Tihana Kušter

Magistra ranonovovjekovne povijesti i povijesti umjetnosti. Urednica je portala Povcast.hr i doktorandica Predmoderne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istraživačkim interesom za digitalnu historiju. U slobodno vrijeme bavi se moderiranjem rasprava dvaju vrsnih intelektualaca - todlera.
Tihana Kušter

S razvitkom novinskih publikacija u 19. stoljeću, propaganda počinje poprimati moderne odlike koje će u konačnici utjecati na nametanje negativnih konotacija pojmu. U recentnom članku “Ratna promidžba u hrvatskim novinama 1848./1849. godine” Arijana Kolak Bošnjak analizira  pisanje o ratnim događajima u Narodnim Novinama, Agramer Zeitung, Slavenskom Jugu i Südslawische Zeitung. I dok se spomenute novinske publikacije razlikuju u razini ispoljavane ratne promidžbe, jednostrano, a ponekad čak i netočno izvještavanje, vidljivo je katkad u svakoj od njih.

Ivan_Zasche,_Portret_bana_Josipa_Jelacica
Ivan Zasche, Josip Jelačić, prije 1863.

O važnosti tiska na oblikovanje mišljenja ljudi svjedoči banov nalog s početka rata. Već u početku ratnih operacija, ban Josip Jelačić naložio je banskom namjesniku Lentulaju neka pripazi da zagrebački listovi, a posebno Agramer Zeitung, objavljuju samo ratne vijesti koje dolaze iz njegovog stožera: “Budući da je za operaciu moju od važnosti sve što se u Zagrebačkim novinama osobito Nemačkim piše, zato izvolite naredbe učiniti, da se ništa nutri nametne, što iz glavnog stana ne dolazi”.

IMG_1689
F. Zalder, Prijelaz hrvatske vojske preko Drave, 11. rujna 1848., Beč, 1850.

Ivan Kukuljević Sakcinski o ratu

Tijekom početka ratnih operacija dominantni argumenti kojima se željela oblikovati podrška ratnim operacijama zasnivali su se na legalnosti i neizbježnosti ishoda ratnog sukoba te superiornosti hrvatske vojske. Naime, u Kukuljevićevom članku od 1. rujna 1848. “Naša očekivanja od budućeg rata” objavljenom u Slavenskom jugu, upravo se stavlja naglasak na opravdanje ratnog sukoba. Ratne operacije opravdavaju se time što se ističe kako banska vojske ide u rat za pravednu i poštenu stvar, tj. za ravnopravnost i slobodu naroda u Ugarskoj i Monarhiji. Osim toga, Kukuljević u propagiranju opravdanosti rata koristi i argument neizbježnosti ratnog ishoda i superiornosti hrvatske vojske:

“Mi imamo vojsku naučenu na rat, vojsku u kojoj su vojaci svi jedne kervi jednog jezika…Mi imademo vodju kog vojska i narod obožava”.

S druge strane, za mađarsku vojsku kaže kako se sastoji od

“neukih za uredni rat gradjanah, seljakah, čikošah i razbojnikah, izuzamši nekoliko regularnih sa svimi narodi i jezici pomiešanih regimantah”.

Kolak Bošnjak navodi kako je zaista istina da se hrvatska vojska sastojala od graničara naviknutih na rat, međutim u njezinom sastavu našli su se uglavnom pozivnici trećeg i četvrtog reda kao i dio narodnih straža koji su jednako tako mogli odgovarati Kukuljevićevom opisu mađarske vojske.

Spomenik_banu_Jelacicu_050409 2
Dominik Fernkorn, Spomenik banu Josipu Jelačiću, 1866.

Tijekom rata, u publikacijama je naglašena i poruka nekoliko proglasa u kojima se isticalo kako se rat ne vodi protiv cijelog mađarskog naroda već samo protiv manje frakcije kojoj je cilj razbijanje Monarhije. Stoga je hrvatska vojska u tisku prikazivana kao spasiteljica Monarhije, ali i mađarskog naroda kojeg će osloboditi od tiranije nekolicine frakcionaša. Osim toga, jednostrano, u ovom slučaju i netočno izvještavanje vidljivo je i u izvještavanje o broju poginulih mađarskih vojnika čiji je broj daleko nadilazio gubitke hrvatske vojske.

Izvještavanje o bitki

O jednostranosti izvještavanja svjedoči i slučaj izvještavanja bitke koja se 29. rujna 1848. godine održala između mjesta Velence i Pakozd. Naime, i jedna i druga strana, i mađarska i hrvatska, prikazale su ishod sukoba kao vlastitu pobjedu. Hrvatske su novine prenijele i izvještavanje mađarskih interpretirajući kako se njihovom izvještavanju ne treba čuditi jer se kao i ranije, zasniva na laži. Osim toga, vidljivo je kako se svaki vojni uspjeh Mađara pratio sa sve snažnijom demonizacijom neprijatelja. Objavljivana su bila svjedočanstva o zlodjelima i krvoločnosti mađarske vojske:

“Bezdušno su Magjari s našima postupali, palili, harali, robili i ubijali i bezčastili na najgrozniji način”.

Tada se javlja i uvriježeni način demonizacije, navodeći kako su Mađari pojedino stanovništvo žive pekli, derali kožu s ljudi i krvoločno ubijali. Dakako, demonizacija nestaje kada zbog pobjeda carske vojske takvi argumenti postaju nepotrebni.

Preporuka za čitanje

Arijana Kolak Bošnjak (2017), “Ratna promidžba u hrvatskim novinama 1848./1849. godine”

Facebook Comments