Josip Vdović

Magistar povijesti. Bavi se (trenutno) rekreativno srednjovjekovnom povijesti, ponajviše bizantskom povijesti.
Josip Vdović

Prva polovica 13. stoljeća nije bila zlatno razdoblje za Bizantsko Carstvo. Od 1204. godine ono praktički je razdvojeno na dva dijela – katoličko Latinsko Carstvo, i pravoslavno Nikejsko Carstvo gdje su nasljednici bizantskog prijestolja i pronašli utočište. U tom periodu su se na prijestolju Nicejskog Carstva nalazili Teodor II. Laskaris (1222.-1254.), sin Ivana III. Duke (1221.–1254.) i Elena (1224.-1252.), kći bugarskog cara Ivana Asena II. (1218.-1241.). Brak između Teodora i Elene bio je sklopljen još u tinejđerskoj dobi (Teodor je imao 13, a Elena samo 9 godina), čime je uspostavljen savez između njihovih očeva. 

Taj brak ne bi bio osobit u odnosu na ostale dinastijske brakove, da ne postoje sačuvana Teodorova Moralna djela koja opisuju nestalnost života ( Ἐπιτομαὶ ἠθικαὶ τὸ τοῦ βίου ἄστατον διαγράφουσαι), ali i ukazuju na snažnu afekciju Teodora prema bugarskoj princezi Eleni koja se razvila unatoč stoljetnom i nedovršenom sukobu između Bizantskog i Bugarskog Carstva. 

Teodor II. Laskaris, minijatura

Moralna djela Teodora II. Laskarisa

U Moralnim djelima je Teodor u 12 dijelova pisao o svojem viđenju prijelaznog razdoblja njegovog života između tinejdžerstva i stupanja na prijestolje. U posljednjem dijelu osvrnuo se i na smrt supruge Elene. Prema tumačenju Dimitera Angelova tekst pokazuje da je car bio potresen smrću 28-ogodišnje Elene. Angelov naglašava emotivnu povezanost između Teodora i Elene te smatra kako su se oni uslijed zajedničkog odrastanja očito zavoljeli iako je njihov brak trebao biti političke naravi.

Teodorovu povezanost i potresenost smrću Elene svjedoče i sljedeće Teodorove riječi:

“Jer koje dobre stvari nisam u potpunosti imao na raspolaganju?

S kojim željenim predmetima nisam bio bogato obdaren?

Ispunio sam srce potpuno i obilno sa svime.

Osjetio sam najveću sreću u svojoj duši i svojoj srodnoj duši – jer govor

je ne može nazvati drugim imenom nego “sličnom dušom” i “dijeliteljicom

moga života”.

Dimiter Angelov u svom članku ističe kako je moguće saznati više informacija o Eleni kroz promatranje nicejsko-bugarskih odnosa, unatoč malom broju izvora koji je spominju. Juraj Akropolit, visoki službenik i diplomat blizak Teodoru II., u svojoj Povijesti piše da je Elena ubrzo nakon udaje dovedena na dvor u Nikeju, gdje ju je, zajedno s Teodorom, školovala carica Irena. Akropolit je zabilježio i događaj iz 1234. kada je  Ivan Asen došao po svoju kćer na dvor u Niceju i prisilio je da se vrati u Trnovo. K tome, na povratku je napao nicejsko utvrđenje Tzouroulos (d. Çorlu) u Trakiji. Doduše, već iste godine, dozvolio je Eleni da se vrati u Niceju. Angelovo izlaganje pokazuje kako taj događaj nije poljuljao odnos između Teodora i Elene, nego samo odnos između nicejskog i bugarskog vladara.

Teodor II. Laskaris u: Georgios Pachymeres, cod. Monac. gr. 442, fol. 7v, Bayerische Staatsbibliothek, Munchen

Nikejsko-bugarski odnosi

Cijela romansa Teodora i Elene dogodila se u vrijeme pokušaja Ivana III. da povrati poziciju na Balkanu u razdoblju 1241.-1246. Angelov daje pregled Ivanovih aktivnosti, koje kulminiraju zauzimanjem velikog područja Bugarske nakon smrti Ivana Asena II. Zanimljivo je kako podvizi protiv Bugara nisu utjecali na brak Teodora i Elene, jer u “Moralnim djelima” Teodor piše o Eleni s ljubavlju i žaljenjem što je nema. Teodor je također nastavio očevu politiku protiv Bugara, čak i nakon Elenine smrti 1252. godine, a sačuvana pisma koja je analizirao Angelov ocrtavaju njegovo neprijateljstvo i sumnju prema Bugarima. Između ostalog, bizantski carevi se nikad nisu odrekli tog teritorija, unatoč povremenim savezima s Bugarima.

Analiza koju je dao Angelov pruža novo svjetlo na bizantske careve. Valja istaknuti da Teodorovo neprijateljstvo prema Bugarima nije utjecalo na njegovo mišljenje o Eleni, što govori da se između njih u tako mladoj dobi očito stvorilo prisno prijateljstvo. Unatoč strogoj protokolarnosti i ustaljenom mišljenju da su carevi bili isključivo pragmatični, ovaj slučaj pokazuje da su mogli razviti i posve uobičajene afektivne veze i to čak u političkom braku. 

Dimiter Angelov dao je ovim člankom doprinos spoznajama o Teodoru II. Laskarisu, o kojem se do njegovog istraživanja relativno malo pisalo. Osim toga, sačuvani izvor Moralna djela Teodora II. Laskarisa pruža vrijedan i neposredan uvid u privatne misli pojedinca. 

Preporuka za čitanje:

Dimiter Angelov. The Moral piecesby Theodore II Laskaris. Dumbarton Oaks Papers 65/66 (2011.-2012.). 237-269.

Dimiter Angelov. Theodore II Laskaris, Elena Asenina and Bulgaria”. 273.-297. U: Средновековният българин и „другите“ Сборник в чест на 60-годишнината на проф. дин Петър АнгеловСофия (2013.).

Facebook Comments