Ivo Mišur

IVO MIŠUR je magistar inženjer strojarstva. Radi kao inspektor u nadzoru tvornica diljem Europe i svijeta. U slobodno vrijeme bavi se istraživačkim radomzavičajne i manjinske povijesti 19. i 20. stoljeća.
Ivo Mišur

Latest posts by Ivo Mišur (see all)

U reality showu Who do you think you are poznati engleski kuhar, (inače tamne boje kože što je bitno za daljnji narativ) Ainsley Harriot putuje na Barbados da istraži svoju obiteljsku prošlost. Ainsley je potomak barbadoških robova koji su radili za bijele robovlasnike. Jedna od ključnih scena epizode snima se u kući u kojoj je njegov pradjed boravio. Ainsley doznaje ime robovlasnika za kojeg je radio njegov pradjed. U intimnoj ispovijedi izražava gnušanje prema tom čovjeku. Ubrzo dolazi do preokreta kad se otkrije da je vlasnik njegova pradjeda, koji je bio rob, bio Ainsleyev šukundjed, tj. pradjedov otac.

Ainsleytaste
Ainsley Harriot, 2010., Brian Minkoff- London Pixels

Ainsley je šokiran ne samo činjenicom da je on potomak robovlasnika već i što je mislio da su svi Harrioti bili crni. Ainsley Harriot cijeli se život svojim obiteljskim naslijeđem svrstavao na potlačenu stranu, da bi doznao da su i njegovi bili tlačitelji. Ainsley je bio ponosan na svoje korijene. Svoj identitet je formirao uzimajući u obzir povijesne odnose moći između dviju rasa koji su u prošlosti uzrokovali da su Ainsleyevi tamnoputi preci radi svog tena bili u podređenom položaju. Problem je taj što Ainsely u obiteljskom stablu ima i robovlasnike. Njegovi preci bili su i tlačitelji i žrtve. Štoviše predak pretka je tlačio! Zasigurno je teško odlučiti čije povijesno breme odabrati u formiranju vlastitog identiteta. Bijeli Amerikanci čiji su preci sudjelovali u trgovanju robljem razviju osjećaj krivnje tzv. white guilt. Može li tamnoputi Ainsley Harriot osjećati white guilt  radi svog pretka koji je držao robove?

Obiteljsko narativno nasljeđe u pravilu se formira uskogrudno i selektivno. Iz bogate obiteljske povijesti na iduću generaciju prenosi se ono što je trenutno podobno i čime se ponosimo. Na ovaj način generacija koja nije upoznala neku od prethodnih svoje cjelokupno znanje crpi iz romantizirane, obiteljske predaje te ima nerealnu predožbu o svojim pretcima. Svi mi pokušavamo kontrolirati vlastitu i obiteljsku prošlost brišući njezine dijelove iz obiteljskog narativa, a samim time i pamćenja. U svima nama, htjeli mi to priznati ili ne, čuči jedan mali totalitarist jer još je Lenjin rekao da laž izrečena dovoljno puta postaje istina.

 

Nije to ništa čudno jer povijest su stoljećima pisali pobjednici. Poraženima se oduzimalo sve, pa i pravo na vlastitu verziju priče. Svaki događaj bi bio revidiran od strane suvremenika koji su ga zapisali kako je odgovaralo trenutnim elitama. Novu povijest pišu postmoderni povjesničari koji olako posežu za revizijom povjesnih zbivanja, a sve u duhu vremena sveopće relativizacije. Reći da pozitivci postaju negativci i obrnuto bilo bi isuviše jednostavno. Ponekad svi povijesni likovi nekog razdoblja postanu negativci.

U povijesnoj znanosti ne vrijedi ona latinska Non quis sed quid (Ne tko, već što) već bi Non quis, non quid, sed qoud bio primjereniji prikaz povjesničarske prakse. Nije bitno niti tko, niti što je radio već kad se događaj prepričava. Najbolje je to na svojoj mjedi osjetio ban Jelačić i njegov konj bosanskog porijekla. Sve do jedne noći u ožujku 1947. godine na trgu je stajao junački ban koji je spasio cara od mađarskih pobunjenika. Iduće jutro omiljeni ban nestao je s lica placa, a u podrumu zagrebačke Gliptoteke ležao je mrski kontrarevolucionar Jelačić o kojem je pogrdno pisao Marx. Prašina se na njemu skupljala do 1990. godine kada se pobjedonosno vraća na vlastiti trg.

Spomenik_banu_Jelacicu_050409 2

Postavlja se pitanje prezentacije prošlosti kad se njezina interpretacija mijenja preko noći. Junaci postaju zločinci, zločinci ugledni građani, ugledni građani nepoćudni elementi, nepoćudni elementi borci za slobodu, borci za slobodu teroristi … Žrvanj povijesti stalno se okreće i pretura kolektivna sjećanja. Onaj tko kontrolira prošlost, kontrolira budućnost pisao je Orwell. Gospodari prošlosti su uvijek gospodari sadašnjosti, vlastodršci. Ako ne znamo što se zbilo, znamo li zaista što se danas događa? Život u obmani je opasan. Budućnost ipak donosi sudar sa stvarnošću. Tada se često zna desiti da ono što jest najednom nije, a ono što je bilo, zapravo nikad nije bilo. Interpretacija povijesti je po svemu sudeći totalitarna djelatnost.

Kako svemu tome stati na kraj? Treba stremiti k istini! Uvijek pa gdje god nas to dovelo! Ovo je jedini ispravan put koji će odoljeti vjetrovima vremena. Buduće generacije lakše će se nositi sa vlastitom suvremenošću, ako spoznaju da su generacije prije njih živjele i borile se s istim vjetrenjačama ljudskih slabosti.

Facebook Comments