Kako na inovativan način pristupiti kanonskim i manje poznatim djelima hrvatske književnosti svjedoči nedavno objavljena knjiga Političko i sveto. Identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća (2018.), docentice na Katedri za stariju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Ivane Brković.


Ivana Brković u knjizi koristi paradigmu prostornog obrata (spatial turn) pomoću koje prostor promatra kao društveno-kulturni konstrukt koji u književnim djelima nadilazi funkciju puke kulise i tvori dinamičnu i živu kategoriju višestrukih značenja. Konkretno, prostori su uvijek i simboli, a književni prostori pripadaju u mentalni prostor te zajedno s realnim, materijalnim prostorom tvore stvarni, društveni prostor. Čitanje do sad neprepoznatih značenja posebno je inovativno i začuđujuće u analizi prvijenca među kanonskim djelima 17. stoljeća – Gundulićevog Osmana, o kojem je navodno napisano sve što se moglo napisati.

Kao dominantni suprotstavljeni prostori u Osmanu se uspostavljaju slovinski i osmanski prostor. Iako Poljsko kraljevstvo ima istaknuto mjesto u konstituiranju slovinskog prostora ono se posve jasno povezuje s prostorom Dubrovačke Republike kao prostorom identiteta.

Slovinski prostor i reformnokatolički ilirizam

Slovinski prostor kao prostor identiteta uspostavlja se na dijakronijskoj razini prisjećanjem slavne ratne prošlosti i bitaka u kojima su se proslavili slavenski junaci (Nikopolje, Kosovo polje, Varna, Hoćim). Pritom se slovinska prošlost poistovjećuje za zlatnim dobom, a referencijama na makedonskog vladara Aleksandra legitimizira se široka rasprostranjenost slovinskog teritorija koji obuhvaća i dijelove osmanskog prostora. Srpski prostor smješta se u idilični pastoralni ambijent koji pastirskim bugarkinjama evocira slavnu slovinsku prošlost. Pritom epizoda u kojoj Kazlar-aga dolazi među pastire te otmica Sunčanice podsjećaju na trenutnu neslobodu koja je zadesila slovinske prostore. Znakovito je kako se slovinski prostor i identitet u Osmanu ne konstituiraju na etničkoj osnovi već se radi o širem kršćanskom prostoru koji se u sukobu s osmanskim, uspostavlja kao antemurale christianitatis. Ivana Brković je upravo elemente koji određuju slovinski prostor u Gundulićevom Osmanu povezala s konstitutivnim elementima protonacionalne slavenske tj. ilirske zajednice, toposima ilirskog ideologema, što se u stručnoj literaturi naziva reformnokatoličkim ilirizmom ili baroknim slavizmom – o čemu je opsežnu studija napisala Zrinka Blažević (Ilirizam prije ilirizma, 2008.)

Pritom je bitno naglasiti katoličanstvo kao ključnu odrednicu slovinskog prostora koje jasno razgraničava prostore “prave vjere”, od onih Drugih. Slovinska kraljevstva poput Poljskog Kraljevstva i Dubrovačke Republike, koja su pod posebnom Božjom zaštitom, različita su od srpskog i bugarskog prostora, prostora pravoslavlja koji podliježe prevrtljivom utjecaju kola sreće, tj. zemaljske fortune. Naglašavanjem srodničkih veza između protagonista katoličkog slovinskog prostora, kralja Šišmana i Vladislava, i dinastije Habsburgovaca, također se ukazuje na reformnokatolički ilirizam i stvaranje kršćanske antiosmanske koalicije. Taj koncept javlja se i u djelima Gundulićevih suvremenika i sumještana Petra Ohmućevića i Mavra Orbinija. Upravo je Dubrovnik početkom 17. stoljeća imao ulogu špijunske baze pape Klementa VIII (1592.-1605.) iz koje su se uspostavljali kontakti s balkanskim kršćanima. Osim toga, ulogu u tome imao je i dio dubrovačke vlastele zbog čega je i došlo do raskola 1611./12. godine.

Osmanski prostor i Gundulićeva aristokratska perspektiva

S druge strane, osmanski prostor označava negativne moralne vrednote kao i njegov protagonist, Osman. Osmanski prostor i njegovi protagonisti, sotoniziraju se te se naglašava dekadencija, autokratizam i loša vlast Osmanskog Carstva.

“Tim svak s golom sabljom skače,
da mu je prije sve satrti;
jauče se, ciči i plače:
smrt je u plijenu, plijen u smrti.
Žene, ljudi, stari i mladi,
čâs, imanja i životi,
sve se otimlje, smuca i vadi u sili,
u krvi, u sramoti.
Bez milosti se i bez reda grabi,
dere, valja i žeže;
do iz povojâ mlada čeda
rastrgnuti po tleh leže.
Slobodno od njih ništa nije:
konji, momci, robje, djeca;
što ne nosi, toj se bije
i na peče sve rasijeca.

Međutim, pripovjedačeva sućut prema Osmanu tijekom detronizacije i regicida jasno upućuje na novu perspektivu – onu aristokratsku. Naime, kao što kaže Brković, “Gunduliću (je) kao vlastelinu, a time i dioniku vlasti u Dubrovniku, situacija u kojoj se našao mladi sultan bila posve neprihvatljiva.” Ipak, kao što se također može iščitati, pripovjedačeva sućut imala je posve funkcionalnu ulogu.

“Njih sloboda š njih poginu;
i to nesklad hudi uzroči,
kad zet svekru,otac sinu
a brat bratu protiv skoči.
(…)
Ah, da je proklet tko zameće
u rodnomu nemir gradu
i domaće vriježi smeće
u zavadi i neskladu.”

S obzirom na nemire unutar dubrovačke vlastele, ovim stihovima Gundulić zrcali, tj. projicira vlastiti strah u konstrukt prostora Drugoga. Pritom pripovjedačeva “sućut” zapravo funkcionira kao svojevrsno upozorenje protagonistima vlasti u Dubrovačkoj Republici potaknuto raskolom vlastele 1611./12. godine.

Više o ostalim kanonskim i manje poznatim djelima dubrovačke književnosti 17. stoljeća kao i brojnim drugim značenjima u Gundulićevom Osmanu koje je Ivana Brković iščitala i kontekstualizirala, pročitajte u knjizi Političko i sveto. Identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća (2018.).

Art_Collection_of_Prince_Władysław_Vasa
Étienne de La Hire, Kolekcija umjetnina princa Vladislava, 1626.

Preporuka za čitanje

Ivana Brković, Političko i sveto. Identitet prostora i prostor identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća, Zagreb, Dubrovnik: HAZU, Zavod za povijesne znanosti, 2018.