Nakon 1943. godine, propaganda NOP-a bila je usmjerena na diskreditiranje preostalih protivnika: njemačko-ustaških jedinica, kralja Petra II. Karađorđevića i izbjegličke vlade te četničkog pokreta. U opsežnom članku Partizanska propaganda na zadarskom području 1943.-1945. s naglaskom na ulogu Komunističke partije Hrvatske, Mateo Bratanić i Tomislav Ražnjević analizirali su nositelje propagande, partizanski tisak i Komunističku partiju Hrvatske te odjeke ratne i političke partizanske propagande na zadarskom području tijekom posljednje dvije godine Drugog svjetskog rata.
Bandwagon: Posljednji poziv J. B. Tita
Objavljivanjem informacija s europskih bojišta tijekom druge polovice 1944. godine stvarao se dojam kako se kapitulacija Njemačke može očekivati vrlo skoro. Nametao se zaključak kako će pobjedničkoj NOVH/J pripasti mjesto pobjednika te se bandwagon tehnikom pozivalo na napuštanje kola koja idu nizbrdo. Tada je 1. rujna objavljen i Posljednji poziv J. B. Tita “svim zavedenim građanima Jugoslavije koji se nalaze u redovima neprijatelja” da se do 15. rujna priključe partizanskoj vojsci i time izbjegnu suđenje kao izdajnicima naroda. Već 17. rujna stanovništvo je obaviješteno kako je proglas bio uspješan budući da je tijekom tog razdoblja partizanima prešlo 24 000 domobrana.
Demonizacija neprijatelja
Demonizacija neprijatelja bila je i kod partizana uobičajena tehnika. U Glasniku bratstva navodilo se kako su Nijemci “kao drumski razbojnici upali u našu zemlju, da pale naše domove, da kolju našu djecu, da oskvrnjuju čast naših žena, da nam oduzmu naša ljudska i nacionalna prava, našu slobodu!”. Optuživalo ih se za namjerno izazivanje građanskog sukoba i međusobno istrebljenje Hrvata i Srba kroz bratoubilački rat. Pritom se njemački neprijatelj nazivao imenima kao što su banda, otimači, krvnici, zločinci, hitlerovski razbojnici, švapska gamad ili švapski bijednici.
Slični nazivi upotrebljavani su i za ustaške neprijatelje, međutim, zbog potencijalnih regrutacija domobrana u partizane, ubacivali su se termini kao što su zavedeni ili prisilno mobilizirani. Dehumanizacija i animalizacija neprijatelja izražavala se i u informiranju stanovništva s “fašistički banditi žarili su i palili naša sela kao čopori divljih i pobješnjelih pasa” (Glasnih bratstva, svibanj 1944.) i “Liku, Kordun, Baniju i Slavoniju poplavila je krv nevinih žrtava koje padoše od noža pobješnjele ustaške zvijeri” (Bilten JNOF, 20. siječanj, 1945.)
Naše žito – naša pobjeda
Osim toga, neprijatelja se optuživalo i za izrazito tešku gospodarsku situaciju koja se očitovala u velikoj gladi stanovništva. Javljaju se krilatice poput Ni zrna žita okupatoru i Naše žito – naša pobjeda čime se pozivalo na skupljanje zaliha žitarica i predaju viškova partizanskim vlastima na vrijeme kako ih ne bi oduzeli okupatori. Nadalje, objavljivali su se prilozi o svesrdnoj dobrovoljnoj pomoći stanovništva sjeverne Dalmacije u davanju hrane i ostalih potrepština iako se iz recentnih istraživanja zaključuje kako je velik dio pomoći stanovništva partizanima, bio iznuđen.
CRNA PROPAGANDA
Primjer crne propagande koja se partizanima obila u glavu je Proglas katoličkog svećenstva i učiteljstva Sjeverne Dalmacije izdan 29. prosinca 1943. godine. U Proglasu dvadesetorica svećenika i učitelja s ninskog područja kao svjedoci “nečuvenog zvjerstva (…) nemilosrdnog okupatora i njegovih slugu ustaša i četnika” nad “nezaštićenim” hrvatskim i srpskim narodom pozivaju na pristupanje NOV-u “jer oni jedini vode politiku kojom će hrvatski narod, kao i ostali narodi slavenskog juga, postići svoju slobodu i samostalnost”.
Međutim,, dolaskom ustaških vlasti, Proglas je demantiran kao lažan budući da su imena navodnih potpisnika navedena bez suglasnosti. O štetnosti neuspjele lažne propagande svjedoči izvještaj člana CK KPH Dušana Brkića iz 1. srpnja 1944. koji navodi kako “taj letak fratri i učitelji nisu potpisali” te kako su ustaše iskoristili “letak protiv nas, a u korist ustaša”.
Raskrinkavanje kralja i monarhije
Osim prema ustašama i Nijemcima, partizanska propaganda bila je usmjerena i na raskrinkavanje kralja i monarhije. Da bi se primirilo srpsko stanovništvo posebice nakon zabrane povratka kralju Petru II. Karađorđeviću iz emigracije, osnovan je Srpski narodnooslobodilački klub s glasilom Srpska riječ kojim se nastojalo uvjeriti kako pokret ne radi na štetu srpskih interesa. Takva propaganda rezultirala je i primanjem u ZAVNOH ljudi kao što su pop Dušan Rašković koji su bili bliski velikosrpskim idejama. Osim toga, i vlast prve Jugoslavije diskreditirala se na dva načina.
Stanovništvo se uvjeravalo kako su tadašnje upravne strukture bile postavljene “odozgo” s karijeristima koji “nikada nisu mislili o svome narodu nego o tome kako će se dodvoravanjem svojim gazdama dočepati što unosnijih položaja”. Osim toga, naglašavala se i činjenica kako vođa ravnogorskog pokreta Draža Mihajlović obnaša funkciju ratnog ministra u izbjegličkoj vladi čime se odgovornost za četnička zlodjela prebacivala na kralja Petra II. Karađorđevića.
Više o nositeljima antifašističkog aparata i partizanskoj propagandi na zadarskom području u razdoblju od 1943. do 1945. godine pročitajte u opsežnom članku Matea Bratanića i Tomislava Ražnjevića. O propagandi tijekom Drugog svjetskog rata pročitajte i u članku Ustaškinja i propaganda žena ustaškog pokreta: između antifeminističkog diskursa i emancipacijskog duha.
Preporuka za čitanje:
Mateo Bratanić i Tomislav Ražnjević, Partizanska propaganda na zadarskom području 1943.-1945. s naglaskom na ulogu Komunističke partije Hrvatske U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, no. 58, 2016.
