Iako se danas kroz osnovno- i srednjoškolsko obrazovanje pomno prisjećamo slavnih dana, Zrinskih, Frankopana – kako to kaže jedna popularna domaća pjesma – manje je poznata činjenica da su Frankopani (tj. Frankapani)[1], junaci naše hrvatske povijesti, svoje prezime zapravo preuzeli (mogli bismo čak biti zlonamjerni i reći ‘ukrali’) iz antičke prošlosti. Točnije, u jednom trenutku tijekom kasnoga srednjeg vijeka obitelj kneževa Krčkih razvila je obiteljski mit kojim su pravdali svoje navodno srodstvo s istoimenom rimskom obitelji. Frankopani nisu bili jedini koji su krenuli tim smjerom, a članak Luke Špoljarića Illyrian Trojans in a Turkish Storm nastoji odgovoriti na pitanje kada, kako i zašto dolazi do takvog trenda među jednom od posljednjih magnatskih obitelji srednjovjekovnog regnum Croatiae.

Mitovi o rimskom podrijetlu

Prve spomene vezivanja kneževa Krčkih uz prezime Frankopan – tj. u izvornom obliku Frankapani (hrvatski dokumenti), odnosno Frangepanes (latinski dokumenti) – dolaze nam iz 15. stoljeća. Ovakvi mitovi o antičkom podrijetlu obitelji bili su iznimno popularno propagandno oruđe tijekom perioda renesanse. Naime, unutar tradicionalnih društava u kojima je vladao – kako to naziva Max Weber – autoritet vječne jučerašnjice mitovi o podrijetlu stalno su se oblikovali i mijenjali kako bi legitimizirali sadašnje radnje i ambicije.

Iako je period renesanse sa sobom donio ponovno otkrivanje antike koje je dodatno potaknulo ove mitove, njihov razvoj možemo pratiti i ranije. Naime, propadanje autoriteta svetorimskih careva na prostoru sjeverne Italije značio je za ondašnje obitelji nove promjene u mitovima o podrijetlu. Točnije, započela je ‘potraga’ za pretcima koji su se mogli povezati sa slavnim danima Rima. Dalmatinske/hrvatske velikaške obitelji, ali i intelektualci, vrlo brzo su ‘podlegli’ ovim impulsima koji su dolazi s druge strane Jadrana. Svakako je jedan od najpoznatijih primjera slučaj Tome Arhiđakona koji je podrijetlo grada Splita vidio u važnom rimskom gradu i obližnjem središtu, Saloni (slične priče poznate su i u slučaju Dubrovnika i Epidaura).

Mitovi o rimskom podrijetlu među ondašnjim velikaškim obiteljima razvili su se nešto kasnije, tj. tijekom 15. i 16. stoljeća. Kao što Špoljarić navodi, ovi mitovi nisu služili samo kao uljepšavanje, već kao moćne strategije dinastičkog samoreprezentiranja koje su bile prilagođene promjenjivim političkim okolnostima u regiji.

Frankopani – prvi ‘romanizirani’ velikaši

Obitelj kneževa Krčkih doživjela je svoj vrhunac s Nikolom IV. (1352-1432) – velikašem koji je bio toliko moćan da je financirao i samoga kralja Sigismunda te tako stekao mnoge titule. Tijekom Nikolina vremena obitelj je postala dominantna politička sila u regiji. Upravo iz ovoga perioda dolaze prvi dokumenati u kojima se kneževa obitelj počinje nazivati Frankopan (de Frangiapanibus, 1422), a u desetljećima koja će uslijediti novo obiteljsko prezime postalo je ključan element obiteljskog identiteta.

Nažalost – osim jednog mletačkog izvora čiji je autor pisao s očitim ciljem diskreditiranja Frankopana (s kojima je Venecija tijekom 15. stoljeća ušla u otvoren sukob) – nemamo izvora koji pružaju odgovor na pitanje kako je obitelj dobila (uzela) novo ime. Ipak, čini se kako odabir novog imena trebamo vezati uz posjet ‘frankopanske’ delegacije papi Martinu V. u Rim 1421. godine. Nadalje, osobni posjet Nikole Rimu 1430. godine također je vjerojatno (barem dijelom) bio motiviran dobivanjem papinske legitimacije novog obiteljskog imena i novoga grba (koji je sadržavao prikaz dva okrenuta lava koji lome kruh (lat. frangens panem), simbolički predstavljajući etimologiju imena).

Izvorni crveno-bijeli grb sa zvijezdom knezova Krčkih (lijevo, do 1430. godine) i novi grb (nakon 1430.) koji prikazuje dva okrenuta lava koja lome kruh (©frankopani.net).
Izvorni crveno-bijeli grb sa zvijezdom knezova Krčkih (lijevo, do 1430. godine) i novi grb (nakon 1430.) koji prikazuje dva okrenuta lava koja lome kruh (©frankopani.net).

Špoljarić smatra kako je diskreditirajući mletački kroničar u svojim rukama imao (danas izgubljenu) papinsku bulu iz 1430. godine te stoga možemo oprezno zaključiti da sami ‘činjenični’ podatci na kojima Antonio Vinciguerra gradi svoju interpretaciju imaju ishodište u papinim riječima. Prema takvom tumačenju Frankopani su svoje novo prezime legitimizirali na rimskoj kronici koja spominje da su izvjesna braća Frankopani (certi fradelli Frangapani) stare rimske krvi i roda svetog Grgura otišli živjeti na otok Krk.

Zašto baš ‘Frangapani’?

No, zašto su se kneževi krčki odlučili upravo za to ime? Naime, rimski su Frankopani[2] još od 14. stoljeća bili potpuno nebitna politička sila na talijanskom poluotoku. Ipak, iako je talijanska obitelj u tadašnjim okvirima bila nebitna, njihov antički pedigre bio je ono što je zanimalo kneževe. Točnije, rimska obitelj pratila je svoje pretke do antičke rimske obitelji Anicii koju izvori spominju još u 4. st. pr. Kr.

Iako su neki raniji povjesničari smatrali da je preuzimanje antičkog imena bila tek ondašnja humanistička moda, Špoljarić smatra kako je ipak potrebno sagledati širi kontekst i zapitati se koju je svrhu imalo novo ime. Konkretno, čini se kako je obiteljski mit (krčkih) Frankopana bio fokusiran na dva elementa. Naime, iako su Krčki u ‘repertoaru’ osoba koje se vežu uz Frankopane imali mnoštvo istaknutih pojedinaca – primjerice Dantea Alighierija – obitelj je zanimala isključivo veza sa svetim Grgurom. Drugi element bio je već ranije spomenuti antički pedigre (antiquo sangue romano). No, zašto baš ta dva elementa?

Antički pedigre gotovo sigurno nije donosio prestiž obitelji u lokalnim stvarima, no često je zanemarena činjenica da su Frankopani bili iznimno povezani s talijanskim obiteljima te da je u interakcijama s drugom obalom Jadrana antičko podrijetlo bilo odlično i važno propagandno oruđe! S druge strane veza sa svetim Grgurom Velikim – jednim od najvećih papa svih vremena, uzora papinstva i širenja kršćanstva – bila je snažno legitimacijsko oruđe u odnosima s Rimom, ali isto tako sa sobom je nosila značajan religijski prestiž. Da nije riječ samo o nagađanju svjedoče i riječi pape Pija II. koji je 1460. godine donio odluku da se središte biskupije preseli iz Krbave (prostora Frankopanima rivalske obitelji Kurjakovića) u središte moći Stjepana Frankopana, tj. Modruš. U svojim Komentarima (Commentarii) Pio je ukratko spomenuo i pregovore s ugarskom delegacijom te Stjepana naveo kao hrvatskog kneza iz rimske obitelji Frangipane (koja je nekoć rodila sv. Grgura, slavu i uzor svih papa).

Promjenjive okolnosti – osmanska ugroza

Iako nakon Nikoline smrti dolazi do ‘komadanja’ obiteljskih posjeda među braćom, dio Frankopana nastavio je igrati važnu ulogu i van granica Hrvatskog Kraljevstva. Posebno je zanimljiv slučaj Stjepana koji je – zajedno s bratom Bartolom – 1433. godine posjetio cara Sigismunda u Rimu nakon njegove krunidbe. Tom prilikom bio je prisutan i Ciriaco de’ Pizzicolli – poznatiji kao Cirijak Ankonski – često nazivan ocem arheologije. Cirijak je Frankopane oslovljavao kao Phrygipenates – složenica od riječi Phrygia (Frigijci su u srednjem vijeku bili poistovjećivani s Trojancima) i penates (rimski kućni bogovi, u prenesenom značenju ‘dom ili kuća’) – poistovjećujući tako Frankopane ne samo s antičkim Rimom, već ističući da su bili dio izvornih Rimljana koji su s Enejom došli iz Troje!

Novi udarac obitelj je doživjela kada joj je 1469. godine oduzet Senj, a ubrzo 1480. godine i Krk. Financijski i teritorijalno oslabljena obitelj ubrzo se suočila i sa snažnom osmanskom ekspanzijom. U takvim okolnostima obiteljski mit o podrijetlu nanovo je (re)konfiguriran. Naime, modruški biskup Šimun Kožičić Benja u svojim je govorima u Rimu isticao antičko podrijetlo svojih gospodara u nešto drugačijem okviru. S jedne strane antičko podrijetlo postalo je propagandno oruđe u govorima koji su pozivali na otpor kršćana Osmanlijama, a s druge strane antički pedigre obitelji otvorio je prostor za povlačenje paralela između Frankopana i Rimljana antike koji su se – kao i Frankopani Osmanlijama – odupirali ‘barbarskim’ hordama.

Govoreći pred papom Lavom X. 1516. godine Benja odmah na početku ne propušta priliku spomenuti frankopansko podrijetlo:

Obitelj Frankopana, ako pogledamo na starinu roda, vrlo je plemenita, a pogledamo li pak njihova djela u miru i ratu, uvijek je bila vrlo slavna. Iz nje su, naime, kao iz nekog vrlo plodnog rasadnika izlazili ljudi vrlo dostojni u čitavom svom životu. Koji su se od njih u zavičaju proslavili, svatko može doznati ako je voljan propitati se. Od onih pak koji su došli iz Italije u želji da šire svoju svjetlost i rimsko ime pokazali su se kao najdostojniji sinovi Tvoje Svetosti i nepovredive apostolske stolice Bernardin, Ivan, Nikola i Mihajlo. Njihova ću junačka djela i zasluge prekriti šutnjom jer još udišu zrak života. PREV. VEDRAN GLIGO, “GOVORI PROTIV TURAKA,” 31.

U nastavku govora biskup upućuje papi otvoren poziv na rat jer pod tvojim vodstvom tko ne bi rado poginuo za kršćansku vjeru? Kraljevi će se podići, knezovi će se pokrenuti, more će se prekriti brodovima, polja će se ispuniti vojnicima, pogani će se uplašiti, protivnika će obuzeti strah. I pobjeći će zmija ispred lava… Misao završava ponovnim aludiranjem na antiku i antičko podrijetlo svoje obitelji. Naime, parafrazirajući scenu iz prve knjige EneideBlago li tri puta onim i četiri puta im blago, Kojim je suđeno bilo pred očima mrijet otaca, Kod trojskih visokih zidina (Aenid, 1, 94-96) – zaključuje O triput i četiri puta blaženi oni kojima će biti dano da gledaju djedovsko kraljevstvo i obrađuju očinska polja. Ovakve aluzije trebale su prikazati Frankopane kao ilirske Trojance, koji su se – jednako kao Eneja i sunarodnjaci – našli unutar (turske) oluje koja razara njihovu vlastitu domovinu. Spomen Trojanaca stoga nije bio tek književna forma, već način da se rimske slušatelje podsjeti da oni i Frankopani doista dijele zajedničko rimsko (trojansko) podrijetlo i da samo zajedno mogu stati na kraj turskoj oluji.

Umjesto zaključka

Iako je mit o rimskom podrijetlu nastavio biti važan dio identiteta Frankopana, u periodu osmanske ugroze on je rekonfiguriran. Naime, povezanost sa sv. Grgurom ili bilo kojim drugim navodnim potomcima rimskih Frangipana bila je beskorisna u prezentiranju članova obitelji kao iskusnih ratnika protiv barbara, heretika ili pogana, prisiljavajući Benju da se okrene novijoj povijesti kako bi potvrdio svoj argument. Mit izvorno rođen u jednom kontekstu – u naglašavanju antičkog podrijetla važnog za veze s Italijom i obiteljske povezanosti sa svetim Grgurom Velikim kao idealom pape-širitelja vjere – poprimio je nove okvire i reinterpretiran je ovisno o novoj potrebi obitelji.

Nažalost, obiteljski mit nikada nije doživio fazu čvrste kodifikacije i kombinacije s ostalim elementima obiteljske tradicije – tj., za razliku od mnogih talijanskih slučajeva, Frankopani nisu naručili sastavljanje velikog historiografsko-genealoškog djela kojim bi elaborirali svoju obiteljsku povijest. Govori Šimuna Kožičića Benje i pojedini zapisi suvremenika stoga predstavljaju do danas tek dio tragova o onovremenom širenju renesansnih ideja u Regnum Croatiae. Ipak, za kraj treba istaknuti kako mit o rimskom podrijetlu nikako i nikada nije zamijenio određene lokalne tradicije! U borbi za lokalne stvari i dalje je korisno političko oruđe bio i mit o smrti kralja Zvonimira (o kojem ćemo više pisati uskoro), kao i oslanjanje na lokalnu slavensku liturgiju i glagoljašku tradiciju (te priklanjanje lokalnoj predaji da je glagoljicu izmislio sveti (J)Eronim Hrvatin, a ne Ćiril i Metod).

Ironija historije

Da se historija često voli ‘poigrati’ ironijom dokazuje i slučaj Frankopana. Naime, upravo se njihovo prezime prije nekoliko desetljeća ponovno našlo u središtu pozornosti. Tada je, u jeku raspada Jugoslavije, izvjesni engleski poduzetnik i ekonomist hrvatskog podrijetla Vjekoslav Nikola Antun Dojmi di Delupis promijenio ime u Luis Doimi de Frankopan Subic Zrinski (iako je ubrzo odbacio Subic Zrinski), lažno se predstavljajući kao izravni potomak hrvatskih Frankopana. Da stvar bude još ironičnija njegov sin – Peter Frankopan – jedan je od najistaknutijih svjetskih medievista i bizantologa te predavač na prestižnom britanskom Sveučilištu Oxford. Iako je obiteljsko prezime tako ‘osnaženo’ povjesničarom koji bi, tobože, trebao pobijati falsifikate i težiti objektivnosti, i ova ‘frankopanska priča’, kao i naša kneževa Krčkih, ostala je bez detaljnije elaboracije – iako za krčke barem, kao povjesničari, možemo pokušati shvatiti zašto je do formiranja obiteljskog mita izvorno došlo.

Reference:

[1] Članovi obitelji kroz povijest su se različito potpisivali (Frankapan, Frangepan, Frankopan itd). U akademskim krugovima zadnjih je godina nešto češći oblik Frankapani (s obzirom na etimologiju prezimena), dok je u javnom govoru još uvijek daleko zastupljeniji oblik Frankopani.

[2] Zanimljivo je da se ime Frangipane ne spominje u izvorima prije 11. stoljeća. Sačuvana nam je priča o tome da je prvi nositelj ovoga imena bio Flavius Anicius koji je dodatak Frankopan zaradio pomažući Rimljanima nakon poplave Tibera 717. godine, ploveći u brodu i dijeleći kruh unesrećenim građanima. Međutim povjesničari su utvrdili da je riječ o tvorevini 16. stoljeća te da o epizodi nema ranijih zapisa. Rimska grana obitelji izumrla je 1654. godine.

Preporuke za čitanje:

Luka Špoljarić, „Illyrian Trojans in a Turkish Storm: Croatian Renaissance Lords and the Politics of Dynastic Origin Myths,“ u Portraying the Prince in the Renaissance: The Humanist Depiction of Rulers in Historiographical and Biographical Texts, ur. Patrick Baker, Ronny Kaiser, MikePriesterjahn, Johannes Helmrath (Berlin: De Gruyter, 2016): str. 121-156.

Luka Špoljarić, „Hrvatski renesansni velikaši i mitovi o rimskom porijeklu,“ Modruški zbornik 9/10 (2016): str. 3-40.

Vergilije, Eneida, prev. i komentarima popratio Tomo Maretić (elektire.skole.hr).

Vedran Gligo, prev. i ur., Govori protiv Turaka (Split: Logos, 1983).