Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.), barun i podžupan Like i Krbave, dvorski agent na Bečkome dvoru i savjetnik pregovarač kod potpisivanja mira u Srijemskim Karlovcima jedan je od najsvestranijih i najučenijih ljudi ranomodernog razdoblja, a ujedno je i začetnik hrvatske nacionalne ideologije.
Svestrani erudit
Rođen je u Senju, u obitelji oca krajiškog časnika i majke plemkinje. Od rane mladosti zanimala ga je povijest, geografija, tiskarsko umijeće, bakrorezačke vještine. Isprva se školovao u Senju, a potom je pohađao isusovačku gimnaziju u Zagrebu. U Zagrebu mu je predavao Juraj Habdelić, dok je u Rimu upoznao poznatog historiografa Ivana Lučića Luciusa. Status uvaženog erudita stekao je nakon objavljene rasprave o plemićkoj obitelji Gusić. Vrlo brzo vratio se u rodni Senj gdje bavio pitanjem graničenja s Osmanlijama. Stanovnici grada Senja imenovali su ga poslanikom u Ugarski sabor. Tamo je uspio dobiti i Povelju o zaštiti grada Senja koji se nalazio na teritoriju unutar Stogodišnjeg rata s Osmanlijama.
Odlučio se za nastavak obrazovanja u Beču. U Beču se bavio više prirodnim znanostima poput matematike, geografije te astronomije. Nije zanemariva ni njegova uloga u vojsci Habsburške Monarhije. Naime, služio je kao konjanički kapetan pune dvije godine. Zahvaljujući svom angažmanu u vojsci, postao je i dvorskim časnikom Nikole Erdoedya. Aktivno je sudjelovao u Stogodišnjem ratu protiv Osmanlija na teritoriju Međimurja te na zauzimanju Lendave i Sigeta.
Zanimljivo je da je nosio nekoliko titula istovremeno što ponovno govori o njegovom integritetu u ondašnjem društvu. Bilo mu je dodijeljeno nekoliko titula poput funkcije podžupana Like i Krbave kao i naslov baruna. Prilikom dolaska na banski dvor u Turopolju upoznao je Adama Zrinskog (pogiba u bitci kod Slankamena). Upravo je jednom od posljednjih pripadnika te zaslužne hrvatske velikaške obitelji Zrinski, posvetio prvo djelo napisano na hrvatskom jeziku. „Odiljenje sigetsko“ tiskano je 1684. godine.
Dvorski agent i savjetnik u Srijemskim Karlovcima
Pavao Ritter Vitezović dalje je politički napredovao te dvije godine kasnije stekao i čast agensa, dvorskog agenta u Beču. Čast agensa, odnosno osobe koja brani hrvatske staleške interese omogućena mu je zbog zalaganja tadašnjeg bana Nikole Erdoedya. Njegova svestranost vidljiva je i u činjenici da je 1694. dobio pravo uprave nad Zemaljskom tiskarom. Vrlo skoro, odlukom Hrvatskog sabora, bio je imenovan i upraviteljem te tiskare. Tiskara u Vlaškoj ulici u Zagrebu, počela je s radom godinu dana kasnije. Djelovanje tiskare bilo je vrlo plodonosno, no već nakon sedam godina intenzivnog rada zahvatio ju je požar. U međuvremenu, tiskan je pozamašan broj vrlo vrijednih molitvenika, proglasa te školskih udžbenika.
Njegovu je ulogu u političkom životu hrvatskih zemalja znatna i to u iznimno neizvjesnom periodu. Naime, Pavao Ritter Vitezović dobio je funkciju savjetnika pregovarača pri potpisivanju mira u Srijemskim Karlovcima (siječanj 1699.) čime je Habsburškoj Monarhiji pripojena Slavonija sa Srijemom, Banovina, Kordun, Lika i Krbava. U tom razgraničenju između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike te Osmanskog carstva, bio je jedini član s hrvatskog područja.
Vitezovićev identitet i utjecaj
Pri formiranju Vitezovićevog identiteta ne treba zanemariti ni njegovo sudjelovanje u vojsci Habsburške Monarhije (postao je krajiškim kapetanom) kao ni ulogu pri sklapanju mira u Srijemskim Karlovcima. Upravo je ta njegova uloga medijatora bila posljednja spona ka formiranju njegova identiteta. Usprkos tome što je odgajan u duhu toga da bude lojalan habsburškom caru, Vitezović izražava nezadovoljstvo razvojem događaja u Srijemskim Karlovcima. Tijekom podjela teritorija, hrvatske zemlje postaju razmeđa između različitih političko-kulturoloških ideologija.
Prvenstveno se to odnosilo na interese hrvatskih staleža (s kojima se i sam Vitezović poistovjećivao), habsburške interese, kao i interese Osmanskog carstva. Vitezovićeva naklonost interesima hrvatskih staleža vidljiva je kroz njegova brojna djela. Na stvaranje protoilirizma kao ideologije kod Vitezovića su utjecala i mnogobrojna putovanja (kao npr. ono u Veneciju gdje je bio upoznat s njihovim političkim stajalištima) koja su mu pomagala da postane utjecajniji na području hrvatskih zemalja. Ipak, vrhunac njegovog političkog djelovanja svakako je mir u Srijemskim Karlovcima pod vodstvom grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija. Upravo je taj politički događaj bio kulminacija koja je ponukala Rittera Vitezovića da napiše svoja djela koja su se ticala nepravde nanesene hrvatskim zemljama.
Oživjela Hrvatska
Duboko razočaran teritorijalnim opsegom hrvatskih zemalja nakon sklapanja mira u Srijemskim Karlovcima, Pavao Ritter Vitezović napisao je vlastitu viziju podjele teritorija. Naime, 1700. objavio je svoje djelo Croatia rediviva/ Oživjela Hrvatska. Djelo je bilo adresirano na tada aktualnog cara Leopolda te njegovog sina Josipa. Ističu se dva cilja, koja su se, prema Ritteru Vitezoviću, trebala nužno ostvariti. Prvi se odnosi na oslobađanje hrvatskih zemalja od Osmanskog carstva, dok se drugi odnosi na ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Nezadovoljan podjelom teritorija, osmislio je vlastitu viziju Hrvatske koja je obuhvaćala prostor bivšeg Ilirika. Napravio je i čitav niz podjela kako bi što više očvrsnuo svoju viziju. Uzevši u obzir te podjele, Vitezovićeva Hrvatska protezala bi se od Baltika do Crnog mora. Otišao je i korak dalje te sve Slavene proglasio Hrvatima. Pokušavao je pronaći određenu etničku povezanost kroz dijelove folklora. Išao je tako daleko da je i raščlanjivao podrijetlo imena Hrvat. Pozivao se i na srednjovjekovne izvore poput Tome Arhiđakona ili pak Konstantina Porfirogeneta. Od obojice je preuzimao dijelove sukladno svojoj viziji kako bi na neki način reagirao na nanesenu nepravdu u Srijemskim Karlovcima. Upravo je njegova vizija u konačnici i odgovarala habsburškome caru koji je kao nositelj krune sv. Stjepana polagao prava na novopripojeni prostor, ali i na prostor koji Vitezović osmišljava i opisuje u Oživjeloj Hrvatskoj.
Pragmatična historiografija
Nezadovoljstvo Pavla Rittera Vitezovića ogleda se i u njegovom daljnjem književnom radu. Naime, godinu dana nakon Croatie Redivive objavljuje vrlo kratki spis od svega 47 stranica. U spisu Regia Illyiorum Croatia sive Croatia rediviva polaže sve nade u Austriju koja bi prema njegovoj verziji, trebala poduzeti nešto da se riješi problematika vezana za Istru, Dalmaciju i Mletačku republiku. Ni tu nije bilo puno pomaka, što je dodatno produbilo njegovo nezadovoljstvo. Nakon dvije godine objavljuje novo djelo, Dva stoljeća ucviljene Hrvatske. U tom djelu, što je vidljivo iz njegovog naslova, zapravo piše o različitim nedaćama koje su zatekle prostor hrvatskih zemalja. U neobjavljenom djelu Opsjene djela o kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Lučića zastupao je ideju integrirane Hrvatske te je otvoreno napao historiografa Lučića Luciusa. Napisao je i nekolicinu neobjavljenih kraćih tekstova poput Život i mučeništva svetoga Vladimira, Ilirskih junaka ili života ilirskih svetaca, Banologija ili o banskoj vlasti u Hrvatskoj, Rasprava o tome kako je Hrvatska potpala pod vlast Ugarske. Od svoje ideje razložene u Croatii Redivivi i dalje nije odustajao pa je sukladno tome nastalo i djelo Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava. U ovom djelu pak piše o tome da Ladislav nije bio pripadnik obitelji Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije.
Vitezovićev doprinos hrvatskom jeziku
Prilikom pisanja svojih brojnih djela, vrlo je vidljivo razočarenja nastalom situacijom. Vitezovićevo nezadovoljstvo nije samo proizlazilo iz nezadovoljstva teritorijalnom podjelom. Naime, Pavao Ritter Vitezović bio je angažiran i po pitanju razvoja hrvatskog jezika. Treba naglasiti da je njegovo djelovanje nastupilo još prije različitih jezičnih aspiracija koje se javljaju tek 1790. u želji odupiranja austrijskom apsolutizmu. Upravo je to jezično pitanje bilo jedno od gorućih problema početkom „dugog 19. stoljeća“. Vitezović je pokušavao jezično pitanje riješiti time da je htio alfabet pri kojem bi jedan glas bio označen jednim slovom. U nadi izgradnje jednog književnog jezika za sve stanovnike hrvatskih zemalja, godinama sastavlja veliki rječnik Lexicon Latino-Illyricum. Prva dva sveska rukopisnog rječnika na hrvatsko-latinskom, danas su izgubljena. Drugi dio, latinsko-hrvatski danas se čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. Upravo u promišljanju vezanom za razvoj te sam način razvoja daljnjeg hrvatskog jezika, zapravo leži najveći značaj lika i djela Pavla Rittera Vitezovića.
Oblikovanje protonacionalne ideologije
Pavla Rittera Vitezovića možemo smatrati pretečom nacionalne ideologije, što je u više članaka i monografija analizirala i interpretirala Zrinka Blažević. Podrijetom iz obitelji njemačkih doseljenika naseljenih na područje Vojne Krajine, čitav ga je život pratio biljeg stranca što je možda i utjecalo na to da je postao jednim od začetnika hrvatske nacionalne ideologije. Samim time što je njegova obitelj naseljena u Senj kako bi služila habsburškom caru, govori puno toga o njegovim stajalištima prema Monarhiji. Naime, on se sam s jedne strane kontinuirano predstavljao kao hrvatski barun, a s druge strane je čitav život praćen izraženom odanošću i službom tadašnjem caru Leopoldu I. Treba naglasiti i da se Senju u tom turbulentnom razdoblju nalazio na razmeđi različitih utjecaja (mletačkog, habsburškog te osmanskog) te je i ta geografska činjenica definirala rad Rittera Vitezovića. Koncem 1680tih sebe je nazvao pohrvaćenom varijantom vlastita prezimena – Vitezović. Nadalje, u formiranju njegove protoilirske ideologije svakako su zaslužni i kranjski polihistor Janez Weikhard Valvasor kao i zagrebački biskup Aleksandar Mikulić. Valvasorovo vrlo široko znanje iznimno je utjecalo na Vitezovića. Vitezović je jedno vrijeme boravio u Wagensburgu zajedno s Valvasorovim suradnicima i prijateljima. Osim što je izučio već spomenuto bakrorezačko umijeće, dobio je mogućnost razmjene ideja s ljudima koji su odrastali u drugim kulturno-civilizacijskim krugovima. Upravo je Vitezović svoju verziju Valvasorovog muzeja smjestio u vlastitoj kući gdje se nalazila i kraljevska tiskara. Kraljevsku tiskaru preuzeo je od svog školskog kolege, zagrebačkog biskupa Aleksandra Mikulića. Mikulić kao i Vitezović školovali su se u isusovačkoj gimnaziji u Zagrebu pod paskom hrvatskog književnika, jezikoslovca te isusovca, Jurja Habdelića. Habdelić se služio kajkavskim narječjem te je pisao o takoreći, tragičnim temama iz ranije hrvatske povijesti (Zrinsko-frankopanska urota i pobuna Matije Gubca). Neminovno je i to da je Habdelić utjecaj na Vitezovićevo stajalište prema hrvatskom protoilirizmu kao i pripadnosti hrvatskim staležima.
Kao što je analizom i interpretacijom Vitezovićevih tekstova zaključila Zrinka Blažević, Vitezovićevo oblikovanje hrvatske protonacionalne ideoogije vuče poveznicu s tadašnjim europskim, posebice njemačkim konceptima protonacionalne ideologije. To se očituje u snažnoj poveznici između pravnih elemenata kao što su teritorij, institucije i pravna tradicija te kulturnih elemenata kao što su jezik podrijetlo i običaji koji su zajedno upisani u njegova historiografska djela, medij koji trebao stvoriti nacionalne vrijednosti.