Poganski korijeni koncepta kršćanskog mučeništva?

Židovi ili Rimljani?

Premda se spremnost ranih kršćana na podnošenje mučeničke smrti, tumačene kao čina ultimativnog svjedočenja vlastite vjere, u očima poganskih suvremenika činila ludom, njezina je snaga opstala sve do Konstantinovog obrata. Do tog vremena, koncept mučeništva već je potpuno izgrađen. No, njegovi temelji do danas nastavljaju izazivati rasprave u znanstvenoj zajednici, unutar kojih su se isprofilirale dvije osnovne grupacije. Dok jedna korijene mučeničke svijesti vidi u starozavjetnim biblijskim pričama o poganskim pogubljenjima Židova nespremnih prihvatiti helenističke tekovine, druga skupina naglasak stavlja upravo na utjecaj tog poganskog, grčko-rimskog svijeta. Jedan od njezinih najprominentnijih predstavnika britansko-američki je povjesničar Glen W. Bowersock. Budući da je njegova knjižica Martyrdom and Rome opsegom prevelika da bi ju se prikazalo na uobičajen način, u ovom će tekstu naglasak biti stavljen samo na njegove osnovne argumente, putem kojih je nastojao dokazati ideju o mučeništvu kao odgovoru na kompleksne društvene, vjerske i političke pritiske rimskog društva.

Ipak, prije upuštanja u navedeni zadatak, valja primijetiti da Bowersockovljeva teza, premda uistinu opsežno argumentirana, leži na prilično slabom temelju. Naime, iz uvodnih je redaka njegovog teksta moguće zaključiti kako glavni argument u prilog njegovom negiranju židovskog utjecaja na razvoj koncepta mučeništva leži u izostanku samog naziva mučeništvo za opisivana djela, koja stoga treba smatrati slavnima, ali ne i mučeničkima (prvi pravi spomen mučenika i mučeništva prema Bowersocku treba povezati uz pogubljenje svetog Polikarpa oko 150. godine).

Takvo načelo, prema kojem određeni koncept „postaje postojećim“ tek kada mu netko dodijeli posebno ime čini se neprikladnim za mnoštvo drugih povijesnih istraživanja. Iako autor ostavlja prostora određenoj razini retrospektivnog tumačenja smrti nekih biblijskih osoba kao mučeničkih, smatram da u prevelikoj mjeri zanemaruje utjecaj tih priča na razvijanje svijesti ranih kršćana o ispravnim načinima ponašanja u slučajevima prinudnog izbora između života i smrti. Na sličan način nedovoljno se pažnje posvećuje i Kristovim riječima upućenima Apostolima o potrebi spremnosti na nošenje vlastitog križa (Mt 16, 24-28), kao i najava njihovih progona i ubijanja (npr. Mt 5, 11-13), u kojima leži sasvim jasno naglašen koncept mučeništva i njegovog duhovnog značenja.

Osnovna načela Bowersockovljeve teorije:

1. Rimske tekstualne forme kao temelj hagiografskih izvještaja

Prvi odraz grčko-rimskih utjecaja Bowersock vidi već u načinu konstrukcije izvještaja o mučeništvima kao temeljnih izvora za proučavanje nastanka koncepta mučenika. Naime, njihove analize jasno pokazuju praćenje modela onovremenih sudskih praksi, odnosno sastavljenost spomenutih proto-hagiografskih tekstova od tri dijela. Prvi dio čine dnevnički zatvorski zapisi samih mučenika, a drugi njihov nastavak, sastavljen od nekog očevidca pogubljenja. Njihova zajednička karakteristika odražavanje je rimskog mentaliteta o pogubljenju kao amfiteatarskom spektaklu. No, treći dio izvještaja predstavlja najveći upliv poganske tradicije u sastavljanje kršćanske literature – riječ je o preuzimanju samoga sudskog zapisnika, forma interrogatorii. Za razliku od Evanđelja, dakle, u mučeničkim legendama ne postoje nikakvi židovski utjecaji.

2. Rimski grad kao pozornica mučeništva

Nadalje, snažan utjecaj na razvoj koncepta mučeništva igrala je i uloga rimskog grada kao prostora odvijanja svih njegovih faza. Osim samog spektakla u areni, koji je i u kršćanskoj svijesti mučenike približavao ulogama atleta i gladijatora (što je u pojedinim slučajevima išlo toliko daleko da je i sam Krist zamišljan kao organizator gladijatorskih igara, a rimski magistrati kao njegovo oruđe), odraz kršćanskog bivstvovanja i aktivnog funkcioniranja u gradskoj su sredini bili i govori mučenika pred mnoštvom okupljenim na agori. Na taj način kršćanski su svjedoci u određenoj mjeri poistovjećeni s poganskim filozofima, a njihovi suvjernici s pripadnicima poganskih duhovnih obitelji sljedbenika iste ideje.

Naposljetku, u Rimskom su Carstvu pogubljenja mučenika trebala odigrati i određenu integrativnu ulogu, ujedinjujući poganske (i židovske) građane zajedničkom mržnjom prema kršćanima. Dakako, valja napomenuti da je izvođenje pogubljenja u gradovima odgovaralo objema stranama – rimskoj zbog prisutnosti potrebne administracije, a kršćanskoj zbog mogućnosti krvnog svjedočenja za Boga pred maksimalnim brojem promatrača. Premda je to bilo već samo po sebi, mučeništvo kao svjedočenje vlastite vjere ne bi bilo pravo svjedočenje bez publike.

3. Rimska misao o (samo)žrtvovanju za ideju

Ako je vjerovati hagiografskim zapisima, takva su svjedočenja znala potaknuti gledatelje da na licu mjesta prihvate ili javno ispovjede svoju kršćansku vjeru, unatoč činjenici da je takav čin u takvom kontekstu značio gotovo sigurnu smrt. Takvo je ponašanje, često praćeno istinskim entuzijazmom za umiranje, uzrokovalo zabrinutost crkvenih mislilaca zbog problematičnog pitanja samoubojstva. Iako Bowersock naglašava da kršćanski stav o suicidu neće biti potpuno definiran prije Augustina, raniji crkveni oci u pretjeranom žaru za mučeničkom smrću započeli su prepoznavati poriv za samouništenjem, negirajući mu stoga mogućnost postizanja duhovnih nagrada.

Premda zabrane takvih postupaka, kao što je evidentno iz njihovog ponavljanja sve do 313. godine, očigledno nisu imale utjecaja, iz različitih argumenata koje su kršćanski autori pritom nudili moguće je iščitati utjecaje različitih poganskih filozofskih škola, steknute tijekom klasičnog obrazovanja – kao svojevrsni poganski uzori onom dijelu kršćanskih mislilaca koji su svojevoljno umiranje za vlastitu vjeru ili filozofsku ideju promatrali u pozitivnom svjetlu isticali su se Sokrat, Katon Mlađi, Seneka i stoici.

Zaključna razmatranja

Sve u svemu, iako je poganska sredina doista poslužila kao poticaj oblikovanju mučeničke terminologije (posebice pretvaranjem riječi martyr iz sudskog termina u vjerski), a u određenoj mjeri svakako i samoga mučeničkoga koncepta, takve bi utjecaje ipak valjalo promatrati ponajprije u kontekstualnom smislu. Objašnjenje za to najslikovitije je moguće izraziti uporabom Augustinove analogije – kršćani Rimskog Carstva istovremeno su bili stanovnici i Božjeg i zemaljskih gradova te stoga njihov način razmišljanja u okvirima onovremenog mentaliteta, kao prirodan, ne treba prenaglašavati. Iako su određene filozofske ideje i načini zabavljanja onovremene gradske publike svakako mogli poslužiti kao katalizatori odluka ranih kršćana da svoje živote polože upravo na opisane načine, koristeći rimski grad kao pozornicu za svoja djela, temeljni poticaj za takvo ponašanje ipak je izašao iz Kristovog postojanja kao židovskog Mesije, odnosno iz Evanđelja o Njegovom djelovanju nastalih u židovskom kontekstu. Svaka ideja koja koncept mučeništva odvaja od tog njegovog stvarnog izvorišta i konačnog cilja, stoga ostaje nepotpunom.

Preporuka za čitanje:

Bowersock, Glen W. Martyrdom and Rome. Cambridge: Cambridge University Press, 1995.