Aleksandar Pavlović: Imaginarni Albanac
Nakon niza etničkih tenzija koje su rezultirale najprije ratnim stanjem krajem 1990-ih, a potom i proglašenjem neovisnosti Kosova 2008. godine, kosovsko pitanje do danas ostaje točkom prijepora između Srba i Albanaca i jednim od središnjih geopolitičkih problema Balkanskog poluotoka. Međutim, iako se – s obzirom na njegovo, iz suvremene perspektive, dugotrajno nejenjavanje i povremeni veći ili manji intenzitet – stanje neprijateljstva između ta dva naroda čini gotovo vječnim, odnosno utemeljenim u davnoj prošlosti, srbijanski istraživač Aleksandar Pavlović svojom je kratkom, ali izuzetno sadržajnom studijom Imaginarni Albanac: Simbolika Kosova i figura Albanca u srpskoj kulturi prezentirao kako je takvo stanje zapravo proizvod „dugoga 19. stoljeća“ i pojave srpske i albanske nacionalne ideje u tom razdoblju.
Opisujući najprije pred-nacionalno stanje, tijekom kojeg su odnosi između Srba i Albanaca u široj slici bili na razini slaboga međusobnog poznavanja, a na samim graničnim područjima obilježeni sličnošću patrijarhalnoga načina života i međusobnim poštivanjem te sviješću o krvnoj povezanosti i ženidbenim vezama, Pavlović u ostalim poglavljima svoje knjige postupno gradi narativ o tome kako je došlo do promjene takvog stanja. Prema njegovim promišljanjima, ključnu ulogu pritom je imala odluka Berlinskog kongresa 1878. godine o „dozvoli“ austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, kojom je Srbija – kojoj je na istom kongresu potvrđena neovisnost – suočena sa snažnom preprekom svojim teritorijalnim pretenzijama, okrenuvši se stoga južnim krajevima. U takvom kontekstu započelo je stavljanje pojačanog naglaska na kosovski mit i značaj Kosova u srpskoj povijesti.
Prema Pavlovićevim istraživanjima, prije razdoblja nacionalnog romantizma, kosovski mit u narodnoj je epici bio prisutan tek u obliku nekoliko prostorno odvojenih tradicija. Do promjene takvog stanja došlo je djelovanjem Vuka Stefanovića Karadžića, sakupljača narodnih pjesama, koji je – vođen onovremenom izuzetno pozitivnom ocjenom narodne epike kao neiskvarenog, prirodnog odraza narodnog stvaralaštva – duže epove, razvijene u crkvenoj sredini, rastavio na manje pjesme, stvorivši time privid o živoj usmenoj tradiciji o Kosovskoj bici raširenoj među Srbima kroz stoljeća. Iz raznih razloga, uključujući i korist takvog kulturnog kapitala za provedbu srbijanskih teritorijalnih ambicija, takva je svijest naposljetku doista i raširena među narodom, pretvorivši se iz teorije u stvarnost. Međutim, paralelno sa srpskom fascinacijom kosovskim mitom javio se i njegov albanski pandan, skrenuvši na samom kraju 20. stoljeća u posebnom razvojnom smjeru.
Klasična albanska kosovska tradicija
S obzirom na ranije navedeno, iz današnje se perspektive ironičnom čini činjenica da su upravo Srbi među jednima od utemeljitelja etnografskih i folklorističkih istraživanja albanske kulture i tradicije. Iako je jedan njezin dio doista zloupotrebljen u nacionalističke svrhe, uspostavljena znanstvena tradicija svojim je istraživanjima došla i do zaključaka o sličnostima i kulturnim razmjenama između srpske i albanske narodne epike.
Premda bez važnosti usporedive s onom prisutnom kod Srba, i kod kosovskih Albanaca razvio se određeni kosovski ciklus narodnih epskih pjesama. Prema Pavloviću, albansku tradiciju kosovskog mita moguće je podijeliti na klasičnu i novonastajuću. Njezinu klasičnu osnovu, stvorenu u okrilju samoga naroda kroz dugo razdoblje i prenošenu pjevanjem kroz generacije, čini osam pjesama, zabilježenih tijekom 20. stoljeća. Unatoč uočenim sličnostima sa stvaralaštvom muslimanskih pjevača iz Sandžaka i elementima koji u pojedinim dijelovima upućuju na zajednički izvor s kojeg su crpile i srpska i albanska epika, albanske pjesme pokazuju i neke vlastite specifičnosti.
Njihov temelj u prvom redu čini stavljanje posebnog naglaska na Miloša Obilića, junačkog ubojicu osmanskog sultana Murata I. Dok se o srpskom kosovskom ciklusu može reći da je isprepleten oko osobe kneza/cara Lazara, albanske pjesme u svom središtu imaju Milošev lik, u albanskoj verziji nazivan i Miloš/Mirosh Kopiliq, obilježen dodatnim – isključivo albanskim – pjesničkim motivima, poput njegovog nadnaravnog nošenja vlastite odrubljene glave u rukama. Također, za razliku od srpskog „neznanja“ oko mjesta Miloševog porijekla, albanska je varijanta pjesama puno sigurnija u njegovo potjecanje iz Drenice, što će utjecaja imati i na kasniji razvoj nove nacionalne tradicije. Konačno, umjesto usredotočenosti na Lazara i njegove pripreme za vidovdanski boj, albanska varijanta kosovskog ciklusa naglasak stavlja na Murata I. i dolazak njegove vojske. No, reference na srpskog vladara i presudnu ulogu Srba u borbama u njezinoj klasičnoj verziji ipak ostaju.
Eric Hobsbawm i izmišljanje nacionalne tradicije
Kako bi se razumjeli spomenuti Karadžićev postupak, ali i način i razlozi stvaranja novih albanskih narodnih pjesama o Miroshu Kopiliqu i drugim likovima iz kosovskog ciklusa, na ovom je mjestu potrebno ukratko razložiti historiografski koncept izmišljanja nacionalnih tradicija. Ušavši na velika vrata u historiju 1983. godine objavom knjige The Invention of Tradition urednika Erica Hobsbawma i Terencea Rangera, ovaj koncept svoju je uporabu pronašao ponajprije u proučavanju procesa nastanka nacija i nacionalizama.
Najjednostavnije rečeno, izmišljena tradicija kulturna je praksa koja ostavlja dojam svoje starosti i izviranja iz naroda, no zapravo je relativno suvremena, ponekad nastala i u procesu svjesnog izmišljanja s poznatim „izumiteljima“. Takvo postupanje potrebno je razlikovati od pokretanja tradicija koje potom ne tvrde da imaju starost veću od stvarne, na tragu čega leže i glavne kritike koncepta. Naime, kritičari poput Petera Burkea ističu upravo teškoće u pronalaženju granica između stvarne tradicije i suvremenijih „izmišljotina“, dok drugi naglašavaju kako se prikladnijom ocjenom promatranih postupaka čini reinterpretacija postojećih tradicija i njihovo oživljavanje, a ne izmišljanje ni iz čega.
Kako god bilo, već je rečeno da do izmišljanja tradicija dolazi ponajprije u sklopu razvoja nacija, odnosno uslijed potrebe za promocijom narodnog jedinstva njegovim utemeljenjem u daljoj prošlosti, odnosno legitimizacije određenih novijih institucija ili kulturnih praksi izmišljanjem njihove starine i ukorijenjenosti u narodu. Dakako, u suvremenom dobu, kada značaj nacija djelomično slabi, ovakvi se postupci koriste i u nešto manje produhovljene svrhe, poput privlačenja turista i pojednostavljene prezentacije prošlosti određenog kraja njihovoj vremenski ograničenoj pažnji.
No, da i takvo postupanje s vremenom može dovesti do pretvaranja izmišljene nacionalne tradicije u stvarni nacionalni simbol svjedoči nešto stariji primjer umjetnog kreiranja gorštačke kulture u Škotskoj tijekom 19. stoljeća. Utjelovljena ponajprije u kariranim kiltovima, ova je kultura – povezujući se s drevnom klanovskom podjelom škotskog društva – svog traga, osim u škotskom folkloru i općoj europskoj svijesti o Škotima, ostavila i u nekima od najpopularnijih filmova, radnjom smještenima u razdoblje stoljećima ranije od njezinog izuma (npr. Hrabro srce Mela Gibsona iz 1995. godine).
Novonastajuća albanska kosovska tradicija
Kako bi ova kratka teorijska digresija dobila svoj puni smisao u ovom tekstu, potrebno je naposljetku osvrnuti se na drugi dio albanske kosovske tradicije, nastao u suvremeno doba, s tendencijama sasvim nepoznatima u prethodnoj, klasičnoj, fazi. U novoj albanskoj usmenoj epici, a posebice u razdoblju ratnih operacija krajem 1990-ih, ali i nakon postizanja nezavisnosti Kosova u prvom desetljeću 21. stoljeća uočava se tendencija inzistiranja na albanskom podrijetlu Miloša Obilića (odnosno, prema novom – sasvim albaniziranom – načinu pisanja, Mirosha Kopiliqa) i pretvaranja srpske vojske – koja, doduše, doista jest imala saveznike drugih etničkih pripadnosti, uključujući i Hrvate – u širu kršćansku koaliciju lišenu prevladavajućega srpskog identiteta.
Primjerice, u verziji jedne od pjesama o Kosovskom boju ispjevanoj u Skadru 1998. godine Srbi se uopće ne spominju, već Albance u borbu protiv Murata I. vodi albanski heroj Mirosh, kod kojeg se posebno naglašava Drenica kao mjesto rođenja. Naime, u tom razdoblju Drenica je bila snažno uporište albanskog OVK-a (UÇK), tvoreći tako važno simboličko mjesto. Sukladno tome, Dreničanina Mirosha pjesmom se implicitno nastojalo prikazati kao herojskog pretka mnoštva drugih albanskih nacionalnih junaka, uključujući i one poginule u tadašnjem ratu. Međutim, pod utjecajem ratnih veterana, koji su naknadno zauzeli važne političke i ine društvene funkcije, takvo svojatanje nije ostalo samo na razini narodnih pjesama. Naime, dok su udžbenici povijesti u samoj Albaniji prijašnje jasno spominjanje srpskog podrijetla Miloša Obilića u novije vrijeme zamijenili tek izostavljanjem takvog podatka, udžbenici na Kosovu početkom ovog tisućljeća jasno su istaknuli njegov albanski etnicitet.
Zaključna razmatranja
Što je, stoga, u svjetlu koncepta izmišljanja tradicije moguće reći o takvim albanskim postupcima? Dok je, s obzirom na višedesetljetnu intenzivnu prisutnost kosovskog mita na tom području, njegova privlačnost među oba naroda na neki način samorazumljiva, Pavlović iza ovakvih postupaka uočava i dodatne, dalekosežnije, tendencije. Prema njemu, ciljana inkorporacija kosovskog mita u albansku nacionalnu politiku sjećanja treba, s obzirom na njezinu jednaku važnost u srpskoj varijanti, poslužiti opravdavanju neovisnosti Kosova i njegovom simboličkom učvršćivanju u okviru albanskoga nacionalnog narativa.
Odražavajući političke odnose na kulturnom polju, dakle, iz prijašnje jedne, zajedničke (ili barem međusobno dopunjujuće) varijante kosovskog mita, usred ratnih sukoba nastale su dvije strogo odijeljene, isključujuće i međusobno neprijateljske. S nadom u mirno rješavanje sukoba, izraženom i u Pavlovićevom djelu iskorištenom za osnovu ovog teksta, preostaje tek vidjeti buduće implikacije takvog postupanja i srpsko-albanskog nadmetanja za kosovsku prošlost, sadašnjost i budućnost.
Preporuke za čitanje:
Hobsbawm, Eric, Terence Ranger, ur. The Invention of Tradition. Cambridge: Cambridge University Press, 2012.
