Bez obzira na različitost motiva pojedinaca i skupina koje se bave njihovim proučavanjem, progoni vještica već desetljećima čine jednu od najpopularnijih povijesnih tema. Međutim, pod utjecajem popularne kulture i/ili suvremenih ideologija, to je proučavanje počesto svedeno na neznanstveno nizanje krivotvorina, pretjeranih brojki i pukih neistina, uključujući i potpuno promašeno smještanje vrhunaca histerije u srednji, a ne rani novi vijek ili njezino promatranje kao isključivo katoličkog fenomena. No, da i unutar znanstvenog proučavanja lova na vještice ima daljnjeg prostora za napredovanje pokazuje članak profesora ranonovovjekovne povijesti Wolfganga Behringera, naslovljen „Climatic Change and Witch-Hunting: The Impact of the Little Ice Age on Mentalities“.

Vještice prije 16. stoljeća – kratak osvrt

Prije same razrade autorove – već u naslovu članka natuknute – teze, vrijedi osvrnuti se na razdoblja van zadanoga kronološkog okvira. U prvom redu pritom je važno naglasiti da su, unatoč svojoj kasnijoj participaciji u takvim događajima, kroz niz stoljeća crkvene vlasti negirale mogućnost efektivnog vještičarenja te čak kažnjavale takva uvjerenja, smatrajući ih ostatcima poganskih/germanskih praznovjerja. No, dok su još početkom 14. stoljeća odbacivale takvu mogućnost, na njegovom kraju ipak se – u alpskim krajevima današnje Italije, Francuske i Švicarske – pojavljuju inkvizicijski spisi nastali tijekom suđenja s takvim optužbama.

Štoviše, pod utjecajem dominikanca Heinricha Kramera, autora famoznog Malja za vještice, papa Inocent VIII. postojanje vještica potvrdio je bulom Summis desiderantes affectibus. Ipak, tadašnji procesi uglavnom nisu prerastali u oblik kasnijih histerija, a već nekoliko desetljeća kasnije sama je inkvizicija ponovno gušila glasine o vješticama, u Španjolskoj zabranivši i spomenutu Kramerovu knjigu. Uz to, u carskom zakoniku iz 1532. godine izostale su odredbe o kažnjavanju vještičarenja (ali ne i vračanja). No, tridesetak godina nakon toga došlo je do nove promjene.

Mučenje žena optuženih za vještičarenje, prikaz iz 1577. godine

„Malo ledeno doba“ – u potrazi za krivcem

Nakon što je 1939. godine koncept „maloga ledenog doba“ u ranom novom vijeku postavio François E. Matthes, započeo je niz historiografskih i klimatoloških rasprava o njegovom početku i vremenskom rasponu, koje traju do danas. No, dok su se do trenutka objave Behringerovog članka 1999. godine takve rasprave temeljile uglavnom na objektivnim podatcima iz područja dendrokronologije, glaciologije i drugih znanstvenih disciplina, zanemareno je podatcima jednako bogato područje subjektivnih doživljaja suvremenika tih klimatskih promjena, sačuvanih u pisanim povijesnim izvorima. Uočivši pojavu i jačanje ideje o mogućnosti ljudskog utjecaja na (ne)vrijeme paralelnu s drastičnim pogoršanjem vremenskih prilika 1560-ih – koje je stoga moguće protumačiti kao početak „maloga ledenog doba“ – Wolfgang Behringer kao osnovnu tezu svog članka postavio je upravo njegov utjecaj na širenje lova na vještice diljem Europe.

Pripisivanje krivnje za prirodne nepogode raznim marginaliziranim zajednicama (poput Židova) u europskim je društvima postalo istaknutije prisutno od početka 14. stoljeća. Pritom je uglavnom bila riječ o širenju bolesti, poput pandemije Crne smrti, čiji su uzroci najčešće ‘pronalaženi’ u klasičnim (ne-magijskim) radnjama poput trovanja bunara i sličnog. No, posljedice „maloga ledenog doba“ – iznimno hladnim i dugim zimama te vlažnim ljetima uništeni usjevi, bolesna stoka, porast cijena, nestašice i glad – lepezu optužbi proširile su i na mogućnost magijskog utjecaja na vrijeme i namjernog kreiranja vremenskih nepogoda u suradnji s đavolskim silama. Kao kreatori takvih čina, označene su, dakako, vještice.

Presudna tuča 1562. godine

Ipak, važno je naglasiti kako o ljudskoj/vještičjoj odgovornosti za nevrijeme nikada nije postojao idejni konsenzus – dok su do 1560-ih godina i katolički i protestantski mislioci vremenske neprilike regularno tumačili kao božansku kaznu za opću ljudsku grešnost, promjena mentaliteta pod utjecajem sve većih nepogoda razne je mislioce i krajeve obuhvatila različitim intenzitetom. Unatoč tome što su vlažna ljeta i neuobičajeno hladne zime započele već 1560. godine, glavnu prijelomnicu činilo je golemo grmljavinsko nevrijeme s višesatnom tučom koje je 3. kolovoza 1562. godine pogodilo srednjoeuropsko područje promjera više stotina kilometara, potaknuvši čak i strahovanja od dolaska Sudnjeg dana. Kao događaj nezapamćen u prethodnih stotinu i više godina, ova je nevolja suvremenike potaknula na traženje njenoga neprirodnog razloga, ostavivši im tri opcije – ili se radilo o Božjem znaku ili o đavolskom nedjelu i/ili o rezultatu vještičarenja. S obzirom na novu pojavu lova na vještice, čini se kako je prevagu odnijela treća opcija, ponovno iznjedrivši pitanje:

Mogu li vještice „praviti nevrijeme“?

Možda da, možda ne. Naime, zahvaljujući izumu tiska, osim pamfleta o krivnji vještica za nevrijeme (među kojima se kao jedan od najranijih ističe onaj iz Weisensteiga, u kojemu su 1562. godine spaljene 63 žene) – sve češće opremanih grafičkim prikazima oluje s grmljavinom i tučom te vješticama koje radosno lete iznad uništavanih sela i njiva – ipak su istovremeno šireni i pamfleti u kojima su takvi postupci nazivani krvožednim divljanjem. Doduše, većina onovremenih autora slagala se oko potrebe kažnjavanja vještica zbog (pokušaja) suradnje sa Sotonom, ali ne i oko mogućnosti njihovog „pravljenja nevremena“. Bez obzira na to, zahvaljujući uporabi mučenja tijekom procesa broj osoba optuženih za vještičarenje potom je – paralelno s vremenskim nepogodama i njihovim posljedicama – eksponencijalno rastao, pretvarajući početne individualne procese u masovnu histeriju. Uzimajući ih kao pars pro toto, Behringer je detaljnije obradio po jedan slučaj iz 16. i iz 17. stoljeća.

Suradnja s đavlom: kovanje čavla pomoću kojeg će se dijete učiniti šepavim, prikaz iz 1720. godine

Odgovor 16. stoljeća

Prvi slučaj smješten je u 1580-e godine, vrijeme početka novoga niza progona potaknutog glađu uzrokovanom novim valom hladnoće. Da vjerska pripadnost pritom nije igrala presudnu ulogu svjedoči gotovo jednak intenzitet progona u katoličkom Vojvodstvu Lorraine i kalvinističkoj Republici Bern. Prema Behringeru, uslijed dotadašnjeg zanemarivanja te činjenice, posebno je važno naglasiti kako je većina tih progona nastala uslijed pritisaka odozdo, a ne propisivanjem odozgo. Štoviše, u većini onovremenih zakonika odredbe o postupanju prema vješticama nisu ni postojale, dok su se mnogi obrazovaniji službenici ustručavali od upuštanja u takve procese. Lov na vještice stoga je moguće promatrati i kao svojevrsno revolucionarno kretanje, manifestirano u seljačkom uzurpiranju dotadašnjih prerogativa feudalnih elita.

Osim podataka poput onih o neočekivanom snijegu u srpnju već na 400 metara visine u Švicarskoj 1586. godine, o utjecaju klimatskih promjena na progone vještica svjedoče i njihove paralelne pojave na prostorno udaljenim i politički, konfesionalno ili drugačije društveno nepovezanim područjima sa sličnim geografskim i inim prirodnim značajkama, poput Škotskog visočja ili francuskih Vogeza. Paralelno širenju nevolja u tim se krajevima stoga širila i demonološka literatura – unatoč tome što je opterećena brojnim praznovjerjima, u njenom je sadržaju potrebno uočiti i brojna empirička opažanja promjena. Primjerice, škotski kralj Jakov VI. u jednom od svojih djela ističe kako „vještice naglašeno imaju vlast“ nad određenim krajevima, koji su – očito iz nekog tadašnjim ljudima nepoznatog prirodnog razloga – evidentno podložniji olujama i drugim nepogodama, a potom i sklonostima progonu vještica.

Odgovor 17. stoljeća

Nakon nekoliko godina mira omogućenog povratkom autoriteta lokalnih elita, novi val progona vještica javio se tijekom 17. stoljeća, u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata. Kao povod u tom stoljeću poslužio je neobičan povratak zime krajem svibnja 1626. godine, koji je drveće i grmlje ostavio bez lišća, rijeke i jezera zamrznutima, a usjeve uništenima mrazom. Potaknuti tom anomalijom nezabilježenom kroz prethodnih 500 godina, ‘lovci na vještice’ ubrzo su mučenjem došli do priznanja da je vještičji cilj bio postignuti toliku glad da bi ljudi u nevolji posegnuli za kanibalizmom.

Pri govoru o takvim i drugim sačuvanim zapisnicima, bitno je napomenuti da Behringer – unatoč opravdanim mogućnostima i danas uobičajenim povjesničarskim tumačenjima tog fenomena – naglašava kako oni kao povod lovu na vještice (odnosno vještičju krivnju) redovito ne navode niti rat niti vjerske različitosti niti pak odnose među spolovima, već upravo vješticama uzrokovane meteorološke utjecaje na usjeve, stoku i ljude. Dakako, najveći intenzitet lov na vještice – ponovo potaknut ponajprije zahtjevima seljaštva – i u ovom je stoljeću zadobio upravo na područjima s najslabijom upravljačkom strukturom (poput njemačkih crkvenih kneževina), dok je gotovo izostao u onima s jakom središnjom vlašću (poput Francuske), što dokazuje da je, i unatoč uzrocima na koje ljudi nisu mogli utjecati, histerija ipak mogla biti ograničena upravo ljudskim djelovanjem.

Spaljivanje vještica na lomači, prikaz iz 1570. godine

Zaključna razmatranja

Dakle, temeljem Behringerovog istraživanja moguće je zaključiti da je među glavnim povodima europskim pokretanjima lova na vještice bilo tumačenje vremenskih anomalija kao neprirodnih, što potvrđuje mogućnost paralelnog praćenja vrhunaca klimatskih i društvenih promjena tijekom „maloga ledenog doba“. Premda su utjecali ponajprije na seljaštvo, kao najugroženiju skupinu agrarnih društava, ekstremni vremenski uvjeti čak su i obrazovanu elitu naposljetku nagnali da njihovo objašnjenje potraži u nečemu van ‘obične prirode’, uzrokovavši prihvaćanje lova na vještice i kod većeg dijela civilnih i crkvenih vlasti.

Naposljetku, bitan zaključak predstavlja i spoznaja da na prestanak lova na vještice nije utjecala (samo) pojava prosvjetiteljstva (koje u tom relativno kratkom periodu nije ni moglo ostvariti dovoljan masovni utjecaj na seosko stanovništvo), već ponajprije stabilizacija klime uoči polovine 18. stoljeća. No, rasprave o mogućnosti da vještice utječu na vrijeme (i općenito o uzrocima vremenskih neprilika) ostavile su i pozitivan trag u društvu, postavivši temelje budućoj znanstvenoj meteorologiji pojavom prvih knjiga ciljano posvećenih analizi vremena, iz kojih su vještice, dakako, s vremenom izbačene.

Preporuka za čitanje:

Behringer, Wolfgang. „Climatic Change and Witch-Hunting: The Impact of the Little Ice Age on Mentalities“. Climatic Change 43 (1999): 335-351.