Kao da je Bog odabrao njemačke zemlje da pomoću veličanstvenog izuma, umjetnosti tiskanja, provedu posebnu Božju misiju – parafraza je misli Johanna Sleidana iz 1542. godine, misli koja je zapravo potekla od Martina Luthera.
Barem trideset Lutherovih traktata bilo je u opticaju do 1520-ih što znači da je otprilike 300 000 kopija njegovih ideja bilo rašireno po njemačkim zemljama. Međutim, velik dio puka ipak nije poznavao pismo. Osim traktata i uglavnom kraćih pamfleta namijenjenih pismenom stanovništvu, u opticaju su bile i grafike. Uz grafike s prikazima novih religijskih vođa kao što su Martin Luther i Philip Melanchthon, rađene su i grafike s prikazima svjetovnih vladara koji su stali u njihovu obranu. Jedan od primjera jest grafika rađena po Cranachovom portretu Fridrika III. Saksonskog.
Jedna od najranijih propagandnih grafika na kojima su veličani reformacijski naučitelji jest ona s prikazom Luthera kao njemačkog Herkula. Hans Holbein je kao i Lucas Cranach Stariji bio jedan od vodećih majstora koji su za Martina Luthera izvodili propagandnu grafiku iako su istovremeno radili i za naručitelje koji su propagirali katoličku stranu. U prikazu Luthera kao Herkula, Luther je zamišljen ne samo kao prvak Prave Crkve već i kao prvak njemačkih zemalja u borbi protiv Rima.
Veliku popularnost dosegle su i grafike čija propagandna poruka sadržajno nije bila usmjerena na tumačenje ispravne vjere ili bombardiranje s prikazima novih (gotovo deiziranih) naučitelja. Takve grafike pružale su isključivo antikatoličku poruku. Cilj je bio naštetiti ugledu pape, institucije i njenog klera prikazujući ih kao izopačene i korumpirane te ukazujući na Lutherovu kritiku rastrošnosti Crkve.
Regnum Diaboli
Jedan od primjera jest “Silazak pape u pakao” iz 1524. godine. Papa je prikazan kako jaše na konju, vodeći kočiju prepunu kardinala i biskupa. Pred povorkom dva demona napadaju redovnika, a jedan od demona nosi biskupa u košari na leđima. Iza kočije stoji drvo s obješenim papinskim bulama i insignijama, a s desne strane gori zgrada prepuna katoličkim klerom. Poruka prikaza posve je jasna, papa i kler ne vode Crkvu u pravom smjeru, u smjeru raja, već svojom grešnošću, razmetljivošću i krivim naukom vode Crkvu ravno u pakao gdje će sav kler izgorjeti. Prikaz dakako poziva gledatelja na obraćenje, insinuirajući kako će u suprotnom i sam završiti u “paklenoj povorci”.
Idući primjer ad hominem propagande jest sedmoglava zvijer prikazana u obliku pape. Pritom se papu povezuje sa zvijeri iz Knjige Otkrivenja koja djeluje kao Antikrist, lažni prorok koji vlada nad razmetljivim Regnum Diaboli, Kraljevstvom paklenim. I ovaj prikaz zapravo poziva na obraćenje, na odbacivanje “lažnog proroka” i slijeđenje prvaka “Prave Crkve”.
Idući primjer već spomenutog najproduktivnijeg propagatora reformacijskih prvaka jest Cranachov “Satirični papinski grb” s popratnim tekstom Martina Luthera iz 1538. godine. Za razumijevanje prikaza potrebno je osim konteksta reformacijske i katoličke borbe poznavati i nekoliko običaja iz vremena nastanka. Naime, radi se zapravo o korištenju tzv. “pisma uvrede” (Scheltbrief) i “slika uvrede (Schanbild) koje su se razmjenjivale među plemstvom. Ako se plemić zamjerio drugom plemiću ovaj bi jednostavno mogao dati izraditi pismo ili sliku uvrede, izložiti ih na javnom mjestu te bi animozitet i tužba izašla na vidjelo. Prikazivanje plemića kao obješenog kriminalca bilo je izrazito uvredljivo te je upravo taj element iskorišten u “Satiričnom papinskom grbu”. Dakako, središnji element jest grb prepun bogatstva koje grabi pohlepna papinska ruka. Kako su se na grbovima obično prikazivali elementi posebnih zasluga obitelji koji su afirmirali njihovu čast i status, ovime se insinuira kako papa nema ništa ni od zasluga ni od časti, samo razmetljivo bogatstvo.
Ovim grafikama reformacijski su prvaci iskoristili gotovo tisućljetnu naučenost katoličkog puka na vizualno propagiranje. Iako je i Katolička Crkva odgovarala na antikatoličke grafike sličnim prikazima koji su insinuirali kako je zapravo Luther taj koji sklapa pakt sa Sotonom, ona nikada nije dosegla ni približne razmjere u njihovoj količini. Umjesto toga, Crkva se okrenula poznatom terenu, stvaranjem novih ikonografskih i arhitektonskih programa za izgradnju Božjeg hrama u obnovljenom Božjem Kraljevstvu na zemlji.
