Životinje pred sudom odabir je tekstova iz knjige Kazneni progon i smrtna kazna za životinje, autora Edwarda Paysona Evansa. Knjiga je prvi put objavljena u Londonu 1906., a na hrvatski ju je jezik 2014. preveo Hrvoje Gračanin, redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu. Payson Evans rodio se 8. prosinca 1831. u Reinesenu, New York. Diplomirao je filozofiju, a usavršavao se u Münchenu. Bavio se i prevođenjem. Uz Kazneni progon i smrtna kazna za životinje, autor je djela Životinjski simbolizam u umjetnosti i književnosti, Životinjski simbolizam u crkvenom graditeljstvu i Evolucijska etika i psihologija životinja. Preminuo je 6. ožujka 1917. u New Yorku.
Svi se dobro sjećamo malenog Mede, psa koji je sud u Puli, zbog glasnog lajanja, osudio na kućni pritvor. Otprilike u isto vrijeme, na sudu je završio i pjetlić Maurice u Francuskoj. Sud mu je na kraju ipak dozvolio pjevanje. Imaju li životinje svijest da su počinile ili čine zločin? Postaviti krmaču na optuženičku stolicu, pa čak je i obući u ljudsko ruho, jednoć su bili sasvim uobičajena pojava.
O mogućnostima i zamkama sudskog kažnjavanja životinja
Payson Evans na početku teksta Bube i zvjerad pred zakonom spominje Barthélemyja de Chassenéea, francuskog pravnika iz šesnaestog stoljeća, koji je bio imenovan braniteljem štakora koji su na optuženičkoj stolici u Autunu završili jer su uništili urod ječma. Chassenée se, čini se, u pripremi obrane dobro snalazio:
Ispričao se zbog ogluhe ili nepojavljivanja svojih štićenika pozvavši se na dužinu i teškoće putovanja i ozbiljne pogibelji kojima je bilo praćeno zbog neumorne budnosti njihovih smrtnih neprijatelja, mačaka, koje su motrile svaki njihov pokret i s opakom ih nakanom vrebale u zasjedi na svakom uglu i u svakom prolazu.
Payson Evans temeljito se bavi Chassenéeom i njegovom knjigom De excommunicatione animalium insectorum (O izopćenju životinja i kukaca). Chassenée u svojoj knjizi dovodi u pitanje suđenje životinjama. Kako ih pozvati? Kako im suditi? Može li se kukce kaznom anateme ili nekim drugim sudskim nalogom otjerati s mjesta na kojem čine štetu? Ili ih barem natjerati da se suzdrže od činjenja štete? Chassenée zaključuje da je za kaznu najprimjerenije prokletsvo, štoviše prihvaća anatemu kao učinkovitu. Argumentaciju za svoje zaključke učestalo pronalazi u biblijskim tekstovima.
Payson Evans, sarkastičnim stilom i brojnim komentarima, dokazuje ovakve apsurdne slučajeve te pokušava iščitati mentalitet ljudi toga vremena, predanost Crkvi, ali nažalost i praznovjerju. Dakle, istovremeno im se ruga. Spominje kako su se životinje na sud pozivale s propovjedaonica župnih crkava. Ističe da su neka srednjovjekovna proklinjanja životinja preživjela sve do vremena pisanja knjige (početak dvadesetog stoljeća), a možda čak i do danas. Tako je proklinanje muha u Foignyu preraslo u tom mjestu u poslovicu, a u Trieru se vjeruje da ako lastavica uleti u tamošnju katedralu past će mrtva na pod jer je biskup Egbert svojedobno prokleo lastavice zbog uništavanja stolnice i misnog ruha. Autor također spominje i osmomjesečno suđenje kukcima, koji uništavaju lozu pokraj grada St. Jean-de-Mauriennea. Apsurdno je da su ljudi pokušali kukcima osigurati njihov prostor za život, dalje od vinograda, smatrajući da ih se ne može istrijebiti jer je u Knjizi postanka zapisano da imaju pravo koristiti zeleno bilje. Kukcima je u tom slučaju priznato pravo na život. Onovremeni teolozi, i poneki pravnici, smatrali su da su poslani kao kazna za ljudske grijehe i da nema smisla tražiti pravnu zadovoljštinu.
Neke životinje, poput zmije, gavrana, lisice ili vuka, smatrane su đavoljim, dok su neke, poput golubice ili jelena, smatrane božanskim inkarnacijama. Autor takvu podjelu uspoređuje s podjelom u Avesti. Prema njoj životinje pripadaju ili dobroj tvorevini Ahuramazde ili zloj tvorevini Angromainjuša. Dvije su tvorevine u vječnom sukobu. Iznosi također i razmišljanja Tome Akvinskog i Platona. Zanimljivo je i razmišljanje isusovca Boueganta iz 1739. koji smatra da životinje nisu samo puki uređaji ili strojevi već pokazuju stanovitu inteligenciju, međutim zaključak koji je izveo protivan je nauku Katoličke Crkve, pa pokušavajući pomiriti prirodu životinja i crkveni nauk ipak pretpostavlja kako su životinje utjelovljenje zlih duhova.
O upozorenjima i proklinjanjima manjih životinja
U tekstu Suđenja i kazne Payson Evans navodi primjere suđenja životinjama i iznošenje obrane. Zanimljivi su i pomalno banalni stavovi Crkve tokom tih suđenja. Tako bernski župnik u svom proklinjanju tvrdi da ingeri (vrsta kukaca koji se nastane u mahunama) nisu ni bili u Noinoj arci i samim time su đavolje djelo:
Ti nerazumno i nesavršeno stvorenje, ingeru, nazvan nesavršenim jer nije bilo nikoga od tvoje vrste u Noinoj arci u vrijeme velikog zatora i propasti potopa, sada si došao u brojnim družinama i učinio neizmjernu štetu na zemlji i iznad zemlje tako da je primjetno smanjenje hrane za ljude i životinje. (…) Zapovijedam i opominjem te, sve i svakoga, da u roku od šest dana odeš sa svih mjesta na kojima si potajno ili otvoreno učinio ili možda još činiš štetu (…) No u slučaju da nećeš mariti za ovu opomenu (…) opominjem te, obavještavam i pozivam snagom Svete Crkve i posluhom njoj da se pojaviš šestog dana nakon ovoga izvršenja, točno u jedan sat poslije podne, u Wifflisburgu kako bi se ondje, posredstvom svoga odvjetnika, opravdao ili odgovarao zbog svog ponašanja…
Inger se, čini se, nije odazvao pozivu. Optuženik je na kraju kažnjen prokletstvom. Zanimljivo je da je Crkva prilikom otklona pošasti, osim molitve i posta, od vjernika ponekad očekivala i desetinu kako bi se Bog smilovao i otklonio pošast.
Kada nisu znali kako se riješiti miševa i štakora iz kuće, ljudi su ostavljali pisamca u njihovim rupama. Da bi oni otišli, bilo ih je potrebno obavijestiti o boljem mjestu na kojem se mogu nastaniti. Ponekad i zaprijetiti lomljenjem nekog dijela njihovog tijela. Payson Evans navodi da su na prvu korizmenu nedjelju seljaci u Francuskoj prolazeći kroz polja izgovarali slijedeću brojalicu:
Gubite se, gubite odavde miševi!
Ili ću vam oprljiti sjekutiće!
Napustite, napustite ovo žito!
Odlazite, u župnikovu
Podrumu naći ćete
Više za piće negoli za iće.
Autor ističe da se manje kukce i životinje uglavnom proklinjalo. Ipak, 1866. u Požegi je uhvaćen jedan veliki skakavac. Osuđen je na smrt i bačen u vodu. Ostatak njegove zlobne družine je dakako anatemiziran.
Lagodnost sudskog postupka s većim životinjama
Dok se neke životinje moglo samo prokleti, svinju se primjerice moglo „posjesti“ na osuđeničku klupu. Ili je barem ostaviti na nogama pred sudom. U Pleternici je 1864. suđeno svinji jer je odgrizla uho malenoj djevojčici. Kažnjena je smrću.
Payson Evans nastavlja kako su se ponekad životinje i mučile da bi se iznudilo priznanje, ali sudstvo nije očekivalo da će životinja progovoriti već su samo slijepo slijedili zahtjeve pravnog postupka. Bilo je potrebno proći, smatra autor, kroz sve oblike pravnog postupka da bi se mogla donijeti odgovarajuća presuda. Ponekad su krvnici životinje sakatili prije smrtne kazne da bi spriječili ritanje. Učestalo je bilo i živo spaljivanje životinje. U suđenje nisu bile uključene samo životinje koje su počinile zločin, već i one koje su u njemu uzele udjela.
Dana 5. rujna 1379., dok su se dva krda svinja (…) napasala blizu grada, tri su krmače (…) jurnule na Perrinota Mueta, svinjareva sina te ga (…) oborile na tlo i teško ozlijedile da je ubrzo potom preminuo. Tri su krmače, nakon propisanog pravnog postupka, osuđene na smrt, a kako su oba krda zabrzala na mjesto ubojstva i svojim kricima i agresivnim ponašanjem pokazala da odobravaju napad te bila spremna, pa čak i željna postati participes criminis (sudionici u zločinu) uhićena su kao pomagači i sud ih je osudio na istu kaznu.
Na kraju su ipak oslobođene optužbi.
Nisu bili rijetki ni slučajevi kažnjavanja zoofilije. Čovjek i životinja bili bi ubijeni i bačeni u istu jamu ili spaljeni. Ponekad se i vlasniku životinje nametala kazna. Zasigurno je najapsurdniji slučaj iz 1386. u Falaiseu kada je krmača prije smaknuća obučena u ljudsko odijelo. Payson Evans satirično prepričava još nekoliko, iz današnje perspektive, apsurdnih i nevjerojatnih slučajeva.
U drugom tekstu, Srednjovjekovna i moderna penologija, autor ističe da je stav srednjovjekovnih pravnika bio da sam čin predstavlja zločin, a nikada se nije preispitivalo duševno stanje zločinca, dok se kazneni zakon temeljio na načelu simmilia similibiis puniantur (isto se istim kažnjava). Autor nastavlja kako moderna penologija smatra da kažnjivost prekršaja ovisi isključivo o duševnom zdravlju i racionalnosti prekršitelja. „Moralnu ludost“ prvi su u obzir, po Paysonu Evansu, uzimali Talijani, a zatim i Nijemci. Mnogi su pokušali definirati zločince već i prije zločina, pa su ih dijelili po veličinama lubanja, a neki su znanstvenici uspoređivali mozak zločinca s mozgom lava ili tigra. Neki su dolazili do zaključka kako je broj samoubojstava veći za vrijeme afela, a manji za vrijeme perihela, a neki zločine povezuju s genetskom urođenošću, nacionalnošću, vjerom i rasom. Autor dovodi u pitanje utjecaj nepravednih i štetnih uvjeta života na porast kriminala.
O statistici
Zanimljiv je Dodatak na kraju knjige u kojem se nalazi popis suđenja životinjama od prve polovine devetog do početka dvadesetog stoljeća. Na popisu se nalaze krtice, skakavci, zmije, miševi, jegulje, skakavci, krmače, pijetlovi, gusjenice, puževi, muhe, krave itd. Lako je zaključiti da su najviše puta na optuženičkoj klupi završavale svinje i krmače, pa zatim kobile i krave. Zanimljivo je da je zmija, koja se često smatra inkarnacijom samog Sotone i koju je već i Svevišnji prokleo u Edenskom vrtu (na što su se često pozivali srednjovjekovni pravnici), optužena samo jednom i to u devetom stoljeću. Pas je optuživan sedam puta.
Životinje pred sudom, zahvaljujući autorovom stilu, daju čitatelju uvid prije svega u sitničavost, doslovnost i banalnost predmodernog sudstva uz zanimljivu usporedbu sa sudstvom autorova doba. Autor se ne bavi toliko eksplicitno pitanjem prava životinja već na jedan način ironizira suđenje životinjama. Iako se ruga praznovjerju, pokušava suđenja donekle objasniti u kontekstu vremena i uzima u obzir mentalitet tadašnjih ljudi. Progovara o tome na koji način oni oblikuju vlastite zakone, koliko god to nama danas djelovalo suludo. Ova knjiga plijeni pažnju već i samo sa svojim naslovom jer nam je iz suvremene perspektive nezamislivo i neshvatljivo da bi životinje mogle poput čovjeka biti pozvane i optuživane na sudu.
Preporuka za čitanje
Payson Evans, Edward. Životinje pred sudom. Kazneni progon i smrtna kazna za životinje. Preveo i pogovor napisao Hrvoje Gračanin. Zagreb: Tim press d.o.o., 2014.
