetiku u odnosu na ranije prikaze te gotovo idealizirajuću u odnosu na stvarno stanje oboljelih. Epidemije više nisu bile shvaćane kao izraz Božje kazne već kao svojevrstan test vjere i oblik pročišćenja kroz patnju čovjeka.

Nicolas_Poussin_-_The_Plague_at_Ashdod_-_WGA18274
Nicolas Poussin, Kuga u Ashdodu, 1631.

Otpornost novorođenčadi na slikama 

Iako kužni simptomi nisu više bili prikazivani toliko veristički, simbolika užasa kuge bila je više nego jasna. Vrlo čest motiv kužnih slika bila je umiruća majka sa živahnim i gladnim djetetom u naručju. Prvi takav motiv pojavljuje se početkom šesnaestog stoljeća s Rafaelovim pripremnim crtežima za sliku Morbetto (Frigijska kuga) iz oko 1514. godine, a koji je taj motiv posudio iz opisa u Historia Naturalis Plinija Starijeg. Kasnije reprodukcije, prije svega ona Marcantonija Raimondija, zaslužne su za širenje ove ikonografije prema sjeveru, a grupacija se posebno počinje širiti tek nakon Poussinove inkorporacije 1631. godine u kompoziciju Kuga u Ashdodu.

Istraživanja u 20. stoljeću pokazala su i medicinsku pozadinu tog prikaza. Naime, dr. Lien-Teh Wu dokazao je kako je novorođenčad mlađa od pet mjeseci bila otpornija na obolijevanje. Bilo da se radilo o urođenom obrambenom mehanizmu, zaštitnom djelovanju izrazito korisnog majčinog mlijeka ili možda činjenici da su čvrsto zamotane bebe bile fizički zaštičene od ugriza buhe, ta je pojava očito bila prepoznata od suvremenika te je motiv postao čest u kužnoj ikonografiji.

 

Madonna_di_Foligno_(Raphael)_September_2015-1a
Rafael, Madonna di Foligno, 1511.-1512.

Prikazi medicinskih teorija o psihosomatskoj bolesti 

Česti protukužni svetac izrazito čašćen u ovom razdoblju jest srednjovjekovni sv. Rok. Ono po čemu se renesansna protukužna djela najviše razlikuju od svojih prethodnica jest u tome što se uz religijski program i prikazivanje čuda protukužnih svetaca vrlo često u njih uključuju i svjetovni motivi kao i odrazi tadašnjih znanstvenih teorija.

Tako se primjerice na Rafaelovoj  slici Madonna di Foligno (1511. – 1512.) nalaze duga i komet koji su predstavljali prikaz tadašnje teorije kako kombinacija tih dviju pojava uzrokuje mijazmični zrak zaslužan za pojavu i širenje kuge.

Kuga u Ashdodu

Spomenuta Poussinova Kuga u Ashdodu jedna je od najpoznatijih i najutjecajnijih kužnih slika sedamnaestog stoljeća, a povjesničarka umjetnosti Sheila Barker u njoj je pronalazi i motive s uporištima u tadašnjoj medicinskoj misli. Naime, Poussin je preko svojih mecena, a i naposljetku vlastitim oboljevanjem od sifilisa bio upoznat s nekima od tadašnjih fizika i kemičara poput Petrusa Poteriusa, sljedbenika Paracelsusa, koji su smatrali da je kuga psihosomatska bolest te kako sama imaginacija bolesti i strah mogu uzrokovati bolest dok sreća i imaginacija zdravlja mogu potaknuti ozdravljenje.

Slijedom toga, kao i temeljem Poussinova poznavanja komentara Aristotelove Poetike Lodovica Castelvetra, autorica pronalazi svrhu slike u obrani od kuge budući da Castelvetro u svojim komentarima navodi kako učestalo izlaganje scenama koje izazivaju sažaljenje, strah i kukavičluk, čovjeka ujedno i ojačava od tih slabosti.

Jordaens_St_Charles_Cares_for_the_Plague_Victims_of_Milan
Jacob Jordaens, Sv. Karlo Boromejski zagovara tijekom epidemije kuge, 1655.

Odmak od stvarnosti i uvedenih restrikcija

Upečatljivo je kako barokni prikazi, naspram onih srednjovjekovnih i renesansnih, najmanje odgovaraju stvarnim situacijama. Primjerice, zbog donošenja novih higijenskih odredaba procesije su bile uvelike pojednostavljene kao i odjeća koju je kler pritom nosio. Pa, ipak na slikama se ovo pojednostavljenje ne može razaznati, već se javlja idealizirani prikaz koji je dodatno naglašavao brigu klera i laika. Jednako tako, u svrhu reafirmacije katoličkog nauka o Euharistiji, kler se nikad nije prikazivao držeći instrumente za davanje svete pričesti kojima su služili kako bi se izbjegao izravan doticaj s oboljelima, a sam je kalež bio prikazivan mnogo raskošnije nego što je u stvarnosti izgledao.

Cenzura i decorum

Za razliku od srednjovjekovnog prikaza kužnih rana, u baroknoj umjetnosti se one gotovo posve izbjegavaju. Promjena u protukužnim prikazima vezana je uz zahtjev Crkve koji se odnosio na jasnoću i primjerenu dostojanstvenost prikaza ljudskog tijela tj. decorum. Stoga je prikazivanje ogoljenih ili osakaćenih dijelova tijela bilo smatrano nedovoljno primjerenim, a kužni su se simptomi rijetko prikazivali.

Jednako kao i drugi sakralni prikazi koji su podlijegali cenzuri kako u vjerskim pitanjima ne bi obmanuli katolike kao ni pružili protestantima uporište protiv Crkve, protukužna su djela također podlijegala cenzuri kako bi se izbjeglo nedostojanstveno prikazivanje ljudskog tijela.

Preporuka za čitanje:

Louise Marshall «Manipulating the Sacred: Image and Plague in Renaissance Italy» U: Renaissance Quarterly, vol 47., no. 3. (1994.), 493.

Boeckl, Christine M., Images of Plague and Pestilence: Iconography and Iconology, Truman State University Press, 2000.

Meri Kunčić, «Razvoj i značenje kulta sv. Sebastijana u dalmatinskim komunama u 15. i 16. stoljeću s posebnim obzirom na umjetničku produkciju» U: Ana Marinković, Trpimir Vedriš, ur. Hagiologija: kultovi u kontekstu, Zagreb: Leykam intenational, 2008., 141-159.

Facebook Comments
Tihana Kušter