Suživot muslimana i kršćana uzduž granice Osmanskoga Carstva s Mletačkom Republikom i Habsburškom Monarhijom ostavio je dugoročne utjecaje na hrvatski (ali i širi) prostor. Višestoljetna koegzistencija rezultirala je razvojem posebnoga sustava vrijednosti i kulture karakterističnih za ondašnja pogranična društva, a unutar njih poimanje junaštva imalo je posebno važnu ulogu.
Metodologija i pristup
Kako bismo mogli rekonstruirati određene vrijednosti usmene epike, potrebno ju je sagledati iz pozicije onoga što je ona izvorno i odražavala, odnosno pojedine povijesne ličnosti i njihove postupke u narodnim pjesmama promatrati kao exemplum. Naime, nastavljajući se na antičku tradiciju, važan dio naracije o povijesnim događajima bio je prezentirati primjer određenoga društveno prihvatljivog (odnosno i neprihvatljivog) ponašanja. Za mnoge povijesne epizode koje služe kao exemplum nije ni važno jesu li se uopće dogodile, već se njihovim spominjanjem u kontekstu šire karakterizacije neke osobe prezentira pozitivan ili negativan sud o pojedinim njihovim karakteristikama.
Na pograničju je upravo narodna epika imala ulogu prenošenja određenog sustava vrijednosti na pojedinca iz generacije u generaciju. U svjetlu toga naši heroji narodne epike – u istoj maniri kao i antički junaci – postaju više od pojedinca; oni postaju prenositelji i manifestatori društveno prihvatljiva ponašanja, tj. njihovo „herojstvo se konstituira u složenom međudjelovanju društvenih i personalnih figuracija kao medijski i komunikacijski konstituirana projekcija individualnih i kolektivnih očekivanja, vrijednosti i obrazaca ponašanja.“
Odabrane narodne pjesme koje govore o vrlinama junaka moguće je nadalje analizirati uz pomoć heurističkoga modela humanitas heroica, tj. „čovječnosti“ i „junaštva“. Sam koncept najjednostavnije je objasniti razlamanjem sintagme na dva dijela. S jedne strane heroica, tj. junaštvo, predstavlja klasičnu vrlinu istaknute ličnosti koja ratuje protiv neprijatelja, a najbolje ju je shvatiti kao stav obrane sebe od drugih, tj. „braniti sebe od drugih“. S druge strane, humanitas, tj. čovječnost, predstavlja stav obrane drugih od sebe („braniti druge od sebe“), tj. iskazivanja milosti prema neprijatelju i uvažavanja njegove ljudskosti. Humanitas heroica označava karakter heroja koji svoje junaštvo ostvaruje tek iskazujući svoju ljudsku narav. Kako bi se postalo herojem, potrebno je prije svega biti čovjekom, tj. heroj mora samome sebi postaviti ograničenja, a obje sastavnice moraju biti uravnotežene.
Studija slučaja – Razgovor ugodni naroda slovinskoga
Primarni izvor koji se u radu analizira jest Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (točnije, njegovo drugo i prošireno izdanje iz 1759. godine). Iako Kačićevu zbirku ne treba promatrati isključivo kao kompilaciju narodnih pjesama (budući da autor i sam ističe kako je mnoge pjesme mijenjao i nadopunjavao historiografskim podatcima), pjesme koje Kačić prezentira ipak u mnogočemu odražavaju obilježja usmene epike. Stoga bismo na Razgovor ugodni mogli primijeniti koncept napisanih usmenih pjesama američkoga teoretičara usmene književnosti Johna Milesa Foleyja. Sam Razgovor prenosi snažnu antitursku poruku i predstavlja niz pjesama o junacima koji služe kao exemplum borbe protiv Turaka.
No, zašto upravo Razgovor kao izvor za proučavanje koncepta junaštva na Krajini? Riječ je o jednome od najčitanijih, a prema nekima i najčitanijemu djelu hrvatske književnosti. Razgovor je „uzorno pogodio ukus i svoga vremena, i hrvatskog čitateljstva općenito“, o čemu svjedoči i njegova velika popularnost u narodu već od objavljivanja. Tekstovi Kačićevih pjesama služili su kao priručnik za učenje čitanja i pisanja, a nije nedostajalo ni ljudi koji su mnoge pjesme, ako ne i cijelu zbirku, znali napamet.
Sve navedeno dovodi nas do temeljne pretpostavke analize i odabira izvora. Naime, iako Kačić pjesme mijenja, a neke i nanovo piše, popularnost njegove zbirke u narodu svjedoči da je u pjesmama zadržao ključne elemente narodne epike te da ona uslijed nedostatka boljih izvora za hrvatski povijesni prostor predstavlja dobar izvor za uvid u sustave vrijednosti hrvatskoga (slavenskoga) pograničja. Iz same pretpostavke važno je apostrofirati uvid. Naime, jedna zbirka pjesama nikako ne može biti dovoljna za detaljnije i dublje upoznavanje vrijednosnoga sustava društva te je potrebno izvršiti sustavne analize mnoštva sačuvanih narodnih pjesama koje su zapisane od 17. do 20. stoljeća. Međutim, pojedine analize zbirki koje su već napravljene (primjerice, analize Erlangenskoga rukopisa), daju naslutiti kako ipak postoje određena preklapanja i zajednički motivi narodnih pjesama pograničnih društava.
Koncepcija junaštva
Odmah na početku treba istaknuti kako koncepcija junaštva na Vojnoj krajini pokazuje elemente i „klasičnoga“ junaštva i humanitas heroica, što, naime, ne treba čuditi jer se mnogi elementi javljaju u obama konceptima: možemo reći kako u Kačićevu Razgovoru „klasična“ ideja junaštva koegzistira s idejom „humanoga“ junaštva.
Kao jedan od tipičnih primjera humanitas heroica A. Angyal navodi slučaj iz djela Poczqtek i progres wojny moskiewskiej (Stanisław Żółkiewski, 1547-1620), u kojemu poljski zapovjednik odlučuje ne napasti rusku vojsku na spavanju, već pričekati jutro. U promatranim Kačićevim ciklusima može se izdvojiti nekoliko sličnih slučajeva, u kojima protagonist(i) ima(ju) mogućnost postupiti jednako, no umjesto ‘borbe po ravnopravnim uvjetima’ uvijek prevlada ideal pobjede nad neprijateljem bez obzira na sredstva. Tako, primjerice, vojvoda Janko noću ulazi u osmanski tabor te unatoč prethodnomu dogovoru s ugarskim kraljem da će sa svojim suborcima samo izvidjeti situaciju odlučuje napasti i uspijeva ubiti nekoliko tisuća Osmanlija. Za taj pothvat ne samo da nije prekoren (jer nije održao riječ) već ga je kralj i pohvalio te se dolaskom jutra napad i progon neprijatelja nastavio. Slična je i epizoda u kojoj se stanovnici Kotara preruše u Turke kako bi na prevaru prišli neprijatelju s leđa ili pak slučaj albanskog junaka Skenderbega koji se odlučuje za „varke“ kako bi pobijedio brojčano nadmoćnijega neprijatelja.
Zanimljivo je istaknuti to da je ovakvo ponašanje uvijek uočljivo kada je neprijatelj „kolektiv“, tj. turska vojska, dok se primjer „čovječnosti“ kod krajiških junaka u većini slučajeva manifestira u pojedinačnome odnosu prema muslimanskomu junaku – najčešće u slučajevima krajiških dvoboja.
Tako je primjerice kršćanin Dujas Babić prikazan kao hajduk koji je porobio mnoge Turke i zbog kojega cijela turska krajina pati te se traži junak koji će stati na kraj njihovim mukama. Na „vapaj“ se odaziva muslimanski junak Ćurlić Asan-aga, koji Babića pronalazi na polju nenaoružana. Iako ima svako pravo posegnuti za mačem i ubiti neprijatelja koji je njegovim suborcima nanio nebrojene patnje, ipak odlučuje ne napasti nenaoružanog neprijatelja, nego pričekati da dobije oružje i da održe častan dvoboj.
Najočitiji element „humanoga“ junaštva koji se redovito javlja kod kršćanskih junaka jest pokazivanje milosti prema drugim kršćanima koji su izdali vlastitu vjeru. Tako se Đurađ Branković našao u nezavidnom položaju kada mu je donedavni saveznik – turski sultan – zaprijetio napadom jer je iz pritvora pustio Sibinjanina Janka (doduše tek nakon ucjene da se njegova kći uda za Jankova sina Ladislava). Unatoč ucjeni kojom je stekao slobodu Janko se kao pravi primjer „humanoga“ junaka smilovao nad molbom kršćanskoga suborca i pošao mu pomoći, a u konačnici će čak poštedjeti život osmanskoga zarobljenika kako bi ga predao Brankoviću kao sredstvo pregovora sa sultanom.
Borba do smrti – slučaj Zrinovića bana
S obzirom na okolnosti neprekidnoga rata na pograničju ne treba čuditi kako je jednom od glavnih odrednica junaštva ustrajnost do samoga kraja i odbijanje svake vrste predaje vjerskomu neprijatelju. Iako takvih motiva ima u cijelome djelu, ipak je najreprezentativniji primjer slučaj Nikole Šubića Zrinskoga i obrane Sigeta koja je već u danima nakon završetka boja postala exemplum ponašanja pravoga kršćanskog junaka – on radije bira smrt negoli izdaju vjere, stoga ne čudi kako je svoje mjesto našla i u narodnoj predaji.
A neće nam dobra pomoć doći
od cesara Masimilijana.
Obranit se Turkom ne možemo
da vitežko dilo učinimo.
Otvorimo od kaštela vrata
ter na sablje dočekajmo Turke:
lipše nam je slavno poginuti
nego živi upasti u Turke.
Slučaj Zrinskoga također nam je zanimljiv jer otvara dodatne dimenzije proučavanja koncepta junaštva na pograničju. Naime, postavlja se pitanje (koje ujedno može poslužiti kao primjer preklapanja koncepta humanitas heroica i klasičnoga kršćanskog junaštva): je li čin Zrinskoga isključivo „junački“ ili se u njemu vidi i „čovječnost“? S jedne strane, u narodnoj epici Zrinski postaje primjer junaka koji je spreman žrtvovati i vlastiti život radi obrane vjere; nema nekakva čina „čovječnosti“ u njegovu postupku, on i njegovi vojnici radije odlučuju poći u smrt nego se predati, nisu nikoga „zaštitili od sebe“ takvom junačkom odlukom. Njegova smrt može se tumačiti kao odraz svojevrsnoga „viteškog kodeksa“ ili „klasičnoga“ kršćanskog junaštva, zbog čega se odbija predati neprijatelju kako bi sačuvao ugled i čast.
No, je li moguće da slučaj Zrinskoga u srži ipak zrcali primjer čovjeka koji je posjedovao i pokazivao vrijednosti humanitas heroica? Zrinski je u desetljećima prije Sigeta izgradio svoj ugled i prestiž te višestruko proširio obiteljske posjede. Bio je istaknuti magnat i mogao se predati, sačuvao bi život i bio otkupljen. Je li na njegovu odluku možda utjecao upravo razlog zaštite „drugih od sebe“? Naime, odluka Zrinskoga da odabere smrt može se interpretirati i na način da je on odlučio žrtvovati život ne samo radi vjere nego i radi svoje obitelji, čiji je ugled htio sačuvati. Da se Zrinski predao, ugled cijele obitelji i svega što je izgradio bio bi narušen, on je radije odabrao smrt, čime njegovo djelo više nije samo junačko u klasičnome smislu nego dobiva dozu „čovječnosti“ te postaje humanitas heroica u punome smislu. U takvoj interpretaciji Zrinski daje život kako bi zaštitio najbliže od postupaka sebe sama („zaštititi sebe od drugih“, ali i „druge od sebe“).
Umjesto zaključka
Možemo zaključiti kako koncept humanitas heroica može poslužiti kao objasnidbeni model pristupa proučavanju krajiškoga društva s osloncem na zapisanu (napisanu) narodnu epiku, no tek onoliko koliko taj koncept pomaže u lakšemu detektiranju određenoga „humanog“ postupanja junaka, na koja inače ne bismo obraćali toliko pažnje, već bismo u fokusu uglavnom držali „klasične“ junačke odlike ratobornosti i borbe do samoga kraja.
Nalazimo tako više epizoda koje govore o „herojskoj požrtvovnosti“ te raznolikim „herojskim dvobojima“. Od još nekih elemenata „humanoga“ junaštva treba istaknuti i brigu za slabije. Svakako je najzanimljiviji element pitanje oprosta i humanoga postupanja prema neprijatelju, u vezi s kojim je iz niza primjera vidljivo kako postoji očita i jasna distinkcija između tretiranja pojedinca i kolektiva: dok se pojedincu junaštvo može priznati te mu se može ponuditi oprost i milost, kod tretiranja osmanske vojske kao kolektiva to nije slučaj.
Tu do izražaja dolazi još jedan aspekt koji se proteže cijelim Razgovorom, a to je zanemarivanje konfesionalnih razlika među kršćanima uslijed sukoba s vjerskim Drugim u liku Osmanlija, koji su percipirani kao ultimativna prijetnja za kršćansku vjeru i kršćansku Europu. Osim što se među pojedinim junacima različitih konfesija redovito ne prave razlike (tako, primjerice, Đurađ Branković Sibinjanina Janka naziva bratom krstjaninom), zanemarivanje konfesionalnih razlika vidljivo je i u izostanku negativnih karakterizacija likova drugih konfesija, čak i u slučajevima kada za to postoji mogućnost.
Od „klasičnih“ elemenata junaštva (na tragu ideala zaštitnika vjere, tj. Kristova borca, athleta Christi) svakako je najprisutniji motiv neupitne odanosti kršćanskoj vjeri (čak i kada se pojedini junaci „prebace“ na osmansku stranu, u konačnici se pokaju i vrate ili, ako do kajanja ne dođe, poginu) te borba do samoga kraja. Kad je riječ o ratobornosti, kao očito odstupanje od koncepta humanitas heroica može se uočiti spremnost kršćanske strane na lukavost i diverziju kao sredstvo pobjede nad neprijateljem. Dok s jedne strane ranije spomenuti primjer iz poljsko-ruskoga rata kao junački čin ističe čekanje zore i ravnopravan sukob dviju zaraćenih strana, u Razgovoru više primjera očito govori o tome da je lukavost (oštroumnost), koja neprijatelja stavlja u nepovoljniji položaj, hvalevrijedna i poželjna junačka vrlina („cilj opravdava sredstvo“).
Kako god odlučili nazvati ili analizirati pogranični sustav vrijednosti, očito je kako je on na krajiškome pograničju, barem u slučaju junaštva, puno složeniji od pukoga ratovanja za vjeru te kako su za njegova dublja i temeljitija razumijevanja potrebna još mnoga istraživanja.
Preporuke za čitanje:
Angyal, Andreas. Die Slawische Barockwelt. Leipzig: VEB E.A. Seeman Buch- und Kunstverlag, 1961.
Kačić Miošić, Andrija. Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Urednik Stipe Botica. Zagreb: Školska knjiga, 2006.
