Nepoželjni kralj

Odbor za podizanje spomenika kralju Tomislavu osnovan je u Zagrebu, u kolovozu 1924. godine. Oblikovanje trga prvog hrvatskog kralja u glavnome gradu trebalo je simbolizirati dugo očekivano sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom koje je napokon ostvareno u novoj državi. Međutim, već od samih početaka, bila je očita polarizacija po pitanju podizanja spomenika:

Hrvatima se činilo da mogu Tomislava vješto iskoristiti da naznače da su Hrvati prvi imali snažnu državu na prostoru Južnih Slavena, da su bili zaštitnici Srba i pobjednici nad Bugarima, drugim riječima da su oni imali primat u mirenju Slavena na jugu Europe. Budući da je oko 1924. u Hrvatskoj zbog višegodišnjeg provođenja centralizacije snažno ojačala antisrpska struja, činilo se i vlastima u Beogradu da se može iskoristiti Tomislavljevo nastojanje da pomiri bugarskog i srpskog kneza, pogotovo stoga što se još nije posvema odustale od uklapanja Bugarske u Karadorđevićevu jugoslavensku državu.
(Kolar-Dimitrijević 1997, 245.)

Hrvatski nacionalisti kojima nije odgovarao centralizam Beograda vidjeli su u Tomislavu i tisućugodišnjici hrvatskog kraljevstva priliku za jačanje hrvatske nacionalne svijesti. Već u listopadu 1925. upućena je molba zagrebačkom gradonačelniku Vjekoslavu Heinzelu da odobri akciju za prikupljanje sredstava za spomenik kralju Tomislavu. Iako se u prikupljanje krenulo veoma brzo, sam proces bit će u konačnici iznimno dug i mukotrpan.

Tomislav ili Aleksandar?

Već od samih početaka bio je Tomislavov spomenik zamišljen kao najveći spomenik podignut do tada u Zagrebu. Godine 1927. dotadašnji Trg I preimenovan je u Trg kralja Tomislava, čime je ujedno riješeno pitanje gdje bi se spomenik trebao podići. Istovremeno je, lukavo, i Wilsonov trg preimenovan u Trg kralja Aleksandra, kako bi se napravio i određeni ustupak vlastima u Beogradu.

Naslovnica časopisa 'Svijet' iz 1935. godine (izvor: Svijet, XIX/17 (1935)).
Naslovnica časopisa ‘Svijet’ iz 1935. godine (izvor: Svijet, XIX/17 (1935)).

Nakon višegodišnjeg prikupljanja sredstava – popraćenih raznim problemima – konačno je 1931. godine od 8 tona bronce u 26 dijelova započelo lijevanje kipa umjetnika Roberta Frangeša. Brončani konjanik bio je dovršen i spreman za postavljanje u rujnu 1933. godine.

Međutim, zbog političkih okolnosti podizanje spomenika nije bilo moguće. Gotov spomenik tako je sjedio i čekao bolje dane. Okolnosti su se dodatno zakomplicirale nakon atentata na kralja Aleksandra, pa su se počele javljati i ideje da Trg kralja Tomislava postane Trg kralja Aleksandra i tamo bude podignut kip jugoslavenskom kralju.

U svibnju i lipnju 1935. godine – nakon pobjede Mačekova HSS-a i promjene političke klime – spomenik je prvi puta izložen javnosti u Rokovu perivoju, a Frangeš istovremeno počinje raditi na reljefima za postolje.

Međutim ubrzo su se počeli nizati novi problemi – novčani problemi oko postolja za spomenik, problemi oko dobivanja pravne dozvole za podizanje iz Beograda, kao i sve glasniji glasovi koji su smatrali da se spomenik kralju Tomislavu ne može postaviti prije nego što svoj spomenik u Zagrebu dobije nedavno ubijeni kralj Aleksandar. Cijeli proces ponovno je stao.

U konačnici su sredstva za kip kralju Aleksandru – uz suglasnost kraljevske obitelji iz Beograda – prenamijenjena za Dom umjetnosti pod uvjetom da on bude posvećen kralju Petru. Spomenuti dom konačno je 1938. godine zalaganjem Ivana Meštrovića dovršen pod nazivom „Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca“.

Novi problemi – ‘van’ i ‘unutar’ zagrebačka politika

Međutim, krajem 30-ih godina problemi se ponovno aktualiziraju – za mnoge je bila problematična sama ideja i simbolika iza podizanja spomenika. Naime Društvo za podizanje spomenika htjelo je da kip podsjeća da Hrvatska mora biti cjelovita od mora do Drave, kakova je bila u vrijeme kralja Tomislava (Kolar-Dimitrijević 1997, 259).

Podizanje kipa bilo je tako tek dio krovne ideje Društva i nacionalistički orijentiranog dijela javnosti – ideje stvaranja Forum Croatoruma. Riječ je o zamisli prema kojoj bi se cijeli (današnji Tomislavov) trg reorganizirao i postao svojevrsni ‘hram’ hrvatska državnosti – kipovi hrvatskih vladara i alegorična figura ‘Croatie’ u sredini trga te Milenijski muzej koji je trebao biti uređen u Umjetničkom paviljonu ili izgrađen na tom mjestu. Zagrebački odvjetnik koji je inicirao ideju podizanja kipa, Milan Dečak, ušao je s dijelom javnosti u oštre polemike oko toga kako bi budući spomenik trebao biti orijentiran – Dečak se zalagao da glava kralja bude okrenuta prema gradu, i da se tako stvori osnova za Forum Croatorum, koji bi se trebao graditi u duljem razdoblju, jer da je čitav spomenik tako zamišljen.

Tijekom 1939. godine pitanje postaje užareno te dolazi do snažne polarizacije Zagreba u dva tabora – sve u vezi sa spomenikom postalo je spornim: položaj, orijentacija, umjetnička vrijednost Zanimljivo je da većina otpora nije dolazila iz Beograda, već iz samoga Zagreba – uglavnom od Društva Zagrebčana, ali i, zanimljivo, posebno žustro iz pera i izjava Gjure Szabe, poznatog hrvatskog povjesničara, konzervatora i muzeologa.

I tako je podizanje kipa ponovno stalo na ‘banalnom’ pitanju orijentacije. Dio Zagrepčana smatrao je da kralj treba gledati prema Zagrebu i budućem Forumu Croatorumu, drugi su smatrali da treba gledati prema kolodvoru jer: 1. simbolizira vječnu vezu Hrvata s Jadranom, a čime i sa zapadnom civilizacijom, i 2. jer ovako postavljen Tomislav pozdravlja svakog stranca i nudi mu dobrodošlicu, a treći su pak žustro ustrajali u tome da se spomenik uopće ne postavi ili – ako je postavljanje već neizbježno – da se podigne na nekoj drugoj lokaciji. Zbog svih rasprava krajem prosinca 1939. zaustavljeni su već započeti radovi na izgradnji podnožja kipa.

Od Mačekove banovine do Pavelićeve države

Do 1940. godine više se nije spominjao kip Croatie i likovi znamenitih Hrvata, odnosno svi su odustali od ideje Foruma Croatoruma. Početkom iste godine – 12. siječnja 1940. – umro je i kipar Robert Frangeš.

U jesen je konačno, odlukom banskih vlasti, odlučeno da se spomenik postavi gdje i danas stoji, iako je i ovoga puta bilo negodovanja i javnih rasprava. Radovi su tekli vrlo dobro i postolje je bilo spremno za podizanje kipa u ljeto 1942. godine, međutim do njega nije došlo tijekom postojanja Nezavisne Države Hrvatske.

Razlozi su bili političke prirode. Naime, Pavelić je svoj dolazak na vlast ‘platio’ predajom velikog dijela Dalmacije fašističkoj Italiji. Dakako, u takvom političkom okruženju vlast je odugovlačila s radovima jer je strahovala od reakcije naroda – ili barem bila svjesna ironije – zbog podizanja kipa hrvatskom kralju kojega se slavi kao ujedinitelja svih dijelova Hrvatske, a posebno zbog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom u vlasti iste osobe. Ironiju je samo dodatno pojačao izbor talijanskog princa Aimonea za hrvatskog kralja pod imenom Tomislav II. Stoga je tijekom postojanja NDH dovršeno samo postolje i na njega postavljen jedan reljef koji prikazuje krunjenje kralja Tomislava.

Od partizana do 1991.

Postolje prije postavljanja kipa, 1945/6. godine (privatna kolekcija).
Postolje prije postavljanja kipa, 1945/6. godine (privatna kolekcija).

Godine 1945. – nakon ulaska partizana u Zagreb – na postolje je montirana partizanska zvijezda, a ubrzo je porušeno i staro, nedovršeno, postolje u ravnini Mihanovićeve ulice.

Spomenik kralju Tomislavu postavljen je u listopadu 1947. godine, ali s popratnim tekstom koji je bio potpuno drugačijeg karaktera od izvorne ideje koju je Društvo za podizanje spomenika željelo prenijeti: Tomislav, prvi među hrvatskim vladarima ujedinio je svoja plemena u jednoj državi, te se godine CMXXV proglasio kraljem. Vladao je od Drave – Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom, Trogirom i nad otocima od Krka i Raba do Visa, Brača i Korčule. Pobjednosno je ratovao u Panoniji, na Dravi i Apuliji. Kao Ljudevit Posavski stotinu godina prije njega u borbi protiv Franaka, i Tomislav je djelovao u Savezu sa Srbima, simbolično naslućujući jedinstvo Jugoslavenskih naroda.

Prije postavljanja kipa ponovno se aktualiziralo pitanje orijentacije kralja, međutim odlučeno je da će biti okrenut prema jugu kako posjetitelje Zagreba – po izlasku s glavnog kolodvora – ne bi dočekao konjski rep.

Nesretni reljefi

Ubrzo nakon postavljanja kipa skinut je ranije postavljeni Frangešev reljef budući da je bio politički nepodoban novim vlastima – naime, prikazivao je rimskog papu kako kruni kralja Tomislava. Oba Frangeševa reljefa ‘skupljat će prašinu’ sve do 1991. Godinu dana nakon postavljanja, 1948., raspisan je javni natječaj za nove reljefe na kojem su pobijedili Ivan Sabolić i Želimir Janeš. Sabolić je napravio brončani reljef „Hrvatska mornarija“, tj. „Flota kralja Tomislava“, a Janeš reljef „Pomirenje“, tj. „Pomirenje Srba i Bugara“.

Originalni reljefi: (gore) Tomislav miri srpskoga kneza Zahariju s bugarskim kraljem Petrom [„Mirenje“], (dolje) krunjenje kralja Tomislava [„Krunjenje“] (izvor: Svijet, XIX/17 (1935)).
Konačan, današnji oblik, kip će poprimiti 1991. godine kada je nova promjena političke vlasti omogućila realizaciju izvorne ideje Roberta Frangeša i Društva za podizanje spomenika. Naime, tada su uklonjeni reljefi postavljeni tijekom Jugoslavije i na njihovo mjesto postavljeni izvorni, a na prednju stranu podnožja umjesto opisa koji veliča jedinstvo Srba i Hrvata postavljena je šahovnica koju je prije više desetljeća izradio Frangeš. Reljefi su tada – prije više od 20 godina – zamijenili ulogu; sada oni iz 1948. stoje zaboravljeni i propadaju.

Dva uklonjena reljefa: (desno) “Hrvatska mornarica”, (lijevo) “Pomirenje” (izvor: Abandoned Croatia).

Jedan spomenik kroz četiri režima

Kip kralja Tomislava u Zagrebu tako je svjedok četiri različita režima, a u svakome isto tako i svjedok drugačijih problema hrvatskog naroda i izazova hrvatske povijesti. Njegova povijest puna je – simbolične i stvarne – ironije: beogradski režim kralja Aleksandra, koji je i sam jednog od svojih sinova nazvao u čast hrvatskog kralja, branio mu je postavljanje. Kasnije je pak otpor postavljanju došao iz samog zagrebačkog/hrvatskog društva (iako, treba naglasiti, ne isključivo zbog nacionalnih pitanja, već i zbog ekonomskih, kao i estetskih razloga).

Kada je nakon desetljeća muke i rasprava sve upućivalo na to da se odiseja bliži kraju, postavljanju je na kraj stala uspostava Pavelićevog režima – ponovno ironično zbog činjenice da je novouspostavljena ‘nezavisna’ ‘hrvatska’ država ustupila Italiji jedan od hrvatskih teritorija zbog kojega se lik kralja Tomislava toliko slavio u nacionalističkim krugovima. Napokon, kao kruna ironije, spomenik hrvatskom kralju i uspostavi Hrvatskog Kraljevstva u konačnici su podignuli komunisti – doduše, treba istaknuti, djelomično i kao kompenzaciju Zagrepčanima za uklanjanje ‘kontrarevolucionarnog’ bana Jelačića s centralnog gradskog trga. I dok je reljef krunidbe 1948. odbačen kao politički nepodoban, 1991. je vraćen predstavljajući iz ‘ormara’ izvučenu i oživljenu ideju o hrvatskoj državnosti – Hrvati su pristaše Rima, kad se radi o moralnim vrijednostima i kada Rim stupa kao predstavnik zapadne civilizacije…(Odbor Društva za podizanje spomenika kralju Tomislavu, 1928. godina; Kolar-Dimitrijević 1997, 261).

 

Preporuke za čitanje:

Mira Kolar-Dimitrijević, „Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947. godine,“ Povijesni prilozi 16 (1997): 243-307.