„Morat ćeš mi odrezati ruke i noge kako bih šutjela!“, prkosno je vikala Els von Eichstätt, žena koja je u petnaestostoljetnoj Njemačkoj natjerana na prostituciju i, s vremenom, na pobačaj. Kako su eksploatirane žene u srednjem vijeku? Kako je izgledao život jedne srednjovjekovne prostitutke? Pitanja su, na koja se može pronaći djelomičan odgovor u slučaju Els von Eichstätt, koji donosi Jamie Page u svom članku o srednjovjekovnim javnim kućama.

Istraženost teme prostitucije u srednjem vijeku

Srednjovjekovna prostitucija, seksualnost i pobačaj u historiografiji su se počeli proučavati u drugoj polovici 20. stoljeća i to kroz „novu povijest“, područje rodne povijesti te kroz istraživanja o marginaliziranim skupinama. Jedan od prvih istraživača koji se usredotočio na marginalizaciju žena u društvu bio je Bronislaw Geremek u svojoj knjizi The Margins of Society in Late Medieval Paris. Autorica koja je dala vrijedne poglede na srednjovjekovnu seksualnost je američka povjesničarka Ruth Mazo Karras. Ona u svojim knjigama Unmarriages: Women, Men, and Sexual Unions in the Middle Ages, Sexuality in Medieval Europe: Doing Unto Others i brojnim drugim djelima donosi nova istraživanja i interpretaciju srednjovjekovne seksualnosti. Također, treba reći da su se srednjovjekovnom seksualnošću i prostitucijom bavili i C. McCarthy, V.L. Bollough, C. Beattie i drugi.

Prostitucija je srednjovjekovnom društvu predstavljala nužno zlo. Michael M. Hammer navodi citat svetog Augustina: „Uklonite prostituciju iz ljudskih poslova i sve ćete uništiti požudom“. Prema tome, većina je crkvenih učenjaka smatrala da ako bi javne kuće bile zabranjene ili postale nedostupne u gradovima, muškarci bi pronašli druga neprimjerena mjesta za zabavu, što bi pak ugrozilo nevine žene. Zbog toga je u većini gradova bilo dopušteno da prostitucija funkcionira, sve dok je regulirana i donosi zaradu. Ipak, postavljaju se brojna pitanja o regulaciji prostitucije, ali i ona koja se odnose na sam način života pojedinih žena i muškaraca koji su se bavili tim poslom. Jedan od primjera koji je sačuvan u srednjovjekovnim izvorima, a tiče se upravo ženske eksploatacije kroz prostituciju, je i slučaj njemačke prostitutke Els von Eichstätt, koja je radila u javnoj kući u Nördlingenu u južnoj Njemačkoj.

Els von Eichstätt

Els von Eichstätt bila je žena koja je u drugoj polovici 15. stoljeća radila u javnoj kući u Nördlingenu, u Njemačkoj. Prvo je bila zaposlena kao kuharica, a kasnije je počela raditi kao prostitutka. Zbog istrage, koja je pokrenuta oko njezinog pobačaja na koji su je nagovorili  čuvar javne kuće i njegova pomoćnica, sačuvana je evidencija o slučaju, ali i o uvjetima rada u jednoj javnoj kući, kao i o životu jedne (ne)tipične kasnosrednjovjekovne prostitutke.

Scena iz javne kuće, druga polovica 16. stoljeća

Skandal i pokretanje istrage

Krajem 1471. godine gradsko vijeće Nördlingena čulo je za skandal u javnoj kući u čijem je središtu bila Els von Eichstätt, čuvar javne kuće Lienhart Fryermut i njegova pomoćnica Barbara Tarschenfeindin. Istraga je pokrenuta jer je Els bila natjerana na pobačaj. U to je vrijeme u toj javnoj kući radilo dvanaest prostitutki, koje su sve bile ispitane o slučaju. Nakon ispitivanja svih prostitutki, gradsko vijeće je utvrdilo kako je Els bila prisiljena na prostituciju te da je zatrudnjela. Kada je pomoćnica čuvara javne kuće otkrila da je Els trudna natjerala ju je da popije abortivno piće, koje je sama napravila, što je rezultiralo pobačajem muškog fetusa.

Zaposlenice javne kuće rekle su da su procijenile starost fetusa na oko 20 tjedana. Nedugo nakon tog događaja, Els je bila primorana vratiti se na posao i čuvati tajnu. Jedna od prostitutki, Barbel von Esslingen, vidjela je Els kako leži na krevetu u bolovima i agoniji, a pored kreveta se nalazio mrtav fetus. Taj prizor, a vjerojatno i strah nagnao je Barbel da razgovara s drugim prostitutkama o događaju, što je čula i Barbara. Ona je pak reagirala tako što je poslala Barbel raditi u javnoj kući nedaleko od grada Ulma. Ipak, vijest o tome što se dogodilo Els proširila se i među stalnim klijentima javne kuće. Nedugo nakon toga dva predstavnika gradske vlasti posjetila su javnu kuću. Rekli su Barbari, pomoćnici čuvara, da su gradski vijećnici čuli tračeve o tome što se dogodilo te da će se sigurno pokrenuti istraga. Zbog toga je, čuvar javne kuće, Lienhart poludio i za vrijeme objeda počeo vikati na žene te tući Els, koja mu je rekla kako će joj morati odrezati ruke i noge kako bi šutjela. Ipak, nakon što su Lienhart i Barbara shvatili da ne mogu zataškati ono što su napravili, odlučili su Els ponuditi nagodbu. U zamjenu za njezinu šutnju ponudili su joj otpuštanje duga, a Els bi se za vrijeme večere sljedećeg dana iskrala.

Obrat ili Els uzvraća udarac

Els je prihvatila nagodbu Lienharta i Barbare da se iskrade sljedećeg dana za vrijeme večere. Plan je bio da ju Barbara pošalje u kuhinju po mlijeko, a da Els samo ode. Tako je i bilo. Barbara je napravila scenu o tome gdje je Els i naredila je ostalim ženama da pretraže kuću i pronađu je. Ipak, prije nego što je otišla, prema svjedočenju jedne od prostitutki, Margrette von Biberach, Els je svima rekla o tajnom planu, čime je zapravo izravno utjecala na pokretanje istrage.

Istraga

Pokrenuta istraga gradskog vijeća Nördlingena odvijala se u dva smjera. Prvi se dio odnosio na Elsin pobačaj. Taj se čin smatrao ozbiljnim zločinom u južnoj Njemačkoj, a za njega je kazna bila protjerivanje iz grada. Veći dio priče o životu u javnoj kući i samom događaju pružaju tri svjedočenja i to ono Elsino te od dvije prostitutke Anne von Ulm i Margrette von Biberach. Gradsko vijeće nikada nije dovelo u pitanje Elsinu nevinost, stoga se može reći kako je od početka prihvaćena činjenica da je ona na pobačaj natjerana. Budući da je Els otišla iz Nördlingena, svjedočila je iz obližnjeg grada Weissenburga.

Drugi dio istrage odnosio se na uvjete života i rada u javnoj kući. Otkriveno je kako je čuvar Lienhart Fryermut prekršio uvjete svoje zakletve, koja je sklopljena 1469. godine kada je počeo raditi na tom mjestu, a koja se odnosila na uvjete rada u javnoj kući i prava koja prostitutke imaju. Za razliku od prvog djela istrage o pobačaju koja nije pružila velik broj dokaza i svjedočenja, u ovom djelu isprave žene su dale vrlo značajne podatke o tome kako su bile eksploatirane i zlostavljane od strane Lienharta i Barbare.

Po završetku istrage, Leinhart i Barbara otpušteni su sa svojih položaja i zauvijek protjerani iz grada. Zbog njezinog iniciranja i udjela u pobačaju Elsinog djeteta, vijeće je naredilo i žigosanje Barbarinog čela.

Svjedočenje Anne von Ulm

Izvori donose zapise o tome kako je prostitutka Anna von Ulm prva svjedočila pred gradskim vijećem, a svoje je svjedočenje započela riječima o tome kako se čuvar javne kuće i njegova pomoćnica odnose vrlo grubo prema njoj i drugim ženama te da tjeraju žene na rad u neprikladnim danima, primjerice na svete subotnje večeri kada bi se trebale moliti Djevici Mariji i izbjegavati takav posao. Također, rekla je i kako je dio žena prodan u druge javne kuće, čak i na područje Italije, jer su bile u dugovima prema Leinhartu.

Anna von Ulm rekla je kako je Barbara tjerala nju i druge žene na prekomjeran rad, a kada ne bi željele uzeti još jednog klijenta, tukla bi ih. Isto tako, Barbara ih je tjerala da rade i zarađuju kada imaju „žensku bolest“ (menstruaciju). Sve su žene u ovoj javnoj kući dospjele u dug prema Leinhartu, što je uzrokovalo to da ne mogu napustiti posao. Anna je svjedočila, dalje, kako je Leinhart oduzimao njihove napojnice, a tjerao ih je i da daju novac za darove, primjerice za Božić. Također, prodavao im je stvari po znatno većoj cijeni od njihove prave vrijednosti.

Javna kuća, Braunschweiger Monogrammist, 1537.

Život u nördlingenskoj javnoj kući

Po ulasku u javnu kuću, svim je ženama oduzeta odjeća i založena kod židovskih trgovaca, za što Anna kaže da je bila prisiljena „kretati se jadno i gotovo gola, ne noseći više od suknje i potkošulje“, što je uzrokovalo „da se ne može pokriti i ne želi izaći među časne ljude“. Također, postojalo je i ograničenje slobode kretanja žena. Anna je u svom svjedočenju rekla da im je Leinhart oduzeo Crkvu, jer im je uskraćivao priliku sudjelovanja na misi. Također, navodi se kako je Anna rekla da su žene dobivale nejestive obroke, odbijali su im dati dodatne porcije za vrijeme menstruacije te da tijekom tjedna nisu dobivale kruh i meso. Nekoliko žena, uključujući Annu von Ulm i Margrette von Biberach, svjedočilo je kako su Leinhart i Barbara često tukli žene bičem kada bi smatrali da ne bi dovoljno zaradile, a Wÿchselbrünn von Ulm navela je kako bi Leinhart ponekad koristio štap i remen. Ne samo da je bio nasilan prema ženama u kući, jedna od njih navela je kako je Leinhart bio nasilan i prema klijentima, što je sprječavalo zaradu i ponovno poticalo krug nasilja.

Prema svjedočenjima svih prostitutki u nördlingenskoj javnoj kući može se reći da je život u njoj zaista bio težak i nepodnošljiv. Jedna od žena Chündlin von Augsburg rekla je vijeću da je bila ranije u drugim kućama, ali da nikada nije vidjela da se netko gore odnosi prema ženama nego ovdje. Tu izjavu potkrepljuje i ona prostitutke Catherin von Nürnberg, koja kaže da je tretman žena izuzetno oštar.

Zaključak

Unatoč znatnije manjem broju sačuvanih izvora o temi prostitucije u srednjem vijeku, u odnosu na kasnija povijesna razdoblja, mogu se proučavati pojedinačni slučajevi poput ovoga Els von Eichstätt. Postavlja se pitanje koliko su zapravo ovakvi slučajevi reprezentativni i koliko se njihov primjer može aplicirati na druge javne kuće u kasnom srednjem vijeku i konačno, na kasnosrednjovjekovnu prostituciju općenito. Nesumnjivo je da su žene i u drugim javnim kućama financijski i na svaki drugi način eksploatirane, ne samo u srednjem vijeku, već i u drugim povijesnim razdobljima. Mikropovijesna istraživanja omogućuju jasniji uvid u pojedinačne slučajeve, gdje ljudi u povijesti nisu više dio jednog velikog povijesnog pogleda, koji generalizira i stavlja povijesne osobe u već unaprijed određene „kućice“, već su individue s vlastitim povijesnim ishodom. Detalji s kojima je zabilježen dio nečijeg života pružaju jasniju sliku vremena, a s druge strane daju upravo odgovor na generalna pitanja o životu u određenom povijesnom razdoblju.

Preporuke za čitanje

Geremek, Bronislaw. The Margins of Society in Late Medieval Paris. Cambridge, 1987.

Karras, Ruth Mazo. Common Women: Prostitution and Sexuality in Medieval England. Oxford, 1998.

Karras, Ruth Mazo. Sexuality in Medieval Europe: Doing Unto Others. London, 2017.

Karras, Ruth Mazo. Unmarriages: Women, Men, and Sexual Unions in the Middle Ages. Philadelphia, 2012.

Page, Jamie. „Inside the Medieval Brothel“. History Today 69/6 (2019).

Facebook Comments
Petra Kolesarić