Dok se o radu ove škole do sad govorilo u okviru diskreditiranja političara koji su sudjelovali u njenom radu, Josip Mihaljević s Hrvatskog instituta za povijest istražio je u članku “Kako su se kalili partijski kadrovi…” koji je bio cilj škole, tko su bili nastavnici i studenti i po kakvom se programu učilo godinu dana u internatu u Kumrovcu.
Partijsko školovanje
U svibnju 2019., objavljeno je kako je kineska tvrtka Zhongya s ciljem otvaranja turističkog kompleksa posvećenog Josipu Brozu Titu za manje od dva milijuna eura kupila nekadašnju Političku školu SKJ u Kumrovcu (izvor: Večernji list). Nekoliko mjeseci kasnije objavljeno je kako ista tvrtka zbog “kontrole izvoza novca” iz Kine još uvijek nije uplatila potreban iznos sredstava. (Više: “Iako nije uplatila sav novac, tvrtka Zhongya Nekretnine ne odustaje od investicije u Kumrovcu”, “[NIŠTA OD KUPNJE POLITIČKE ŠKOLE?] Tvrtka gospođe Yu nije uplatila novac i ispoštovala rok”)
Osnivanje partijske škole 70-ih godina prošlog stoljeća nije bila novost u socijalističkom svijetu. Političkoj školi SKJ u Kumrovcu koja je na inicijativu Josipa Broza Tita i Predsjedništva SKJ osnovana 1975. godine prethodili su Komunistički univerzitet nacionalnih manjina zapada, Međunarodna lenjinska škola iz 1920-ih i kasnija Viša partijska škola “Đuro Đaković” koja je s radom trajala do 1954. godine. Kako su studenti bili i internatski smješteni u Kumrovcu, u objektu koji nije bio namIjenjen za te svrhe, s izgradnjom nedavno prodanog objekta započeto je 1977. godine.
Cilj škole
U Obrazloženju odluke o osnivanju stajalo je između ostalog kako je “iskustvo našeg revolucionarnog pokreta nepobitno (je) pokazalo da je socijalistička revolucija jedino moguća kao svesna delatnost zasnovana na učenju marksizma” i kako iskustvo “dokazuje da je zapostavljanje marksizma uvek vodilo pojavama okoštavanja revolucionarne misli”.
Josip Broz Tito u jednoj intervjuu iz 1976. kazao je kako
“mi imamo ogroman broj ljudi koji su dobri komunisti, ali teorijski slabo stoje. To se mora, mora popraviti, osnove marksizma se moraju poznavati. (…) Dobro je što ljudi postepeno dolaze do saznanja da malo znaju, da treba još više učiti. Jer, mislim da sve zna samo onaj koji ništa ne zna.”
Iduće godine u jednoj je zdravici ukazao na potrebu ove škole: “Ovu Školu treba podići na još viši nivo. Tu treba da dolaze i rukovodeći ljudi, uključujući i one više. Jer čovjek se nikada ne smije zadovoljiti sa znanjem koje ima, nego treba stalno učiti.”
Nastavnici i studenti
Za rad u školi bili su angažirani tada vodeći znanstvenici iz društveno-humanističkog područja kao i političari iz svih republika. Nešto je teže odgovoriti tko su bili studenti i kakav kadar se želio obrazovati na ovoj školi. Edvard Kardelj je na svečanom otvorenju ove škole u govoru izrekao kako
“Ova Škola ne treba da formira ni doktrinare ni karijerne političke profesionalce, pa ni ljude pukog knjižnog znanja, koji neće znati ili neće moći da ga upotrebe. To je Škola za one borce našeg socijalističkog društva koji su već pokazali sposobnost i volju za obrazovanjem u političkoj društvenoj praksi i koji će se ovdje naoružavati novim marksističkim znanjem za uspješniji društveni rad.”
Tijekom školovanja svih 15 generacije koje su prošle kroz program, u radu je sudjelovalo čak oko 600 nastavnika što govori o zaista širokoj strukturi kadra. O tome tko su trebali biti studenti govori dio teksta iz Programske orijentacije iz 1975. godine:
“Ne može biti odlučujuće da li je neko završio neku višu ili visoku školu ili nije. Osnovno je da poseduje izvesno iskustvo na osnovu angažovanog učešća u društveno-političkoj praksi. To je i pretpostavka da aktivno učestvuje u radu škole, kako bi to svoje iskustvo i znanje podigao na viši nivo.”
Praksa je pokazala kako je struktura studenata bila suviše heterogena. Direktor škole, Ivica Račan, žalio se kako s jedne strane studenti dolaze bez dovoljnog prethodnog znanja te kako s druge strane nemaju ni dovoljno iskustva, tj. dolaze sa svega 2-3 godine partijskog staža. Uz to, dolaze s “neadekvatnim idejno-političkim i spoznajnim sposobnostima, s određenim porodičnim, radnim i zdravstvenim problemima“.
Račan se žalio na određen broj studenata koji su nakon završetka školovanja napuštali svoja zaposlenja u proizvodnji što “ukazuje i na određenu diskrepanciju između očekivanih i stvarnih motiva za odlazak u Školu”.
Program škole
Svrha škole bilo je proučavanje „marksističko-teorijske zasnovanosti naše socijalističke revolucije, njenog razvojnog puta i perspektive“. Kako citira Mihaljević, škola je bila usmjerena „na osposobljavanje polaznika za stvaralačko društveno-političko djelovanje, a ne na pripremanje kadrova za vršenje profesionalno političkih funkcija“. Jednogodišnji program sastojao se od četiri tematska područja:
- Osnovi marksizma
- Teorija i praksa socijalističke revolucije u Jugoslaviji
- Socijalizam kao svjetski proces i razvojni problemi suvremenog svijeta
- Savez komunista – vodeća društvena i idejno-politička snaga i ostale političke organizacije
Veći problem predstavljali su upravo Osnovi marksizma jer je prema procjeni nastavnika samo trećina studenata uspješno svladavala gradivo. Studenti su kroz godinu dana trebali proći oko 15 000 stranica literature, uglavnom marksističke. Mnogo o korištenoj literaturi govori i izvještaj direktora škole iz 1982. godine. Direktor je tada smatrao
“da je za razumijevanje Marksa potrebno pročitati Hegela, a možda i Fihtea, Šelinga i Kanta, ali se ne može prihvatiti da se o Hegelu vremenski govori duplo više nego o razvoju KPJ od 1919. do 1952. godine“.
Više o djelovanju škole, njenom programu, izdavačkoj djelatnosti i konačnom gašenju 1990. godine pročitajte u opsežnom članku Josipa Mihaljevića “Kako su se kalili partijski kadrovi: osnivanje, koncepcija i djelatnost Političke škole SKJ „Josip Broz Tito“ u Kumrovcu” objavljenom u Historijski zbornik, Vol. 71 No. 2, 2018.
Preporuka za čitanje
