Ušavši u europsku imaginaciju kao “civilizacijski drugi” paralelno sa svojim ulaskom na bojno polje, osmanski protivnici kroz dugo su razdoblje nazivani jednostavno Turcima, o čemu svjedoči i pozamašan korpus hrvatske humanističke književnosti. S druge strane, potaknuta nacionalističkim procesima unutar samoga Osmanskog Carstva uoči njegovoga povijesnog zalaska, kao i nacionalnom historiografijom Republike Turske, suvremena svijest u Osmanlijama također često redukcionistički vidi tek Turke. Nastojeći ispraviti takvu simplifikaciju, moderna historiografija i osmanistika znatnu pažnju posvećuju osmanskom identitetu, odnosno njegovoj slojevitosti i multikulturalnosti. U svom nastojanju da – ne umanjujući značenje turskog i muslimanskog dijela identiteta – razjasni golemi imagološki značaj Ruma u osmanskoj (samo)percepciji, člankom “The Ottoman Identity: Turkish, Muslim or Rum?” tom se historiografskom zadatku priključila i turska povjesničarka F. Asli Ergul.

Društveno uređenje Osmanskog Carstva

Da bi se razumjeli osmanski identitet i izazovi njegovoga historijskog istraživanja, najprije je potrebno ukratko prikazati društvenu strukturu Osmanskog Carstva. Osmansko društvo baziralo se na sustavu mileta, relativno autonomnih zajednica zasnovanih na vjerskim osnovama, kojima je sultan jamčio legalan status. Takvim “društvenim ugovorom”, zvanim ahdnama, u zamjenu za lojalnost sultanu zajednica proglašena miletom dobivala je svoj status i zaštitu. Temeljni milet činili su muslimani, dok su uz njega istaknuti položaj imali i grčki pravoslavci te Armenci; naknadnim širenjem Carstva na tri kontinenta – uz izostanak ciljanog provođenja asimilacijske politike na osvojenim područjima – ovim je miletima pridruženo mnoštvo manjih, tvoreći istovremeno i socio-kulturnu zbirku, ali i simbiozu.

Osmansko Carstvo – kartografski prikaz širenja do poraza kod Beča 1683. godine

Takvo istovremeno postojanje niza manjih identiteta i barem jednog s pretenzijama sveobuhvatnosti, prilikom definiranja jedinstvenoga osmanskog identiteta, odnosno zajedničkog identiteta Osmanskog Carstva izaziva niz problema. Posebnu opasnost pritom predstavlja suvremena tendencija promatranja prošlosti iz perspektive današnjih nacionalnih država, dovodeći pritom do historijskog redukcionizma i anakronosti tumačenja povijesne zbilje. Kako bi se to izbjeglo, prema Ergul, osmansko društvo potrebno je promatrati kao sintezu u kojoj, pored niza manjih etničkih i religijskih identiteta uklopljenih u rastuće carstvo, ključnu ulogu igraju tri identitetska elementa – islamska tradicija, tursko nasljeđe i bizantska pozadina, utjelovljena ponajprije u terminu Rum.

Islamska tradicija

Premda su, promatrajući Osmanlije kao već spomenute “druge”, europski suvremenici u njima vidjeli ‘samo’ muslimane, religijsko bogatstvo i sama islamska heterodoksija čine prepreku nazivanju Osmanskog Carstva islamskom državom bez šireg definiranja. Iako je islam – odnosno njegova hanefijska škola – svakako bio dominantan vjerski sustav s utjecajem na društveno uređenje, istaknuti osmanisti, poput Françoisa Georgeona, naglašavaju i određenu razinu podređivanja islamskih učenja autoritetu osmanskog sultana, preferirajući stoga naziv osmanski islam. Naime, zaobilazeći na taj način neke od konzervativnih šerijatskih odredbi, u islamski kontekst Osmanlije su uklopile i dijelove tradicionalnoga osmanskog prava, zvanog orfi.

Džamija sultana Ahmeda. Istanbul, 1609. – 1616. (autor: adliwahid)

Dakako, govoreći o islamu u kontekstu Osmanskog Carstva, svakako valja istaknuti važnost tradicije ratovanja za islam u njegovom širenju, počevši od 13. stoljeća. Također, iako je islamizacija stanovništva uglavnom bila uvjetovana većim poreznim davanjima za pripadnike drugih religija te nije vršena direktnijim pritiscima, prihvaćanje islama predstavljalo je preduvjet ulaska u osmansku elitu, čineći – uz jezik, vojnu službu i način života (ali ne i tursku etničku pripadnost!) – jednu od temeljnih odrednica “dobrog Osmanlije”. Do posebnog izražaja islamski identitet Carstva došao je nakon preotimanja uloge kalifa egipatskim Mamelucima 1517. godine. Od tog je razdoblja, u korist arapske titule sultana, započelo napuštanje naziva bey, a počela se širiti i praksa uzimanja arapsko-islamskih, a ne turskih imena. No, prema Halilu İnalcıku, unatoč prestižu kalifske funkcije i temeljenju apsolutne vlasti upravo na šerijatu, sultanska je pozicija ipak ostala iznad nje.

Tursko nasljeđe

Tursko nasljeđe također je činilo važan dio osmanskog identiteta – temelj carstva činila je državina osmanskih Turaka, turski jezik bio je i ostao osnovom komunikacije, a osmanski su vladari barem nominalno bili krvno povezani sa srednjoazijskim turkijskim klanovima. Naime, kontinuiranim odabirom žena iz redova ropkinja umjesto Turkinja kroz nekoliko je generacija izvorna “turska krv” izgubljena, veoma nalik gubitku “ruskosti” dinastije Romanov u Ruskom Carstvu. No, i unatoč tome iznenađuje tendencija odvajanja osmanskih elita od svojeg turskog podrijetla.

Naime, u promatranom razdoblju tursko je ime bilo lišeno svoga modernog etničkog (a svakako nacionalnog) značenja, označavajući ponajprije seljačke mase u unutrašnjosti Anatolije. Sukladno tome, termin Turčin (etrak) među osmanskom je elitom povezivan s grubošću i nerafiniranošću nomadskog načina života, označavajući priglupog i prljavog čovjeka s kojim je, prilikom njegovog dolaska u grad, najbolje bilo ne imati nikakvog posla. O tome svjedoče i onovremene poslovice, poput hakikatdur bu söz Türk Adеm olmaz, odnosno činjenica je da Turčin ne može biti fin čovjek. Dakle, kao i u osvojenim područjima, i u samom središtu osmanske države razlika između raje i askera igrala je ulogu bitniju od etničke pripadnosti; takvo je što posebice bilo naglašeno u Istanbulu i ostalim većim središtima. Naravno, i unatoč navedenom, neke turske vrline – u prvom redu tradicionalna ratobornost – i u vladajućim su krugovima percipirane kao poželjne i pozitivne.

Uživanje osmanskih Turaka u dokolici. Istanbul, 1898. (naknadno kolorirano)

Kao što je slučaj i s ostalim identitetima, i značenje turskog identiteta mijenjalo se kroz stoljeća. Nacionalnom odrednicom tursko je ime postalo tek u 19. stoljeću, u neuspješnim pokušajima pretvaranja Osmanskog Carstva u nacionalnu državu, predstavljajući do tog razdoblja tek jedan od mnogih etničkih identiteta u sklopu osmanskoga društva, ravnopravan s ostalima i zapravo nikada prevladavajući unutar carstva. Štoviše, stanovništvo Osmanskog Carstva kroz veći je dio njegove povijesti zapravo živjelo i bez izražene svijesti o vlastitoj etničkoj pripadnosti, bez obzira bila ona turska ili kakva druga. S obzirom na navedeno, odnosno naglašeni pluralizam identiteta u njegovom sklopu, Halil İnalcık, jedan od najuglednijih suvremenih osmanista, oštro negira pokušaje svođenja Osmanskog Carstva na Tursko Carstvo.

Bizantska pozadina – Rum

Stavljanje muslimanskog i turskog dijela osmanskog identiteta na prikladna mjesta naposljetku nas dovodi do one identitetske odrednice čije je jače naglašavanje – nakon desetljeća i namjernog i nenamjernog zanemarivanja – označeno kao glavni cilj analiziranog članka F. Asli Ergul. Riječ je o bizantskoj baštini, odnosno njezinom osmanskom derivatu u zapisima suvremenika nazivanom Rum.

Temeljen na nasljeđu Istočnoga Rimskog Carstva, odnosno grčkom samonazivanju Rimljanima/Romejima (Ῥωμαῖοι), Rum je najprije služio kao naziv samo za grčko-pravoslavno stanovništvo u Anatoliji i okolici, a potom – nakon daljnjih osvajanja – i u samoj Grčkoj. Osnovu njegovog identiteta, dakle, činili su grčki etnicitet i pravoslavna vjera, što je uvjetovalo i zadržavanje tog naziva za preostatak grčkog stanovništva/mileta čak i nakon što je Grčko Kraljevstvo u prvoj polovini 19. stoljeća izvojevalo svoju nezavisnost od Osmanskog Carstva. Zanimljivo je istaknuti da su Osmanlije podanike kršćanskoga kralja u Ateni, po uzoru na nekadašnje Jonjane, potom počeli nazivati Yunan.

Teodozijeve zidine – zaštita carske prijestolnice čijim je probijanjem 1453. završeno razdoblje Bizantskog Carstva (autor: Carole Raddato)

No, osvajanjem (gotovo) čitavog prostora nekadašnjega Bizantskog Carstva bizantska/rimska baština počela je privlačiti i same Osmanlije. Namjeravajući time stvoriti kulturne veze s njome, ali i označiti svoje preuzimanje suvereniteta nad prostorom nekadašnjega Rimskog Carstva, visoki pripadnici osmanskog društva, uključujući i nekolicinu sultana, započeli su stoga i sami sebe nazivati Rum. Takav postupak trebao je signalizirati njihovu uključenost u visoku kulturu i uzvišen društveni status, a kategorija Ruma ostajala je otvorenom za sve pripadnike elite, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, tvoreći time jednu od osnovica osmanske raznolikosti. Sukladno svemu navedenom, europski dio carstva uskoro je dobio naziv Rumelija, postavši bitniji od druge polovice, Anatolije. Također, Osmanlije su prihvatile i uporabu rimskog kalendara i rimskog sustava mjera, dok je sultan (posebice Mehmed II. Osvajač) ponio titulu rimskog cara, Kayser-i Rum. Dakako, ovakva samopercepcija društvene elite samo je pospješila njezin spomenuti prezir prema Turcima iz unutrašnjosti.

Gentile Bellini: Mehmed II. Naručivanjem portreta od talijanskog umjetnika, osmanski sultan nije utjelovio samo veze između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, već i vlastitu težnju prikazivanja poput europskih vladara.

Na kraju, zanimljivo je pružiti osvrt i na odjek koji je osmansko prisvajanje termina Rum ostavilo na suvremenike i na kasniju historiografiju. Dok je na Zapadu, koji je i sam nastojao dokazati svoje baštinjenje rimskog nasljeđa, osnovnom oznakom za neprijatelja ostao Turčin, rimsko ime uspješnije se proširilo Istokom. Primjerice, arapsko stanovništvo carstva obične podanike (uključujući i one nastanjene na Balkanu) nazivalo je Turcima, dok je osmanska elita nazivana Rum. Nadalje, naziv Rum zamijenio je druga imena za Osmanlije sve do indonezijskih otoka.

No, prestiž koji je dolazio uz taj naziv odgodio je puno prihvaćanje turskog identiteta među samim Turcima sve do 1920-ih godina, kada su – osnutkom nacionalne Republike Turske – za nj nastupili novi izazovi. Naime, kreirajući novu nacionalnu povijest, rana turska historiografija nastojala je naziv Rum jednostavno poistovjetiti s turskim imenom. Nastojeći pronaći srednji put, tijekom 1930-ih godina Paul Wittek, austrijski orijentalist, predložio je zamjenu termina Osmanlije nazivom rimski Turci, kojim bi se naglasila izgrađenost osmanske civilizacije na rimskim temeljima. U suvremenoj osmanistici, u kojoj je bavljenje Rumom, prema autorici promatranog članka, još uvijek nezadovoljavajuće, ipak prevladavaju umjerenije teze. Primjerice, već spominjani Halil İnalcık Rum tumači kao svojevrsni melting pot kršćanskih i muslimansko-turskih elemenata, iz kojeg je izašla nova identitetska oznaka. Pozivajući se na strukturalnu organizaciju Osmanskog Carstva temeljenu na rimskoj, İlber Ortaylı pak u Osmanskom Carstvu vidi muslimanski (Treći) Rim.

Zaključna razmatranja

Svođenje osmanskog identiteta samo na njegovu tursku, muslimansku ili rimsku sastavnicu, dakle, osiromašuje njegov stvarni sadržaj i omogućuje manipulacije povijesnim nasljeđem. Također, takvim postupanjem zanemaruju se posebnosti osmanskog islama, kao i dvojno značenje termina Turčin u razdoblju osmanskoga imperijalnog uspona. Suočena s takvim problemom turske historiografije, F. Asli Ergul člankom “The Ottoman Identity: Turkish, Muslim or Rum?” nastojala je tri nabrojane identitetske odrednice smjestiti u ispravni kontekst, odnosno naglasiti potonju, dotad istiskivanu pretjeranim naglašavanjem prve dvije.

Aja Sofija – vizualno jedan od najreprezentativnijih primjera fuzije bizantskog nasljeđa i novog tursko-muslimanskog identiteta u osmanskom kontekstu (autor: mesuttoker)

Dok je, dakle, islam, koliko god pokazivao spremnost apsorbiranja određenih elemenata drugih vjerskih tradicija i koliko god – putem šerijata i ostalih mehanizama – određivao uređenje čitavog carstva ipak bio odrednicom tek jednog od mileta, a tursko ime označavalo ponajprije nomadska turkijska plemena na nižoj civilizacijskoj razini, ali s istaknutom borbenošću, Rum je Osmanskom Carstvu, odnosno barem njegovoj društveno-vojnoj eliti, davao stvarni multietnički karakter. Označavajući istovremeno i društvenu elitu i bivše bizantske/europske dijelove imperija i imagološko prisvajanje značaja Rimskog Carstva, Rum je svojim višestrukim značenjem ispunio važnu integrativnu i simboličku ulogu. Njegovo zanemarivanje u korist “čistoga” turskog identiteta, kao njegove suprotnosti, stoga predstavlja anakrono zadiranje u prošlost, odnosno pokušaje uguravanja nekadašnjega identitetski šarolikog carstva u sužene okvire nacionalne države kao proizvoda kasnijeg razdoblja.

Preporuke za čitanje:

Ergul, F. Asli. „The Ottoman Identity: Turkish, Muslim or Rum?“ Middle Eastern Studies 48/4 (2012): 629-645.

İnalcık, Halil. From Empire to Republic: Essays on Ottoman and Turkish Social History. Istanbul: ISIS Press, 1995.