Pier Paolo Pasolini, svestrani talijanski umjetnik i intelektualac, ove bi godine proslavio svoj stoti rođendan. Stoga je 2022. godina prošla i u znaku prisjećanja na njegov raznolik umjetnički opus, ali i na okolnosti njegove još uvijek nerazjašnjene nasilne smrti na rimskoj plaži Ostia u noći s prvog na drugi studenoga 1975.  Sjećanje na njega obilježeno je i u Hrvatskoj – spomenimo tako 28. pulski Sa(n)jam knjige na kojem su njegov lik i djelo bili jedna od tema.

Mladi Pasolini u Furlaniji.

Pasolini je rođen 5. ožujka 1922. u Bologni. Dok mu je otac bio uvjereni fašist i vojno lice u Mussolinijevoj Italiji, Pier Paolo neumjereno je volio svoju majku Susannu koja se često pojavljivala u njegovoj poeziji (npr. pjesma Molba mojoj majci/Supplica a mia madre), a ponekad i na filmskom platnu (npr. u Evanđelju po Mateju i Teoremi). Pasolini je smatrao da mu je majka usadila ljubav prema poeziji zato što mu je pokazala kako „fizički“ nastaje pjesma. Zaljubio se i u njezin furlanski dijalekt na kojem je ispisivao svoje prve stihove te objavio prve dvije zbirke poezije.

Izdvojenost i snažan intelekt stvorili su od njega osobenjaka, fizički i intelektualno nadmoćnog, pa zato i privlačnog ženama. I sam je uživao u tom sviđanju (plesovi i prijateljevanje sa ženama), ali samo do određene granice, jer su sva ljubav i obožavanje bili usmjereni prema majci Susanni.

(Valter Milovan, Bilješke o Pasoliniju, 13-14.)

Pasolini je diplomirao književnost u Bologni te je nakon rata radio kao učitelj. Iako mu je u sukobu između dviju antifašističkih grupacija tijekom Drugog svjetskog rata poginuo brat, Pasolini se nakon rata učlanio u komunističku partiju. 1949. po prvi je puta svojim ponašanjem skandalizirao javnost – optužen je za zavođenje maloljetnika te je zbog toga preselio u Rim, čime je Furlaniju zamijenio ljubavlju prema potproletarijatu rimskih borgata (siromašnih četvrti). Nastavio je predavati u privatnim školama te pisati, a 1957. objavio je zbirku pjesama Gramscijev pepeo (La ceneri di Gramsci) s kojom je postigao razmjernu popularnost.

Pasolini je bio strastveni fan nogometa te ga je često igrao, zbog čega je za života ostao u dobroj fizičkoj formi. Jednom je izjavio da je nogomet “posljednje sveto prikazanje našeg vremena”.

Pasolini je bio podijeljen između tri identiteta koji su snažno prisutni u njegovim djelima – marksist, katolik, homoseksualac. Sebe je prvenstveno smatrao pjesnikom te je različitim umjetničkim medijima pristupao kroz prizmu poezije, pa je i za svoje filmove tvrdio da u njima piše pjesme filmskom kamerom. Prva faza njegova pjesništva, koja nastaje na furlanskom dijalektu, usmjerena je na idealizaciju seoskog života, koju će kasnije nadomjestiti idealiziranje borgate. Pasolinijevo pjesništvo u kasnijoj fazi vrlo je osobno te se bavi kritikom društva, kapitalizma, progovara o vlastitoj seksualnosti itd. Pasolini je pisao i romane od kojih je potrebno spomenuti Uličare, Najbolju mladost, Žestok život, Teorem i posthumno objavljeni Petrolio. U esejima je vrlo otvoreno kritizirao vladajuću Demokršćansku stranku (što mu je donijelo mnogo problema), napadao je Katoličku Crkvu zbog konformizma, a cijeloga je života ostao vjeran svojim mladenačkim marksističkim idealima.

Iako se danas pažnja njegovim književnim tekstovima posvećuje uglavnom u Italiji, izvan nje najviše je poznat kao uspješan filmski redatelj. U svojim filmovima glorificirao je proletarijat, tematizirao klasnu borbu, obrađivao antičke mitove, progovarao o seksualnosti. Njegovi su najznačajniji filmovi Accattone, Mamma Romma, Medeja, Kralj Edip, Evanđelje po Mateju, Svinjac (Porcile), Teorem, Trilogija života. Autor je i dokumentarnog filma Ljubavni susreti (Comizi d’amore) u kojem putuje Italijom i ispituje pripadnike svih društvenih klasa o seksualnosti te stavove oko nevinosti, prostitucije, homoseksualnosti, rastave braka (koja u tadašnjoj Italiji nije bila ozakonjena) te o promjeni seksualnih običaja. Pasolini je svoje rezultate komentirao s piscem Albertom Moravijom te psihologom Cesareom Mussatijem.

Kontroverzni život završio je kontroverznim filmom Salò ili 120 dana Sodome, toliko da se čak i njegova smrt ponekad povezuje s notornim filmom. Pasolini je preradio 120 dana Sodome na način da je Sadeov roman premjestio iz razdoblja ancien régimea na sam kraj fašističke vladavine, točnije u Mussolinijevu marionetsku državicu Salò.

Salò, point of no return

Salo je vječno na vrhu  “disturbing” listi zbog uznemirujućih scena seksualnog sadizma, mučenja, sodomije, psihološke torture i koprofilije. Svakako je riječ i o pornografskom filmu te su prikazani ekscesi često bili diskreditirani kao namjerno izazivanje mučnine ili su se pak tumačili u okviru redateljeve problematične seksualnosti. Dovoljno je reći da John Waters, (Pope of Trash) najpoznatiji po kontroverznom filmu Pink Flamingos (1972), Pasolinija i njegov Salò spominje kao svoju inspiraciju.

Na to da nije riječ isključivo o jeftinom filmu torture porn žanra upućuje vrlo neobičan detalj na samom početku – Pasolini gledatelju nudi izbor literature koji služi kao esencijalno štivo potrebno za njegovo razumijevanje. Tako se gledatelju preporučuje čitanje tekstova Rolanda Barthesa, Mauricea Blanchota, Simone de Beauvoir, Pierrea Klossowskog i Philippea Sollersa.

Iako je mjesto radnje u zabačenoj i strogo čuvanoj vili, Salò se događa u Paklu. Na to upućuje i sama struktura koja je građena po uzoru na Dantea – Pretpakao, Krug manija, Krug govana, Krug krvi. Salo je i negacija tzv. Trilogije života (Dekameron, Kenterberijske priče i 1001 noć), a Pasolini ga je zamislio kao posljednji film čovječanstva. Na osjećaj da su likovi zatočenici Pakla utječe i to da mogućnost bijega ne postoji.

Za razliku od optimistične i vedre Trilogije života koja slavi seksualnost, u hororu Salòa ona je isprepletena s nasiljem. Seks i nasilje kod Sadea su tijesno povezani, što je odraz njegova učenja o prirodi, matriksa iz kojeg smo strovaljeni u životni proces i zbog kojeg smo podložni njenim zakonima kreacije i destrukcije. Sadeova priroda jedini je postojeći princip; samodostatna je, ne treba tvorca (Boga), stoga je čovjek sveden isključivo na materiju, na proces linearnog raspadanja u nju samu. Naučeni moral kosi se s njenim zakonima; njezin je zakon jačeg koji (u skladu s načelom destrukcije) nalaže uništenje drugoga. Sadeovi pobjednici oni su čijih se postupaka najviše užasavamo. Budući da svaka vrsta seksualne ili nasilne želje proizlazi iz prirode, ne postoji zločin ili osebujna sklonost koju nije moguće opravdati, što je vrlo doslovno prikazano u samom filmu.

Pasolini se navodno zainteresirao za zloglasni roman kada je shvatio da ga se može povezati s eskalacijom masovnog nasilja u posljednjim danima fašističke diktature. Ovdje se krije ključna razlika između dvojice – Sade je u svojim grozotama puno univerzalniji, one zapravo vrijede za sve. Pasolini je njegove užase učinio političkima te ih je povezao s Moći (koja se kod Pasolinija uvijek piše velikim slovom), a ona u filmu izmiče kontroli i manifestira se u najprljavijem obliku. Pasolinijevi Vojvoda, Magistrat, Biskup i Predsjednik iživljavaju se jer je to odraz njihove političke moći i sustava čiji su zagovornici, dok su Sadeovi protagonisti politički totalno nebitni te im pripadanje najvišim staležima služi isključivo tome da imaju dovoljno sredstava za organizaciju 120 dana Sodome.

Fašistički dužnosnici tijelo drugoga poimaju isključivo kao sredstvo za postizanje vlastitog užitka. Adolescentske žrtve tretirane su kao stoka, one uvijek sjede na podu i ne smiju proturječiti gospodarima ako ne žele biti brutalno kažnjene. Žrtve i pomagači birani su na temelju svojih fizičkih karakteristika, međutim ljepota u Salòu gubi svoju metafizičku pozadinu te je ona isključivo mehanička, isto kao i seks koji postaje apersonalan. Tijela žrtava pasivna su i prazna, s njima je teško empatizirati jer su predstavljena kao broj, kao potrošna roba. Ona služe isključivo kao plohe na kojima se ostvaruju ideje o kojima pričaju tri prostitutke u campy kostimima – priče pune najgorih perverzija. S napredovanjem stvari postaju sve gore i ledenije, a film je najpoznatiji po tzv. Krugu govana.

Scene u kojima fašisti, pomagači i žrtve konzumiraju izmet opravdani su motiv za napuštanje kinodvorane ili gašenje laptopa. Izmet je moguće dovesti u vezu s konzumerizmom i procesuiranom prehranom koje je Pasolini žestoko napadao, ali i sodomijom koja u Sadeovu opusu poprima gigantske razmjere. Sodomija je negacija života i prokreacije, njome se uzastopno ponavlja čin smrti, stoga ju preferiraju fašistički zlostavljači. Nju je u Salòu moguće dovesti i u vezu s negacijom majčinstva. Nakon što prostitutka/Signora Maggi pripovijeda o tome kako je hladnokrvno ubila svoju majku, a u čemu ju svojim govorom podržava Vojvoda, najvidljivija i najviše prepoznatljiva ženska žrtva Renata doživljava slom zbog kojeg je prisiljena konzumirati Vojvodin izmet. Naravno, to je samo još jedna od metoda krajnjeg poniženja, a tuđa patnja zlostavljaču može pružiti samo još veće uzbuđenje – ako Sadeov lik kaže jedi govna, bolje bježi jer on to misli sasvim ozbiljno.

Aktualizacija romana najvidljivija je u posljednjem Krugu krvi u kojem su mladići i djevojke smaknuti. Umjesto Sadeovih nadrealističkih scena smaknuća, Pasolini je iskoristio vlastito svjedočenje o zločinima koji su se događali na kraju rata. Zbog toga su u posljednjem dijelu filma prikazane mučne scene poput izbijanja oka ili rezanja jezika. Jedini tragovi “ljudskosti” u Salòu završavaju smrću. Već spomenuta plavokosa Renata kažnjena je zbog reakcije i sjećanja na ubojstvo svoje majke, dok se pijanistica baca s prozora nakon što svjedoči mučenjima koja se događaju u dvorištu.

Film je odvratan, jedva gledljiv, brutalan, sumoran, ali nužan. Pasolini je u svojem posljednjem filmu skrenuo u potpuni mrak i time kontroverznim djelom završio svoj kontroverzni život. Jedna od najviše užasavajućih činjenica jest obrazovanost zlostavljača čije nasilje nije isključivo nagonsko divljaštvo, već oni svoje postupke i želje potkrepljuju razmećući se Nietzscheovim citatima. Ledena atmosfera u Salòu također je i odraz svijeta koji gubi svoje metafizičke oslonce, zbog čega film može skrenuti pažnju na opasnost suhe racionalnosti koja nam omogućuje da intelektualiziramo vlastito zlo.

Zagonetka smrti

Pasolini je ubijen prije premijere vlastitog filma koji je ubrzo zabranjivan u različitim državama. U užase Salòa utkan je njegov rastući pesimizam s kojim je promatrao skretanje suvremenog društva u konzumerizam i kulturni genocid, odnosno proces zatiranja regionalnih kultura i dijalekata pod utjecajem masovnih medija.

Pasolinijevo izmasakrirano tijelo na plaži Ostia.

Posljednju večer svojeg života Pasolini je proveo u uobičajenom druženju s maloljetnim mladićem kojeg je našao na rimskim ulicama. Odveo ga je u restoran, nahranio ga špagetima i odveo ga na plažu na kojoj je sljedeće jutro pronađeno njegovo izmasakrirano tijelo. Tada sedamnaestogodišnji Pino Pelosi priznao je ubojstvo koje je, po svjedočenju, učinio u samoobrani. Međutim, 2005. u televizijskom je intervjuu priznao da zločin nije počinio sam, zbog čega se s pravom pretpostavlja da je ubojstvo bilo politički motivirano.

Dokle god smo živi, nedostaje nam smisao. Samo zahvaljujući smrti naš život služi nam da bismo se izrazili. Smrt nije u nemogućnosti da se izrazimo, već u nemogućnosti da budemo shvaćeni.

(Pasolini, Empirismo Erotico; citat preuzet iz: Giuseppe Zigaina: Pasolini i smrt, str. 21.)  

Pasolini sa svojim prijateljem Giuseppeom Zigainom koji je skovao teoriju o njegovu “ritualnom samoubojstvu”.

Pasolini, koji je za života bio opsjednut zagonetkom smrti, svoj je život završio na šokantan i pomalo spektakularan način. Međutim, u svojim je posljednjim danima bio primjetno razočaran stanjem talijanskog društva te je taj pesimizam na grozan način odražen u Salòu. Budući da se oduvijek borio s činjenicom vlastite seksualnosti, bio je pogođen i time što se njegov prijatelj i nekadašnji ljubavnik Ninetto Davoli oženio i dobio dvoje djece. O nemogućnosti njihova odnosa Pasolini je zapisao:

Našeg sam života nezasitan

zato što je to jedina stvar na svijetu koja ne može biti iscrpljena.

(iz zbirke Trasumanar e organizzar, citat preuzet iz: Valter Milovan, Bilješke o Pasoliniju, str. 228.)

Preporuke za čitanje

Maggi, Armando. The Resurrection of the Body: Pier Paolo Pasolini from Saint Paul to Sade. Chicago: Chicago Unjiversity Press, 2009. 

Milovan, Valter. Bilješke o Pasoliniju. Zagreb: Meandarmedia, 2011.

Pasolini, Pier Paolo. Teorem. Prevela Marina Alia Jurišić. Zagreb: Meandarmedia, 2022.

_______________. Jedan od mnogih epiloga: izabrane pjesme. Preveli Mladen Machiedo i Valter Milovan. Zagreb: Meandarmedia, 2018.

Zigaina, Giuseppe. Pasolini i smrt : mit, alkemija i semantika “blistajućeg ništavila”. Preveo Viktor Tadić. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1990.