Tema školstva u Dalmaciji tijekom ranog novog vijeka slabo je istražena. Jedan od izvora koji nam prikazuje stanje u Dalmaciji za vrijeme mletačke uprave i donosi prijedlog reforme dalmatinskog školskog sustava jest djelo Ivana Luke Garanjina O odgoju, obrazovanju i javnoj nastavi. Knjiga je podijeljena u 6 poglavlja u kojima autor govori o važnosti i potrebama reformi obrazovanja koje bi se onda mogle uklopiti u postojeće strukture tadašnjeg društva. U Garanjinovu djelu ogledaju se postignuća Francuske revolucije i prosvjetiteljski ideali, a upravo želja da se te ideje implementiraju u dalmatinsko društvo potiču autora na pisanje.

Biografija autora

Luka Ivan Garanjin rodio se 1764. godine u Trogiru u trgovačkoj obitelji iz Venecije koja je u Dalmaciji stekla plemstvo. Svoje prvo obrazovanje stekao je u Trogiru u gradskoj školi da bi onda sjemenišnu gimnaziju pohađao u Splitu gdje je njegov stric također imena Ivan Luka Garanjin bio nadbiskup. Nakon školovanja, u Sinju je nadgledao obiteljske rudnike te je vodio brigu o obiteljskom imanju. U dobi od trideset i jedne godine, u Padovi 1795. počinje studirati fiziku, kemiju i botaniku, a usporedno se usavršava u latinskom i francuskom jeziku. Bitno je istaknuti i kako je Garanjin bio zadužen za izradu školskog programa kada je 1796. bila utemeljenja škola Svetog Lazara u Trogiru.

 

Naslovna strana O odgoju, obrazovanju i javnoj nastavi Ivana Luke Garanjina

Posljednje dane Mletačke Republike Garanjin je dočekao u Milanu gdje se družio s najuglednijim milanskim književnicima. Prilikom uspostave vlasti Francuza u Dalmaciji 1806., novi providur Vicenzo Dandolo pozvao je braću Garanjine da mu se pridruže u upravi Dalmacijom. Tijekom francuske uprave Ivan Luka Garanjin obnašao je brojne funkcije od središnjeg inspektora za šume i rude, člana Centralne komisije za poljoprivredu u Zadru do člana Središnje komisije za vode i ceste u Dalmaciji. Nakon odlaska Francuza iz Dalmacije, Garanjin je otišao živjeti u Veneciju gdje je nastavio njegovati intelektualna poznanstva. Nakon nekoliko godina vratio se u Trogir gdje je i umro 1841. godine.

U svom životu bavio se različitim granama znanosti. Znamo da je bio član triju dalmatinskih agrarnih akademija, agrarnog društva u Ljubljani te mnogih akademija u talijanskim gradovima. Također, bio je član i masonske lože u Veneciji i Splitu. Kao jedan od najistaknutijih agronoma i gospodarstvenika svoga vremena u Dalmaciji, u botaničkom vrtu je na Travarici pred Trogirom i na posjedu u Divuljama, izvodio znanstvene pokuse vodeći pritom evidenciju. Osim pokusa, radio je i na poboljšanju pasmine ovaca križajući dalmatinsku ovcu s padovanskom i španjolskom merino ovcom. Napisao je brojne eseje vezane uz poljodjelstvo, stočarstvo i rudarstvo.

Ideje koje autor prezentira u djelu sastavni su dio njegovih vlastitih životnih iskustava. Nije slučajno da u svjetlu političkih previranja, pada Mletačke Republike i prodiranja francuskih ideja Garanjin piše ovo djelo. Osim toga njegova prosvjetiteljska nastojanja i prijedlozi poboljšanja školstva mogu se povezati s drugim sličnim projektima na kojima je bio angažiran. Članstvo u poljoprivrednim akademijama, prihvaćanje ideja fiziokratizma i pokusi koje je sam radio u jasnom su odnosu s njegovim idejama prezentiranim u djelu O odgoju, obrazovanju i javnoj nastavi.

Garanjinove reforme

U prvom poglavlju svojeg djela naslova O čemu knjiga govori Garanjin jasno navodi koji će se problemi razmatrati i koliku važnost će im on sam pokloniti. Polazi od pretpostavke da su odgoj i obrazovanje od iznimne važnosti svakom društvu. Glavni fokus njegov rada na koji će se usredotočiti su fondovi pomoću kojih se može unaprijediti i proširiti odgoj, obrazovanje i javna nastava napominjući kako je izvor sredstava neophodan za vođenje i upravljanje nastavom.

U drugom poglavlju Garanjin piše O ustanovama za siromašne. U ovom se poglavlju očituje prosvjetiteljska ideja prema kojoj je državi bitna sreća svakog njezinog stanovnika: Domovina, ta zajednička Majka, Čijim su očima jednako dragocjeni svi njezini sinovi, mora se brinuti o onim nesretnim bićima koje su siromaštvo, bolesti, nesreće, poroci ili slabosti roditelja, ili bilo kakve druge nedaće ljudskog roda, lišili bilo kakvog uzdržavanja i ostavili izložene bijedi. Ova sveta društvena obveza da se naša siromašna braća pomognu i nahrane, nikad nije ni u jednoj državi bila toliko zanemarena, koliko u ovoj našoj loše vođenoj Pokrajini.

Također, u ovom poglavlju, zbog malog broja bolnica i ubožnica koje su loše vođene, zbog velike stope smrtnosti djece, prosjaka koji ometaju putnike, Garanjin predlaže osnivanje ustanova za siromašne u svakom okrugu.

Treće poglavlje autor je posvetio obrazovanju nižih slojeva. Za Garanjina je to najvažniji sloj, koji vlastitim rukama služi društvu. Taj sloj, više nego bilo koji drugi mora biti snažan, trijezan i izdržljiv. Upravo zato on predlaže okupljanje sve djece koja pripadaju tom sloju pod jedan krov. Jer… na taj bi način vladar stekao mnoge hrabre vojnike, uvijek spremne za obranu domovine i vladara; imao bi mnoge podanike vjerne svojim zakonima, prave izvršitelje svojih obveza, umješne zanatlije, marljive poljoprivrednike, uzorne očeve obitelji, osjećajne muževe: jednom riječju narod pun života i snage, radišan, inteligentan, odan i častan.

Četvrto poglavlje govori O Zavodu za svećenike. Garanjin problem djelovanja svećenika u Dalmaciji vidi u njihovom lošem odgoju i obrazovanju jer je ono upravo razlog zašto upadaju u neznanje koje onda kod naroda stvara nepovjerenje u vjeru i uzrokuje rušenje morala. Obrazovanje svećenika je nužni preduvjet za svaku drugu reformu. Jer dok oni budu širili zablude s oltara, svaki će napredak biti spor, mučan i težak. Izlaz iz ovog problema autor vidi u osnivanju jednog zavoda za sve svećenike Dalmacije.

Peto poglavlje nazvano je O zavodu za one koji moraju služiti domovini i za sve one koji bi se potpuno željeli posvetiti pismenosti i znanosti. Garanjin u ovom poglavlju predlaže osnivanje jednog zavoda na području Dalmacije za sve one koji će biti u službi domovine kroz neku vrstu administracije ili čak i zanata te za one koje zanima znanost, buduću intelektualnu snagu. Upravo zato što ne postoji nikakav zavod, mladi ljudi su prisiljeni odlaziti u strane zemlje ili u sjemeništa koja su prema autorovom mišljenju loše uređena. Zbog nepostojanja zavoda, mnogi su bili prisiljeni biti u neznanju i u besposličarenju. Iz svega toga proizašla je zapuštenost, bijeda i jad.

U šestom poglavlju govori se o osnivanju zavoda za obrazovanje liječnika, kirurga i ljekarnika. Prosvjetiteljski ideali kao što su napredak i velik broj zdravog i obrazovanog stanovništva glavne su postavke ovog poglavlja. Upravo su liječnici, kirurzi i ljekarnici oni koji će spriječiti epidemije i širiti zdravlje. Osnivanjem zavoda spriječile bi se mnoge zloupotrebe te bi se očuvalo zdravlje i život mnogim bićima koji su čovječanstvu dragocjeni, vladaru omiljeni, a ovoj slabo naseljenoj Pokrajini toliko potrebni.

Komparacija Garanjinovih prijedloga s Ratio educationisom

Prosvjećene monarhije poput Pruske i Habsburške Monarhije provodile su od šezdesetih do osamdesetih godina 18. stoljeća posebne programe nacionalnog obrazovanja čime je država nastojala da svaki građanin primi obrazovanje prema svom društvenom statusu.

Od posebne važnosti je prvi pokušaj da se pod okriljem države osnuje jedinstven  obrazovni sustav koji bi odgovarao potrebama svih društvenih slojeva, a radi se o stupanju na snagu Općeg školskog i obrazovnog sustavu za Ugarsko Kraljevstvo i njemu pridružene zemlje 1777. godine. Prema Općem školskom sustavu ili Ratio educationisu pučke škole dijelile su se na normalne, to jest glavne narodne škole i na narodne škole. U njima se učilo pisati, brojati i čitati. Nakon osnovnih razreda normalne narodne škole moglo se pohađati latinske ili gramatičke škole. Predmeti su se dijelili na obavezne i neobavezne, a uključivali su krasopis, aritmetiku, učenje latinskog jezika, prirodopis, povijest. Neobavezno se mogli slušati i grčki. Ratio educationis navodi i gimnazije i glavne gimnazije koje su se razlikovale samo po mjestu održavanja nastave – glavne gimnazije su se nalazile na istom mjestu gdje i kraljevske akademije, a obične su bile u drugim mjestima. Tu se predavalo prirodno pravo i humanistički predmeti. Što se tiče visokog školstva novost je bila osnivanje Zagrebačke kraljevske akademije znanosti 1776. na kojoj su se nudila dva tečaja, jedan iz filozofije, drugi iz prava. Također treba imati na umu da terezijanske školske reforme nisu zanemarile pitanje obrazovanja i odgoja djevojaka. Tako su u Vojnoj Krajini osnivane pučke škole za djevojke, pretežito časničke kćeri.

Ratio educationis totiusque rei literariae (“Sustav obrazovanja i cjelokupnog školstva”)

U Dalmaciji provođenja sličnih reformi na području pučkog, srednjeg i visokog školstva nije bilo. Obrazovne reforme prizivali su domaći predstavnici prosvjetiteljstva poput Ivana Luke Garanjina.

Monarhija je vodila brigu o osnivanju škola za djevojke dok je Garanjin nagovijestio kako će se i on pozabaviti obrazovanjem žena, ali o tome kasnije u djelu nema govora. Postoji sličnost i u predmetima koje je Garanjin predlagao s onim predmetima koji su bili propisani od strane Ratio educationisa. Tako su predmeti prema Ratio educationisu za pučke škole sljedeći: hrvatski jezik, latinski jezik, njemački jezik, moralni odgoj, matematika, vjeronauk, prirodoslovlje, mehanika, zemljomjerstvo, dok su pripravnici normalnih škola mogli odabrati i neobavezne predmete poput mađarskog jezika, glazbe i pjevanja u glazbenoj školi i zemljomjerstva u crtarskoj školi. U latinskim ili gramatičkim školama predmeti su dijelili na obavezne i neobavezne, a uključivali su krasopis, aritmetiku, učenje latinskog jezika, prirodopis, povijest Starog i Novog zavjeta, povijest Ugarske i domaći zemljopis. U gimnaziji se učila aritmetika, vjeronauk, latinski, prirodopis, povijest, geografija, prirodno pravo i uvod u poznavanje domaćih običaja. Od izbornih predmeta učio se grčki, eksperimentalna fizika, kolegij javnih novosti i poetika. Prema Garanjinovom prijedlogu obrazovanja nižeg stupnja koja bi odgovarala pučkoj školi prema Ratio educationisu učila bi se povijest s osnovama zemljopisa, latinski i talijanski, dok bi postojala mogućnost učenja grčkog. U razdoblju trinaeste i četrnaeste godine učilo bi se govorništvo i pjesništvo. To Garanjinovo razdoblje podudara se s latinskim ili gramatičkim školama Habsburške Monarhije. U razdoblju obrazovanja koje se može povezati s gimnazijama na području Hrvatske i Slavonije prve dvije godine bi se učile osnove geometrije, aritmetike i algebre. Usporedno s tim bi se podučavala i filozofska gramatika. Na trećoj i četvrtoj godini učenici bi se bavili aritmetikom i algebrom gdje bi onda teorijsko znanje primjenjivali na eksperimentima koje bi izvodili u zato predviđenom vrtu. Tijekom pete godine učenici bi proučavali prirodna i ljudska prava, dok bi na zadnjoj godini slušali predmete vezane uz domovinski zakon.

Što se tiče predmeta propisanih u Ratio educationisu i onih koji Garanjin predlaže vidimo i razlike, ali i podudarnosti iz kojih se može iščitati utjecaj prosvjetiteljskih ideja koje su već bile raširene i jasno provođene na području Habsburške Monarhije, a koje su onda utjecale na samog Garanjina i njegovo poimanje predmeta koji moraju imati utilitarističko obilježje.

Ratio educationis propisuje da se za pravilan razvoj djece i fizički i psihički važnim smatraju i zdrava, umjerena prehrana, kao i odmor i opuštanje kroz vježbe za tijelo, to jest razgibavanje na svježem zraku, ali i nužnost higijene. Garanjin također posvećuje veliku važnost fizičkim aktivnostima poput šetanja i plivanja. Također se zalaže za zdravu prehranu kod učenika i stalno vođenje osobne higijene koja se očituje u čistom krevetu. I Ratio educationis i Garanjinovi prijedlozi vezani uz fizičke aktivnosti i higijenu imaju jasan cilj, a to je održavanje discipline i zdravlja kod učenika.

Važnost vjerskog odgoja kod Ratio educationisa veže se za toleranciju različitih vjeroispovijesti, te se naglašava njegova uloga u izgradnji karaktera i razvoju vrlina, moralnosti i čestitosti kod đaka. I Garanjin je velik dio teksta posvetio prijedlozima moralnog odgoja učenika. Tako se on zalaže za čitanje određenih štiva poput Plutarhovih životopisa te predlaže promicanje moralnog odgoja kroz nagrade koje bi se dodjeljivale učenicima.

Ratio educationis odredba je koja je po prvi put u hrvatskim zemljama detaljno regulirala sustav obrazovanja u svim njegovim segmentima. Bitne karakteristike ove odredbe su važnost obrazovanja širokog sloja pučanstva, isticanje vjerske i etičke tolerancije, moralnog odgoja, učenja narodnih jezika i korisnih predmeta za buduće poslove koje će učenik obavljat. Povlačeći paralelu s Garanjinovim prijedlozima nacrta obrazovanja vidimo sličnosti, ali i razlike. Garanjin nije toliki fokus stavio na vjersku toleranciju i obrazovanje na narodnom jeziku osim za svećenike jer su oni trebali voditi dušobrižništvo za narod. Razloge tim razlikama treba tražiti u prostoru o kojem Garanjin piše. On govori o Dalmaciji, užem regionalnom pojmu prostora, dok se Ratio educationis odnosi na šire područje, to jest na Monarhiju gdje postoji više religija i više nacionalnosti.

Zaključak

U Garanjinovim idejama, razmišljanjima i prijedlozima kako ustrojiti sustav obrazovanja i školstva u Dalmaciji očituje se duh prosvjetiteljstva. Dalmaciju, koja je bila pod Mletačkom Republikom, prosvjetiteljske ideje nisu zahvatile u velikoj mjeri. Kada usporedimo Garanjinove prijedloge s reformama provedenim na području Hrvatske i Slavonije, vidimo da je Garanjin pisao svjestan stanja u Dalmaciji. Postoje i neke zajedničke stvari poput sličnosti predmeta, brige za moral, fizičke aktivnosti i zdravstvo, ali glavna razlika jest to što su reforme na području Habsburške Monarhije imale institucionalnu osnovu, dok to Garanjin nije u svojim prijedlozima mogao ponuditi.

Preporuke za čitanje:

Garanjin, Ivan Luka. O odgoju, obrazovanju i javnoj nastavi. Transkribirala, prevela i priredila: Ljerka Šimunković. Split: Dante Alighieri, 2006.

Urlić Šime. Crtice iz dalmatinskog školstva od dolaska Hrvata do g. 1910. I. dio, do godine 1814.  Zadar: Matica dalmatinska, 1919.

Horbec Ivana, Matasović Maja, Švoger Vlasta. Od protomodernizacije do modernizacije školstva u Hrvatskoj I.: Zakonodavni okvir. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2017.

Shek Brnardić, Teodora. “Javni odgoj i obrazovanje.” U potrazi za mirom i blagostanjem. Hrvatske zemlje u 18. stoljeću. Urednica: Lovorka Čoralić. Zagreb: Matica hrvatska, 2013.

Shek Brnardić, Teodora. Svijet Baltazara Adama Krčelića: Obrazovanje na razmeđu tridentskog katolicizma i katoličkog prosvjetiteljstva. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2009.