Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

Način na koji današnji ljudi spavaju, legnu navečer i ustanu ujutro, prema Rogeru Ekyrchu nije čovjeku prirođeni način spavanja. Sve do kraja ranomodernog doba i početka modernog 19. stoljeća, ljudi su navodno uglavnom spavali dva puta tijekom noći. Obje faze spavanja trajale su otprilike jednako vremena – prvi san zvan je prvim snom ili mrtvim snom, dok je drugi san bio zvan jutarnjim ili drugim snom.

Dvofazno spavanje

U književnosti i pojedinim dnevnicima rijetko se referiralo na način spavanja što je Ekyrchu predstavljalo glavni problem pri istraživanju ove tematike. Međutim, u slučajevima kada se spavanje spominje, spavanje u dvije faze navodi se kao nešto posve normalno i uobičajeno. U medicinskim priručnicima Ekyrch čak nailazi na preporuke kako je tijekom prvog spavanja poželjno spavati na desnom boku dok se za vrijeme drugog spavanja bolje okrenuti na lijevi bok. Iako bi se razloge ovakvom načinu spavanja moglo tražiti u kršćanskom poticanju na ranojutarnju tj. noćnu molitvu, ovakav način spavanja Ekyrch vlastitim iščitavanjem pronalazi i u Homerovoj Odiseji i Vergilijevoj Eneidi.

53-aspetti_di_vita_quotidiana,_insonnia,_Taccuino_Sanitatis,
Tacuinum Sanitatis, Insomnia, 14. st.

U nekim su društvima antropolozi i u prošlom stoljeću istraživanjima naišli na sličan način spavanja. U središnjoj Nigeriji zabilježen je razgovor sa ženom koja je kazala kako je uobičajeno probuditi se tijekom noći kada to poželite te razgovarate s ostalima koji su u to doba budni u kolibi. Istraživanja koja se i danas provode pokazuju kako ljudi izuzeti od djelovanja umjetne svijetlosti već nakon nekoliko tjedana razviju sličan način spavanja. Ispitanici su suočeni s noći u trajanju od četrnaest sati prvo oko dva sata provedu budni u krevetu, zatim oko četiri sata spavaju, probude se usred noći, ostaju budni dva-tri sata te ponovo zaspu na oko četiri sata.

Koliko sna je dovoljno?

Uglavnom se u predmodernim priručnicima savjetovalo šest do osam sati sna. Zapravo su ovakve instrukcije polazile od uobičajene prakse. Radnici su obično premoreni od posla zaista na počinak odlazili ranije, a zimi su hladne večeri također vrlo često natjerale čitave obitelji u krevet kako bi se uštedjela energija za ogrijev i svijetlo. Ipak, običan puk si zbog obaveza koje je nosio svakodnevni život nije ni mogao priuštiti više od 6-8 sati sna dnevno. Dnevnici najčešće ukazuju kako je uobičajeno vrijeme za odlazak na počinak bilo devet ili deset sati navečer. Stanovnik Londona u sedamnaestom stoljeću piše: “Večera u 6, krevet u 10, učinit će da svatko živi i do 10 puta 10.”

Jedan danski pastor piše: “Ako ostaješ do devet tada si mi prijatelj, do deset još te trpim, a ostaješ li do jedanaest tada si moj neprijatelj.” Sve ove upute i upozorenja koje je pronašao Ekyrch pokazuju da se u praksi dešavalo upravo suprotno.

Matthias storm, young man reading by candelight 17thcent
Matthias Storm, Mladić čita uz svijeću, 17. st.

Što se radilo tijekom noći?

Pripremajući se za spavanje obitelji se često pokušavaju očistiti od buha i stjenica koje su se skrivale u namještaju i krevetima. Naime, zbog neposredne blizine stoke i domaćih životinja, kućne buhe i krevetne stjenice bile su učestali stanovnici domova. Ove plodne i otporne štetočine obitavale su podjednako u bogatim i siromašnim kućama. Dužine 1,5 do 4 mm, ljudske buhe brzo se šire po cijelom tijelu od obrva, trepavica do pubičnih dijelova. Dok su u priručnicima postojali razni recepti protiv takvih nametnika, najčešće ih se moralo ručno probirati iz kreveta, zastora, tepiha, podova i ljudskih tijela. Osim buha, problem su predstavljale i životinjske uši koje su se pokušavale češljevima iščešljati iz kose i očistiti iz odjeće i kože. Kako bi se lakše podnosila hladnoća, kreveti su se zagrijavali bakrenim posudama u kojima se nalazio ugljen ili vrućim zagrijanim kamenjem omotanim u krpe.

Aktivnosti između dva sna najčešće su se ograničavale minimalnom upotrebom svijetla. Vrlo vjerojatno su se prvo napunile noćne posude. Zatim, ako je bilo potrebno i ako se moglo priušiti, u kući bi se zapalila vatra. Studenti su običavali učiti, a učenje tijekom noći nakon prvog sna preporučali su i lječnici u priručnicima. Osim toga radilo se bezbroj drugih kućanskih poslova. Briga o djeci, krpanje odjeće, guljenje hrane, ribanje, poliranje, brisanje i slični poslovi koju su se mogli raditi u mraku ili polumraku. Osim toga, junak književnog djela iz sredine 18. st. običavao je nakon prvog sna ustajati te prošetati. Ipak, mnogi za vrijeme noćnog buđenja nisu ni odlazili iz kreveta ili barem ne na dugo. Noćni razgovori, molitve i vođenje ljubavi bili su najčešća praksa između dva sna. Prema starom židovskom vjerovanju, vođenje ljubavi usred noći štitilo je muškarce od dvije stvari. Kao prvo, spriječavalo je da čuju ljudske glasove, a kao drugo, spriječavalo je da razmišljaju o drugim ženama.

Dakako, mnogo je lakše bilo voditi ljubav nakon odmora nego li nakon dugog dana provedenog u svakodnevnim poslovima. Jedan francuski liječnik preporučivao je vođenje ljubavi upravo između dva sna opažajući kako se tada stvari mnogo bolje izvode, na veće zadovoljstvo supružnika. Također, savjetovao je kako se ljubav ne bi trebala voditi prije spavanja tj. prije nego što želudac probavi unesenu hranu te kako bi se nakon odnosa svakako trebalo ostati u krevetu, nastaviti spavati ili barem zajednički odmarati.

GIULIO ROMANO The Lovers c. 1525
Giulio Romano, Ljubavnici, 1525.

Tumači snova

Ovakav tip spavanja kao i rani odlazak na počinak zbog štednje energije utjecao je i na mnogo duži period uranjanja u san nego što je to danas uobičajeno. Dok uranjanje u san danas u prosjeku traje petnaest minuta, petsto godina ranije ono je trajalo i do dva sata popraćeno dugim razgovorom između spavaćih prijatelja. Stoga su upravo kreveti bili mjesta gdje su se osim rađanja, umiranja, vođenja ljubavi dijelile i tajne te stvarala prijateljstva.

Posebna pozornost pridavala se snovima. Naime, klinička istraživanja pokazala su kako se osoba koja tijekom noći spava u dva navrata, prilikom prvog buđenja nalazi upravo u REM fazi kada se pomnije možemo prisjetiti sna. Neki su u snovima kao i danas vidjeli nagovještaje budućnosti. Razni tumači snova i sanjarice doživjeli su od 16. stoljeća nadalje hrpu izdanja na mnogim jezicima. Drugi su pak smatrali kako snovi omogućuju čovjeku razumnije shvaćanje samog sebe. Mnogo prije Sigmunda Freuda u ljudima se javila ideja kako upravo snovi pružaju pogled u samoga sebe, ali i svoj odnos s Bogom.

BROUWER, Adriaen Drunken Peasants 1620s.jpg
Adriaen Brouwer, Pijani seljaci, 1620-e

Najmračnije doba

Noć je uostalom bila poimana kao mnogo opasnije vrijeme za budnost negoli dan. Noću su se dešavale krađe, razbojstva, pijanstva, a postojalo je i u mnogim dnevnicima, pjesmama i drugim književnim djelima stvoreno uvjerenje kako Sotona ima veću moć tijekom noći. Vrata, prozori pa čak i zastori ako ih je bogata kuća posjedovala, navlačili su se kako bi se zaštitili od opasnosti. Odjeća za spavanje, posebno kapice za glavu također su trebale zaštiti uspavane glave od štetnog  noćnog zraka. Kako bi se riješili anksioznosti koja se mogla javiti prilikom odlaska na počinak, oni koji su si to mogli priuštiti često su uzimali i lijek za počinak, napitke koji su se sastojali od opijuma i razrijeđenog alkohola. Nijemci su toliko često uzimali Schalfdrink da je jedan londoski članak retorički postavio pitanje: Koliko muškaraca i žena odlazi pijano na spavanje?

Dugotrajno za jetru blagotvornije djelovanje ipak su imale večernje molitve koje su od 16. stoljeća, a u nekim krajevima i ranije, postale uobičajena praksa za cijelu obitelj. Ponegdje su se u molitvama znali spominjati i zagovori za čuvanje od iznenadne smrti, lopova, oluja i ostalih strahova. Ruralna kućanstva u Francuskoj kraj kreveta su osim toga držala i svetu vodicu. Ovime bi se u slučaju iznenadne smrti pokojniku pružila šansa za zadnjim blagoslovom.

Kolektivno spavanje također je pružalo sigurnost od opasnosti noći. Iako su najvažniji razlozi za spavanje cijele obitelji u jednom krevetu bili upravo nedostatak tada najskupocjenijeg komada namještaja, te iskorištavanje tjelesne topline za grijanje tijekom hladnih zimskih noći, cijela obitelj na okupu pružala je snažan osjećaj sigurnosti. Uobičajen i nadasve logičan poredak spavanja obitelji u istom krevetu bio je: kćeri od najstarije prema najmlađoj spavale su najdalje od ulaza, zatim majka, otac te sinovi od najmlađeg prema najstarijem. Čak i ako obitelji nisu zajedno spavale, braća i sestre jesu zajedno spavali, a takav običaj zadržao se i kod najbogatijih obitelji. Osim obitelji, zajedno su spavali sluge, sluge s obitelji, razni gosti, rođaci i mnogi drugi spavaći prijatelji u raznim odnosima.

Knjiga Rogera Ekyrcha prvi puta objavljena 2005. godina jedan je od američkih bestsellera iz područja popularne povijesti. Dostupna je u Amazon Kindle izdanju za svega 3,99£. Bitno je napomenuti kako je knjiga izazvala i vrlo velike kritike, pretežno književnih povjesničara, koji Ekyrcha vrlo argumentirano optužuju za doslovno čitanje izvora i zanemarivanje valjane tekstualne i intertekstualne analize.

Preporuka za čitanje

Roger Ekyrch, (2005.) At Day’s Close: Night in Times Past

Facebook Comments