Tizian Raspor

Magistar moderne i suvremene povijesti. Trenutno pohađa jednogodišnji magisterij iz Komparativne historije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU). (Zlo)upotrebljava povijest na svakodnevnoj bazi.

Kada se raspravlja o posljedicama Prvog svjetskog rata, fokus je najčešće na široj političkoj i diplomatskoj slici. Primjerice, uvriježena je sintagma o nestanku 4 carstva (Njemačko, Austro-Ugarsko, Osmansko i Rusko), kao i o reperkusijama Versailleske mirovne konferencije čiju stotu obljetnicu obilježavamo ove godine. Mnogo rjeđe se raspravlja o utjecaju rata na fizičko i mentalno stanje vojnika povratnika s bojišnice. U hrvatskoj su historiografiji takve teme neobrađene, dok s druge strane postoje inozemni primjeri poput knjige „Shell Shocked Britain: The First World War’s Legacy for Britain’s Mental Health“ (2014.) britanske autorice Suzie Grogan.

Prvi svjetski rat i mentalno zdravlje

Prema podatcima Suzie Grogan, oko 80 000 britanskih vojnika u periodu između 1914. i 1918. patilo je od ratne neuroze, odnosno shell-shocka. U jednoj od najvećih bitaka na zapadnoj bojišnici, onoj na rijeci Sommei 1916., čak 40% britanskih trupa izbačeno je van stroja upravo zbog psiholoških poremećaja. S druge strane, njemačka historiografija spominje brojke od oko 100 000 njemačkih vojnika sa simptomima poremećaja koji se danas naziva PTSP. Ukupna brojka oboljelih zasigurno se povećala po svršetku sukoba, s obzirom da su mnogi sudionici rata počeli iskazivati simptome tek nakon tranzicije iz vojničke u civilnu svakodnevnicu. Naposljetku, teret života s mentalno rastrojenim vojnicima preuzeli su njihovi najbliži, stoga je gotovo nemoguće odrediti konačnu brojku svih onih zahvaćenih PTSP-om. Tomu svjedoče i mnogobrojne obitelji čiji su odnosi narušeni zahvaljujući obiteljskom nasilju te raširenoj konzumaciji alkohola, dva najčešća ispušna ventila za vojnike povratnike.

Rat je bio oboje, fiziološka i mentalna trauma za sudionike. Međutim, postajala je razlika u društvenoj percepciji prema žrtvama. S jedne strane, fizički osakaćeni vojnici uživali su određen društveni prestiž jer je njihova žrtva bila svima vidljiva i očita, a time i njihov doprinos ratnom cilju. S druge strane, psihološki rastrojeni vojnici nisu se uklapali u takav herojski narativ, a u većini slučajeva bili su i društveno stigmatizirani. Početak 20. stoljeća je period u kojem je histerija smatrana isključivo ženskom karakteristikom, a živčani slom vojnika na bojišnici mogao je značiti jedino slabost karaktera ili kukavičluk. Pored toga, pitanje psiholoških poremećaja uzrokovanih ratom provociralo je i danas poprilično škakljivu temu ratne invalidnine. Jer dok je fizički invaliditet očigledan, onaj mentalan nije toliko očit, a samim time je njime i lakše manipulirati.

Cijena napretka

Nameće se pitanje po čemu je Prvi svjetski rat bio poseban u pogledu mentalne rastrojenosti? Prisutnost simptoma ratne neuroze stari su koliko i sam rat, pa tako pojedine opise nalazimo i u „Epu o Gilgamešu“, kao i kod Herodota te Shakespearea. Međutim, ono što izdvaja Prvi svjetski rat jest ogroman broj sudionika sukoba zahvaćenih mentalnim poremećajem, kao i činjenica da se tokom rata uvodi terminologija vezana uz taj fenomen (termin shell-shock uvriježio se oko 1915.) Pored toga, Prvi svjetski rat rezultirao je prvim sustavnim pokušajima da se tom poremećaju i doskoči. Prvotne terapije uključivale su različit spektar rješenja, od električnih šokova i hipnoze, pa do osnutka farmi na kojima su se oboljeli trebali rehabilitirati kroz poljoprivredni rad uz nadzor liječnika. Naposljetku, same terapije postale su mnogo djelotvornije kada su liječnici utvrdili da se radi o psihološkom poremećaju, koji nije nužno uvjetovan fizičkim oštećenjima mozga. U tom smislu, Prvi svjetski rat pridonio je razvoju uslijed kojeg PTSP više nije promatran kao slabost karaktera ili nedostatak discipline, već kao ozbiljan medicinski problem. Cijenu tog napretka snosila je čitava generacija zahvaćena sukobom.

Preporuka za čitanje:

Suzie Grogan: „Shell Shocked Britain: The First World War’s Legacy for Britain’s Mental Health“ (2014.)

Facebook Comments