Uvodne napomene

Historija, kao humanistička disciplina, veoma je bitna za formiranje i čuvanje kolektive memorije te otvorena utjecajima sveukupne društvene realnosti ili duha doba. Ti utjecaji mogu se smjestiti u cijeli spektar između dvije krajnosti:

  1. Nerazumno iskorištavanje historije bilo od pojedinca bilo od grupe koji nisu za to specijalizirani.
  2. Utjecaj samih historičara usred namjernog napuštanja historiografskih uzusa ili pak usred činjenice da pojedini nisu tim uzusima niti ovladali.

Upravo između te dvije krajnosti smjestio se jedan fenomen, kojeg Ivan Majnarić naziva vjerojatno i najzanimljivijim, a koji je obilježio historiju – riječ je o dubinskoj uronjenosti historičara (dakle, osobe-pojedinca!) u duh vremena te utjecaja toga duha na njegovo bavljenje historijom ili u najmanju ruku na njegov pogled na prošlost. Taj fenomen autor opisuje pojmom mitohistorija.

Kao dodatna problematizirana kategorija nameće se i postojanje nacionalnog master narativa. Takav narativ, jednom kada je koncipiran, teško je izmjenjiv te opstaje u kolektivnoj memoriji te ga se teško prilagođava (mijenja) čak i kada historiografska istraživanja pokazuju njegovu neutemeljenost. Iako se u ovdje prezentiranom tekstu autor pozabavio primjerom Bitke kod Siska (1593.) sličnih primjera odstupanja master narativa i kolektivne memorije od prevladavajućeg suvremenog historiografskog viđenja ima mnogo. Primjerice, dovoljno je istaknuti slučaj tzv. Zrinsko-frankopanske urote koja se također, kao i bitka kod Siska, percipira kao jedna od ključnih epizoda hrvatske borbe za samostalnost, iako hrvatska (ali i mađarska) historiografija već desetljećima ukazuju suprotno. Štoviše, takve interpretacije opstaju i u školskim udžbenicima, iako je i kritičara sve više.

Do formiranja master narativa dolazi jer se u začetcima historiografija u 19. stoljeću dosta elemenata kolektivne memorije „probilo“ u način gledanja na prošlost, čime je formirana mitohistorija, koja je odgovarala (i još uvijek odgovara) na potrebe sadašnjice.

 

Razlike „historije“ i „mitohistorije“

Za razumijevanje odnosa historije i mitohistorije ključno je 19. stoljeće tijekom kojega se historiografije počinju razvijati u okviru nacionalnih narativa o opstojnosti naroda i nacija. Povjesničari tada počinju oblikovati viziju „herojske prošlosti“ koja u formi „velikih pripovijesti“ ima svrhoviti cilj – tj. stvaranje nacije – pokazujući i dokazujući dugotrajnost, herojstva, mučeništva, požrtvovnosti i prevladane traume jedne nacije. U hrvatskom slučaju „začetnike“ takve hrvatske „velike pripovijesti“ ili master narativa možemo vidjeti u Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom i Franji Račkom.

 

Postavljanje definicija

Kolektivna memorija spaja raznolike često nespojive sadašnje i prošle događaje – premošćujući logiku i zakonitost duha doba – u smisleno i svrhovito poimanje. Pritom osnova svrhovitosti leži u uporabnosti prošlosti za sadašnjost. Dakle, ključna stavka definicije kolektivne memorije jest da ona započinje u sadašnjosti te da epizodama prošlosti nastoji objasniti sadašnjost, stoga je u samoj svojoj srži zapravo antihistorijska jer nema za cilj upoznavanje, proučavanje i približavanje prošlosti. Točnije, odstupa od načela historije koja bi (barem u teoriji) trebala biti kritična, analitična i kompleksna te nadasve distancirana, nepripadajuća i nevrednujuća. Kolektivna memorija najčešće je sazdana od mješavine niza epizoda prošle zbilje te ideja, osjećaja i doživljaja, moralnih pouka, društvenih i političkih mitova, čime putem bizarnoga, magičnog, simboličkog i često nadrealnog istovremeno iskazujući trenutne skrivene želje.

Mitohistorijadiskurzivno je područje unutar kojeg se putem mitske prezentacije objašnjava prošlost i konstruira memorija, ponajprije u vidu oblikovanja identiteta. Ukratko, moglo bi se reći da mitohistorija nastaje kada dođe do isprepletanja historije (kao znanosti) s kolektivnom memorijom, što je bio slučaj i u hrvatskoj (ali i u svim europskim!) historiografijama 19. stoljeća.

Nacionalne historiografije podrazumijevaju postojanje nekoliko središnjih tema (toposa) i faza tijekom dugotrajne povijesti naroda/nacije kojima se dana historiografija bavi. Nacionalne historiografije također su duboko isprepletene iskazima kolektivne memorije – tako u historiografiju ulaze ideje o starosti i opstojnosti naroda/nacije, ideja zlatnog doba/epohe nacije, superiornosti te također – što je posebno vidljivo u hrvatskom slučaju – vrijeme uspavanosti nacije, vrijeme iskorištavanja/izrabljivanja nacije od stranih izrabljivača koji često istovremeno djeluju i na razdor unutar nekoć jedinstvenog naroda. Nakon takvog perioda, kojeg bismo u maniru Edwarda Gibbona mogli nazvati vremenom slabljenja i propadanja nacije slijedi i trenutak buđenja nacije iz uspavanosti i završetak doba dekadencije, a ključnu ulogu u tom buđenju iz stanja melankolije imali su razni heroji/junaci.

 

Upućenijem čitatelju ovih redaka, a koji je barem jednom u rukama držao sinteze/djela velikana hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća kao što su Vjekoslav Klaić, Ferdo Šišić, Franjo Rački, Radoslav Lopašić et al. ne treba dugo da prethodno navedenim toposima pronađe hrvatski tandem. U najkraćim crtama hrvatski meta narativ poklapa se u gotovo svemu:

Nakon vremena naseljavanja Hrvata u 7. stoljeću uslijedilo je vrijeme borbe protiv stranih sila (ponajviše Franačke i Bizanta) koja je završila etabliranjem hrvatske države i početkom perioda „narodnih vladara“ koje bi odgovaralo zlatnom dobu hrvatske srednjovjekovne države. Međutim unutarnji sukobi i dekadencija u konačnici su rezultirali stanjem de facto građanskog rata koje je iskoristila vanjska sila (Ugarska) i oduzela hrvatskom narodu njegovu samostalnost. Sljedećih gotovo tisuću godina hrvatski narod trpjet će „kletvu kralja Zvonimira“ – najprije ugarski vladari, a potom austrijski iz dinastije Habsburg, gušit će hrvatski narod, iskorištavati i zanemarivati Hrvate koji istovremenu za njih ginu „na braniku kršćanstva i Europe“. Ipak, nakon više stoljeća propadanja započet će period nacionalnog buđenja kojeg će predvoditi istaknuti junaci, a povijesni put hrvatskog naroda doživjet će svoj konačan cilj (ponovnim) stvaranjem samostalne hrvatske država krajem 20. stoljeća nakon niza prepreka i izazova.

Cilj formuliranja nacionalnih narativa prije svega je svevremensko, transcedentalno opojmljenje nacije koja je ispred svakog pojedinca. Narativ je istodobno motivirajući i poučni, a istovremeno nadasve vrednujući i isključujući. Kao što Ivan Majnarić dobro uočava očito je kako je sama osnova hrvatskog historiografskog master narativa sazdana od elemenata mitohistorije.

 

Veza između „master narativa“ i Sisačke bitke 1593.

Majnarić se – s obzirom na to da tekst objavljuje u tematskom zborniku – posebno posvetio primjeru Bitke kod Siska 1593., koja se u historiografiji počevši od 19. stoljeća percipirala kao jedna od ključnih epizoda „dugotrajne hrvatske povijesti“. Točnije, bitka se često poima(la) kao prekretnica hrvatske povijesti. Naime, prema master narativu, upravo pobjedom kod Siska završava period europskog „ignoriranja“ hrvatske žrtve na braniku kršćanstva te počinje vrijeme kršćanskog zalaganja za zaustavljanje i konačno potiskivanje Osmanlija iz Europe, a time i hrvatskih krajeva. Majnarić u radu navodi nekoliko izvadaka iz historiografskih radova koji govore u prilog tome (i to u periodu od više od stotinu godina!), a ovdje prenosimo nekoliko najzanimljivijih (i vremenski raznolikih kao potvrda opstojnosti narativa):

Pobjeda kod Siska 1593., pri kraju za Hrvatsku naročito teška stoljeća, rezultat je dugotrajne i uporne borbe hrvatskog naroda. … Sisciensis victoria otvorila vrata novu razdoblju hrvatske povijesti, da je izvela duhove iz dugotrajne depresije, iz nepovjerenja i pesimizma; da je obnovila izgubljenu vjeru u europsku kršćansku uzajamnost i vratila nadu u očuvanje vjekovnih europskih civilizacijski temelja (Miroslav Kurelac, 1994).

 ****

U sveopćem raspoloženju duhova kroz puno jedno stoljeće bolnih nedaća, iza legendarne, neutaživom sjetom prožete slave plejade junaka hrvatske narodnosti, u sjaju imena Petra Berislavića, Bernardina i Krste Frankopana, Nikole Jurišića, Petra Kružića i Nikole Šubića Zrinjskoga; u vieku Kisega i Sigeta, gordog Klisa i ostalih žarišta neizrecive tragike, pune samozataje i požrtvovnosti, značio je dan pobjedonosne obrane Siska novi listak slave u knjizi herojske epopeje hrvatskog naroda (Mirko Breyer, 1943).

 ****

Za povjest je hrvatsku boj sisački više nego znamenit. Sisak je bio ‘ultimum refugium reliquiarum regni Croatie’. … Sisak i Siget dva su imena povijesti naše – naravski za onoga, tko razumije – što no bi se staviti mogla uz Maraton i Termopile, a imena Zrinskoga i Bakača dostojna su imena najvećih junaka. … Sisak je početkom radjanja države sultanâ. … Hrvati su i u bitci bili oni na koje se prve najviše obori turska težina. Časno, ali najopasnije mjesto prepušteno je njihovoj srčanosti; a ta srčanost neprijatelja prva i rastrga. Tako se vrijedni ocevi naši boriše na ratištima željezom ljutim da očuvaju nama unučadi ovaj komadić zemlje. … Neka nam teška ona vremena i čini otaca iz njih vazda svijetle, kako treba da narod i u nezgodnim časovima života priveže uza se utjehu, nadu i pouzdanje u sebe (Juraj Tomljenović, 1893).

 

Navedeni citati dobar su primjer mitohistorije koja ne drži do znanstvenosti i analitičnosti nego projicira današnje ideje u prošlost. Tako se, primjerice, postojanje Hrvatskog Kraljevstva ne proučava u kontekstu kasnosrednjovjekovnog/ranonovovjekovnog poimanja državnosti (tj. u kontekstu opstojnosti vladarske titule i imena kraljevstva), već se anakrono i ahistorijski Hrvatska poistovjećuje s narodom; upravo na način svojstven 19. stoljeću i vremenu buđenja nacija – držeći isključivo do naroda, nacija i naciji pripadajućih teritorija.

Pogled na izabrane historiografske citate također otvara zanimljivo pitanje (al par mnogim pitanjima koja su još i ranije otvorili postmodernistički teoretičari historije, kao primjerice Keith Jenkins) – govore li oni i pridonose li više razumijevanju same bitke i vremenu bitke ili pak više govore o vremenu druge polovice 19. stoljeća (tj. vremenu nastanka citiranih redaka, u najširem smislu duhu vremen)? Kako bi se povjesničari trebali ponašati prema mitohistorijama i kolektivnim memorijama?

 

Zaključna razmatranja

Iako je historiografija zadnjih 40-ak godina napravila praktične, metodološke i tematske odmake od mitohistorijskog žanra, on se još uvijek, nažalost, može uočiti i u dijelu suvremene (akademske) historiografije u Hrvatskoj, ali i svijetu. Nekoliko prezentiranih primjera jasno pokazuje da je mitohistorija i dalje prisutna u hrvatskom master narativu povijesti. Unatoč trudu većeg dijela suvremenih hrvatskih historičara mitohistorija, zapravo, nikada niti neće nestati jer ne može nestati, budući da historiografija nije jedina koja mari niti ima ekskluzivno pravo na povijest i prošlost, što se – nažalost – nerijetko previđa.

 

Preporuke za čitanje: 

Ivan Majnarić, “Historija, mitohistorija i Sisačka bitka 1593.“, u Sisačka bitka 1593.-2018., ur. Hrvoje Kekez, Stipica Grgić, Valentina Janković (Sisak, 2019), str. 223-238.