Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

Ne samo da magija nije korištena kao diskreditirajući element unutar sunitsko-šiitskih različitosti, već su upravo magija i grimoriji vezivali sunitsko-šiitska uvjerenja. Suđenja vješticama i spaljivanja knjiga koja su na Zapadu uhvatila zamah, bila su nezamisliva u islamskom svijetu. Čak su i najkrući islamski puritanci ortodoksnijeg 17. stoljeća, stavljali magiju uz bok religiji. 

Osim što je izum printa omogućio raspačavanje Biblije u do tad neviđenim razmjerima, prouzrokovao je između ostalog i velik uzlet industrije grimorija i okultnih znanosti. Grimorij ili crna knjiga, vještičji kodeks ili knjiga sjenki svoj je najpopularniji izdanak imao u De occulta philosophia libri tres Heinricha Corneliusa Agrippe iz 1533. godine. Toliko je bila popularna i objavljivana na vernakularima da je Agrippa nastavak ovog djela odlučio samostalno objaviti kako bi što više financijski iskoristio tržište.

M0016610 Portrait of Henricus Cornelius Agrippa.
Henricus Cornelius Agrippa

Porastom industrije magijskih knjiga porastao je i broj inkvizicijskih priručnika. Uslijed šesnaestostoljetnih vjerskih previranja, upravo je magija iskorištavana i s reformacijske i s protureformacijske strane kao jedna od diskreditirajućih uvreda za pripadnike Druge strane. Matthew Melvin-Koushki, povjesničar s University of South Carolina, bavi se islamskom intelektualnom i carskom poviješću s naglaskom na proučavanje teorije i prakse okultnih znanosti u safavidskom Iranu i široj Perziji sve do 19. stoljeća. U članku „How to Rule the World: Occult-Scientific Manuals of the Early Modern Persian Cosmopolis“ govori o posve drugačijoj situaciji u islamskom svijetu kada je u pitanju magija.

Magija u islamskom svijetu

Ne samo da magija nije korištena kao diskreditirajući element unutar sunitsko-šiitskih različitosti, već su upravo magija i grimoriji vezivali sunitsko-šiitska uvjerenja. Kao što kaže Melvin-Koushki, suđenja vješticama i spaljivanja knjiga koja su na Zapadu uhvatila zamah, bila su nezamisliva u islamskom svijetu. Čak su i najkrući islamski puritanci („sternest Muslim puritans“) ortodoksnijeg 17. stoljeća, stavljali magiju uz bok religiji. Istovremeno, izjednačavali su magiju sa znanostima – i prirodnima i matematičkima.

Dok je inkvizicija uzimala maha u latinskom kontekstu, radikalni ekumenizam bio je pravilo u istovremenom Safavidskom Carstvu – vođen upravo okultno-znanstvenim imperijalizmom. Sredinom 15. stoljeća počinju se pisati okultno-znanstveni priručnici kojima su se mamelučki, timuridski i osmanski vladari željeli prikazati kao sveci-filozofi-kraljevi. Kao i u renesansnoj Europi, njihovi autori bili su neki od najutjecajnijih mislilaca tadašnjeg vremena. Međutim, za razliku od europskih učenjaka, islamski spisatelji ovakvih priručnika uspjeli su afirmirati magiju kao jednakovrijedni pandan znanosti i religiji. U historiografiji posve neistražena i zanemarivana ogromna produkcija grimorijskih priručnika uspjela je čak i konsolidirati konfesionalne različitosti postmongolskog razdoblja. Čak su i na vrhuncu osmansko-safavidskog sunitsko-šiitskog sukoba, sunitski okultno-znanstveni priručnici postajali šiitski klasici, a šiitski priručnici sunitski klasici. Osim toga, safavidski su okultisti redovito bivali hvaljeni na osmanskim i mugalskim dvorovima.

Al-RaziInGerardusCremonensis1250 (1)
Europski prikaz perzijskog liječnika, filozofa i alkemičara Al-Razija u  Gerardus Cremonensis “Recueil des traités de médecine” 1250.-1260.

Grimoriji

Matthew Melvin-Koushki prihvatio se zadatka da uredi i prevede izbor najutjecajnijih magijskih priručnika nastalih u Iranu i Indiji. Mnogi od autora magijskih priručnika neki su od najslavnijih mislioca i filozofa islamskog ranog novog vijeka s time što je njihovo bavljenje okultizmom bilo posve zanemarivano – izbrisano iz historiografije.

Kao usporedive s Agrippinih Tri knjige o okultnoj filozofiji, Melvin-Koushki navodi djela poput:

Lotf-Allāh Nishāpuri Samarqandi’s (1409) Kholāsat al-bahrayn, Epistoma dvaju mora, o geomanciji i talismanskoj magiji (dvaju mora)

Ebn Torka Esfahāni’s (1369–1432) Resāla-ye horuf, O slovima, prvi carski traktat o letrizmu

Jalāl al-Din Davāni’s (1426/7–1502) Tohfa-ye ruhāni, Duhovna blagodat

Hosayn Vāʿez Kāshefi’s (1436/7–1505) Asrār-e Qāsemi, Qāsemijske tajne, o iluzionizmu i zemaljskoj magiji, talismanima, alkemiji…

Melvin-Koushki kao zajednički nazivnik ovih djela navodi spoj letrističkog i geomancijskog proricanja s letrističkom, astralnom i duhovnom magijom napominjući kako je prvo već spomenutim svecima-filozofima-kraljevima omogućavalo spoznaju budućnosti, a drugo – njenu promjenu. Više o ishodištima magije i grimorija na širem perzijskom području kao i o drugim istraživanjima Matthewa Melvina-Koushkog potražite u spomenutom članku i stranicama Academia.edu. 

Preporuka za čitanje

Matthew Melvin-Koushki, „How to Rule the World: Occult-Scientific Manuals of the Early Modern Persian Cosmopolis“, Journal of Persianate Studies, 11/2 (2018), 140-54, 2018.

Facebook Comments